Transcript Emocionalni i motivacijski razvoj djece s teškoćama u

Emocionalni i motivacijski
razvoj djece s teškoćama u
učenju
uvod
• U ovom ću seminaru pisati zadnje poglavlje knjige Djeca s
teškoćama u učenju autorice Ines Galić – Jušić. Imenom Put prema
emocionalnom i motivacijskom napretku djece. Prikazani su
razgovori s djecom o najčešćim temama njihovog interesa:
samostalnost i ovisnost o tuđoj pomoći učenju, nesigurnost i strah u
učenju, agresivnost u školskoj klupi, grupe vršnjaka i njihovo
maltretiranje drugih učenika, dosada pri učenju i čitanju, realna
Uvod:
očekivanja u vezi s vlastitim uspjehom
ili neuspjehom,
odgovornost,..
• Učenici koji imaju određeni problem sa školom često su prikazani
kao glupi, a u stvari oni imaju samo određeni problem. Ti su
problemi često nasljedni, a ponekad su pomiješani sa metalnom
retardacijom, autizmom, poremećajem u ponašanju.
1. PROMJENE U PONAŠANJU I EMOCIJALNA
STANJA DJECE S TEŠKOĆAMA U UČENJU
•
•
•
Autorica je posvetila ovaj dio knjige o tome što učenici razmišljaju o njihovim
emocijama, način na koji doživljavaju sebe i način na koji ih to opterećuje u svom
odrastanju. Opisala je kako učenicima dati više smisla i motiva za odlazak u školu.
Da bi djeca preživjela i ostala u školi potreban im je motivacijski i emotivni
pomak. Ovdje najviše utječe učitelj koji treba motivirati učenika da on ostane
zainteresiran za učenje, jer često se dogodi da školovanje nije važno i da su im
ocjene loše te im dolaze negativne emocije koje stvaraju negativnu sliku o sebi. Djeca
imaju osjećaj da su nesposobna zbog lošeg pokazivanja znanja. Zato postaju
problematična, jer bolje je biti problematičan nego glup. Uzimaju lakši put jer je lakši i
ne moraju se toliko truditi. Put da se izađe iz problema nije jednostavan. Potrebno je
puno vremena i strpljena da se toj djeci pomogne, da im se ugradi pozitivna slika o
sebi i da stvore pozitivne emocije. Dječja depresija i neprilagođeno ponašanje
uzrokovani su time što su djeca psihički zdrava ali su zbog određenih problema, tipa
disleksija, disgrafija, nesretna i osjećaju neuspjeh. Njihova je vlastita procjena sebe
često lošija od onoga što oni čuju oko sebe. Svako frustrirano i nesretno dijete je
uvijek razredni zlostavljač. Zato zločesto dijete treba voljeti, jer im nedostaje ljubavi i
pažnje, te shvaćanje okoline. Zato smo mi učitelji važni čimbenici u svakom
odrastanju zdravog djeteta.
2. OCJENJIVANJE DJECE S POTEŠKOĆAMA U
UČENJU: ŠTO BI OCJENA TREBALA ZNAČITI?
• Ako dijete dobije lošu ocjenu shvatit će to kao osobni
poraz jer je vjerojatno prije toga puno učilo a rezultat
ostao isti. Samo učitelj može primijetiti da je dijete
utrošilo stvaran trud u učenje a dobilo lošu ocjenu. Tada
učitelj treba dati odgovor tome učeniku, odgovor zašto je
dobio lošu ocjenu. Često je problem stres koji utječe na
dijete tijekom testa te ga ono stoga loše piše. Potrebno
je pokazati djetetu da postiže uspjeh unatoč lošim
ocjenama. U ispitu treba davati komentare, što je bilo
dobro a što loše u odgovorima na testu, kako je
pokazalo znanje, koji su mu propusti,… To je način da se
razmisli o načinu učenja i da se cijeni trud uložen u
učenje. Na taj način djeca s poteškoćama mogu
razumjeti što im se događa tijekom testa i kako
kontrolirati situaciju.
3. ŠTO SE DOGAĐA U SREDNJOJ ŠKOLI?!
• U srednjoj školi se često dogodi da djeca koja do tad nisu imala
problema i nisu evidentirani učenici s teškoćama u učenju pokažu
teškoće u svladavanju gradiva. Tijekom godina njihova je vještina
učenja uveliko izostala te oni nisu imali rad s terapeutom kao djeca
s disleksijom kojih je konstantno poučavao kako raditi i samo
motivirati se, njih se sustavno poučava. U srednjoj školi zato djeca
koja ne uspijevaju svladati gradivo ispisuju se iz škole i upisuju tzv.
lakša zanimanja. Djeca postaju deprimirana i odbačena, misle da ne
mogu promijeniti ništa sa situacijom koja ih muči. Imaju osjećaj da
ne ispunjavaju svoje i roditeljske želje i ne žele promijeniti
novonastalu situaciju. Bijeg od stvarnosti vodi ih što dalje od škole, a
zato se stalno zabavljaju što dalje od ustanove što označava školu,
jednostavno je apsurdno sjediti pred knjigom kad i onako ne
polučuje uspjeh.
