strahovi i anksioznost kod školske djece Strah Strah je negativna emocija, kako za odrasle tako i za djecu.
Download ReportTranscript strahovi i anksioznost kod školske djece Strah Strah je negativna emocija, kako za odrasle tako i za djecu.
Slide 1
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 2
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 3
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 4
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 5
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 6
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 7
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 8
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 9
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 10
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 11
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 12
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 13
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 14
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 15
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 16
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 17
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 18
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 19
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 20
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 21
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 22
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 23
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 24
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 25
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 26
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 27
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 28
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 29
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 30
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 31
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 32
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 33
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 34
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 2
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 3
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 4
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 5
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 6
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 7
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 8
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 9
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 10
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 11
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 12
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 13
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 14
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 15
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 16
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 17
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 18
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 19
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 20
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 21
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 22
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 23
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 24
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 25
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 26
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 27
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 28
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 29
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 30
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 31
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 32
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 33
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com
Slide 34
strahovi i anksioznost kod
školske djece
Strah
Strah je negativna emocija, kako za
odrasle tako i za djecu. On može biti
izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku
“nepoželjnu” osobu, kada čujemo
intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada
pomislimo na obveze koje nas očekuju).
Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava,
on nam ponekad onemogućava da normalno
funkcioniramo.
Što se događa u tijelu?
Ubrzan rad srca,
ubrzano i
nepravilno disanje,
povećan krvni tlak,
pojačano znojenje,
hladna koža, širenje
zjenica, napeti
mišići i niz drugih
tjelesnih senzacija.
Kako se ponašamo?
Strah često ne možemo
kontrolirati. Reagiramo
napadom (fizičkim i/ili
verbalnim) na uzrok straha ili
bijegom iz situacije koja je
izazvala strah. Ponekad se
javi i paradoksalna oduzetost
– od straha se «ukočimo»
umjesto da pobjegnemo. Na
uplašenim ljudima opažamo
promjene u izrazu lica,
povišen ton i sl.
Čemu strah?
Općenito gledajući, strah je
razumljiva reakcija na opasnu
situaciju. On je ljudskom rodu
omogućio očuvanje života jer nas je
u životno opasnim situacijama
tjerao na bijeg i obranu.
Kod djece je strah vrlo
česta emocija...
U djece nalazimo tzv. razvojne strahove
koji se normalno javljaju u određenoj
dobi, traju neko vrijeme i spontano
iščezavaju.
Neka istraživanja pokazuju da čak 90%
djece između 2. i 14. godine imaju
razvijene neke specifične strahove (strah
od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.).
Ako ti strahovi ne traju predugo i ne
ometaju normalno djetetovo
funkcioniranje, nema razloga za
zabrinutost.
Mala djeca najčešće se boje glasnih
zvukova, stranaca, odvajanja od
roditelja, velikih objekata i sl.
Predškolci se boje izmišljenih likova
(duhova, vještica, čudovišta), mraka,
nepoznatih zvukova i samoće.
Školska djeca i adolescenti se boje
fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi,
požara, odbacivanja od strane vršnjaka,
boje se za svoje zdravlje i sl.
Što utječe na razvoj strahova
kod djece?
• Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih
teškoća u razvoju djeteta;
• Specifična emocionalna iskustva, osobito rane
traume;
• Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj;
• Tjelesno kažnjavanje i prijetnje;
• Pretjerani roditeljski strah i strepnja;
• Stresovi koji prijete samopoštovanju i
samoprihvaćanju djeteta;
• Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom
integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete
takvima doživljava.
Osnovne preporuke za roditelje
koji žele pomoći djetetu koje se
boji:
• Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim i
strahovi, a koje su opasnosti nemoguće.
• Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti
njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s
njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo).
• Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je
strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti
na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”).
• Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj
uspjeh.”)
• Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo
jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još
nervoznije).
• Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od
kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi
upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se
to dogoditi?”.
Fobije
Fobije su preintenzivni strahovi.
To su snažni (=panični) strahovi od
određenih sadržaja i situacija, koji
objektivno ne predstavljaju stvarnu
opasnost i ne bi trebali biti izvor straha.
Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili
otvorenog prostora i sl.
Anksioznost
Anksioznost možemo opisati kao strepnju,
zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da
će se nešto strašno dogoditi.
To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne
postoji jasan objekt koji je izazvao strah.
Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične
onima kod straha.
“Neću ići u školu!”
“Možeš li ostati sa mnom?”
“Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?”
Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta
svojeg djeteta čula većina roditelja.
Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji
problemi.
Poteškoće djece koja pate od
anksioznosti su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
česte glavobolje,
česti bolovi u trbuhu,
pospanost,
umor,
strah od samoće,
dijete prati roditelje po stanu,
briga da će ga netko ozlijediti,
briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama),
noćne more.
Ove poteškoće mogu značajno ometati
normalno funkcioniranje djeteta.
