DEVIJANTNOST

Teorijski okvir devijantnosti



Za razumijevanje devijantnosti je važno odrediti sljedeće pojmove:

 Vrijednosti  Norme  Socijalizacija  Socijalna kontrola

Vrijednosti Postanak i razvoj

    Vrijednosti su prema Gehlenu pojave smještene unutar šireg područja svijesti, a svijest je fenomen nastao tijekom evolucijskog razvoja.

Tijekom evolucije, genski zacrati oblici ponašanja zamjenjuju se elastičnijim oblicima reakcija.

Razdoblja evolucijskog procesa moguće je tumačiti promjenama ekosustava tijekom kojih se javlja nestajanje instinkta, umjesto motoričkih reakcija ostaje emotivni udar.

Središnji element razvojnih promjena prema nastajnju svijesti je neizvjesnost.

Vrijednosti Postanak i razvoj

     Prijelaz na institucije iz početnog stanja diktiran je načelom ekonomičnosti.

U početku sadržaji svijesti se diferenciraju na:  Značenja  Norme   Kognicije i Interese Vrijednosti su sastavni dio mehanizama integracije na normativnom području svijesti.

Integrativna uloga vrijednosti izražava se na dva načina.

Društvo preuzima zadaću emocionalne stabilizacije normi socijalizacijom i internalizacijom.

Neke definicije vrijednosti

  Za Kluckhohna vrijednosti su istodobno opće poznate i definicijama nepodložne eksplicitne i implicitne tvorevine. One su jedine dovoljno obuhvatne i pogodne za uporabu na svim razinama situacija. On razlikuje tri vrijednosne odrednice: afektivnu, konotativnu i kognitivnu.

Za Newcomba vrijednosti su zajednički stavovi, to su krajnje obuhvatni ciljevi oko kojih se mogu organizirati modeli stavova.

Društvene funkcije vrijednosti

 

U “Kritičkom rječniku sociologije”, Boudon navodi da klasična sociologija prenaglašava integrativnu ulogu vrijednosti.

Za svako stanje koje se drži poželjnim, može se naći takvo stanje koje će se držati nepoželjnim.

Društvene funkcije vrijednosti

  Prema funkcijama, Rokeach klasificira vrijednosti u 7 skupina: kao standarde, one predstavljaju model za donošenje odluka, predstavljaju osnovu motivacije, imaju prilagodbenu, obrambenu, spoznajnu funkciju i samoaktualizirajuću funkciju.

S obzirom na nositelje mogu biti individualne, grupne i univerzalne; a s obzirom na opću ulogu dijele se na instrumentalne, terminalne i socijetalne.

Društvene funkcije vrijednosti

  Morris dijeli vrijednosne orijentacije na: estetsku, hedonističku, utilitarističko ekonomsku, djelatnu, spoznajnu, altruističku i na orijentaciju na moć i ugled.

S obzirom na stupanj općenitosti izvode se po analogiji s potrebama na:    Manifestne Latentne Opće generalne

Norme Definicija i podjela

     U statističkom smislu, norma je vrijednost ili niz vrijednosti koje su reprezentativne za neku skupinu i mogu se rabiti kao osnove za vrednovanje ili usporedbu pojedinaca.

U etici je norma kriterij slobodnog moralnog djelovanja.

Odstupiti od normi ili ih prekršiti znači povrijediti pravila društvene igre i izložiti se sankcijama.

Norme djelimo na:  Običaje (mores i folkways)   Tabue Zakone U svakom društvu postoje široko prihvaćene sigurne norme podržane zakonom – institucionalne norme.

Društvena funkcija normi

     Norme imaju regulacijsko značenje za društvene procese i odnose.

Jezgra nekog društva je strukturirani normativni poredak pomoću kojeg se organizira život. Taj normativni poredak sadrži elenemt prisile jer je zaštićen vanjskim sankcijama.

Najsavršeniju normativnu strukturu, prema Weberu nudi racionalni oblik vlasti, niži stupanj djelovanja normi nalazimo u društvu s tradicionalnom vladavinom a na dnu je karizmatska vlast.

Kad norme ne bi bile zajedničke, pripadnici društva ne bi mogli surađivati. Zato uređeno i stabilno društvo pretpostavlja zajedničke norme.

