Transcript Šeling-Filozofija prirode

Fridrih Wilhelm Jozef Šeling
Filozofija klasičnog njemačkog
idealizma
Šelingovo stvaralaštvo
 Najznačajnija Šelingova djela su: ‘Sistem transcendentalnog
idealizma’, ‘Filozofija umjetnosti’, ‘O suštini ljudske slobode’i
druga.
 Šelingova filozofija je kao ‘pucanj iz pištolja’ (Hegel.)
 U razvoju Šelingove filozofije uočava se pet
karakterističnih perioda:
 Filozofija prirode
 Estetski idealizam
 Apsolutni idealizam
 Nauka o slobodi
 Filozofija mitologije
Šeling- o filozofiji, filozofiranju,
znanju i istini
 Šeling smatra da se znanje zasniva na podudaranju nečeg
objektivnog sa nečim subjektivnim. Čovjek, po Šelingu,
zna samo ono istinito; istina je podudaranje predstave sa
svojim predmetom. Skup sveg samo objektivnog u znanju
naziva Šeling, prirodom, dok skup subjektivnog naziva
inteligencija ili Ja.
 Savršena teorija prirode bila bi, po Šelingu, ona po kojoj bi
se cijela priroda razriješila u neku inteligenciju.
 Filozofija kao najviša nauka treba da ostvari i najviši cilj
znanja kao podudaranja objektivnog i subjektivnog,
svjesnog i nesvjesnog, realnog i idealnog.
 Filozofiranje je za Šelinga djelovanje, ali ne samo
djelovanje već i samoposmatranje u djelovanju.
Transcendentalna filozofija
 Transcendentalna filozofija ima zadatak razjasniti
kako je znanje uopšte moguće.
 Da se ono objektivno učini prvim i da se ono
subjektivno izvede iz njega to je, po Šelingu, zadatak
prirodne filozofije, dok transcendentalnoj filozofiji
preostaje suprotan pravac; da pođe od subjektivnog kao
onog prvog i apsolutnog, i omogući da ono objektivno
nastane iz njega. (Schelling, 1986: 10)
Priroda je vidljivi duh, a duh je
nevidljiva priroda
Filozofija prirode-objektivni
idealizam
 Šeling prirodu shvata kao objektivno i samostalno
postojanje. Fihteov subjektivni idealizam on
preovladava tako što djelatnost subjekta (Ja) prikazuje
kao razvoj prirode na osnovu vlastitog protivrječja.
 Postavljajući iznova pitanje postojanja objektivnog,
Šeling otvara zadatak razrešenja subjekt- objekt
odnosa. Fihteovo Ja kod Šelinga je u stvari Aposulut.
 Apsolut je ‘opšta priroda’ ili ‘svjetski duh’. Apsolut je
budući indiferentan, osnov razvoja i prirode i duha
 Razvoj apsoluta prikazuje se kao istorija prirode.
Filozofija prirode
 Nasuprot Fihteu, koji prirodu uzima kao materijal za
saznavanje, Šeling prirodu određuje kao sistem uma,
odnosno sistem djelovanja koji ima neki cilj.
 Priroda je apsolutno produktivna i djelatna. Ona je
apsolutni totalitet, sama je sebi dovoljna i mora se
objašnjavati iz sebe same. U prirodi postoji
univerzalna suprotnost, koja je osnov svakog postojanja
i kretanja. To i čini osnovu njenog apsolutnog
produktiviteta, razvoja.
 Šeling tako utemeljuje dijalektiku prirode.
Filozofija umjetnosti
 Šeling je pokušao da kroz prirodu razrješi problem
svjesnog i nesvjesnog. Razrešenje pronalazi u
umjetnosti. Umjetnost se javlja kao ‘organon’
filozofije. Samo ona, po Šelingu, posjeduje sposobnost
bezgranične produkcije koja je analogna prirodi ali je
nadilazi.
 “Objektivni svijet samo je prvobitna, još besvjesna
poezija duha; opći organon filozofije i izvršni kamen
njezina cijela svoda –filozofija umjetnosti”.
(Šeling,1986:
Šeling- Filozofska istraživanja o suštini
ljudske slobode
Misao o slobodi...
 Ljudska sloboda jeste sposobnost dobra i zla.
Šeling o porijeklu zla
 Sve što je stvoreno dolazi od Boga. U Bogu leži
razdvojenost na osnov (temelj) i egzistenciju. Kod
čovjeka ta dva dijela odstupaju jedan od drugog u
čemu leži mogućnost dobra i zla.
 Zlo ne nastaje iz osnova već kad se ljudska volja odriče
svijeta.
Metafizika iracionalnog
 “ ’Dijalektika povijesti’ je htjela, da se je i sistem uma
preobratio u svoju suprotnost, i da je spoznaja
nemogućnosti prelaženje granica, na koju je nužno
naišao pokušaj dedukcije sviju pojava iz jednog
osnovnog principa, pored onih idealističkih nauka
neposredno izazvala druge, koje su se upravo stoga
našle prisiljene, da ustvrde b e z u m n o s t
s v j e t s k o g o s n o v a. Taj proces najprije je na sebi
samome osjetio svestrani nosilac glavnog razvitka,
proteus idealizma, S c h e l l i g.
Novo pritom nije spoznaja, da umska svijest naposljetku
ipak uvijek ima nešto za sadržaj, što jednostavno u sebi
nalazi, a da se za to ne može naći opravdanje. Takvi granični
pojmovi bili su transcendentalni X kao stvar o sebi kod
Kanta, kao diferencijal svijesti kod Maimona, kao
neosnovano slobodno djelovane kod Fichtea. Novo je bilo
to, da je ovo za uma nepojmljivo, nesavladivo, što je davalo
otpor njegovu radu, trebalo de se i zamišlja kao nešto
b e z u m n o.
1. Schelling je začudo bio gurnut na stazu iracionalizma baš
time, što je religiozni motiv htio preuzeti u apsolutni
idealizam”. (Windelband, 1988: 195)
Literatura
 Kunzmann P., F-P. Burkard i F. Wiedmann. 2001. Atlas
filozofije. Zagreb: Golden marketing.
 Windelband W. 1988. Povijest filozofije. Zagreb:
Naprijed.
 Hegel G. W. F. 1983. Istorija filozofije. Beograd:
Beogradski izdavačko-grafički zavod.
 Schelling. F. W. J. 1986. Sistem transcendentalnog
idealizma. Zagreb: Naprijed.
 Nešković R. 1991. Filozofija i istinska zajednica.
Beograd: Savremena administracija.