Transcript Ponašanje učenika i njihova pojavnost u školskom

PONAŠANJE UČENIKA I
NJIHOVA POJAVNOST U
ŠKOLSKOM OKRUŽENJU
Prostor ljudskog ponašanja još se uvijek smatra nedovoljno istraženim i
objašnjenim.
Ponašanje je produkt interakcije individue i okruženja.
Govoreći o ponašanju teško se može zaključivati bez osvrtanja na
poremećaje koji se u ponašanju javljaju.
U novije se vrijeme, kako samom ponašanju, tako i njegovim
poremećajima pristupa sveobuhvatno, pa se može reći da je to zajednički
naziv za sve one pojave biološke, psihološke i sociološke podloge koje
pogađaju pojedinca i nepovoljno djeluju na njegovu aktivnost, te neugodno
ili štetno na druge pojedince, društvene grupe i organizacije (npr. obitelj,
školu, zajednicu).
Odrastanjem djece, njihovo izlaganje višestrukim sustavima postaje veće,
a etiologija poremećaja u ponašanju zamršenija.
Uz ključnu ulogu obitelji u razvoju, škola postaje glavno socijalizacijsko
okruženje, a jača i utjecaj vršnjačke grupe.
Važna obilježja za osnovnoškolsku djecu i mlade uključuju akademski i
socijalni razvoj, odnose sa članovima obitelji i vršnjacima i sposobnost
odgovarajućeg ponašanja u različitim okruženjima.
Mnoga istraživanja pokazuju kako je npr. školski neuspjeh u ranijoj dobi
jedan od prethodnika pojave antisocijalnog ponašanja u adolescenciji.
Smisao istraživanja ponašanja u školskoj sredini je u otkrivanju različitih
načina na koje rizična ponašanja postaju sve ozbiljnija, te ponekad
prelaze u ozbiljne poremećaje u ponašanju.
POREMEĆAJI U PONAŠANJU I RIZIČNA
PONAŠANJA DJECE I MLADIH U ŠKOLSKOM
OKRUŽENJU
Koller-Trbović, Žižak i Bašić: “Poremećaji u ponašanju su sva ona
ponašanja koja na neki način ometaju samog pojedinca, tj. dijete ili mladog
čovjeka u redovitom funkcioniranju, te mogu biti štetna i opasna po samog
pojedinca i/ili njegovo okruženje.”
Postoji niz različitih termina ovog pojma, a najčešći su poremećaji u
ponašanju, neprihvatljivo ponašanje te rizično ponašanje.
Neki oblici ponašanja teže se mogu direktno svrstati u određenu kategoriju,
posebno kod podjele na eksternalizirane i internalizirane poremećaje u
ponašanju (npr. teškoće u učenju i neuspjeh u školi koji mogu predstavljati
direktnu ili indirektnu posljedicu ovih ponašanja ili pak njihov uzrok).
Lahey, Miller, Gordon i Riley sumirali su 34 epidemiološke studije
prevalencije poremećaja u ponašanju u općoj populaciji djece između 4 i 18
godina u SAD-u i drugim zemljama. Istraživanja su se temeljila na
informacijama koje su davala djeca, roditelji i učitelji u odnosu na
dijagnostičke kategorije po DSM-IV: ODD (opozicijski poremećaji),
CD (poremećaji ophođenja), i ADHD (poremećaji pažnje i hiperaktivnost).
Za dječake i djevojčice zajedno pronađene su sljedeće srednje vrijednosti:
ODD = 3.2%, CD = 2.0% i ADHD = 2.0%.
Na koji način sama ponašanja u školi mogu predstavljati rizik ili zaštitu za
razvoj poremećaja u ponašanju, vidljivo je iz brojnih studija koje su se u
počecima oslanjale na jedno ponašanje (npr. agresivno ponašanje) kao
mogući prediktor kasnijih poremećaja u ponašanju, a u kasnijim
istraživanjima se ponašanja promatraju kao opercionalni dio ostvarivanja
uspješnih odnosa (npr. u školi, s vršnjacima, nastavnicima, roditeljima).
Rana angažiranost u ponašanjima koja predstavljaju rizik za pojavu
poremećaja u ponašanju mogu biti spriječena ili onemogućena
usmjeravanjem na razvijanje povezanosti sa školom u smislu ostvarivanja
pozitivnih odnosa u školi.
