Transcript 12\. Devijantnost [1,81 MiB]

SOCIOLOGIJA DEVIJANTNOSTI
Dvanaesto predavanje, 1. XII. 2015.
DEVIJANTNOST
• Devijantnost od lat. devians, prema deviare – skrenuti s
puta.
• Devijantno ponašanje – ponašanje koje skreće ili odstupa
od društveno zadanog ili najpoželjnijeg oblika ponašanja,
suprotno od konformizma.
• Preliminarna definicija: Devijantnost označava kršenje
normi koje nameće društvena grupa ili društvo u cjelini.
2
DRUŠTVENA NORMA
• Društvena norma – specifična uputa za djelovanje, pravila
koja određuju prikladno i prihvatljivo ponašanje u nekom
društvenom okružju. Govore nam što moramo i trebamo
činiti, ali i što ne smijemo i ne trebamo činiti u određenim
situacijama.
• Norme se temelje na zajedničkim vrijednostima, a provode
se putem pozitivnih i negativnih sankcija, koje mogu biti
neformalne (nepisane) i formalne (pisana pravila, zakoni).
Sankcije osiguravaju poštivanje normi i dio su mehanizama
društvene kontrole kojima se uspostavlja i održava red u
društvu.
3
NORME I KONTROLA
• Svako društvo posjeduje norme ponašanja u različitim
situacijama koje omogućuju da se održi suradnja u društvu,
izbjegne zbrka i nered te uspostavi trajnost i predvidljivost
ljudskog ponašanja i time stabilnost društva. Npr. norme
odijevanja propisuju što je prikladno i prihvatljivo odjenuti na
vjenčanju, sprovodu, radnom mjestu; norme ponašanja: smijeh;
plač.
• Norme su dio mehanizama društvene kontrole, sposobnosti
društvenih grupa i društva u cjelini da uređuju odnose među
svojim članovima i osigurava harmoniju i jedinstvo društvenog
života. Izražava se u poticanju prihvaćanja društvenih
vrijednosti i normi (konformizma) te u sprečavanju, otkrivanju i
smanjenju devijantnog i protudruštvenog ponašanja.
4
MEHANIZMI DRUŠTVENE KONTROLE
• Mehanizmi kontrole mogu djelovati preko zakona, običaja,
moralnih pravila i navika. Tri su skupine mehanizama
oblikovanja i kontrole članova društva: 1. mehanizmi
socijalizacije koji teže pounutrenju (internalizaciji)
društvenih normi – samokontrola: prihvaćanje normi kao
samorazumljivih i neupitnih; 2. oblikovanje društvenog
iskustva preko društvenih institucija; 3. različite kazne –
neformalne (prijekor, neodobravanje, kritika, ogovaranje i
izolacija) i formalne (zakonom regulirano novčano
kažnjavanje, prisilno liječenje, zatvorska ili smrtna kazna)
5
DEVIJANTNOST I DRUŠTVO
• Devijantnost obuhvaća veliki dio društvenog ponašanja čiji se
oblici nejednako tretiraju u različitim kulturama i u
zakonodavstvima različitih zemalja. Npr. nešto što je u
konzervativnim sredinama moralno ili zakonski nedopustivo
(pušenje, alkohol, droga, homoseksualnost, prostitucija), u
liberalnim sredinama je potpuno ili djelomično dopušteno ili se
ne kažnjava zakonski, nego samo nailazi na moralnu osudu
većine. Devijantnost se mijenja tijekom povijesti – pušenje
nekad smatrano gotovo vrlinom (filmski junaci s cigaretom u
ruci – H. Bogart, M. Dietrich), danas se zakonski zabranjuje;
droga (Sherlock Holmes, zabrana marihuane u SAD tek 1937);
homoseksualnost; pedofilija.
• Patološki oblici devijantnosti koji uključuju upotrebu nasilja i
kriminalnih radnja (delinkvencija, kriminalitet) u pravilu se
zakonski sankcioniraju u svim zemljama.
