Transcript Psihosomatika

Psihosomatski poremećaji
Predavanja za srednje škole
prim.mr.sc.Elvira Koić, dr.med.
Problem odnosa između tijela, duha i duše je star koliko i ljudska misao, kao medicina.
Od Aristotela, do Juliana Huxleya, medicinska znanost i biologija traže zajedničku
integrativnu formulu.
Problem je to i moderne psihosomatske medicine, zahvaljujući radu Christiana Friedricha
Nassea (1778–1851) i Maximiliana Jacobija (1775–1858), njemačkog psihijatra, koji je
prvi popularizirao termin 'psihosomatski poremećaj' u dvadesetim godinama
devetnaestog stoljeća.
Od tada, ovaj termin je postajao staromodan i bio odbacivan više puta. Kao rezultat
neprekidnih diskusija, on je konačno izbačen i iz američke i međunarodne klasifikacije
duševnih bolesti.
Prvo izdanje američkog Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne
poremećaje (DSM-I, 1952) uključilo je koncept psihosomatske medicine pod terminom
'psihosomatski poremećaj'.
Drugo izdanje (DSM-II, 1968) odredilo je ove poremećaje kao 'psihofiziološki
autonomni i visceralni poremećaji'.
Ovi su termini izbrisani i zamijenjeni novim, koji glasi 'psihički faktori koji utiču na fizička
oboljenja' u kasnijim izdanjima istog priručnika (DSM-III, 1980; DSM-III-R, 1987 i DSMIV, 1994)
Deseta revizija Međunarodne klasifikacije oboljenja (ICD-10) je uklonila termin
'psihosomatski poremećaji' i zamijenila ga sa 'psihički i ponašajni faktori povezani sa
poremećajima ili oboljenjima klasifikovanim na drugom mjestu'.
ICD-10 je prva revizija u kojoj se Svjetska zdravstvena organizacija odrekla klasičnog
termina 'psihosomatski'.
Psihološki čimbenici utječu na gotovo sve kategorije bolesti i
stanja, kardiovaskularna, gastrointestinalna, pulmonalna,
neurološka, reumatološka, neoplastična, renalna…
spastički bronhitis
psoriasis vulgaris
koronarna bolest
hipertireoza
šećerna bolest
menstrualni poremećaji
neke glavobolje
anoreksija
bulimija
PTSP??
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
Bronhalna astma F54 i J45.Reumatoidni artritis
Ulcerativni kolitis F54 i K51.Esencijalna hipertenzija
Dermatitis (neurodermitis) F54
i L23-L25
Tireotoksikoza
Duodenalni peptički ulkus
F54 i K25.mukozni kolitis (iritabilni
kolon) F54 i K58.urtikarija (koprivnjača) F54 i
L50.-
Excludes: tension-type
headache ( G44.2 )
Poremećaj osjećaja boli
povezan s psihološkim
čimbenicima
F 54 psihološki čimbenici koji djeluju na zdravstveno
(tjelesno) stanje
- u vezi s drugamo svrstanim poremećajem ili bolesti
Psihološki utjecaji imaju
glavnu ulogu (značajan
utjecaj) u nastanku
tjelesnog poremećaja
Prateće duševne smetnje
su uglavnom blažeg
intenziteta
Dakle, postoje negativni
psihološki čimbenici i
tjelesni simptomi i OPĆE
ZDRAVSTVENO STANJE
kojemu se može pripisati
taj tjelesni simptom
Ti psihološki čimbenici utječu na
nekoliko načina:
- na tijek općeg zdravstvenog stanja
(razvoj, egzacerbacija ili zakašnjenje
oporavka)
- utječu na liječenje
- mogu stvarati dodatne rizike osobi
(npr. prejedanje i povišenje tjelesne
težine kod dijabetičara)
- mogu ubrzati i pogoršati simptome
izazivajući fiziološki odgovor na stres
(bol u prsima, spazam)
-Duševni poremećaj utječe na…
(npr. sch)
-Psihološki simptomi utječu na…
(npr. anksioznost)
-Crte ličnosti ili način suočavanja utječe na….
(npr. tip A ponašanje
-Neprilagođeno zdravstveno ponašanje utječe na
…(npr. ne kretanje, opijanje..)
-Fiziološki odgovori na socijalne
ili okolinske stresore
Razlika psihosomatskih (koji utječu na…F54)
od “somatoformnih” poremećaja (F45)
Somatoformni –
Postoje negativni psihološki
čimbenici i tjelesni
simptomi,
ali nema općeg
zdravstvenog stanja
kojemu se može pripisati
taj tjelesni simptom
(nema anatomskih
promjena)
Psihosomatski Postoje negativni psihološki
čimbenici i tjelesni
simptomi
i postoji OPĆE
ZDRAVSTVENO STANJE
kojemu se može pripisati
taj tjelesni simptom
F45 SOMATOFORMNI POREMEĆAJ-(hysteria)
= poremećaji koji uključuju osjete
posredovane autonomnim živčanim
sustavom, tj. bez voljne
kontrole.
