Transcript 1. Uvodno predavanje: paradoks prepoznavanja prizora

Hrvoje Turković
Struktura filmske
precepcije, 2014
1. Uvodno predavanje – “paradoks
prepoznavanja”
5. Ožujak 2014.
Zašto psihološki pristup
filmu, i zašto perceptivni
Film se izrađuje i ide ga se ‘gledati’ – da bi izazivao i aritkulirao
doživljaje filmske publike
 Pod ‘doživljajem’ se podrazumijevaju složeni psihološki procesi
 Ali, koliko god bili složeni svi se oni temelje na percepciji, tj. na
onim psihološkim obradama koje su uvjetovane podacima što ih
primamo osjetilima
DRUGIM RIJEČIMA:
 ‘Filmski’ doživljaji jesu oni koji su uvjetovani onim što
percipiramo u filmu, oni koji se temelje na onome što
perceptivno ‘izvlačimo’ iz filma.
 Odnosno, za tražene doživljaje filmske publike moraju biti
priređeni određeni perceptivni uvjeti

Teme predavanja:








“Perceptivni paradoks” – odnos percepcije filmskih prizora i
percepcije filma kao jedne od pojava u životnom ambijentu
Iluzije u temelju filma
Perspektivnost i točka promatranja (vanjska i unutarnja točka
promatranja)
Pažnja – osobine i ograničenja pažnje
Društveni vidovi percepcije – zajednička pažnja i njezini
neurološki temelji;
Psihološki temelji kompozicije kadra i montaže – vizurnost
Emocijski vidovi doživljaja (upravljanja pažnjom)
Psihološki temelji izlaganja (organizacija pamćenja,
razumijevanja)
“Paradoks” percepcije filma


Kad uzmemo gledati film i prizore u njemu koje nikada prije nismo vidjeli –
svejedno uglavnom pouzdano prepoznajemo što je to što vidimo, i to jednako
pouzdano kako to prepoznajemo životne prizore oko nas.
S druge strane, filmska projekcija se opaža kao dio ambijenta (kina,
projekcijske dvorane, naše sobe) – kao stvarna, predmetna, pojava među drugim
pojavama našeg životnog ambijenta. I, ma koliko bili uživljeni u film, mi ga
nikako ne zamijenjujemo za naš stvarni ambijent u kojem ga gledamo. (Ne
reagiramo na ono što se u filmu događa kao da se događa u našem životnom
ambijentu, pa da u to možemo intervenirati)



Projicirani/emitirani film je “ugnježđen” u stvarnom ambijentu, i tako se opaža.
PRVO PITANJE: Kako je moguće da u umjetno ograničenoj “flekastoj
površini” na zidu ili ekranu prepoznajemo svo bogatstvo stvarnog životnog
prizora?
DRUGO PITANJE: Koja je uloga “materijalnosti”, “objektnosti” filma?
Odgovori na prvo pitanje: kako je moguće
prepoznati prizore u sjenovitom
pravokutniku?
Prepoznavanje prizora u slikama je stvar učenja i poučavanja: dijetetu se od rane
dobi imenuje ono što je prikazano na slikama na isti način kako se te pojave
imenuju u životu, pa se tako nauče prepoznavati što je prikazano na slici.
 Predočavanje na slici je jednako “konvencionalno” kao i jezično
označavanje – ono se mora učiti u određenoj kulturi i ovisno je o
specifičnostima kulture.
Dokazi za “konvencionalnost filmskog
prikazivanja”


Antropološki nalazi: ljudi iz plemena, koji se nikada nisu suočili s
prikazivačkim (figurativnim, mimetičkim) slikama kad su s njima
suočeni, uopće ne obraćaju pažnju onome što one prikazuju.
Slikati se mora učiti, onako kako se uči jezik. Postoji tzv. “vizualni
jezik” koji se mora učiti kao što se uči “govorni jezik”.

