Transcript razliciti mozgovi

PREMA KNJIZI ERICA JENSENA
PRIPREMILA : MIRJANA UMILJANOVIĆ, UČITELJICA
OŠ J. J. STROSSMAYERA, ĐURĐENOVAC
RAZLIČITI MOZGOVI,
različiti učenici
ILI
KAKO DOPRIJETI DO ONIH DO
KOJIH SE TEŠKO DOPIRE
UVOD
Zdravi mozgovi čine zdrave učenike, a s njima i pozitivnom obrazovnom sredinom
imamo velike šanse za visoka postignuća. No, što se događa kad je učenik izložen stresu,
traumi, drogama, kad na učenikov mozak djeluje kašnjenje u razvoju, abnormalnost ili
kemijska neravnoteža? Posve jednostavno, trebaju nam bolje strategije i vještine
poučavanja da bismo uspjeli.
U ovoj knjizi obrađeni su sljedeći poremećaji: Deficit pažnje, Naučena bespomoćnost,
Disleksija, Poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem, Kašnjenje u razvoju,
Hiperaktivnost, Deficiti slušne obrade, Poremećaj ophođenja, Kronična prijetnja i distres i
Depresija.
Među svim tim poremećajima postoji značajan KOMORBIDITET ili preklapanje. Učenici sa
samo jednim od navedenih poremećaja zaista su iznimka. O svim navedenim
poremećajima moramo stalno učiti i proučavati ih.
DEFICIT PAŽNJE
Poremećaj poznat pod nazivom deficit pažnje (ADD – kratica dolazi od engleskog naziva
Attention - Deficit Disorder) najčešće je dijagnosticirani poremećaj ponašanja kod učenika.
DIJAGNOSTIČKI KRITERIJI ZA ADD
1. Simptomi ili ponašanja javljaju se prije sedme godine
2. Simptomi ili ponašanja traju najmanje šest mjeseci
3. Razina smetnji je teža i češća nego što predviđaju norme za određenu dob
4. Ponašanja izazivaju stvarni hendikep u najmanje dva područja života pojedinca
( škola, dom, socijalno okruženje )
Ako se ADD ne dijagnosticira ili ne liječi, može imati dugotrajne nepovoljne utjecaje na
dijete i njegovo odgojno - obrazovno, socijalno i emocionalno blagostanje. Najčešća terapija
za ADD je terapija stimulirajućim lijekovima poput Ritalina, Adderalla i Cylerta.
Neki autori smatraju najboljom terapijom kombinirani tretman primjenom lijekova i
behavior terapije .
PONAŠANJA KOJA MOGU UKAZIVATI NA ADD
 Loše računanje napamet
 Loše planiranje budućih događaja
 Slabe vještine pripreme
 Neosjetljivost na pogrješke
 Rijetko završavanje započetog posla
 Glasno izvikivanje odgovora u razredu
 Rijetko čekanje svog reda
 Česta ometenost
 Nestrpljenje, sve želi odmah
 Neuredan osobni prostor
 Nemogućnost učenja iz prošlih iskustava
 Micanje i vrpoljenje na mjestu
 Ograničeno kratkotrajno pamćenje
 Pomanjkanje mogućnosti predviđanja i uvida u prošlo iskustvo
ŠTO MI MOŽEMO UČINITI KAO UČITELJI?
 Usmjerimo se na djetetove jake strane; pohvalimo ga i kad je pohvala tek djelomično
zaslužena.
 Izbjegavajmo svađu i rasprave u kojima nitko ne može pobijediti.
 Postavimo pravedna ograničenja i pridržavajmo ih se; nema pregovora.
 Izbjegavajmo kažnjavanja ili oduzimanje povlastica kao primarnog potkrepljenja.
 Budimo model zdravog ponašanja i dobre organizacije.
 Prođimo sa svojim učenicima složene zadatke i rasporedimo svaki zadatak u korake koje
je lakše savladati.
 Izbjegavajmo nerealistična očekivanja.