F45.0 somatizacijski poremećaj
Postoje subjektivne žalbe koje su
nespecifične i promjenjive, npr. osjećaj
napuhnutosti, nadutosti, težine,
žarenja, pečenja, napetosti, koje
bolesnik pripisuje određenom
organu, ali i neki objektivni znakovi
autonomnog poticanja, kao što su
lupanje srca, znojenje, drhtanje,
crvenjenje te strah od mogućeg
tjelesnog poremećaja.
Dakle, bolesnik iznosi simptome kao
da su vezani uz poremećaj organa ili
sustava koji su autonomno kontrolirani
(kardiovaskularni, probavni, dišni,
urogenitalni).
Traže bezbrojne pretrage, koje su
uvijek negativnih rezultata, ali se ne
daju razuvjeriti.
a) F45.3 Autonomna, vegetativna
disfunkcija: srčana, želučana
neuroza, neurocirkulatorna astenija,
psihogena aerofagija, kašalj, diarea,
dispepsija, dizurija, flatulencija,
štucanje, hiperventilacija, iritabilni
kolon, znojenje....
b) F45.2 Hiponondrijski
poremećaj i nozofobija (strah od
bolesti, npr. karcinofobija)=
zaokupljenost mogućnošću da je
prisutan tjelesni poremećaj,
zaokupljeni su svojim izgledom.
Body dysmorphic disorder – preokupacija
zamišljenog defekta tijela ili lica
c) F45.5psihogena dizmenorea,
disfagija «globus hystericus»,
svrbež
d) F45.4 bolni poremećaj, psihalgija:
bolna leđa; neurotska, tenziona
glavobolja= glavna tegoba je bol koja
se ne može objasniti fiziološkim
procesom ili tjelesnom bolešću.
Rezultat je obično sekundarna dobitpovećanje potpore obitelji ili
medicinske
F44 DISOCIJATIVNI
/KONVERZIVNI/
POREMEĆAJ- (hysteria)
= neurotski poremećaj tjelesnih
funkcija koje su normalno pod
voljnom kontrolom i gubitka
osjeta,
za koje postoje dokazi da je
gubitak funkcije zapravo izraz
emocionalnog konflikta ili potreba,
često u uskoj vezi sa stresom, a
medicinskim pregledom nije
dokazan poznati fizički ili
neurološki poremećaj.
Simptomi označuju bolesnikovu
koncepciju kako bi se fizička
bolest očitovala.
a) Amnezija= gubitak pamčenja nekih
važnih događaja, uglavnom djelomičan i
selektivan u odnosu na traumu.
b) Fuga=nesvrsishodna putovanja, uz
potpunu amneziju.
c) Stupor= veliko smanjenje ili odsutnost
voljnih pokreta i normalnog reagiranja na
svjetlo, buku, dodir.
d) stanja transa i opsjednutosti=
neželjeni privremeni osjećaj gubitka
osobnog identiteta i svijesti o okolini,
izvan religijskih i kulturalno prihvatljivih
stanja.
e) disocijativni motorni poremećaj
(afonija, disfonija, konvulzije) =gubitak
sposobnosti pokretanja dijelova ili čitavog
tijela, ili grčevi nalik na epileptičke, bez
ugriza jezika i inkontinencije mokraće
često uz očuvanu svijest.
f) anestezija i gubitak osjeta, psihogena
gluhoća ili gubitak osjeta mirisa ili okusa,
ne odgovaraju neurološkim lezijama
g) sindrom višestruke ličnosti,
psihogena sumračna stanja,
Ganserov sindrom
SPECIFIČNE I NESPECIFIČNE
TEORIJE PSIHOSOMATIKE
NESPECIFIČNE TEORIJE –
SPECIFIČNE TEORIJE – tj.
teorije emocionalne specifičnosti
(psihičke ekspresije blokiranih
emocija) izvedene su iz studija
ličnosti pacijenata s peptičkim
ulcerom, koronarnom bolesti i
karcinomom.
Freud – teorija psihološkog
konflikta i konverzivnih reakcija
Dunbar – specifične nesvjesne
crte osobnosti uzrokuju specifične
psihosomatske poremećaje
Franz Alexsander – teorija
specifičnog nesvjesnog konflikta
uzrokuje specifične poremećaje
autonomno inerviranih organa.
Prolongirana napetost producira
fiziološki poremećaj.
odgovor na stres kao uzrok
poremećaja
HORMON STRESA KORTIZOL
utječe na različite organe, slijedi
AKTIVACIJA HIPOFIZNOADRENALNE OSI (tzv. OPĆI
ADAPTACIJSKI SINDROM) :
1.
2.
3.
1.
2.
NEUROFIZIOLOŠKE REAKCIJE:
ALARM (SHOCK)
OTPOR (ADAPTACIJA NA STRES)
ISCRPLJENOST
PSIHOLOŠKE REAKCIJE
BORBA – BIJEG (pobuđenje simpatikusa,
povećana produkcija epinefrina i norepinefrina, raste puls i napetost mišića)
POVLAČENJE – KONZERVACIJA
(reakcija na gubitak, metabolizam se
usporava, čuva se energija, smanjuje puls,
temperatura, povećana mogućnost
infekcija, veća učestalost smrti..)