Dva su glavna tipa normativnih obaveza, zakon i moral.

Norme Postanak i razvoj

   Norme su, kao i vrijednosti, vezane uz područje svijesti, a svijest je nastala tijekom evolucije.

Za svaku predvidivu situaciju stvara se mreža normi kojom je neizvjesnot moguće sagledati i podvrgnuti nadzoru.

Mrežom pozitivnih i negativnih sankcija zajednica ulijeva određene norme i vrijednosti.

Socijalizacija Definicija i sadržaj pojma

    Socijalizacija je proces u kojem se uče opće prihvaćene norme i vrijednosti.

Učenje je usvajanje znanja, navika i stavova te stjecanje iskustva.

Uloga je niz normi, tj. niz kulturno i socijalno definiranih prava i obveza koje se odnose na neki društveni položaj a učenje uloge je učenje takvih oblika ponašanja koji se očekuju. Postoji nekoliko načina učenja uloga: imitacija, identifikacija, operativno učenje i učenje po modelu; moguća je i promjena stava pod utjecajem novih okolnosti ili iskustava te konformizam, tj. prilagodba društvenim ili grupnim normama.

Socijalizacija Definicija i sadržaj pojma

   Idući korak u razumijevanju socijalizacije zahtijeva objašnjenje socijalne interakcije a to je međusobno djelovanje dviju ili više osoba u kojem je njihovo ponašanje međuovisno. Kroz proces socijalne interakcije se ostvaruje socijalni utjecaj.

Čovjek je ovisan o drugimljudima u zadovoljavanju biološkim i socijalnih i potreba i o informacijama iz okoline.

Važna posljedica socijalizacije je intrenalizacija – to je usvajanje socijalnih normi.

Nositelji (agensi) socijalizacije

   Razni čimbenici potiču i usmjeravaju socijalizaciju. To su agensi socijalizacije.

To mogu biti pojedine osobe ili skupine ljudi.

Budući da je osoba tijekom socijalizacije izložena društveno poželjnim i problematičnim iskustvima, usporedno sa socijalizacijom dešava se i socijalna kontrola

Socijalna kontrola – definicija pojma

    Kad se pojavi tendencija kršenja normi i konkretna odstupanja pokreće se socijalna kontrola. To je proces kojim članovi grupe daju podršku poželjnim oblicima djelovanja a obeshrabruju nepoželjne Društveno djelovanje može biti popraćeno pozitivnim sankcijama(nagradama) i negativnim sankcijama (kazne) Dva osnovna oblika socijalne kontrole: neformalni i formalni S obzirom na izvor socijalna kontrola može biti izvanjska i unutarnja

Devijantnost – definicija pojma

   Devijantno je svako djelovanje koje odstupa od normi i vrijednosti prihvaćenih u nekoj vrsti zajedništva ili društvenosti.

Ovisno o obliku, ostvaruje se i društvena reakcija, od nagrade do blage i teške kazne.

Marshall Clinard navodi 4 pristupa definiciji devijantnosti:  Statistički    Aposolutni Reakcijski Normativni

Fiziološke teorije devijantnosti(1)

    One polaze od toga da su neki pojedinci zbog svoje genetske strukture ili tjelesnih karakteristika skloniji devijantnosti od ostalih.

Cesare Lombroso bio je među prvima koji su zločin povezali s čovjekovom biologijom. Prema njemu kriminalci nasljeđuju tjelesne osobine – atavističko nasljeđe – koje ima korjene u ranim fazama evolucije čovjeka.

1960.-tih britanski su kriminolozi tvrdili da su ustanovili točan genetski uzrok devijantnog ponašanja – kromosalnu abnormalnost Neki kriminolozi zagovaraju biokemijske teorije zločina, npr. Henry Kelly

Fiziološke teorije devijantnosti(2)

   Anne Moir i David Jessel u svojoj knjizi “A mind to crime” iz 1997. tvrde da se niska inteligencija uglavnom nasljeđuje i da vodi impulzivnom ponašanju Moderni zagovornici fizioloških teorija obično su suzdržaniji od svojih prethodnika; oni tvrde da biološki čimbenici predisponiraju pojedinca za devijantno ponašanje Kritike:  Veza između fizičkih svojstava i devijantnog ponašanja može obajsniti na neki način   Ponašanje koje se pripisuje biološkim uzorcima ne mora nužno voditi zločinačkim djelima Nijedna biološka teorija ne daje uvjerljivo objašnjenje zločina

Psihološke teorije(1)

    Sličnosti s biološkim teorijama:  Devijantnu osobu smatraju drugačijom os stanovništva općenito   Osoba je abnormalna u normalnom stanovništvu Abnormalnost ju čini predisponiranom za devijantnost Međutim, psihološke teorije se razlikuju jer tvrde da bolest i abnormalnost devijantne osobe potječu iz mentalnih procesa, a ne iz tjelesnih razlika.