 Razvijmo sposobnost snalaženja u nepredviđenim okolnostima. Uvijek moramo imati
plan A, B i C te biti mirni i prilagodljivi kad se suočimo s neočekivanim.
 Postavimo jasne dnevne, tjedne i mjesečne ciljeve. Pomognimo učenicima da postave
vlastite ciljeve.
 Uvijek koristimo blaži pristup, bez obzira na to koliko smo frustrirani.
 Potičimo zdrave odnose s vršnjacima. Pomognimo savjetima kako biti dobar prijatelj
drugima.
 Na prikladan način proslavimo postizanje cilja.
ZAKLJUČAK
Imati dijete s deficitom pažnje može biti frustrirajuće za roditelje, ali i nastavnike.
Potrudimo se da dijete zna koliko ga volimo i cijenimo usprkos njegovu poremećaju.
Pokušajmo mu razviti osjećaj određene kontrole nad vlastitim životom. Surađujmo sa
stručnim školskim osobljem i roditeljima učenika. Budimo mu dodatna podrška kad god
mu je potrebna.
DISLEKSIJA
Disleksija je neprecizan naziv za opis složenog i kontroverznog poremećaja učenja koji
se najčešće odnosi na čitanje. Disleksija može varirati od blagog poremećaja, koji se
odražava u poremećenom razumijevanju pročitanog, do potpune nemogućnosti čitanja
usprkos odgovarajućoj inteligenciji. Taj poremećaj ne nestaje s dobi i obično se protegne u
odraslu dob.
Disleksija često, uz teškoće u čitanju, uključuje upadljive probleme stjecanja vještina,
pisanja i sricanja.
UOBIČAJENI PODTIPOVI DISLEKSIJE SU:
 Duboka disleksija - uključuje semantičke pogrješke (npr. pogrješno se pročita ljut
umjesto bijesan), javlja se nemogućnost izgovaranja besmislenih riječi (npr. nupeltot) i
poremećena sposobnost razumijevanja apstraktnih riječi u usporedbi s konkretnim
riječima.
 Površinska disleksija - karakterizirana je teškoćama glasnog izgovaranja kod čitanja
(npr. učenik nije u stanju izgovoriti riječi s nepravilnim izgovorom).
 Aleksija - karakterizirana je sporim čitanjem slovo po slovo. Ovaj poremećaj je posljedica
pomanjkanja povezanosti vidnog sustava u desnoj hemisferi sa sustavom prepoznavanja
riječi u lijevoj hemisferi.
 Disleksija uslijed zanemarivanja - karakterizirana je nemogućnošću da se izrijekom
prepozna početni dio niza slova. Ovi učenici mogu zamijeniti jednu riječ s drugom, ako
su im završeci isti (npr. gljiva i šljiva).
 Disleksija vezana uz poremećaj pažnje i pamćenja - karakterizirana je deficitima u
kratkoročnom pamćenju i zadržavanja značenja pojedine riječi u kontekstu različitog
značenja rečenica. Neki dislektičari će točno pročitati note i brojeve, no otisnute riječi
vidjet će naglavačke, unatrag ili iskrivljene na neki drugi način. Teže mogu imenovati
slova, ali će ih točno prepisati.
Disleksija pogađa i dječake i djevojčice. Poremećaj nije bolest niti je povezan s
inteligencijom. Naprotiv, dislektičari su često inteligentne, nadarene, bistre, energične i
marljive osobe. Rano otkrivanje i intervencija poboljšavaju školski uspjeh kod dislektičara.
UOBIČAJENI SIMPTOMI DISLEKSIJE
PAMĆENJE
 Loše pamćenje; brzo uči, ali brzo i zaboravlja
 Ekstremne teškoće u zapamćivanju besmislenih podataka
 Teškoće u slijeđenju i pamćenju usmenih uputa
 Općenita nestabilnost pamćenja za gramatiku, matematiku, imena, datume te liste ili
nizove poput abecede, dana u tjednu, mjeseca u godini i smjerova
VIDNA OBRADA
 Zamjena sloba poput b i d, riječi poput ris i sir, te brojeva poput 6 i 9, 16 i 61
 Slova i riječi se zamućuju, podvostručuju, miješaju, kreću, ispuštaju, ubacuju i sl.