S. Freud: psihološki problem je simbolički
manifestiran u tjelesnom
KONFLIKT je po Freudu uzrok
nastanka neuroza.
Konflikt je širok pojam koji služi
označavanju situacija u kojoj postoje
suprotna zbivanja i tendencije
(ponašanja, osjećaji). Npr. istodobnog
privlačenja i odbijanja ili npr. izići u
grad ili učiti...
ili INTRAINDIVIDUALNI konflikt =
unutar čovjeka u situacijama kada se
zbog različitih razloga ne možemo
odlučiti što da činimo jer su motivi,
ciljevi ili načini reagiranja nespojivi.
Rješenje konflikta je trojako:
1. postizanje cilja,
2. odustajanje od cilja,
3. kompromis ( ili stabilna ravnoteža
kada se zaustavimo na nekoj
udaljenosti od cilja («oko vruće kaše»).
DISOCIJATIVNO = znači da se
određeni aspekt ličnosti odvojio
(disocirao) od ustaljene organizacije
i obrazaca ponašanja i potisnuo u
nesvjesno, tako da se uklonio
visoko anksiozni sadržaj.
Te osobe žele pobjeći od konflikta,
otuđuju se ili izoliraju afekt, i ne
pokazuju simptom javno svima
kao KONVERZIVNE = koje imaju
simptom koji je zapravo maskirana
želja, dogodila se konverzija,
pretvaranje u tjelesne simptome uz
poremećaj funkcije.
Franz Alexander
Konstitucionalni
predisponirajući faktori su
uključeni u nastanak
poremećaja.
Tip A ličnosti
Agresivna uključenost u kroničnu, neprestanu borbu za
postizanjem sve višeg i višeg u sve manje i
manje vremena i, ako je potrebno, protiv
suprotnih nastojanja drugih stvari ili ljudi.
U sjevernoameričkoj kulturi takve se karakteristike
obično jako cijene i pozitivno se vežu uz
ambiciju i uspješno stjecanje materijalnih
dobara.
A Tip ličnosti
Agresivna uključenost u kroničnu, neprestanu borbu za
postizanjem sve višeg i višeg u sve manje i
manje vremena i, ako je potrebno, protiv
suprotnih nastojanja drugih stvari ili ljudi.
A Tipovi
1.
su stalno u pokretu, hodanju i brzo jedu;
2.
osjećaju nestrpljivost kad je u pitanju brzina
kojom se odvija većina događaja;
3.
teže razmišljanju ili obavljanju dvije ili više
stvari istovremeno;
4.
ne mogu se nositi sa slobodnim vremenom;
5.
opsjednuti su brojevima, mjereći svoj uspjeh po
tome koliko je svega što su stekli.
KLASIČNI PSIHOSOMATSKI POREMEĆAJI
•
•
•
•
•
•
•
Bronhalna astma F54 i J45.Reumatoidni artritis
Ulcerativni kolitis F54 i K51.Esencijalna hipertenzija
Dermatitis (neurodermitis) F54 i L23-L25
Tireotoksikoza
Duodenalni peptički ulkus F54 i K25.-
A Tipovi su brzi radnici budući da naglašavaju kvantitetu nad
kvalitetom.
U menadžerskim položajima, A Tipovi prikazuju svoju
kompetitivnost radeći prekovremeno i, ne tako rijetko, donoseći
loše odluke jer ih donose prebrzo.
A Tipovi su također relativno kreativni. Zbog svoje brige za
kvantitetu i brzinu, kod suočavanja s problemima se pouzdaju
u prethodna iskustva. Neće rezervirati vrijeme potrebno za razvoj
novih rješenja za nove probleme.
Rijetko mijenjaju svoje odgovore na specifične izazove u svojem
miljeu; stoga, njihovo ponašanje je lakše predvidjeti
B Tipovi
1. nikad ne pate od osjećaja
vremenske hitnosti i
nestrpljivosti koja ju prati;
2. ne osjećaju potrebu ni
prikazati ni raspravljati o
svojim postignućima ili
podvizima osim ako
situacija ne traži takvo
izlaganje;
3. igraju se radi zabave i
opuštanja, a ne da bi
ispoljili svoju superiornost
po bilo koju cijenu;
4. mogu se opustiti bez
grižnje savjesti.
B Tipovi su oni koji u konačnici
uspijevaju doći do vrha.
Veliki prodavači su obično A Tipovi; viši
direktori su obično B Tipovi.
A Tipovi kvalitetu svog uloženog
napora podlože njegovoj kvantiteti.
Promaknuća u korporativnim i
profesionalnim organizacijama "obično
prije idu onima koji su mudri nego
onima koji su samo užurbani,
prije onima koji su taktični nego onima
koji su neprijateljski nastrojeni
i prije onima koji su kreativni nego
onima koji su samo okrenuti
natjecateljskim borbama."