Na tome su posebno ustrajali semiolozi – koji su držali da je “filmski
jezik” jednako “konvencionalan”, “arbitraran” kao i govorni jezik.
Neovisne potvrde istovrsnosti perceptivne
obrade životnih i slikovnih prizora




Eksperiment Hochberga i Brooks
 Odgajali su dijete do 2. godine bez izlaganja prikazivačkim slikama i
lutkama. Utvrdili da dijete svejedno bez problema prepoznaje poznate
stvari u crtežima.
Ekmanovo i Friessenovo istraživanje
 Istraživali su mogu li ljudi različitih kultura (posebno izoliranih kultura
kao na Novoj Gvineji) prepoznavati tipične izraze emocija na
fotografiranim licima – ustanovili su da mogu, a time da razabiru što je na
fotografijama
Istraživanja dječjeg prepoznavanja
 Ustanovljeno je da već dojenčad može prepoznavati lica, predmete,
zbivanja
 A ta se ispitivanja velikim dijelom provode i pomoću slika i videosnimaka
Većina tradicionalnih psiholoških istraživanja percepcije odvija se pomoću
slikovnih predložaka (u novije vrijeme i video i kompjutorskih ‘pokretnih
slika’) – uz pretpostavku da su reakcije na slikovne materijale indikativne za
opće perceptivne procese
Prevladavajuće psihološko stajalište
danas.



Danas se većina psihologa slaže da se isti perceptivni procesi koji nam omogućuju
prepoznavanje okoline u životu primijenjuju i na slike
Ovu čovjekovu sposobnost da na filmske prizore reagira onako kako reagira na
životne prizore Peterlić je – tumačeći Arnheimovo shvaćanje – nazvao
“čimbenicima sličnosti”: filmovi pružaju slične podražaje koje pružaju i predmeti i
ambijenti u životu, pa ih otuda možemo jednako prepoznavati na filmu kao i u
životu.
Prema Paulu Messarisu (Visual Literacy – Image, Mind, and Reality):
“Ono što razlikuje slike (uključujući i film) od jezika i od drugih oblika
komunikacije jest činjenica da slika nudi mnoge obavijesne indikatore koje
ljudi rabe u svojoj percepciji fizičke i društvene stvarnosti. Naša sposobnost da
zaključimo što je prikazano u slici temelji se ponajviše na tom svojstvu slika,
više nego na upoznatosti s proizvoljnim konvencijama (dok ove igraju glavnu
ulogu u interpretaciji jezika i matematike i dr.).”
Preostali problem:


Međutim, iako mi – na osnovi životne sposobnosti
prepoznavanja – prepoznajemo i filmske prizore, još
uvijek treba objasniti kako to da i nadalje
prepoznajemo i uživljavamo se u filmske prizore,
iako istodobno opažamo da oni nisu istovjetni
životnim prizorima, da su ograničeni na lokalnu,
fizičko područje?
Razmatranje odgovora na to bit će predmetom
sljedećeg predavanja:
Literatura uz ovo
predavanje:




Arnheim, R. (1962). Film i stvarnost. U: Film kao umetnost (str. 13-35).
Beograd: Narodna knjiga (usp.) Arnheim, R. (1978). Film i stvarnost. U: D.
Stojanović (Ur.), Teorija filma (str. 100-116). Beograd: Nolit.
Bordwell, D, Common Sense + Film Theory = Common-Sense Film Theory? U
blogu D. Bordwella - http://www.davidbordwell.net/essays/commonsense.php
Peterlić, A. (2000). Film i opažaj zbilje. U: Osnove teorije filma (str. 15-24).
Zagreb: Hrvatska Sveučilišna Naklada.
Turković, H. (1999). Na čemu temeljiti kognitivistički pristup? Hrvatski Filmski
Ljetopis, 19/20, 49-58.
(https://www.academia.edu/2296836/Na_cemu_temeljiti_kognitivisticki_pristu
p_What_is_the_basis_for_a_cognitive_approach_to_film)