Povezanost ranog pojavljivanja eksternaliziranog ponašanja i kasnijih
poremećaja u ponašanju, antisocijalnog ponašanja i zloupotrebe sredstava
ovisnosti događa se zbog reakcije okoline na takvo “problematično”
ponašanje.
Djeca koja pokazuju određene poremećaje u smislu eksternaliziranih
ponašanja primaju više negativnih povratnih informacija i od učitelja i od
vršnjaka od ostale djece, te kod njih postoji rizičnost za različite negativne
stilove života i slabije zdravlje.
NEKI OBLICI RIZIČNIH
PONAŠANJA U ŠKOLI
Rani problemi s adaptacijom na školu mogu imati različite izvore:
teško prijašnje životno iskustvo, negativan stav prema školi i obrazovanju,
nesposobnost suočavanja sa školskim zahtjevima i dr.
Problemi adaptacije dolaze u različitim oblicima ponašanja: neprijateljska,
agresivna, nesuradljiva, strašljiva, povučena ponašanja.
Rani problemi takvih ponašanja dijele 2 zajednička obilježja:
1. sprječavaju učenje i osobni razvoj djece
2. osiromašuju obrazovne prilike učenika te onemogućavaju napore koje
škola ulaže u svoju obrazovnu funkciju.
Akademski neuspjeh je rezultat složenih, međusobno povezanih
čimbenika, odnosi se na loše ocjene u školi i uglavnom se mjeri
standardiziranim testovima.
Školski neuspjeh je subjektivna procjena vlastitog neuspjeha, kako na
akademskom, tako i na osobnom planu.
Mnogi autori spominju povezanost niskog samopoštovanja i školskog
neuspjeha, te neke reakcije na neuspjeh:
1. Agresivan stav – mržnja prema školi, nastavnicima i predmetima;
2. Rezignacija – smanjenje ambicija, pasivnost i apatičnost
3. Povlačenje u sebe – bježanje u sanjarenje
4. Regresija – infantilni oblici ponašanja.
Povlačenje u sebe predstavlja manifestaciju rizičnog ponašanja, način
skrivanja školskog neuspjeha kao problema do trenutka nemogućnosti
njegova svladavanja.
Napuštanje škole je proces na koji utječe niz socijalnih, političkih i
ekonomskih čimbenika, rezultat je razvojne povijesti pojedinca
(npr. rano obiteljsko iskustvo, obiteljsko okruženje, individualne
karakteristike), obrazovnih iskustava (npr. trajni doživljaj vlastitog
neuspjeha) i trenutnih okolnosti (npr. pomoć obitelji, zasnivanje vlastite
obitelji).
Iako svi učenici ne pokazuju iste razvojne faze, napredovanje ozbiljnih
akademskih teškoća (problemi povezani s učenjem) često prolazi
četiri faze: rani akademski problemi, ponavljanje razreda, prebacivanje u
posebne programe, te napuštanje škole ili završavanje škole s niskom
razinom akademskog postignuća.
Nasilje u školi odnosi se, kako na vršnjačko zastrašivanje, tako i na
različite oblike nasilnog ponašanja prema odraslima u školi, ali i
prema imovini.
Agresivno i nasilno ponašanje dovodi do socijalne izolacije od strane
vršnjaka, ali i učitelja.
Učitelji će rjeđe agresivnoj djeci pružati potporu što se vjerojatno
povezuje s lošim akademskim uspjehom i lošim socijalnim vezama s
vršnjacima.
Osim navedenih oblika ponašanja ili funkcioniranja djece u školskom
okruženju sve su prisutniji i problemi vezani za zlouporabu
sredstava ovisnosti (droga, alkohola…).
RIZICI I ZAŠTITE ZA RAZVOJ POREMEĆAJA
U PONAŠANJU DJECE I MLADIH
POVEZANI SA ŠKOLOM
Djeca u školu dolaze s određenim predispozicijama, temperamentima i
ponašanjima koji se označavaju kao ulazne karakteristike koje mogu
djelovati kao rizični čimbenici, ali i kao zaštitni mehanizmi.