Tjelesni poremećaji na koje znatno utječu
psihološki faktori
Gastrointestinalni
(nausea, indigestija, diarrhea,
-
Respiratorni
Sindrom hiperventilacije
Bronhalna astma
-
Neurološki
migrenozna glavobolja
konstipacija, abdominalna bol)
-
peptički ulcer,
ulcerativni kolitis,
sindrom iritabilnog crijeva
-
Kardiovaskularni
koronarna bolesti srca,
esencijalna hipertenzija,
aritmije
a)
b)
c)
Imunološki
autoimune bolesti – sistemski
lupus eritematosus,
reumatoidni artritis,
perniciozna anemija
Alergijski poremećaji
Karcinom – stres, osjećaj
beznadnosti i depresivnost
Ulcerativni kolitis
-
Ulkusna bolest
-
Gastrični, duodenalni i akutni
posttraumatski stresni ulcer imaju
različitu etiologiju
Mirsky: faktori za razvoj ulkusne
bolesti: visoki stres, konstitucija,
visoka pepsinogena sekrecija,
psihološki konflikt (zavisnost)
-
velika učestalost obiteljskog
nasljeđa i genetska sklonost
Egzacerbacija ovisi o psihološkom
stresu, a remisija o suportu
(Neriješeno žalovanje npr.
godišnjice smrti)
Pridružene osobine:
Nezrelost, neodlučnost,
povučenost, strah od ili stvarni
gubitak značajnih osoba,
savjesnost
mukozni kolitis
(iritabilni ili spastični
kolon, psihogena diareja)
Okolinski stres
Anksioznost i depresivnost
Koronarna bolest
-
-
genetika, dijetalni režim,
pušenje, visoki krvni tlak,
debljina, smanjenje tjelesne
aktivnosti
Tip A uzorak:
Kompetitivnost, ambicija, želja
za uspjehom, nedostatak
strpljenja, osjećaj da vrijeme
curi, žurba, neprijateljski stav,
grubi nagli govor i geste
Arterijska
hipertenzija
-
-
konflikt pasivno-ovisnih i
agresivnih tendenci
Potiskivanje neprijateljstva
Način reakcije na stres
Aritmije
-Bezrazložni strah
-Anksioznost
-Okolinski stres
-Simpatikus,
-sinus tahikardija,
-Paroksizmalna atrijalna tahikardija,
-Ventrikularna ektopična izbijanja
Respiratorni poremećaji
(uzdasi, zijevanje, izdasi – izrazi dosade, iznenađenja,
težine…) (sigh, yawn, gasp)
Hiperventilacija
Bronhalna
astma
Genetička osjetljivost
potaknuta alergijama i
infekcijama
Stres
Ambivalentni odnosi djeteta i
hiperprotektivne majke
“plač za majkom”
Anksioznost do
panične atake
povećava se dubina i
frekvencija udaha
Respiratorna alkaloza,
parestezije,
karpopedalni spazam
Povijest
Neke bolesti su nakon
otkrivanja, prvo označene
kao histerične ili
psihosomatske, npr. Astma,
alergije i migrene.
Gulf War Syndrome, i Chronic
Fatigue Syndrome.
Neke su i danas u okviru
diskusija, uključujući
multiplu kemijsku
senzitivnost, PTSP, Gulf War
syndrom, sindrom
kroničnog umora
Ponekad se misli da
stigmatici zapravo pate od
psihosomatskih bolesti,
uslijed identifikacije s
Isusom
Illness as Metaphor je objavila 1978.g.
Susan Sontag.
Ona piše o svojoj borbi sa karcinomom dojke
i izazovom “stida žrtve” u mentalitetu
Sontag's 1988 work, AIDS and Its Metaphors.
Retrieved from
"http://en.wikipedia.org/wiki/Illness_as_Metap
hor“
sličnosti između perspektive puka o
karcinomu (raku) paradigmatičkoj bolesti
20.stoljeća, i tuberkuloze (simbolička bolest
19. stoljeća)
Sontgag pokazuje kako obje bolesti imaju
vezu s osobnim psihološkim crtama ličnosti, i
demonstrira kako metafore i termini koji se
koriste za opis oba sindroma vode
asocijacijama između potisnute strasti i fizičke
bolesti.
Romantična ideja da je bolest ekspresija
karaktera je različito proširena tj. da je
karakter uzrok bolesti – jer se ne može izraziti
Strast se pomiče unutra
Psihosomatskim bolestima nazivamo bolesti psihogenog porijekla, dakle, uvjetovane su
emocionalnim smetnjama (ljubavi, agresije ili straha), a njihovi se simptomi
manifestiraju na nivou organa i mijenjaju njihovu funkciju.
To znači da određena emocionalna stanja mogu dovesti do promjena funkcije organa, a
tjelesne promjene koje nastaju zbog ovih disfunkcija samo su popratni simptomi
emocija.
Tjelesni simptomi mogu biti direktna reakcija na emocije, primjerice drhtanje zbog
straha ili srdžbe, crvenjenje zbog stida.
U psihosomatskim bolestima tjelesni simptomi su indirektni rezultat emocija, uglavnom
nesvjesnih, koje traže izlaz zaobilaznim i kompliciranim putem do organa.
