Transcript Anđeo i zvono Livia Fadić - Spremna?, anđeo je zapitao zvijezdu Večernjaču. - Odloži zvono.

Anđeo i zvono
Livia Fadić
- Spremna?, anđeo je zapitao
zvijezdu Večernjaču.
- Odloži zvono. Večeras ti ne će
trebati.
- Kako to misliš? Pa zar si
zaboravila da je 24. prosinca?
- Nisam zaboravila.
- Što čekaš onda? Na treći ćeš
zvon zbaciti svoj plašt i zasjati
najjače što možeš.
- Večeras ne ću izaći na nebo.
- Što si to rekla?
- To što si čuo.
- Ne ćeš izaći na nebo?
- Ne.
Zavaljena u crni naslonjač
nebeskog bespuća
Večernjača je svojim
krakovima živčano lupkala o
naslon.
- Ti mora da se šališ.
- Ne šalim se.
Anđeo zaleprša krilima, obleti
jednom oko zvijezde, a onda
joj stane nasuprot i
pogledom, koji i nije bio baš
odveć anđeoski, dade joj do
znanja da čeka objašnjenje.
- Više od dvije tisuće godina
neumorno sjajim svake
večeri. U jednoj Božićnoj noći
potrošim snage dovoljno za
idućih 364 dana u godini. A
kome je to važno?
- Kako kome? Pa njima, ljudima!
- Možda i jest, da bi i noću vidjeli
ratovati. Čim sunce zađe, traže druge
izvore svjetlosti kako bi im put ka grijehu
neprestance bio vidljiv. A ja naivno sjajim i
sjajim. Svakog se Badnjaka ponadam kako
će se, ugledavši me, sjetiti u čemu je
veličina Božićne noći, da će jednom zauvijek
odložiti oružje, odbaciti zlo i zahvaliti Bogu
na predivnom daru života. No, moje su nade
uzaludne. Zbog toga večeras ostajem ovdje.
Nigdje se ne mičem.
- Kako hoćeš. Ja odlazim. Sa zalaskom
posljednje sunčeve zrake moram se oglasiti
svojim zvonom.
- Čekaj malo. Tu na njegovom vrhu ima malo
prašine. Daj mi ga. Ulaštit ću ga svojim
zvjezdanim sjajem.
- Hvala. Izvoli.
Večernjača uzme zvono sa široko ispruženog
dlana snježnobijelog anđela, lagano ga
prodrma i uz gromoglasan smijeh ispusti
točno nad Zemlju.
- Neeeee…
- Zvono, reče vojnik
popravljajući zelenu beretku.
- Kako se samo našlo tu?
- Bit će da je palo s neba…
- Zacijelo se radi o neprijateljskome zrakoplovu!
- Hoćeš reći da smo gluhi i slijepi?
- Ono što je sada bitno jest to da se obranimo.
Zauzmite položaje!
Osamnaestorica dvadesetogodišnjaka, očiju
uprtih u nebo. Lagani vjetrić podiže zrna
pustinjskog pijeska i zabavlja se nišaneći 36
širom otvorenih rožnica.
- Čujete li?
- Što?
- Tamo gore… čini se da netko pjeva…
Na na na na…
- Ima glas djeteta.
- I čini se da leti…
- Posvijetli!
Sjaj reflektora i pogledi vojnika upereni u smjeru
nepoznatog glasa.
- Smanjite malo tu umjetnu zvijezdu. Ništa ne vidim.
Vođena nekom neobjašnjivom silom, ruka
zapovjednika pritišće prekidač, a nekih desetak
metara iznad zemlje jedan anđeo miče dlanove sa
svojih očiju i desnicom uperenom u sljepoočnicu
pozdravlja.
- Tiha noć!
- Tiha noć, poredani u bojni red
jednoglasno odgovore vojnici.
- Tražim jedno malo zvono.
Jeste li ga možda vidjeli?
Vojnici jednoglasno šute.
- Je li tko vidio zvono ovog
djeteta?
Anđeo se nakašlja i učtivo
opomene zapovjednika: - Ja
nisam dijete. Ja sam anđeo.
- Dobro. Je li tko vidio zvono
ovog anđela?
- Ja sam ga pronašao tu,
usred pijeska, istupi četvrti s
desna. - Izvoli. Evo!
Male ručice snježnobijelog
anđela dotaknu velike
vojnikove.
- Je li moguće da ove ruke u
Božićnoj noći, umjesto ruke
svog prijatelja, svoje žene ili
djeteta, drže pušku?
- Ali…?
- Hoćete reći da niste znali kako nam se u ovoj
noći rodio Krist Gospodin?
- Zatočeni smo tu već više od mjesec dana.
Svi su nam dani isti.
- A noći?
- Ova je malo drugačija…
- Zbog čega je drugačija?
- Čini se da na nebu nešto nedostaje, al' ne
znamo što…
- Nedostaje zvijezda Večernjača.
- Baš sam htio reći!
- Lijepo. A znaš li zašto je nema?
Vojnik niječno odmahne glavom.
- Nema je, jer više ne želi biti vaša sudionica u ratu!
- Kako to misliš?
- Već više od dvije tisuće godina svakog 24.
prosinca neumorno izgara na nebu kako bi ljude
podsjetila na njihov dug prema onom koji je za
njihov mir platio svojim životom, a rodio se na
sutrašnji dan. No, oni je i ne primjećuju. Sjaj bojnih
krjesova miliji im je od svjetla voštanice u kakvoj
crkvi ili toplom domu…
- To nije istina. Svi bismo
mi ovu noć proveli
radije u toplom domu i
pred crkvenim oltarom,
ali ne možemo. Naši su
domovi daleko.
- Vaš jedini i pravi dom nalazi
se tu, u vašem srcu. A da
biste u njega unijeli mir i
sreću potrebna je samo
snaga htijenja i ustrajna
molitva. Svi svoje
sudjelovanje u ratu
opravdavaju potrebom za
mirom, no jeste li se ikada
zapitali zbog čega ni jedan
rat po svom završetku nije
donio svijetu željeni mir?
Umjesto njega, na nekom
drugom dijelu zemaljske
kugle, počeo je novi. To je
zbog toga što se mir ne
postiže ratovanjem. On se
pronalazi u srcima.
Vojnici su ga
netremice gledali.
U pokojem oku
zaiskrila se suza, a
u svakom srcu
radost, nada i mir.
- Pogledajte, viknu
zapovjednik i
poput malog
djeteta poskoči i
glasno zaplješće
rukama:
- Večernjača!
- Htjela sam provjeriti gdje si…
- Hajde, hajde, ne izmotavaj se…,
anđeo veselo zalepeće krilima i
svojim zvonom intonira najnoviju i
najljepšu pjesmu nebeskih visina u
posljednjih dvije tisuće godina.
http://www.miljenko.info/