 Sklonost preskakanju ili zamjenjivanju redoslijeda slova, riječi i rečenica
 Loša koncentracija, osjetljivost na svjetlo, suženo vidno polje i kašnjenje vidne i fonetske
obrade
 Nestabilnost za slova, riječi ili brojeve
FONOLOŠKA OBRADA
 Sporo uočavanje suptilnih razlika u zvukovima koji čine riječi
 Miješanje zvukova u višesložnim riječima (npr. paš-geti umjesto špa-geti)
 Nesposobnost rimovanja do dobi od 4 god
 Nesposobnost točnog izvršavanja zadatka fonemske osviještenosti
PISANJE
 Neuredan i neujednačen rukopis, podložan pogrješkama u veličini, razmaku i
redoslijedu slova
 Deficiti motoričke koordinacije
ČITANJE
 Sporo čitanje koje umara
 Kompenzacijsko naginjanje glave, fokusiranje blizu – daleko i praćenje prstom
 Teškoće s redoslijedom
 Teškoće s pitanjima višestrukog izbora i duljim odlomcima teksta
GOVOR
 Nejasan izgovor, zamuckivanje, manje pogrješke artikulacije
 Kašnjenje između slušnog ulaza i govornog motoričkog izlaza
 Kašnjenje u razvoju govora (do 1. godine života dijete ne govori ni jednu riječ)
KINESTETIČKA OBRADA
 Teškoće u učenju zadataka koji se sastoje od niza pojedinačnih radnji, kao npr. vezivanje
cipela
 Kronične teškoće s mnogim aspektima smjerova, kao npr. zabune u orijentaciji
lijevo - desno, gore - dolje, prije - poslije
 Nedovršavanje zadataka, gubljenje vremena
 Nepostojanje dominantnosti ruke - mijenja ruku kojom radi između zadataka
ŠTO MI MOŽEMO UČINITI KAO UČITELJI?
 Individualizirati nastavu
 Intenzivno poučavati foničnost u kombinaciji s vrlo zanimljivim štivom
 Pozitivno očekivati
 Često pratiti i procjenjivati uspješnost
 Uputiti roditelja logopedu
 Slijediti upute stručnjaka
ZAKLJUČAK
Uočavanje disleksije kod učenika i rana intervencija je apsolutno ključna. Ovaj
poremećaj može znatno ugroziti školski uspjeh ako se njime ne počnemo baviti dovoljno
rano. Dijete mora znati da ga volimo i cijenimo bez obzira na to što ono čini ili ne čini.
Suradnja s timom stručnih suradnika škole i roditeljima učenika je veoma značajna.
POREMEĆAJ S PRKOŠENJEM I SUPROTSTAVLJANJEM
Poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem (opozicionalnost) je ozbiljan i kroničan
psihijatrijski poremećaj za koji je svojstvena verbalna agresivnost, sklonost k uznemiravanju
drugih, prkosni stav te neobaziranje na tuđe osjećaje . Uobičajene komplikacije su loš
školski uspjeh i slaba socijalna prilagodba. Obično je taj poremećaj praćen i drugim
neuropsihijatrijskim poremećajima. Mnogi pate od ADD-a, poremećaja raspoloženja ili
anksioznog poremećaja. Poremećaj se može javiti već u dobi od 3 godine, no češće započinje
u kasnom djetinjstvu ili ranoj adolescenciji.
DIJAGNOSTIČKI KRITERIJI ZA POREMEĆAJ S PRKOŠENJEM I SUPROTSTAVLJANJEM
1. Razbješnjivost
2. Svađanje s odraslima
3. Prkošenje odraslima ili odbijanje pokoravanja pravilima
4. Namjerno činjenje onog što smeta drugima
5. Okrivljavanje drugih za vlastite pogrješke
6. Lako uzrujavanje i osjetljivost na postupke drugih
7. Ljutnja i srdžba
8. Osvetoljubivost i zloba bez očiglednog razloga
9. Psovanje i govorenje prostota
10. Nisko mišljenje o sebi
ŠTO MI MOŽEMO UČINITI KAO UČITELJI?