6
ZATVORENICI U SVIJETU
• Međunarodni centar za zatvorske studije - ICPS (King´s
College, London) – podaci prosinac 2012. - 9,5 mil. zatvorenika
u svijetu: SAD 2,3 mil., Kina 1,6 mil., Rusija 712 tis., Brazil 514,
Indija 369, Iran 250. tis., Hrvatska 5.064 (117 mjesto)
• Na 100 000 stanovnika najviše u SAD 730 zatvorenika,
visoka: Ruanda 527 (5. mjesto), Gruzija 514 (6), Kuba 510 (7),
Rusija 498 (8), Bjelorusija 438 (11), Iran 333 (28), Ukrajina 332
(29), Latvija 297 (40), Brazil 260 (46), Estonija 247 (50), Poljska
220 (60), Češka i Crna Gora 218 (61); srednja i niska:
Mađarska 173 (79), Turska 165 (86), Srbija 153 (93), Kina 121
(123), Hrvatska 115 (130), Italija 109 (139), Francuska 102
(146), Njemačka 83 (163), BiH 76 (167), Slovenija 67 (180),
Finska 59 (186), Japan 55 (194), Indija 30 (215).
• Trend povećanja: u SAD 1980. 200, rast 350%; struktura: ¾
crnaca; troškovi: 2008. god. 75 mlrd. dolara
• Pouzdanost statistike? Kineski disidenti procjenjuju da u Kini7
ima 16 do 20 mil. zatvorenika (10 mil.=stopa 793)
TEORIJE DEVIJANTNOSTI
• Što su uzroci devijantnosti – organski činitelji,
individualno-psihološke predispozicije, odgoj, društveni
činitelji.
• Sociolozi ističu društvene činitelje: različite teorije
• 1. funkcionalistička perspektiva – Durkheim, Merton
• 2. čikaška škola – različite teorije: transfer kulturnih
obrazaca i supkulturne teorije – Thomas, Cohen, Cloward
i Ohlin, Sutherland
• 3. interakcionistička perspektiva – Lemert, Becker, Liska
8
• 4. marksistička perspektiva – Snider, Young
FUNKCIONALISTIČKE TEORIJE
Durkheim – devijantnost je normalni dio društva (normalnost
zločina), ima 4 funkcije:
1. Devijantnost je neodvojiva od procesa proizvođenja i održavanja
morala. Koncepcija dobra počiva na suprotnom pojmu zla, bez zla
nema dobra, pa ne može biti pravde bez zločina
2. Devijantnost razjašnjava i označava naše moralne granice.
Određujući neke ljude devijantnima, povlačimo socijalnu granicu
između ispravnog i pogrešnog.
3. Reagiranje na devijantno potiče socijalno jedinstvo. Ljudi obično
reagiraju na ozbiljnu devijantnost s kolektivnim bijesom. Time
reafirmiraju međusobne moralne veze. Nekad su se okupljali na
smaknućima kako bi izrazili zajedničko neprijateljstvo prema
zločinu, kasnije za to koriste medije.
4. Devijantnost može ohrabriti društvenu promjenu. Devijantni ljudi
guraju moralne granice društva, pružajući alternative statusu quo i
ohrabrujući promjenu. Danas devijantno može postati sutrašnji
moral. U 1950-ima rock glazba je shvaćena prijetnjom moralu, 9
kasnije prosperitetna industrija.
Mertonova teorija anomije
• Durkheimova teorija anomije
• R. Merton - “Socijalna struktura i anomija”. U svakom društvu
postoje kulturno definirani ciljevi uspjeha i legitimni načini da se
oni postignu. Visoka stopa devijantnosti javlja se kad su
legitimni načini za postizanje ciljeva ograničeni pa se među
onima koji nemaju pristup legitimnim resursima za ostvarenje
ciljeva stvara jaz između ciljeva i sredstava za njihovo
postizanje. U društvu se naglašava materijalni i profesionalni
uspjeh, ali su sredstva za postizanje tih ciljeva ograničena.
