Transcript adaptivni realizam (jennifer sims)

ADAPTIVNI REALIZAM
(JENNIFER SIMS)
 11. septembar se može uzeti kao prekretnica u shvatanju
relevancije obavještajne djelatnosti;
 Događaji od ovog datuma su privukli pažnju građana, što nauci
stoljećima nije pošlo za rukom;
 Naime, nauka nije bila sposobna da izazove pažnju javnosti: od
96 doktorata koji su u periodu od 2001-2006. godine odbranjeni
na polju međunarodnih odnosa, niti jedan nije iz oblasti
obavještajne problematike;
 Samo 10% članaka, objavljenih u časopisima iz IR (international
relations) sadrže obavještajne pojmove.
 Naučnici iz oblasti međunarodnih odnosa razlog te naučne
“apstinencije” u objašnjenju obavještajnog fenomena vide u
nedovoljnom značaju obavještajne djelatnosti. Oni naime ističu
da se obavještajna djelatnost bavi isključivo namjerama, koje je
nemoguće spoznati, te ističu da je nesigurnost (neizvjesnost)
konstanta u međunarodnim odnosima;
 To je razlog zbog čega vlade ne posjeduju adekvatne
intelektualne alate da bi uspješno upravljale iznenađenjima i
neuspjehom;
Teorija obavještajne aktivnosti
 Riječ je o teoriji koja je značajna jer pokušava objasniti zašto
neke države ulaze u rat, iako procjena njihove snage ukazuje na
to da će izgubiti, te zašto neke države dobijaju ratove iako su
vojno inferiorne;
 Ova teorija obavještajnu djelatnost definira kao: ”prikupljanje,
analizu i diseminaciju, odnoso širenje informacija za donosioce
odluka koji su uključeni u kompetitivni poduhvat”.
 Svrha obavještajne djelatnosti, prema ovoj teoriji, je sticanje
prednosti u odlučivanju u odnosu na protivnike;
 To se može postići ili davanjem svojoj strani superiorne
informacije ili
namjernim degradiranjem
informacija
protivnika tako da njegovo donošenje odluka trpi u poređenju sa
vlastitim odlučivanjem;
 Ključ uspjeha je dakle u posjedovanju bolje informacije na





vlastitoj strani u procesu nadmetanja;
Obavještajni sistem će postići uspjeh ukoliko optimizira 4 ključne
funkcije:
- sakupljanje (kolekciju);
- transmisiju;
- anticipaciju;
- manipulaciju.
 Kada je u pitanju prva funkcija: što je više sistema sakupljanja




razmješteno i što je veći njihov operativni raspon, to će biti veća
vjerovatnoća uspjeha obavještajne djelatnosti u odnosu na bilo
koju metu;
Transmisija (prijenos) je također vrlo značajna funkcija,
Ona zahtjeva da postoji povjerenje između
pribavljača
(informacija) i donosioca odluka.
Stepen povjerenja je teško mjeriti: naravno da donosioci odluka
najviše vjeruju informacijiama do kojih su došli neposrednim
opažanjem;
Obavještajna služba, kao organ države, je produžetak očiju i
ušiju kreatora politike.
 Najbolji pokazatelj povjerenja između obavještajnih funkcionera