 Potražimo podršku i uspostavimo timski pristup problemu
 Osmislimo plan liječenja uz pomoć terapeuta, liječnika i stručnih suradnika
 Koristimo pristup modifikacije ponašanja tj. razmotrimo i dogovorimo nagrade i kazne
 Reagirajmo na način koji nije suprotstavljajući, potražimo dodirne točke s učenikom
 Provjeravajmo njihove priče i spriječimo njihovo laganje
 Budimo dosljedni i ne odustajmo od pravila
 Postavimo prioritete kojima se prvi želimo baviti
 Načinimo popis jednostavnih i jasnih temeljnih pravila ili očekivanja i stavimo ih na
plakat
 Kod ekstremno agresivne djece razmotrimo primjenu lijekova
 Pratimo vlastitu razinu stresa i koristimo različite mogućnosti opuštanja kao npr.
masažu, meditaciju, vježbanje, vrijeme posvećeno samo sebi i sl.
ZAKLJUČAK
Pojedinci koji pate od ovog poremećaja su zapravo žrtve, oni nisu odabrali da se ponašaju
na takav način. Taj poremećaj je rezultat kombinacije okoline i genetike. Takvoj djeci je
potrebno usaditi osjećaj da imaju određenu kontrolu nad vlastitim životom, osjećaj da je
ono što čine različito od onoga tko jesu, te osjećaj da su voljena usprkos poremećaju. Za
takvu djecu potrebna je čvrstoća, dosljednost, blagost i veliko strpljenje.
KAŠNJENJE U RAZVOJU
Kašnjenje u razvoju ili kašnjenje u učenju je termin koji se koristi za opis djetetova
neuspjeha da dostigne uobičajene razvojne prekretnice tipične za njegovu dob.
Ponekad se taj eufemizam koristi za graničnu ili blagu mentalnu retardaciju.
Niz je činitelja koji mogu pridonijeti kašnjenju u razvoju i kašnjenju u učenju,
uključujući genetske činitelje, ozljede mozga, neishranjenost, prenatalnu izloženost
alkoholu, autizam, osiromašeno okruženje, zanemarivanje i neadekvatnu brigu.
Ozljede mozga ili mozgovni inzulti obično su izazvani jednim ili više od sljedećih
činitelja:
 Udarci u glavu (često prilikom zlostavljanja u obitelji)
 Izloženost okolinskim zagađivačima - metalima, kemikalijama, zagađenom zraku
 Naglo ubrzanje ili kočenje (najčešće u automobilskim nesrećama)
 Nezgode tijekom uobičajene dječje rekreacije (bicikl, skateboard, sanjke, klizaljke i sl.)
 Prenatalna izloženost drogama ili toksinima (duhan, narkotici, alkohol)
 Sportske ozljede (nogomet, košarka, hokej itd.)
 Padovi ili udarci bez zaštite (pad niz stepenice, pad s kreveta na kat, udarac vratima itd.)
 Težak porod ili infekcija majke
Iako svaki od ranije navedenih činitelja zaslužuje pozornost, fetalni alkoholni sindrom je
najrašireniji. Za dojenčad s fetalnim alkoholnim sindromom karakteristična je manja glava,
manji mozak i određeni stupanj mentalne retardacije ili kašnjenja u razvoju. Istraživanja
ukazuju da čak i rijetko konzumiranje alkohola u trudnoći gotovo sigurno ima utjecaj na
zdravlje djeteta. Najkritičnija razdoblja su izgleda mjeseci (ne dani) prije začeća i osam
tjedana nakon začeća. Zbog tog razloga mnogi zdravstveni stručnjaci preporučuju da
trudne žene u potpunosti apstiniraju od alkohola, opasnih droga, pušenja cigareta i lijekova
koji se kupuju sa i bez recepta.