10
• Pet načina prilagođavanja na stanje anomije: konformizam,
inovacija, ritualizam, povlačenje (odbacivanje) i pobuna.
• Kada se koristimo legitimnim sredstvima za postizanje uspjeha
mi smo “konformisti” - većina ljudi. Oni prihvaćaju i ciljeve i
sredstva za njihovo postizanja. No mnogi ljudi se drukčije
prilagođavaju na situaciju nesklada između dopuštenih
sredstava i ciljeva. Jedan oblik je inovacija, prihvaćanje ciljeva,
ali odbijanje legitimnih sredstava – kriminal. Kriminalci žele što i
drugi, materijalni uspjeh, ali koriste nelegitimna sredstva da ga
postignu. Drugi oblik je ritualizam – ciljevi uspjeha se zaborave,
odbace ili smanje u korist ropske predanosti legitimnim
sredstvima, npr. birokrate rade strogo po pravilima.
Odbacivanje (ili povlačenje) je oblik u kome se odbacuju i ciljevi
uspjeha i sredstva za njihovo postizanje – narkomani, članovi
devijantnih grupa. Posljednji oblik je pobuna, gdje pobunjenici
postavljaju nove ciljeve i nova sredstva.
11
Načini individualne prilagodbe na anomiju
Kulturni ciljevi
Institucionalizirana sredstva
Konformizam
+
+
Inovacija
+
–
Ritualizam
–
+
Odbacivanje
–
–
+/–
+/–
Pobuna
Tumač:
+ = prihvaćanje
– = odbijanje
+/– = odbijanje starih i zamjena novim
12
•
ČIKAŠKA ŠKOLA
Najutjecajnija ranija američka sociološka škola koja se bavila
devijantnošću i kriminalom. Osnovne postavke:
1) zločin je svojstven gradovima zbog specifičnog načina života (veća
tolerancija različitosti, ulice su manje zajedničke a više anonimne,
manje kontroliran okoliš ali više kriminogen),
2) zločin se može naći u “prirodnim staništima” ili ekološkim zonama
jer grad stvara izvjesne načine života koji se nalaze u raznim
zonama, a mnoge od njih se mogu povezati s devijantnošću i
zločinom,
3) zločin se uči kao i sve drugo,
4) zločin je najbolje proučavati ne jednom metodom nego rasponom
različitih metodologija.
• Najznačajniji predstavnici: Thomas, Shaw i McKay, Cohen,
Cloward i Ohlin, Sutherland
• Teorije: transfer kulturnih obrazaca, devijantna supkultura,
diferencijalna asocijacija
13
Transfer kulturnih obrazaca
• William Thomas i Florian Znaniecki, Poljski seljak u
Europi i Americi – istraživali prilagođavanje poljskih
seljaka doseljenih u SAD (Chicago), ustanovili veliki
kulturni šok kojemu se većina teško prilagodila. Napušteni
su običaji, izgubile se obiteljske veze, prijateljstva. Prijelaz
s kulture srodstva na urbanu kulturu potaknuo rast
kriminala.
14
Devijantnost i imigranti
• Clifford Shaw i Henry McKay – delikvencija u Chicagu,
useljeničke zone grada veći kriminalitet, nije etničko nego
socijalno uvjetovano: doseljavanje nove etničke grupe u ta
područja (siromašna, prenapučena, zapuštena) dovelo do
naglog porasta kriminaliteta, kad se grupa adaptirala na novu
situaciju, kriminalitet se smanjio.