Zrela ličnost tijekom života stječe uspješne mehanizme obrane od kompleksnih
problema.
Oni koji svojom agresijom upravljaju s manje uspjeha ne mogu naći društveno
prihvatljive oduške za svoje agresivne osjećaje. Tako se neprijateljski osjećaji
pojačavaju i akumuliraju, traže sve veću kontrolu.
Tko npr. svoju ljutnju ne izražava otvoreno, a u sebi ima zadržani bijes s kojim teško
vlada, ili npr. ljudi od akcije koji se jako trude doseći nejasno definirane ciljeve;
agresivni su, nestrpljivi , teško podnose frustraciju i neuspjeh, često rade
prekovremeno, preko praznika i bez odmora, iako njihov rad nije uvijek uvažavan i
nagrađivan.
Ovi bolesnici često imaju poteškoća u izražavanju i opisivanju svojih briga, bolova,
razočarenja, općenito u prepoznavanju svega što smatraju slabošću.
Ika Rončević, Narodni zdravstveni list
Psihosomatski su oni poremećaji čiji su
simptomi uzrokovani mentalnim
procesima
Ako medicinska egzaminacija ne može
naći organski ili fizički uzrok, ako
poremećaj nastane kao rezultat
emocionalnih uvjeta (ljutnje, anksioznosti,
depresije, krivnje)
Interakciju izmežu psiholoških faktora i
imunog sustava proučava psiho-neuroimunologija.
Psihosomatski simptomi pokazuju kako
ljudsko tijelo može kreirati fizičke
simptome kao kompenzaciju za
deficijenciju odnosa
(na primjer, hipnozom inducirana alergijska
reakcija indicira da je imuni odgovor
osobe dramatično promijenjen tijekom
intenzivnog odnosa tijela i psihe)
Često su psihosomatski poremećaji
uzrokovani vanjskim faktorima ili
ulogama.
Ozbiljan stres uzrokovan na radnom
mjestu, u vezama i obitelji je poznat kao
uzrok bolova u abdomenu, glavobolja,
inkontinencije, gubitka kose,
Psihosomatika je disciplina koja se bavi
utjecajem stresa na organizam.
Psihosomatske bolesti su bolesti
izazvane stresom, uz trajna oštećenja
tjelesnih sustava i organa,
Psihosomatski su poremećaji
funkcionalni poremećaji izazvani stresom,
ali bez trajnih oštećenja tjelesnih sustava i
organa.
mogu zahvatiti različite organske sustave.
Pored stresa, značajnu ulogu imaju
nasljedni i čimbenici okoliša, koji čine
određeni organski sustav osjetljivijim na
djelovanje stresa.
Izbor primjerenih strategija suočavanja sa
stresom značajno produžuje život
oboljelih i skraćuje razdoblje oporavka
Po zdravlje je najgore izbjegavanje suočavanja,
što dugoročno povećava doživljaj stresa
Pojedinci se razlikuju u strategijama suočavanja sa stresom.
(primarnom kognitivnom procjenom osoba procjenjuje značaj
događaja za svoju dobrobit,
a sekundarnom procjenjuje mogućnost kontrole nad stresnom
situacijom).
Američki psiholog Lazarus, tvorac kognitivne teorije stresa,
razlikuje dvije osnovne skupine strategija suočavanja sa stresom,
koje proizlaze iz sekundarne kognitivne procjene
Kada osoba procijeni da može uspješno kontrolirati situaciju, koristi
aktivne, problemu usmjerene strategije;
u protivnom se okreće emocijama usmjerenim strategijama
suočavanja, koje služe smanjenju stresnog doživljaja.
Emocionalni stres utječe na
tijek bilo koje kronične bolesti,
ali je pogrešno zaključiti da
jedino stres uvjetuje nastanak
ili pogoršanje.
Naročito je to teško dokazati u
slučajevima tzv.
psihosomatskih bolesti i
poremećaja, koji se određuju
tj. definiraju kao bolesti (ako
dovode do trajnih oštećenja
tjelesnih sustava ili organa)
ili poremećaji (ako ne dovode
do trajnih oštećenja, već
privremene disfunkcije)
izazvani stresom.
Usprkos značajnom napretku u
istraživanju psihosomatskih bolesti,
znanstvenici još uvijek ne znaju što ih
uzrokuje.
Istraživanja pokazuju kako se radi o
složenom međudjelovanju niza
čimbenika: naslijeđenih gena,
imunološkog sustava,
mikroorganizama i okolišnih čimbenika,
koji uz stres čine određeni organski
sustav osjetljivijim na njegovo
negativno djelovanje.
Dokazana je važnost trajanja
stresnih situacija
tj. da dugotrajni stres (ne i kratkotrajni)
nosi veći rizik za ponovno javljanje
simptoma već ranije prisutnih
psihosomatskih bolesti.
Što je normalni odgovor na stres?
Stanje tzv. negativnog stresa općenito izaziva uglavnom negativne osjećaje (strah,
ljutnju, tugu, bijes i sl.) koji utječu na tjelesne funkcije.