UOBIČAJENI SIMPTOMI I OBRASCI PONAŠANJA KOD DJETETA KOJE KASNI U
RAZVOJU
 Teškoće u strukturiranju vremena za rad
 Poremećena brzina učenja i teškoće u učenju
 Loše pamćenje i manja upornost u dovršavanju zadataka
 Impulzivnost i agresivnost
 Neosjetljivost na verbalna upozorenja
 Razvojno kašnjenje u vještinama, govornom i jezičnom razvoju
 Poremećaji matematičkih sposobnosti i loše strategije rješavanja problema
 Slabe socijalne sposobnosti i loši odnosi s vršnjacima ili izoliranost
ŠTO MI MOŽEMO UČINITI KAO UČITELJI?
 Strukturirajmo rad i budimo dosljedni
 Ponudimo različite aktivnosti učenja
 Dajmo im jednostavnije zadatke te kratke i jednostavnije upute
 Dajmo im vremena da se mentalno i tjelesno pripreme za svaku promjenu aktivnosti
 Dajmo učenicima priliku i za praktičan rad
 Budimo pozitivni, važne informacije ponavljajmo više puta
 Tražimo pomoć stručnog tima svojih kolega i drugih stručnjaka koji će nam pomagati u
radu
 Nastojmo ostvariti otvorenu komunikaciju sa svim učenicima, a naročito s onima koji
kasne u razvoju
ZAKLJUČAK
Biti roditelj ili nastavnik djeteta koje kasni u razvoju velik je izazov. Moramo zapamtiti
da dijete to nije ni izabralo niti izazvalo. Takva djeca, više od sviju, imaju potrebu znati da
su voljena usprkos poremećaju. U snažnoj okolini punoj ljubavi čuda se događaju svaki dan
pa i mi ne gubimo vjeru.
KRONIČNA PRIJETNJA I DISTRES
Najčešći uzrok demotiviranosti za školski uspjeh je kronična izloženost distresu ili
prijetnja. Distres može biti tjelesni ili emocionalan. On može biti posljedica
nezanimljive nastave, statičkog načina poučavanja , zlostavljanja, gladi i nasilja
vršnjaka. Točno je da imamo mozak koji je tolerantan na pogrješke te se većinu
vremena dobro prilagođavamo svakodnevnom stresu. No, kad je razina tzv. stresnih
hormona (poznatih kao glukokortikoidi) kronično povišena, učenici mogu postati
rastreseni, užurbani, apatični i nezainteresirani za učenje.
Što je prijetnja?
Prijetnja je akutno stanje uzbune za koje su karakteristični određeni rizik i hitnost.
Može biti stvarna ili zamišljena prijetnja, te moguća prijetnja ili ona koje se sjećamo.
Do stvarne ili zamišljene prijetnje može doći u razrednom okruženju kad nastavnik
prozove nespremnog učenika ili kad učenik koji se nije dovoljno pripremio mora
nastupiti pred drugim učenicima iz razreda. Može se pojaviti u obitelji u kojoj ima
zlostavljanja, na putu do škole, na igrališu ili na bilo kojem mjestu na kojem postoji
opasnost. Kad je prijetnja percipirana, tijelo se priprema pojačanim lučenjem
glukokortikoida te adrenalina (hormona bijega ili borbe) kako bi se zaštitilo.
Moguća prijetnja ili ona koje se sjećamo javlja se kad je potaknuta ranija aktivacija
prijetnje ili distresa. To se može dogoditi u svakom okruženju, uključujući ono koje je posve
sigurno. Na primjer, sam zvuk ravnala koje udara o stol ili pogled na školski imenik može
ponovno aktivirati intenzivne negativne asocijacije, izazivajući stresnu reakciju.
Što je distres?