• Delikventno ponašanje karakteristično za male homogene
grupe – skupine mladih (gang), prihvaćanje pravila grupe
koja ju razlikuju od društva i dokaz su njenog identiteta;
pojedinac slijedi pravila grupe, konformizam prema
devijantnoj supkulturi
15
Devijantna supkultura: Cloward i Ohlin
• Richard Cloward i Lloyd Ohlin – polaze od Mertonova pojma
anomije, ali tvrde da za objašnjenje devijantnog ponašanja nije
dovoljno postojanje jaza ciljeva i sredstava, nego postojanje
delikventne supkulture. Put u devijantnost može ići kroz 3 oblika
kriminalne supkulture: 1) kriminalna – supkultura koja potiče
organizirani visoki kriminal, zatvorena skupina, bogata i moćna,
imaju ugled, rijetko kažnjavani, ne dopuštaju sitni kriminal na
svom području, drži se unutarnjih pravila i vrijednosti (omerta,
rituali); odgovara Mertonovoj “inovaciji”; 2) konfliktna supkultura
– sitni kriminal, mladi prepušteni ulici, ne djeluje obrazovni sustav
i obitelj, supkultura nasilja, droge puna mržnje prema društvu;
odgovara Mertonovoj “pobuni”; 3) supkultura povlačenja – u
strogom smislu nije kriminogena, devijantnost tipa sljedništva
modnih i glazbenih trendova, vjerske sekte, ali i uživanje droga;
dvostruko neuspješna supkultura: nisu uspjeli legitimnim
sredstvima, ali ni u kriminalnoj i konfliktnoj supkulturi; odgovara
Mertonovom “odbacivanju” (povlačenju)
16
Maloljetnička delikvencija - Cohen
• Albert Cohen (1918-) – istraživao delikventnu supkulturu dječaka iz
niže radničke klase, koji su razvili posebnu kulturu kao odgovor na
svoju “statusnu frustraciju” niskim statusom u američkom društvu.
Radničku djecu od malena uče cijeniti vrijednosti srednje klase, no
socijalizacija ih ne može opskrbiti resursima potrebnim za uspjeh.
Inteligencija i nadarenost često ne mogu nadoknaditi početne
nedostatke. Delikventne supkulture su rezultat “pobunjeničke”
reakcije na anomiju - odbacuju se ciljevi uspjeha dominantne
kulture i zamjenjuju drugim vrijednostima (preokretanje vrijednosti).
Umjesto vrijednosti srednje klase – individualna neovisnost, uspjeh,
akademski status, odgođeno zadovoljstvo, kontrola agresije i
poštovanje vlasništva, postavljaju alternativne vrijednosti. Te
supkulture su antiutilitarne – nema profitnog motiva u krađama
automobila i drugim oblicima, nego se učvršćuje povezanost grupe
kroz zajedničko iskustvo kršenja zakona; agresivne i zavidne –
vandalizam i uništavanje imovine motivirani su ljutnjom, prezirom i
osobnom namjerom nanošenja štete; grupa živi za trenutak, traži
brzo zadovoljstvo; sve je usmjereno održanju vjernosti grupi.17
Teorija diferencijalne asocijacije
• Edwin Sutherland (1883-1950) pripadnik čikaške škole i
interakcionizma. Naglašava prijenos devijantnosti kroz interakciju
i socijalizaciju. On tvrdi da se pripadnost devijantnoj supkulturi ne
događa slučajno. U društvenim okolnostima u kojima je
devijantnost dopuštena osobe će biti sklonije razvoju devijantnih
oblika ponašanja, posebno ako se s njima sretnu u ranom životu i
u dugotrajnim odnosima s ljudima kojima se dive i do kojih im je
stalo. Ako ljudi moraju živjeti u okolini u kojoj postoje brojni
primjeri i uzori devijantnosti, oni će vjerojatno još od rane dobi
ostvariti bliske i trajne odnose s drugim osobama usmjerenim
prema devijantnosti. Takvi obrasci diferencijalne asocijacije
izobličit će njihovo određenje primjerenog ponašanja, njihove
predstave o sebi i njihovu percepciju mogućnosti uspjeha na
način koji ohrabruje devijantnost. Kad jednom budu obilježeni kao
devijantne osobe, bit će im vrlo teško da nadvladaju ta devijantna
određenja koja ih usmjeravaju i oblikuju njihovo
samorazumijevanje i predstavu o sebi.