Bez obzira radi li se o tjelesnoj ili psihičkoj ugroženosti ili povredi, tj. traumi, verbalnom
ili socijalnom izazovu, izabiremo jednu od dvije osnovne strategije. borbu ili bijeg.
U stanju borbe ili bijega, ubrzavaju se disanje i rad srca, šire se zjenice, pojačava se
znojenje, raste krvni tlak, to je reakcija koja omogućava organizmu djelotvornije
suočavanje s izazovom.
Prestankom opasnosti, parasimpatička aktivnost vraća tijelo u stanje ravnoteže,
smanjujući krvni tlak, usporavajući rad srca i disanje te pojačavajući rad želuca i crijeva.
Takva je reakcija u redu ako ne izazove iscrpljenje organizma, ili ako je neadekvatnog
intenziteta u odnosu na doživljenu traumu.
Po zdravlje je najgore izbjegavanje suočavanja, što dugoročno povećava doživljaj stresa i
utječe na razvoj bolesti. Tada se lako pridruži i izostanak socijalne podrške, adekvatnog
medicinsko-psihološkog pristupa i utjecaj prethodnih traumatskih iskustava.
Često ne možemo izbjeći stresne situacije, prisiljeni smo suočiti se s njima i pokušati ih
nadvladati.
Pojedinci se razlikuju u strategijama suočavanja sa stresom.
Kada osoba procijeni da može uspješno kontrolirati situaciju, koristi aktivne, problemu
usmjerene strategije; u protivnom se okreće strategijama koje su emocionalno
usmjerene i koje nisu tako uspješne u smanjenju stresnog doživljaja.
NEURASTENIA, kronični sindrom
umora
= osoba se tuži na povećan umor nakon duševnog
ili i nakon manjeg tjelesnog napora,
udružen sa smanjenim učinkom na poslu ili kod
kuće, te poteškoće koncentracije, razdražljivost,
napetost, tjelesnu slabost, iscrpljenost,
nemogućnost opuštanja.
Javljaju i vrtoglavicu, tenzijsku glavobolju, opću
nestabilnost, te često hipersomniju.
Pseudotrudnoća
To je rijedak psihijatrijski sindrom, koji susrećemo još i pod nazivima lažna trudnoća,
umišljena trudnoća, histerična trudnoća ili fantomska trudnoća.
Termin "pseudocyesis" uveo je John Mason Good još 1823. godine na osnovi grčkih riječi
pseudes=lažno; i kyesis= trudnoća, a podrazumijeva stanje u kojem je žena koja nije trudna
čvrsto uvjerena u postojanje trudnoće.
Ova je pojava sporadično zabilježena i opisana na različitim zemljopisnim lokacijama, u
različitim vremenima i kulturama, svim rasama, nacijama i slojevima društva.
U posljednja dva stoljeća zabilježeno je oko 600 slučajeva pseudotrudnoće.
U literaturi pronalazimo opisano svega nekoliko slučajeva pseudotrudnoće u muškaraca.
U oboljele osobe pojavljuju se gotovo svi simptomi i znaci trudnoće: poput nepravilnosti
menstruacije, amenoreje, rasta opsega trbuha, areolarne hiperpigmentacije, promjene dojki i
pojave laktacije. Javljaju se još i tzv. medijalna linea nigra, invertirani umbilikus, porast
apetita, tjelesne težine, tipičan lordotični stav u hodu, jutarnje mučnine i povraćanje, osjećanje
tonova čedinjeg srca, pokreta ploda, sve do lažnog poroda praćenog kontrakcijama
muskulature.
U nekim slučajevima, kada bolesnica sazna da nije trudna, može doći do ozbiljnih psihičkih
komplikacija.
Ne postoji jedinstveni proces nastanka pseudotrudnoće kod svih pacijenata. Neki autori
smatraju je psihosomatskim poremećajem, drugi naglašavaju važnost afektivnih poremećaja i
depresije u etiologiji, dok treći tvrde kako je to varijanta Münchausenova sindroma ili
monosimptomatska hipohondrijaza.
DSM IV-TR svrstava je u konverzivne poremećaje, unutar kategorije "Somatoformni" pod
šifrom 300.82, a ICD X u podskupinu neodređenog somatizacijskog poremećaja, označenog
šifrom F45.9.
Koić E., L. Mužinić, V. Đorđević, S. Vondraček, S. Molnar.
Pseudocyesis and couvade syndrome. Društvena istraživanja
2002;11:6(62):1031-1047. [183 KB]
U genezi pseudotrudnoće važnu ulogu ima i želja supružnika za trudnoćom i rađanjem
djeteta koja je uvjetovana socijalnim pritiskom, utjecajem okoline, tj. "imperativom
prokreacije", stavom kako trudnoća i materinstvo imaju središnji značaj u izgradnji
identiteta i samopoštovanja svake žene.
Bitnu ulogu ima i pripadnost strogim kulturalnim i religioznim skupinama, medicinska i
psihološka naivnost, socijalna izolacija.