i kreatora politike-donosioca odluka su sljedeći:
- blizina između njih;
- dubina i širina komunikacije između njih prije donošenja
odluke;
- više delegirane funkcije obavještajnim funkcionerima.
- zdravlje nadzornog procesa: ukoliko kreatori politike mogu
pregledati, testirati i sondirati obavještajnu djelatnost koja im
služi, oni će biti skloni da joj vjeruju, u protivnom ukoliko oni
ne vjeruju da obavještajna djelatnost ne radi više za njih dolazi
do prekida povjerenja, te obavještajna služba postaje suparnički
izvor moći;
 Međutim ni pretjerana bliskost sa donosiocima odluka nije
preporučljiva, jer može dovesti do nemogućnosti anticipiranja
njihovih grešaka, može obavještajnu službu učiniti slijepom na
slabosti kretora politike, spriječiti je da anticipira –predvidi
propast politike, da pruži pravovremeno upozorenje.
 Anticipatorska funkcija počiva nadva temeljna principa:
 Prvo, da se osigura prikupljanje podataka neovisno o
preferencijama trenutnih tvoraca politike;
 I drugo, sposobnost da se da upozorenje o neočekivanim
protivnicima, o neočekivanim napadima, o novim
nadmetanjima.
 Donosioci odluka moraju prihvatiti anticipatorske funkcije
obavještajne djelatnosti, ukoliko ne žele da obavještajni proces
bude osuđen na propast;
 Dobro upozorenje zahtjeva da obavještajna služba bude bar
donekle nezavisna od kreatora politike;
 Četvrta značajna funkcija jeste manipulacija, odnosno
sposobnost stvaranja slabosti u protivničkom obavještajnom
sistemu i pretvaranje ovoga u prednost za vlastitu stranu;
 To se može ostvariti
sakupljanjem bolje informacije o
nadmetanju nego protivnik, ili kroz degradaciju informacija
protivnika, štiteći u isto vrijeme vlastite (kontraobavještajna
djelatnost)
 Izdiferencirala su se dva vida kontraobavještajne djelatnosti:




ofanzivni i defanzivni.
Defanzivna kontraobavještajna djelatnost podrazumijeva svaki
pokušaj zaštite vlastite nacionalne sigurnosti od stranog
obavještajnog prodora.
Postoji pasivna i aktivna defanzivna kontraobavještajna
djelatnost:
- primjer pasivne jeste upotreba trezora, razmještanje stražara;
Primjer aktivne: jeste praćenje špijuna protivnika, zadirkivanje
protivničke službe poigravanjem, draženjem, izazivanjem.
kontraobavještajna djelatnost uključuje izvrtanje
namjera protivnika kroz poigravanje njegovima umom.
 Pasivni oblik ofanzivne kontraobavještajne aktivnosti aplicira
maskiranje ili “pokriće”: naime, ono što obavještajna služba
protivnika vidi je proizvedeno u svrhu iskrivljivanja onoga što on
zna.
 Aktivni oblik ofanzivne kontraobavještajne djelatnosti postoji u
slučaju kada se protivnik navodi na pogrešne zaključe , kroz
upotrebu dvojnih agenata.
 Ofanzivna
 Teorija ističe da će svaka država nastojati ostvariti prednost u
odlučivanju, obzirom da je međunarodni sistem anarhičan i
visoko konkurentan.
 Nesumnjivo je da je informacija multuplikator snage, te kao takva
neosporan izvor moći, te teorija ističe potrebu da ovu moć
međunarodni igrači dijele sa saveznicima, kao što dijele i vojnu
moć;
 Da li su države spremne na to?!
Kritike teorije Adaptivnog realizma
kritika ovu teorija “proziva” jer je previše uska.
Zagovornici ove kritike ističu da je definicija obavještajne
djelatnosti limitirajuća;
 Oni naime ističu da ova definicija zanemaruje njenu
najistureniju manifestaciju, a to su njeni tajni metodi, tajne
operacije, pri čemu se misli i na onu “mračniju” stranu
obavještajne službe: kidnapovanja, mučenja i slično;
 Druga kritika se odnosi na to da je teorije previše široka: ako se
obavještajna djelatnost definira kao prikupljanje, analiza i
diseminacija informacija u ime donosioca odluka uključenih u
konkurentski poduhvat, onda taj proces može obuhvatiti široki
spektar subjekata: od diplomata, atašea, zvaničnika zaduženih za
sprovođenje zakona, novinskih reportera, novinara, pri čemu
dolazi do razvodnjavanja obavještajnog rada.
 Prva
 Treća kritika dolazi od teoretičara IR koji pretpostavljaju da je
namjere nemoguće spoznati i da obavještajni kapacitet ne može
biti mjeren.
 Jennnifer Sims, ističe da ova posljednja kritika je neutemeljena,
jer počiva na pogrešnoj pretpostavci da se kod obavještajne
djelatnosti radi o proricanju nepoznatog. A po njemu,
obavještajna aktivnost nije proricanje, već treniranje osjetila da
budu još oštrija u svrhu poboljšanja odluka, a ne pronalaženje
istine.