Školski strahovi...
Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od ispitivanja,
testova i ocjenjivanja
1. Strah od škole i/ili
učiteljice/a
Strah od škole najčešće se javlja kod djece
od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se
nalaze pred novim školskim/životnim
izazovima (npr. polazak u školu, prelazak
u novu školu, prelazak u “više” razrede i
sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod
djece koja su već imala slična iskustva
koja su uz to bila i negativna (npr.
ismijavanje kod prelaska u novu školu).
Kako prepoznati strah od škole?
• Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u
školi bez odrasle osobe iz obitelji
(najčešće roditelja).
• Prije polaska u školu dijete se žali na
glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji
nisu tjelesno utemeljeni.
• Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”,
odjednom se osjeća puno bolje.
• Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne
može odlučiti što obući, dugo se oblači,
zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa
stalno kasni u školu.
Zašto se djeca boje odlaska u školu?
• Zbog prezahtjevnih školskih zadataka.
• Zbog problema s učiteljicom/učiteljem.
• Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih
steknu.
• Zbog toga što je netko u školi nasilan prema
njima.
• Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon
razvoda).
• Jer su sramežljivi i dr.
Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha
od škole.
Kako roditelji mogu
pomoći?
• Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše
dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan
problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu,
zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se
boji usmenog odgovaranja: možete zajednički
uvježbavati tu situaciju.).
• Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne
volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima
da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne
voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog
čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao
dogovoriti manje stresne metode ispitivanja
čitanja).
• Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u
školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i
objasniti mu zašto je odlazak u školu važan.
• Provedite što je moguće više vremena s djetetom
dok ono nije u školi.
• Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se
sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili
uključivanjem u neke školske i izvanškolske
slobodne aktivnosti.
• Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah.
• Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je
preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka
(školskog psihologa ili liječnika).
• Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava usvajajte zdrave načine življenja.
• Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja
(npr. duboko disanje i sl.).
2. Strah od ispitivanja, testova i
ocjenjivanja
Kod ove vrste anksioznosti, dijete
postane toliko nervozno da kada se
nađe pred testom ili pred pločom
kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj
kako mu je sve znanje “isparilo”, čak
i u onom slučaju kada se vrlo dobro
pripremilo za test ili ispitivanje.
A što o tome kažu stručnjaci?
Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti
koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje
usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do
dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije
reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem,
od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja.
Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno
pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za
vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna
uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme
informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do
“prazne glave”.
Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?
Pripremanje
• Motivirajte dijete da se za test priprema
dovoljno unaprijed.
• Motivirajte dijete da svaki dan ukratko
ponovi gradivo iz predmeta u kojem
iskazuje probleme.
• Ako dijete ne razumije gradivo, neka
pribilježi pitanja koja će drugi dan
postaviti nastavniku.
• Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim
vršnjakom.
Vježbanje
• Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne
bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje
služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s
učiteljem koja bi od tih knjižica bila
najprimjerenija za Vaše dijete.
• Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte
način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli
pomoći u onim dijelovima koje teže savladava.
• Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj
s učenicima radio neke probne testove. Kada
vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje
je u svom probnom testu koristio i učitelj.
Smanjivanje straha
• Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao
što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i
nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete
može koristiti neposredno prije pisanja testa
kako bi smanjilo napetost.
• Djeca koje pate od straha od ispita, često za
vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom
ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će
mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu
usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom.
Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o
testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu
pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti
nervozna, sada idem rješavati test.”).
• Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja,
potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.
Ponašanje na ispitu
• Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja
prije testa, kako ne bi nešto preskočilo.
• Savjetujte dijete da na početku testa «preleti»
preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja
su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na
ono pitanje na koje trenutno ne može
odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to
pitanje kasnije.
• Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne
samo djelomično.
• Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije
od predviđenog vremena, treba još jednom
provjeriti odgovore na pitanja.
Jutro prije ispita
• Pripremite djetetu “dobar” doručak.
• Budite sigurni da je dijete u školu
krenulo na vrijeme i da neće kasniti.
• Ohrabrite dijete i poželite mu sreću
(ne spominjite važnost postizanja
dobrih rezultata).
A nakon ispita?
• Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili
ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u
čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test
donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim
pogreškama (objasnite djetetu što se od njega
tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba
shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i,
što je još važnije, saznanje koje gradivo treba
ponoviti ili naučiti.
• S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni,
broju rješenih zadataka ili broju dobivenih
bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU
KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O
NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.
Literatura
•Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek,
Nansen
•Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa
•Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece,
ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci
stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta
•http://www.indiaparenting.com
•http://www.kidsource.com/
•http://www.mcps.k12.md.us/
•http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq
a/schoolanxiety.html
Preporučujemo:
•Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete
dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP
•Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje,
Zagreb, STEPpress
•Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa
•www.school.discovery.com