• Da bi se jedan takav učenik koji je stvorio lošu sliku o sebi potaknuo
na učenje i rad potrebno je u sadržaju školskog gradiva unijeti
iskustva sa zanimljivim temama, tekstovima. Učenik će jednoga
dana iz škole trebati izaći pun samopouzdanja i vjere u sebe da
može uspjeti u bilo čemu jer to je ustavri cilj škole da ga spremnog
pošalje u svijet. Za svaki rad potreban je smisao zašto se to radi, a
današnji učenici ne otkrivaju smisao osim da je učenje potrebno
samo da se dobije ocjena. Djeca više ne uče zbog sebe već zbog
ocjena, a djeca s poteškoćama u učenju shvaćaju to kao poraz koji
ih vodi u pad. Učitelj je potreban da bi učeniku pokazao da može biti
siguran da može biti samostalan u savladavanju i pokazivanju
znanja. Djeca gube smisao i motiv za učenje a nemaju nikakve
probleme s pamćenjem. Vrijeme koje provode nad knjigom postaje
izazov. Zato je najvažnije potaknuti motiv za učenje i da će učenje
donijeti uspjeh.
4. EMOCIONALNI SVIJET DANAŠNJE DJECE
•
Emocije koje današnju djecu opsjedaju su negativne emocije kao što su:
strah, srdžba, sve emocije gađenja. Američki neurolog i znanstvenik Antonio
Damasio kaže: « Emocije nisu one koje odlučuju umjesto nas, ili bi trebale
odlučivati. One imaju samo ulogu vodiča, olakšavajući proces odlučivanja.
Svatko od nas naučio se služiti određenim emocionalnim stanjima,
pozitivnim ili negativnim (ili onima između) kao odgovor na određene
situacije i to zahvaljujući nečemu što sam ja nazvao «somatskim
markerima». Upisani u pamćenje, somatski markeri javljaju automatski
svaki put kad se pojavi tip situacije s kojima su prvobitno bili povezani tako
nam pomažu da donosimo odluke.» ( Europski glasnik, godište VIII., broj 8,
2003.). Što dakle pokazuje da čovjekom upravljaju njegovi podsvjesni
procesi koje je teško promijeniti. U tome je problem i kod djece koja su
odgojena da pokazuju svoje emocije. Još je veći problem kod djece koja su
naučena da pola svoga vremena provode u školi a drugu polovicu ispred
kompjutera, nedostaje im razgovor s roditeljima koji bi im pokazao što se
događa s njima, te djeca tako ostaju u nedoumici što koja emocija znači.
Ovaj svijet djecu ne uči empatiji ili igri i radosti koju donosi poslijepodne sa
svojom obitelji. Djeca ne znaju imenovati što ih rastužuje, a što ljuti. Postaju
zbunjena i upravo se tako lakše uklapaju u različite grupe djece s istim
problemima (kako su nastali emosi?).
5. RAZGOVOR KAO PUT DO EMOCIONALNOG
I MOTIVACIJSKOG NAPRETKA DJECE
• Kako zaustaviti pasivnost i agresivnost? Tako da se uspostavi
emocionalna ravnoteža putem razgovora.
•
Djeca pokazuju agresivnost, te upravo ta djeca bivaju
odbačena od druge djece te se stvara određeni krug u kojem su ona
izgubljena. Učitelji im govore da su glupi ili lijeni i takvu sliku daju
drugim učenicima. Škola postaje jedno teško mjesto za življenje.
Zanimljiv je podatak da u zatvorima više je od 30% zatvorenika ima
utvrđenu disleksiju što znači da problemi iz mladost utječu i na
odraslu dob, te okolina i učitelji utječu na to da li će dijete postati
delikvent ili uspjeti u životu. Najčešći izvori emocionalne blokade
kod djece su: samozavaravanje i odgovornost, strah pred testove,
nesigurnost i strah od odgovaranja, samostalnost naspram
ovisnosti, ruganje u grupi, izbor srednje škole, realna očekivanja,
dosada pri čitanju i učenju, unutarnja i vanjska mjesta kontroli,
prijateljstvo naspram odbačenosti.
• Ruganje u grupi i reakcija agresijom: ruganje se
događa svakodnevno među školskom djecom.
Takozvana normalna djeca prozivaju djecu s
određenim problemom, mucanje, disleksija,
slabo čitanje, bilo što ih stavlja u drugi koš.
Djeca ne znaju drugačije odgovoriti nego
agresijom, tada na pozornicu dolaze učitelji.
Učitelji su tu da djeci kažu da se mogu loše
osjećati, i da suosjećaju s njima.
• Prijateljstvo naspram odbačenosti:
omiljenost u društvu je vrlo važan faktor u
odrastanju jer pomoću pripadanja grupi
stvara se slika svijeta oko sebe. Svako
ima svoje viđenje osobina koje su za njega
popularne. Prijatelj je onaj koji te prihvaća
takvog kakav jesi, kad si odbačen zbog
toga kakav si teško je živjeti.
• Dosada pri čitanju i učenju: učenje nije zabavno i upravo zato je
djeci dosadno. Često teme za učenje nisu zanimljive i zato je to
teško naučiti nešto novo i možda nerazumljivo (recimo kemija).
Dosada daje osjećaj da vrijeme ne prolazi.
• Samostalnost naspram ovisnosti: djeca kao mala su okružena
ljudima koji im pomažu pri učenju, kada odrastu još uvijek imaju
potrebu za pomoći ali i za samostalnim radom. Tu nastaju sukobi.
Da bi se došlo do naprednog mišljenja potrebno je samostalno
učenje, koje će kasnije donijeti sliku o sebi.
• Vanjski i unutarnji lokus kontrole: treba znati prepoznati vlastite
zasluge i kada kriviti druge a kada sebe. Na naš život utječu
okolnosti, drugi ljudi, sreća, sudbina,…
• Djeca s poteškoćama u učenju često sve svaljuju na sebe, i govore
si da su nespos