Uvijek su to žene koje žele djecu, odnosno imaju intenzivnu želju za djetetom, ali bi
željele izbjeći trudnoću. U isto vrijeme javljaju se i želja za trudnoćom i strah od nje
Najčešće su opisani upravo takvi slučajevi u kojima se lažna trudnoća pojavljuje kao
komplicirani sindrom koji predstavlja formu konverzivnog poremećaja s pratećom
depresijom.
Pojavu pseudotrudnoće u završnoj fazi psihoanalize opisao je Freud kod kod Anne O.,
a tumačena je pozitivnim transferom bolesnice prema terapeutu, separacijskom
anksioznošću zbog skorog prekida tretmana.
Poznato je da se u pet posto slučajeva pseudotrudnoća ponavlja.
Postoji zapis o slučaju recidiva svakih devet mjeseci tijekom dvadeset godina. T
akođer postoje prikazi umišljene trudnoće neobično dugog trajanja, npr. De Pauw
opisuje takvu monosimptomatsku sumanutost hipohondrijskog tipa koja je potrajala
3000 dana, tj. gotovo 10 godina.
U većini opisanih slučajeva nalazimo osobe u dobi između 20 i 44 godine, a često su u
koincidenciji s fiziološkim promjenama, npr. u involuciji, tj. klimaksu kod žena koje su
na početku menopauze
Nastale psihološke promjene u svezi su s neravnotežom pituitarno- ovarijalne funkcije
neurotransmitera u hipofizi i/ili hipotalamusu.
Posrijedi je hipotalamus-hipofizno-ovarijalna disfunkcija pa se lažna trudnoća može opisati
i kao galaktoreja-amenoreja-hiperprolaktinemija sindrom (GAHS).
Uvjerenje o postojanju trudnoće mogu potaći i brojni mehanički čimbenici koji uzrokuju
abdominalne smetnje, npr. retencija intestinalnih plinova, urinarna retencija, abdominalne
neoplazije, tumori uterusa, ovarija, hidatidiformna mola, papilarni karcinom bubrega,
inflamatorni procesi, te različiti uzročnici primarnog steriliteta.
Tijekom obrade pseudotrudnoće preporučuje se učiniti analizu korionskog gonadotropina
(BCHG), analizu hormona štitnjače, ultrazvučno ili rengenski pregledati zdjelicu, koristiti
sonogram kojim se uobičajeno osluškuju otkucaji srca čeda i rezultate prezentirati
bolesnici kako bi se uvjerila u nepostojanje trudnoće.
Također se može inducirati menstruaciju parenteralnom primjenom testosterona ili
diethylstilbestrola.
Tako se kombinacijom psihoterapije i hormonalne terapije postižu zadovoljavajući rezultati
kod gotovo svih pacijenata.
Prije su u tretmanu umišljene trudnoće korišteni purgativi, kupke, masaže, kiretaža,
kirurške procedure, pijavice, emetici, tonici i opijati, dok se u 20. st. kao izbor nameću
različiti oblici psihoterapije: suportivna, kognitivna, bihevioralna i analitička, uz
eksploraciju i klarifikaciju nesvjesnih osjećaja vezanih za trudnoću.
Primarnu ulogu svakako igraju rano otkrivanje i empatijska komunikacija s bolesnikom.
U tretman treba, ako je moguće, uključiti i "pseudooca" ili roditelje oboljele osobe.
Vrlo je važno reći bolesniku da su njegovi fizički simptomi ozbiljni i da zavređuju pozornost.
Suočavanje sa stvarnošću i pravom dijagnozom, uz suportivni terapijski odnos, kod većine
pacijenata dovode brzo do nestanka simptoma umišljene trudnoće, a kod preostalih
pacijenata simptomi nestaju tijekom sljedećih šest mjeseci.
U tretmanu je učinkovita i psihofarmakoterapija.
Uglavnom se koriste antidepresivi, a u slučajevima razvoja kliničkih slika psihoze i
antipsihotici. Tretman provodi u timu s psihijatrom, obiteljskim liječnikom, ginekologom i
socijalnim radnikom.
Koić E, Filaković P, Đorđević V, Mužinić L. Umišljena trudnoća – Prikaz bolesnika.
Soc Psihijat 2004;32:83-89. [99 KB]
Psihijat. dan./2003/35/1-2/91-96/
Tomić, N. Somatoformni i psihosomatski poremećaji...
Suprotno somatoformnim poremećajima, psihosomatski poremećaji imaju ili
identificiranu organsku patologiju (oštećenje tkiva) ili poznati patofiziolški
proces. U skladu s tim, psihosomatski poremećaji se kodiraju kao fizička
oboljenja.
Međutim, prema četvrtoj reviziji Dijagnostičkog i statističkog priručnika
(DSM-IV, izdanje Američke psihijatrijske asocijacije, ovakvom oboljenju se
može dati dodatna dijagnoza na Osi I kao 'Psihički faktor koji utiče na fizičku
bolest' (na primjer, simptomi anksioznosti koji nepovoljno utiču na ulcerozni
kolitis, ili kompetitivno ponašanje koje je i kao sa koronarnom bolešću).