18
•
Kriminal bijelih ovratnika
E. Sutherland, „Kriminal bijelih ovratnika” (1949, cenzurirano,
izdavač ispustio navode koji se odnose na velike korporacije koje
su zaprijetile tužbom; 1983. Yale University Press objavio potpuno
izdanje) – pionirska studija; k.b.o. je „kriminal koji su počinile
osobe koje imaju poštovan i visok društveni status na temelju
svoga posla”. U svakoj proučavanoj kompaniji svake se treće
godine otkriju prijevare, zloupotrebe ili neovlašteno korištenje
tuđeg patenta ili zaštitnog znaka, ilegalna plaćanja, prijevare u
reklamiranju proizvoda, skrivanje podataka, velike utaje i krađe.
Razmjeri kriminala su puno veći (učestali recidivisti), jer je
opisano samo ono što je bilo predmet sudova i drugih tijela. Otkud
to? Postoji veza vodećih gospodarstvenika i političara. Uprave
velikih kompanija odgovaraju samo grupi kojoj sami pripadaju, a u
njoj se kaznena djela koja donose dobit kompaniji i uspjeh
pojedincu ne smatraju devijantnim, kažnjivim ili nečasnim
Ekonomski kriminal ne čini samo financijsku štetu, on stvara
nepovjerenje i razara društveni moral i organizaciju (socijalna
dezorganizacija), dok drugi kriminal ima relativno mali učinak 19
na
društvene institucije i organizaciju
INTERAKCIONISTIČKI PRISTUP
• Naše ponašanje oblikuju reakcije drugih ljudi. Kad drugi označe
postupke devijantnima, osoba je često prisiljena preuzeti ulogu
devijantne osobe.
• Teorija etiketiranja – Howard Becker (Autsajderi, 1963),
Edwin Lemert (Paranoja i dinamika isključenja, 1967).
“Devijantnost nije svojstvo djela koje je počinila neka osoba,
nego je više posljedica primjene određenih normi i sankcija od
strane drugih na ´prekršitelja´. Devijantan je onaj kome je ta
etiketa uspješno prikačena, a devijantno ponašanje je ono
kojim kolektiv prišiva tu etiketu.”(Becker) Oznake ili etikete koje
ljudi pridaju nekom obliku ponašanja ključne su za nastanak i
održanje devijantnosti. Kad ljude označimo kao devijantne –
kriminalce, luđake, narkomane, alkoholičare – oni često
reagiraju tako što ispunjavaju očekivanja sadržana u njima.
Etikete koje lijepimo pojedincima postaju samoostvarujuća
proročanstva, uzrokujući da se osoba ponaša prema obrascima
20
devijantnosti koji su joj pridodati.
• Kad neku osobu označimo kao alkoholičara, kriminalca,
prostitutku ili mentalnog bolesnika, ta osoba obično ima neku
vrstu dokumenta koji tu oznaku potvrđuje (dosje u policiji,
“rupe” u biografiji, karton u bolnici). Oznaka tako postaje
ozakonjena, formalizirana i institucionalizirana, pa se
poslodavci, mogući prijatelji, socijalne ustanove i drugi
ponašaju kao da je ta osoba devijantna. Etikete oduzimaju
ljudima šansu da pobjegnu od devijantnosti i prisiljavaju ih da
ponovo prihvate devijantne uloge. Ne mogu ostvariti nove,
nedevijantne odnose: tko bi se družio s takvom osobom. S
vremenom, oni kojima je prikačena etiketa, sebe počinju vidjeti
kao devijantne osobe i ponašati se u skladu s tom predstavom,
čime potvrđuju da im etiketa pristaje. Etiketiranje je dio
biografije svake devijantne osobe: ponekad su neslužbene, a
21
ponekad su u obliku službenog dosjea.