Britanski psiholog Hans Eysenck smatra da pojedinci nasljeđuju različita svojstva ličnosti koja ih predisponiraju za zločinačko ponašanje John Bowlby je smatrao da je uzrok devijantnosti u ranoj socijalizaciji djece

Psihološke teorije(2)

    Neki su se psiholozi za objašnjenje zločina okrenuli psihoanalitičkim teorijama Sigmunda Freuda Aichorn je na temelju delikventnih dječaka kojima je bio skrbnik u domu objasnio delikvenciju kao nerazvijen Superego. To je pripisao neprijmjerenom odgoju uzrokovanim roditeljima koji ih nisu voljeli ili su bili odsutni.

S druge strane, Glover je smatrao da djeca mogu konflikte potisnuti u nesvjestan dio uma i kao posljedica mogu biti neurotična, a što se događa u slučaju previše razvijenog Ega. To katkada može dovesti do zločinačkog ponašanja Hewitt i Jenkins su proveli istraživanje na 500 mladih ljudi i podijelili ih u tri tipa: oni s previše razvijenim, s nedovoljno razvijenim i oni s dvojakim Egom

Kritika psiholoških teorija

 

Zanemarivanje društvenih i kulturnih čimbenika Metodologija mnogih takvih istraživanja je sumnjiva

 

Mnogi sociolozi odbacuju prioritet koji se pripisuje iskustvu iz djetinjstva Psihološke teorije se često kritiziralo kao neznanstvene

 

Empirijska istraživanja somatskih preduvjeta devijantnosti

1913. – istraživačka studija “

The English convict”

Charlesa Goringa u kojoj uspoređuje fizičke osobine zatvorenika s osobinama prosječnih ljudi 1937. – studija “

Crime and the man”

Ernesta Hootona u kojoj sudjeluje 14 000 osuđenika i 3000 slobodnih ljudi

    

Empirijska istraživanja bioloških i psiholoških preduvjeta devijantnosti

Istraživanje Williama Sheldona “

Varieties of Delinquent youth”

uzima u obzir i razlike u temperamentu ispitanika 3 osnovna tipa ljudi:  Endomorfni  Ektomorfni  Mezomorfni Zaključak: građa tijela i temperamenta su povezani Utvrdio je da su mezomorfni tipovi skloni devijantnosti i zločinu te da njihove osobine stvaraju osnovu za kriminogeni tip čovjeka Zaključak: postoje dva oblika nastanka devijantnosti  1.) somatski određen “delikventni potencijal”  2.) djelovanje određenih psiholoških mehanizama

Perspektive

 Funkcionalistička perspektiva (1)      Polazi od društva kao cjeline Izvor devijantnosti traži u naravi društva Fukcionalisti tvrde kako je devijantnost nužan dio svih društava te da ima pozitivnu funkciju, ali isto tako devijantnost je prijetnja društvenom poretku pa tako i društvu.

Mehanizmi društvene kontrole (policija i sudovi) nužni su za obuzdavanje devijantnosti i za zaštitu društvenog poretka.

Neki tvrde kako određena količina devijantnosti ima pozitivnu funkciju, čak pridonosi održavanju i dobrobiti društva.

 Funkcionalistička perspektiva (2)  Emile Durkheim u svojoj raspravi o zločinu u “Pravilima sociološke metode”smatra da je zločin neizbježan i normalan aspekt društvenog života       Zločin nalazimo u svim tipovima društava iako je stopa kriminala viša u naprednijim i industraliziranim društvima.

Prema Durkheimu zločin je neizbježan zato što ne može svaki pripadnik društva biti jednako odan kolektivnim čuvstvima (zajedničkim vrijednostima i moralnim uvjrenjima) društva.