Međunarodna klasifikacija bolesti (10. revizija) takođe dozvoljava kodiranje
psihosomatskog poremećaja sa dva paralelna koda: jedan kao mentalno, a
drugi kao fizičko oboljenje, koje je u vezi sa prvim (na primjer, gastrični ulkus
se može kodirati sa K25 kao fizički poremećaj, a sa F54 kao mentalni
poremećaj)
Treba naglasiti da spomenuta fizička oboljenja nisu uvijek
pod dovoljnim uticajem psihičkih faktora da bi se mogla
klasificirati kao psihosomatski poremećaji,
tj. nije opravdano tvrditi da su sve alergijske reakcije ili svi
slučajevi koronarnih oboljenja psihosomatska stanja.
Međutim, postoje slučajevi koji snažno sugeriraju veze
između nastanka i toka fizičke bolesti i stresa koji je osoba
doživjela.
Prema nekim modernim trendovima u medicini, 'holističkim', svako se oboljenje
može smatrati psihosomatskim bilo da su simptomi fizički, emocionalni,
ponašajni, kognitivni ili neka kombinacija svega ovoga.
Kao osnova za ovakvo gledište uzima se činjenica da sve fizičke bolesti imaju
emocionalne i ponašajne efekte koji doprinose procesu oboljenja.
Također se smatra točnim da, suprotno tome, svi mentalni poremećaji imaju
svoje fizičke manifestacije i implikacije koje doprinose cjelokupnom doživljaju
tegoba bolešću pogođene osobe.
Ako se prihvati kao točna činjenica da ono što se dešava u duhu pogađa tijelo, i
obrnuto (tj. ono sto se odvija u tijelu utiče na duh), onda ne možemo odvajati duh
od tijela kada se bavimo bilo kojom bolešću. Ovo bi trebalo da bude naročito
točno u konceptu 'psihosomatskog poremećaja'.
Međutim, klasični biokemijski model u medicini još uvijek neprekidno održava
podjelu između mentalnih i fizičkih oboljenja.
Holistički koncept suviše je širok, tako da ga skoro nikad ne koriste bilo
zdravstveni profesionalci ili obrazovani laici.
Bilo bi teško naći ma kakav tjelesni simptom kod kojeg psihički faktori ne bi
sudjelovali barem u toku daljnjeg procesa oboljenja, ako već ne u samoj
etiologiji, ili obe faze bolesti.
Pokret ‘Mental Health Parity' (jednakost u mentalnom zdravlju),
podrazumijeva ideju da „...mentalni poremećaji treba tretirati sa
istim poštovanjem kao fizička oboljenja"
Dijagnoza i psihosomatskog i somatoformnog poremećaja zahtijeva pozitivan dokaz da
psihološki faktori uzrokuju razvoj i održavanje simptoma ili im doprinose da bi se
poremećaj mogao razlikovati od nedijagnosticiranog organskog oboljenja.
Međutim, ovakav pozitivan dokaz često se ne može naći kod klijenata sa fizičkim
tegobama koje imaju jasnu organsku patologiju.
Mišljenja o doprinosu psihičkih faktora etiologiji psihosomatskih simptoma manje su
pouzdana i validna nego kod somatoformnih simptoma, budući da su propratni psihički
poremećaji obično nedovoljno izraženi da bi se mogli klasifikovati kao mentalni.
Ova nedovoljna izraženost psihičkih faktora javlja se zbog toga što se emocionalni
sadržaji kod psihosomatskih poremećaja transformiraju kroz kompleksne mehanizme u
simptome koji izgledaju više somatski nego psihički.
S druge strane, najdetaljnija medicinska ispitivanja ponekad ne mogu da otkriju u
dovoljnoj mjeri anatomsku ili fiziološku patologiju koja bi mogla da rasvijetli klijentove
žalbe.
Najnesigurnija distinkcija između 'somatskog' i 'psihičkog' je kod poremećaja bola, kao
vrlo čestog somatoformnog poremećaja.
Ova nesigurnost proizlazi iz vrlo složene prirode doživljaja bola.
Bol je kompleksni i vrlo subjektivni doživljaj, koji se javlja kao proizvod mnogih
isprepletenih faktora (psihičkih, neuroloških, kemijskih).
Pored senzorne komponente, na percepciju bola utiču još i emocije, kognicija, kao i
lični stavovi.
Kao posljedica ovako složene prirode, bol organskog porijekla (patološka bol) teško se
razlikuje od boli bez organske patologije (psihogena bol), posebno zbog toga što se
oba tipa bola međusobno ne isključuju.
Možda je upravo zbog toga problem 'somatskog' naspram 'psihičkog' najmutniji na
ovom mjestu, pošto je cjelokupni doživljaj bola istovremeno i psihogeni i patogeni, prije
nego samo jedno ili drugo.
Nikola Tomić
SOMATOFORMNI I PSIHOSOMATSKI POREMEĆAJI :
DIJAGNOSTIČKA PARALELA
Klinika za somatoformne i psihosomatske poremećaje,
Bolnica Benkstaun, Sidney, Australija