BIOLOŠKE TEORIJE
• Devijantno ponašanje uzrokovano tjelesnim, genetskim i
instinktivnim osobinama čovjeka. Devijantni ljudi su biološki
drukčiji, skloni devijantnosti a društvene norme nisu dovoljno
jake da obuzdaju njihove nagone
• Cesare Lombroso – Čovjek prijestupnik 1876. rođeni zločinci
– nasljedne sklonosti prema zločinu, nasljeđuju tjelesne
osobine svojstvene ranijim fazama evolucije čovjeka
(atavističko nasljeđe). U ličnosti kriminalca – atavističkog bića
postoje snažni instinkti primitivnog čovjeka i nižih životinja. To
se anatomski izražava u snažnim vilicama, visokim ličnim
kostima, istaknutim i nižim čelom, klempavim ili šiljatim ušima,
neosjetljivošću na bol, “neodoljivim nagonom prema zločinu
radi zločina samog”. Sociobiologija – genska uvjetovanost
devijantnosti; Johannes Lange – usklađenost kriminaliteta kod
jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca (32:12%); istraživanje:
sinovi čiji su očevi kriminalci 40% kriminalno aktivno, a
nekriminalci 13%; XYY kromozomi („kromozomski ubojica”)22
LOMBROSO - PRIMJERI KRIMINALNIH TIPOVA
23
PSIHOLOŠKE TEORIJE
• Hans Eysenck – uzrok kriminaliteta u kombinaciji naslijeđenih
osobnih karakteristika i socijalizacije u ranom djetinjstvu; dva tipa
ličnosti - ekstroverti i introverti.
• Ekstroverti – otvoreni prema društvu, skloni užitku i zabavi, ali
tendiraju agresivnosti i lako gube samokontrolu, njihovi osjećaji
ne ostaju pod strogim nadzorom i nisu osobe kojima se može
vjerovati. Introverti – tihi i rezervirani, drže osjećaje pod
kontrolom, nisu agresivni i ne gube lako samokontrolu
• Socijalizacijski mehanizmi prisiljavaju ekstroverte na poštovanje
normi, no ako oni zakažu i ne razviju se jaki mehanizmi
samokontrole, ekstroverti će prema prirodnim impulsima težiti
devijantnosti. Presudna najranija životna iskustva, uspostava
odnosa povjerenja, sigurnosti i ljubavi s roditeljima. Izostane li
takva uloga roditelja, ne razvija se osjećaj ljubavi i savjesti.
Devijantnost proizlazi iz životnih uvjeta u kojima se razvija ličnost
24
PSIHOANALITIČKE TEORIJE
• Freud: ličnost se sastoji od tri dijela: Ono (Id), Ja (Ego) i nad-Ja
(Superego).
• Psihijatar Richard Jenkins - tri osnovna defekta u razvoju
svijesti: 1. Superego je previše razvijen, Id je pod punom
kontrolom, pa postoji previše čvrsta samokontrola i usmjerenost
prema sebi sramežljivost, blage neuroze, ali nema
devijantnosti; 2. Superego je slabo razvijen, Id je bez kontrole,
pa su pojedinci agresivni i nedruštveni; 3. Superego je razvijen
ali pojedinci nisu socijalizirani u moral društva kao cjeline, nego
u moral neke grupe delikvenata (delikventne subkulture) –
upuštaju se u delikventno ponašanje jer ga smatraju moralno
prihvatljivim.
• John Dollard – teorija (hipoteza) frustracije-agresije: osnova
agresije je frustracija koja stvara agresivni potencijal,
opravdanje za agresivno djelovanje prema izvoru frustracije
25
ORGANIZIRANI KRIMINAL
• Mafija
• Trafficking (trgovanje ljudima)
• Korupcijske mreže
26