Durkheim je zamislio i “društvo svetaca” Durkheim zaključuje da zločin nije neizbježan, on može biti i funkcionalan a postaje disfunkcionalan (štetan za društvo) samo kad je stopa neobično visoka ili niska.

Durkheim smatra da društvo samo generira devijantnost za vlastitu dobrobit, dok Cohen tvrdi da su neki oblici devijantnosti prirodan i normalan odgovor na pojedine okolnosti. Durkheim i Cohen udaljili su se od slike devijantne osobe kao psihološki ili biološki abnormalnog bića.

Cohen je analizirao dvije moguće funkcije devijantnosti.

 Funkcionalistička perspektiva (3)  Robert K. Merton;  Dokazuje kako devijantnost potječe iz kulčture i strukture samog društva, te misli kako su svi pojedinci društva imaju iste vrijednosti   Spominje i anomiju, to je situacija kada pravila prestaju vrijediti, dolazi do situacija bez normi, pravila.

Merton izlaže i pet načina kako pripadnici amaeričkog društva mogu reagirati na ciljeve uspjeha; konformizam, inovacija, ritualizam, povlačenje, pobuna.

Subkulturalne teorije(1)

  Subkulturalne teorije devijantnost objašnjavaju subkulturom neke društvene skupine koja razvija norme i vrijednosti koje se u određenoj mjeri razlikuju od onih drugih pripadnika društva.

Tu se javljaju tri najbitnije teorije:  Albert Cohen sa delikventnom subkulturom    Richard Cloward i Lloyd Ohlin sa delikvencijom i šansom Walter Miller sa kulturom niže klase Teorija niže klase

Subkulturalne teorije(2)

  Albert Cohen – delikventna subkultura; delikventna subkultura preuzima norme iz šire kulture, no okreće ih naglavce. Tako se velika vrijednost pripisuje aktivnostima poput krađe, vandalizma i bježanja iz škole, koje se u širem krugu osuđuju. No delikventna subkultura nudi i pozitivnu nagradu.

Richard Cloward i Lloyd Ohlin – delikvencija i šansa; smatraju da kao što varira šansa za uspjeh legitimnim sredstvima, tako varira i šansa za uspjeh nelegitimnim sredstvima. Razlikuju tri moguće reakcije na tu situaciju: kriminalnu, konfliktnu i supkulturu povlačenja.

Subkulturalne teorije(3)

   Walter Miller – kultura niže klase. Taj posebni kulturni sistem, tj. kultura niže klase, uključuje niz žarišnih interesa i angažiranja: čvrstinu, lukavost i uzbuđenje. Dva čimbenika ističu i naglašavaju žarišne interese u životu maloljetnika: prvo njihova sklonost da pripadaju vršnjačkoj skupini koja zahtijeva strogo pokoravanje normama skupine, i drugo zaokupljenost mladih statusom. Miller zaključuje da je delikvencija pretjerano izražavanje žarišnih interesa supkulture niže klase.

Neki sociolozi smatraju da je smanjenjem broja pripadnika niže klase nastala jedna potklasa koju čine nezaposleni i nezapošljivi. Charles Murray smatra da je potklasa odgovorna visoku stopu zločina te njezinu uključenost u kriminal objašnjava odbacivanjem vrijednosti i normi matičkog društva. Nastanak takvih vrijednosti Murray pripisuje darežljivosti socijalne države. Stephen Jones smatra da su za kriminalitet krivi uvjeti u kojima živi američka potklasa, a to su siromaštvo, trošna područja...

Ekologija devijantnosti – “Čikaška škola”

  U toku 1920.-tih grupa sociloga s bazom u Chicagu, kasnije poznata pod nazivom “Čikaška škola”, rauradila je ekološki pristup proučavanju društvenog života.