Korištenjem uspješnih tehnika i metoda rada u školi, kod djece se potrebe
u učenju često zadovoljavaju rutinski, no postoje djeca koja su u riziku za
školski neuspjeh prvenstveno zbog čimbenika okolinskog stresa,
kroničnog školskog neuspjeha, zlostavljanja i zanemarivanja.
Neke od značajki uspješnih učenika: sposobnost odgađanja nagrade,
održavanje kontrole nad osjećajima, pozitivan način gledanja na stvari.
Brojne studije spominju važnost kvalitetnog predškolskog iskustva u
funkciji zaštitnog mehanizma, kako radi dobrih ulaznih značajki, tako i
u cilju povećanja roditeljske uključenosti i sudjelovanja.
U okvirima školskog okruženja djeca i mladi razvijaju koncept
otpornosti koji pretpostavlja da postoje neke karakteristike koje ih čine
otpornima na rizik s kojim se suočavaju, a to su: široko polje socijalnih
vještina, pozitivne interakcije s vršnjacima, visok stupanj osjetljivosti,
inteligencija, empatija, smisao za humor, vještine rješavanja problema.
Djecu iz neskladnih i neuspješnih obitelji češće će karakterizirati
obilježja otpornosti ukoliko pohađaju školu koja ima dobru reputaciju i
pažljive učitelje.
U procesu podupiranja zdravog razvoja djece i mladih u školskom
okruženju i prevencije poremećaja u ponašanju postoje tri karakteristike:
1. proces je dugotrajan i razvojan
2. proces u obzir uzima djecu s njihovim snagama, a ne s nedostacima
3. proces njeguje zaštitne procese mijenjanjem sustava, struktura i
vjerovanja unutar škola i zajednica.
Proučavanje školskog okruženja u funkciji razvijanja otpornosti dovelo je
do identificiranja glavnih područja potencijalnih intervencija u smjeru
prevencije poremećaja u ponašanju koja uključuju politiku, školu, razred i
zajednicu, a podržavaju jedan ili više od sljedećih zaštitnih procesa.
1. Smanjivanje negativnih posljedica smanjivanjem rizika ili djetetove
izloženosti riziku.
2. Smanjivanje negativne lančane reakcije obzirom na izloženost riziku.
3. Uspostavljanje i održavanje samopoštovanja i osjećaja uspješnosti.
4. Otvaranje prilika.
Projekt “Sveobuhvatan trening za jačanje otpornosti učenika” sugerira pet
strategija prema kojima škole mogu biti organizirane u smjeru prevencije
poremećaja u ponašanju.
1. Škole bi trebale preko svojih djelatnika nuditi prilike učenicima za
razvijanje odnosa s brižnom odraslom osobom.
2. Škole koje su postavljene na načelima specijalne kompetentnosti i
akademskih vještina, djeci omogućavaju iskustvo uspjeha.
3. Škole bi trebale nuditi učenicima prilike za smisleno uključivanje u
školski život i u zajednicu u obliku odgovornih uloga.
4. Škole bi trebale identificirati službe podrške iz zajednice i surađivati s
njima.
5. Škole ne bi trebale štetiti, odnosno trebale bi osigurati da škola svojom
strukturom, očekivanjima, vođenjem ne dodaje nove rizike za razvoj
onima s kojima se učenici već suočavaju.
Koliko su spomenuti problemi vezani za rizična ponašanja i poremećaje u
ponašanju u školi važni, svjedoči i činjenica da su Vlada Republike
Hrvatske i Vijeće za djecu prepoznali i u Prioritetne aktivnosti za dobrobit
djece od 2003. do 2005. godine uvrstili utvrđivanje obveze i načina
praćenja, te osposobljavanje djelatnika za prevenciju nasilja nad djecom,
nasilnih ponašanja djece i ostalih socijalno neprihvatljivih i rizičnih
ponašanja sa svrhom povećanja sigurnosti i smanjivanjem rizika u
odgojno-obrazovnom i društvenom okruženju, te smanjivanjem navedenih
pojava.
Posebna pažnja u spomenutom dokumentu posvećena je potrebi za
osiguranjem interdisciplinarnih stručnih timova u školama, zatim razvijanju
modela škole usmjerene na učenika i edukaciji sadašnjih i budućih
djelatnika u sustavu prosvjete kao i učenika za prihvaćanje različitosti i
stjecanje životno potrebnih vještina.