Transcript 10 Hospitalizacija djece

Psihološke teškoće djece u
bolnici
Hospitalizacija djece
 Zašto je hospitalizacija problem?
 simptomi bolesti
+
 neugodni dijagnostički i terapijski postupci
+
 neugodna bolnička okolina
+
 problemi zbog odvajanja
=
 STRES
Djeca osobito osjetljiva na odvajanje




starosti od 6 mj. - 4 god.,
djeca koja su dugo hospitalizirana,
djeca koja već imaju traumatska separacijska iskustva,
djeca majki koja otvoreno pokazuju prekomjernu
zabrinutost ili nezainteresiranost.
Neprimjereni postupci prema djeci u
bolnicama
 neprimjerena uporaba bolnih dijagnostičkih i terapijskih
postupaka (injekcije, kateterizacije, punkcije...),
 uporaba pomagala za imobilizaciju djece (vezivanje),
 uskraćivanje sredstava protiv boli zbog straha od
navikavanja,
 uskraćivanje djetetu i roditeljima obavijesti i objašnjenja
o bolesti i načinu njezina liječenja,
 ozračje u bolnici koje nepovoljno djeluje na dijete.
Psihičke reakcije djece na boravak u
bolnici
 1. razdoblje protesta - plače, vrišti za majkom, odbija
pažnju druge osobe (prvih nekoliko dana);
 2. razdoblje očaja - više ne plače, ali je neaktivno i
apatično (kraće hospitalizacije);
 3. razdoblje prividne prilagodbe - pokazuje interes za
okolinu, ali odbija majku jer nije udovoljila njegovim
potrebama (duže hospitalizacije).
Posljedice boravka u bolnici hospitalizam
 svi psihički i tjelesni poremećaji uzrokovani boravkom
u bolnici ili drugoj ustanovi
 osnovni uzrok hospitalizma - nezadovoljene
emocionalne potrebe djeteta:
 premala količina kontakta s majkom/ocem,
 nedostatak emocionalne topline, obiteljske sredine i
sigurnosti (Bowlby, 1951.).
Znakovi hospitalizma
 sklonost plaču
 apatičnost i potištenost
 motorička smirenost ili hiperaktivnost (sisanje palca,
grickanje noktiju i sl.)
 zaostajanje u tjelesnom i psihičkom razvoju
 loše zdravstveno stanje
Sprječavanje negativnih posljedica
hospitalizacije