Distres je kronično stanje za koje je svojstveno pretjerano lučenje glukokortikoida
uključujući kortizol, hormon negativnih očekivanja. Iako obično ne ugrožava život, distres
može poremetiti učenje. Distres se kategorizira i objašnjava na sljedeće načine:
1) KRATKOTRAJNA TRAUMA ILI JEDAN IZDVOJENI TRAUMATSKI DOGAĐAJ
poput nasilne smrti učenika iz iste škole, može dovesti do kratkotrajne disfunkcije
kod pojedinaca koji su inače zdravi. Posljedice uključuju intenzivna ružna sjećanja,
emocionalnu tupost, osjećaje odvojenosti ili nerealnosti te tjelesnu napetost. Žrtve
kratkotrajne traume obično se potpuno oporavljaju u nekoliko tjedana nakon
događaja.
2) AKUTNI STRESNI POREMEĆAJ je kratkotrajni poremećaj koji traje oko mjesec dana
izazvan izrazito traumatskim događajem koji izaziva strah, užas ili bespomoćnost, te
uzrokuje emocionalnu tupost, pretjeranu pobuđenost, tešku anksioznost i
uznemiravajuće snove ili sjećanja na događaj. Ako simptomi traju dulje, to može
ukazivati na dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP)
3) POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ (PTSP) je kronični oblik akutnog
stresnog poremećaja. PTSP je također prouzročen teškom traumom, a za njega je
znakovito učestalo ponovno proživljavanje traumatskog događaja, izbjegavanje
podražaja koji su povezani s traumom, emocionalna tupost te pretjerana pobuđenost
ili teška anksioznost. Ovaj se poremećaj može preklapati s jednim ili više drugih
psihijatrijskih poremećaja poput depresije, zlouporabe alkohola ili droge, paničnim
poremećajem i drugim anksioznim poremećajima. Javljaju se i ekstremne
emocionalne teškoće poput intenzivnog bijesa, depresije ili panike i kognitivne
teškoće poput fragmentiranih misli, disocijacije i amnezije. PTSP je prvobitno
dijagnosticiran kod ratnih veterana. On se također u velikom postotku nalazi kod
žrtava silovanja ili incesta, preživjelih u prirodnim ili drugim katastrofama te
svjedoka ekstremnog nasilja. Od svih skupina žrtava traume najteže su pogođena
djeca.
PREPOZNATLJIVI SIMPTOMI STRESNOG POREMEĆAJA SU:
 Dosada i ravnodušnost
 Pomanjkanje energije
 Gubitak kratkotrajnog pamćenja
 Ispodprosječno epizodično pamćenje
 Nemogućnost postavljanja prioriteta
 Nemarnost u radu
 Ispodprosječne socijalne sposobnosti
 Gubitak kreativnosti
 Loša koncentracija
 Povećana zastupljenost mehaničkih ponašanja
 Česta zlouporaba alkohola i droge
ŠTO MI MOŽEMO UČINITI KAO UČITELJI?
 Usmjeriti pažnju na pojedinca i u komunikaciji s učenicima koristiti njihova imena
 Uključiti više tjelesnih aktivnosti
 Uspostaviti dobre međusobne veze s učenicima
 Uspostaviti rutinska ponašanja
 Uključiti u nastavu strategije redukcije stresa
 Obnoviti motivaciju : ukloniti prijetnju, poticati postavljanje ciljeva, aktivirati emocije,
povećati količinu povratnih informacija, osigurati pozitivnu klimu za učenje
ZAKLJUČAK
Akutni stresni poremećaj ili PTSP traži hitne korake koji su neophodni za dijagnozu i
tretman. Bez obzira na dob, radi se o ozbiljnom i onesposobljavajućem stanju pa se liječenje
ne smije odgađati. Mogućnost liječenja uključuje terapiju lijekovima, psihoterapiju i grupnu
terapiju. Važno je vjerovati da se uvjeti mogu popraviti te da će se to i dogoditi bez obzira na
privremeni zastoj ili nazadovanje.
DEPRESIJA
Depresija je intenzivan i težak poremećaj raspoloženja koji napada i duh i tijelo.
Ponekad može dovesti i do samoubojstva. Postoje 4 kategorije depresije.
1.) VELIKI DEPRESIVNI POREMEĆAJ je najčešći oblik depresije koji uključuje simptome
melankoliju, gubitak energije, poremećenu koncentraciju, nesanicu, anksioznost.