Clifford Shaw i Henry Mckay podijelili su grad na 5 zona koje se šire u obliku kruga od poslovnog središta grada. Analizirali su stopu zločina u svakoj od tih zona i otkrili su da se stopa delikvencije neprestano smanjuje od zone 1 do zone 5 u predgrađu. U zoni 1 dolazi do naglog porsta kriminala doseljenjem nove grupe imigranata, a kad se oni adaptiraju, kriminalitet se smanjuje

 Interakcionistička perspektiva (1)  Usredotočuje se na interakciju između devijantne osobe i onih koji ju kao takvu definiraju      Ispituje kao su i zašto određeni pojedinci definirani kao devijantni Ističe se važnost čimbenika koji su vezani za pojedinca Howard S. Becker, spominje da devijantan čin kao takav uopće ne postoji, čin postaje devijantan tek kada ga drugi tako doživaljavaju i definiraju. Becker ispituje kako javno etiketiranje osobe kao devijanta može na nju djelovati. Vrlo je važna i u interakcionističkoj perspektivi teorija etikterianja Edwin M. Lemert ističe važnost reakcije društva, reakciju drugih na devijanta. Lemert je uveo i razliku između primarne i sekundarne devijacije.

 Interakcionistička perspektiva (2)  Erving Goffman ispitivao je liječenje duševnih bolesnika u institucijama    Na kraju Goffman sažima: “U duševnoj bolnici okruženje i kućna pravila utuvljuju pacijentu da je on ipak duševni bolesnik koji je vani doživio neku vrstu društvenog sloma jer nije uspio na neki općenit način, te da je tu njegova društvena težina vrlo mala budući da gotovo uopće nije sposoban djelovati kao zrela osoba” Tijekom 1960 ih u sociološkoj teoriji interakcionističko stajalište o devijantnosti bilo vrlo popularno (radovi poput Beckera, Lemerta i Goffmana) Ipak, u 1970 ima je ono počelo izazivati oštre kritike, interakcionisti su se udržili u obrani svojega rada i pokušali su pokazati te kritike kao neopravdane.

Devijantnost i službena statistika

   Mnoge teorije devijantnosti temelje se djelomice na službenim statističkim podacima policije, sudova i dr. Državnih agencija koje sudjeluju u nametanju zakona Radnička klasa, mladež, muškarci i pripadnike nekih etničkih manjina vjerojatno je da će počinjati zločine nego pripadnici srednje klase, straije osobe, žene i bjelci.

Statistički podaci o zločinu, u Britaniji objavljuju se jedamput na godinu, te pružaju kriminolozima, policiji, sudovima, medijima i drugim zainteresirani dva glavna tipa podataka:  Pružaju informacije i ukupnom vroju zločina “poznatih policiji”  Daju informacije o društvenim karakteristikama onih koji su osuđeni za prekršaje, te se na tim podacima zasnivaju brojne teorije zločina

 Fenomenološka perspektiva  Sličnosti fenomenološke s interakcionističkom perspektivom:    1. naglašavaju važnost načina na koji se zakon provodi 2. bave se procesom etiketriranja pojedinaca kao devijantnih 3.usredotočuju se na stanja pojedinaca, a ne na strukturu društva kao cjeline   Razlika – drugačije pristupanje istraživanju devijantnosti Fenomenolozi žele razumjeti što je neka pojava, nastoje otkriti što je devijantnost, tvrde da etiketiranje navodi na više devijantnih djela

 Tradicionalne marksističke perspektive (1)  Predstavnici: W. Chambliss, M. Mankoff, F. Pearce, L. Sinder...

     Smatraju da je vlast u rukama onih koji posjeduju i kontroliraju sredstva za proizvodnju Zakone donosi država koja predstavlja interese vladajuće klase Nedonošenje odluka jednako je važno kao donošenje odluka W. Chambliss smatra da je veliki dio onoga što se događa u stvaranju pravila “nedošenje odluka” Sociolozi koji su pod utjecajem marksizma tvrde da je zloćin raširen u svim društvenim slojevima

 Tradicionalne marksističke perspektive (2)  Kritike konvencionalnog marksizma  1. feministički sociolozi tvrde da marksističke teorije neopravdano naglašavaju klasnu nejednakost     2. kritika jer su marksisti pretpostavili da bi komunistički sustav mogao iskorijeniti zločin 3. S. Jones ističe da kapital ne proizvodi uvijek visoke stope zločina 4. Nemarksistričke teorije upučuju na zaključak da je rasodjela moći složenija 5. “Lijevi realisti” tvrde da marksističke teorije neopravdano naglašavaju korporacijski zločin na štetu drugih tipova zločina

KRAJ

Jasmina Zorko Ivana Krajačić Viktorija Vitković Jelena Žučko