educirati zdravstvene djelatnike,
pripremiti djecu i roditelje za boravak u bolnici,
osigurati prisutnost roditelja,
prilagoditi komunikaciju potrebama i sposobnostima djece,
prostor prilagoditi djeci,
omogućiti igru i učenje.
 Prihvatiti protest, regresiju i tjeskobu zbog odvajanja od
roditelja kao normalne reakcije djeteta u stresu.
Ublažavanje stresa u hospitalizirane
djece
 Postupci prilagođeni dobi tj. stadiju razvoja djeteta.
Postupci primjereni najranijoj dobi (0-1 god.):
 Prihvatiti plač - glavni način komunikacije i suočavanja sa stresom;
 poštivanje i udovoljavanje djetetovim potrebama (umor, glad,
bolest);
 komunikacija s puno topline (osmijeh, pogled, ton glasa) i što više
dodira;
 osiguravanje ugodne okoline sa što manje nepoznatih lica;
 povremeno igranje s djetetom;
 omogućiti prisustvo i uključivanje roditelja u njegu djeteta
(hranjenje, oblačenje, vježbanje).
Ublažavanje stresa …
 Postupci primjereni malom djetetu (od 1-3 godine):
 pripremiti dijete za stresno iskustvo neposredno pred događaj
(ako je moguće), jer dijete te dobi nema još razvijen pojam o
vremenu (sutra, ujutro i sl.)
 biti blizak djetetu, emocionalno ga podržati kroz verbalnu, a
naročito kroz neverbalnu komunikaciju;
 prihvatiti protest, regresiju i tjeskobu zbog odvajanja od roditelja
kao normalne reakcije djeteta u stresu.
 uputiti roditelje kako da se ponašaju jer dijete imitira njih;
 omogućiti prisustvo i uključivanje roditelja koliko je moguće.
Ublažavanje stresa…
Postupci primjereni djetetu od 3-6 godina:
 prepoznati obrambene mehanizme (npr. regresiju) ili strah od
odvajanja;
 koristiti maštu djeteta kako bi izrazili svoje potrebe i frustracije
(priče, crtanje);
 poštivati ovisnost o dnevnim ritualima (npr. prije spavanja – priča,
svjetlo, igračka);
 vole imati osjećaj kontrole nad sobom i situacijom –dopustiti
djetetu da prividno samo odlučuje o sebi (prvo ću crtati, a onda
slagati kocke);
 imaju jaku potrebu pobijediti - uobličiti zahtjeve u obliku
natjecanja (npr. “Tko će nacrtati najljepši crtež?”)
 pružiti emocionalnu podršku, verbalno i neverbalno;
 omogućiti prisustvo roditelja koliko god je moguće.
Ublažavanje stresa…
 Postupci primjereni djetetu od 6-12 godina:
 Prepoznati obrambene mehanizme – često somatizacija
(glavobolje, bolovi u trbuhu, tikovi), rijetko depresija (u
slučajevima velikih gubitaka);
 poticati djetetovo razumijevanje situacije - tako i bolju kontrolu
nad situacijom – poticati samostalnost, odlučivanje, ali pomoći
kad traži;
 pripremiti ga za stresne događaje kroz prošla stresna iskustva ima već dosta iskustva u suočavanju sa stresom;
 dopustiti da izrazi svoje emocije kroz igru, crteže i sl.;
 saslušati ga, našaliti se, poigrati se, ne prijetiti, biti spremni na
izraze agresije;
 poticati tjelesne i mentalne aktivnosti koliko je dopušteno, npr.
natjecanja, grupne igre i sl.
 informirati i uputiti roditelje.
Ublažavanje stresa…
Postupci primjereni adolescentu (od 12-18 godina):
 Važno kognitivno savladavanje situacije - pružiti informacije i
protumačiti situaciju;
 pomoći u sagledavanju adolescentovih emocionalnih doživljaja;
 konfromizam (želi biti u svemu kao i vršnjaci) - podržati sličnost s
vršnjacima, ali ukazati na vrijedne razlike (posebno kod invalida) ;
 želi kontrolu i odgovornost za vlastiti život - zajednički planirati i
pomoći u donošenju odluka;
 traži utočište u maštanju - kroz maštu poticati kreativne planove
suočavanja sa stresom;
 poticati motoričku aktivnost (koliko se može) radi opuštanja;
 obratiti pozornost na znakove sklonosti ka samoubojstvu
(agresija, umor, glavobolje, droge, alkohol, izjave "bilo bi bolje da
me nema.., i tako me više neće biti...", nagle promjene ponašanja,
oproštajna pisma itd.) – popričati i provjeriti.
Program UNICEF-a
“Dječja bolnica – prijatelj djeteta”
Osnovni ciljevi:
 što manje hospitalizirati djecu,
 kad je to neizbježno, postupke za boravka u bolnici i
liječenja učiniti što manje traumatskima,
 stvoriti što humanije odnose u postupku prema
djetetu u bolnici.
Edukacija zdravstvenih djelatnika








o tome kako pristupiti djetetu i roditelju,
kako poštovati osobni dignitet djeteta i roditelja,
o brizi za dijete i roditelja u bolnici,
o načinima davanja informacija roditelju na razumljiv i
prihvatljiv način,
o kvaliteti pedijatrijske zdravstvene skrbi,
o emocionalnim potrebama bolesnog djeteta i njegove obitelji,
o tome kako dijete i roditelja uključiti u donošenje odluka,
o tome da bolesno dijete ima potrebu za prijateljskim
okruženjem, igrom i učenjem.