2.) DISTIMIČNI POREMEĆAJ je blaži oblik depresije koji traje najmanje 2 godine. Oboljeli
prihvaćaju blage simptome kao “normalne”, pa se često ne dijagnosticira.
3.) BIPOLARNI POREMEĆAJ (MANIČNO-DEPRESIVNI POREMEĆAJ) je teška i kronična
bolest za koju su svojstvena ekstremna raspoloženja. Simptomi su slični simptomima
velikog depresivnog poremećaja, s određenim varijacijama poput manije i naglih
promjena raspoloženja. Najteže ga je liječiti.
4.) SEZONSKI POREMEĆAJ RASPOLOŽENJA je oblik depresije koji slijedi ritam godišnjih
doba, pri čemu se simptomi javljaju u zimskim mjesecima, a smanjuju u proljeće i ljeto.
U nekim slučajevima klinička dijagnoza depresije je moguća kod djece od 5 do 6 godina.
Velike depresivne epizode tipično traju 9 do 12 mjeseci. U razdoblju prije puberteta je
depresija podjednako česta kod djevojčica i dječaka, no nakon toga broj zahvaćenih
djevojčica postaje neproporcionalno veći. Smatra se da su žene 2 puta više sklonije depresiji
od muškaraca.
NAJČEŠĆI UZROCI DEPRESIJE
 Kemijska neravnoteža neurotransmitera u mozgu utječe na način na koji pojedinac
reagira na svakodnevne događaje
 Spol - emocionalna zavisnost više utječe na žene nego na muškarce
 Citokini ( posrednici u upalnim reakcijama )
 Distres povećava vjerojatnost za razvoj depresije
 Sezonsko smanjenje sunčeve svjetlosti može kod nekih pojedinaca potaknuti
biokemijsku reakciju koja izaziva gubitak energije, smanjenu aktivnost, povećanu tugu
te pretjerano konzumiranje hrane i spavanje
 Pušenje
 Neishranjenost
 Nasljeđe - vjerojatnost da će bliski krvni srodnici depresivnih osoba također patiti od
depresije veća je nego za pojedince koji u obitelji nemaju depresivnu osobu
PREPOZNATLJIVI SIMPTOMI
 Smanjeni ili povećani apetit
 Nesanica ili hipersomnija
 Osjećaj bezvrijednosti i krivnje
 Nemogućnost jasnog razmišljanja
 Neodlučnost
 Anksiozno ili prazno raspoloženje
 Osjećaj beznađa ili pesimizam
 Gubitak interesa
 Nemir ili razdražljivost
 Neobjašnjivi bolovi ili probadanja
 Razmišljanja o smrti ili samoubojstvu
 Gubitak prijatelja
 Pogoršanje školskog uspjeha (no, vrlo bistra i perfekcionistički orijentirana djeca često su
u stanju zadržati dobre ocjene usprkos depresiji)
ŠTO MI MOŽEMO UČINITI KAO UČITELJI?
 Potražimo podršku i stručnu pomoć
 Uključimo tjelesnu aktivnost
 Poučavajmo vještine suočavanja
 Poučavajmo djelotvorne životne vještine i pozitivno razmišljanje o sebi i problemima
 Uputimo roditelje na savjet liječniku
ZAKLJUČAK
Različiti tipovi depresije zahtjevaju različite pristupe. Depresija se rijetko kad poboljšava
bez liječenja. U slučajevima umjerene do teške depresije potrebni su jači lijekovi da bi se
djelotvorno liječio poremećaj. Svi antidepresivi imaju popratnih učinaka, ali ako pomažu
treba ih koristiti
ZAKLJUČNA RIJEČ
Kroz naše učionice prolaze najrazličitiji učenici i teško bi bilo obraditi sve poremećaje
koji ih danas pogađaju. Važno je znati da svaki od njih zaslužuje uspjeh.
Svi mi već radimo vrlo naporno, tako da raditi još napornije nije rješenje. Moramo raditi
pametnije! Nastavimo činiti ono u čemu smo najbolji i, što je najvažnije, uživati u izazovu.