Transcript Medicinska psihologija djeteta Emocionalni razvoj Bolesno dijete Psihološki poremećaji Emocionalni razvoj djeteta Psihički razvoj je dinamički proces gdje međusobno djeluju biološka osnova djeteta (živčani sustav) i djetetova okolina.     Dijete.

Medicinska psihologija
djeteta
Emocionalni razvoj
Bolesno dijete
Psihološki poremećaji
Emocionalni razvoj djeteta
Psihički razvoj je dinamički proces
gdje međusobno djeluju biološka osnova djeteta (živčani
sustav) i
djetetova okolina.




Dijete je bespomoćno i nezrelo (najbespomoćniji
sisavac), treba veliku zaštitu i njegu da bi se razvilo do
samostalnosti.
Za optimalni razvoj, potrebni su i tjelesna njega i
emocionalni poticaji.
Te potrebe u najranijoj dobi može zadovoljiti
prvenstveno majka ili njena dostojna zamjena.
Majka
Koliko će majka pružiti tom nezaštićenom djetetu i
hrane, i njege, i zaštite i ljubavi,
ovisi o -njezinom hormonskom i emocionalnom statusu

(primarno materinstvo),
-socijalnoj i kulturnoj sredini,
-ličnosti majke, njezinim iskustvima iz vlastitog djetinjstva,
-aktualnoj situaciji.
 Najviše će pružiti smirena i zadovoljna majka podržana
od oca djeteta.
1. Autistična faza
U prvim tjednima novorođenče i dojenče je
senzorički nezrelo - percipira samo ono što osjeća
na vlastitom tijelu.
To je autistički stadij u razvoju odnosa dijete - okolina.
 Takvo stanje može biti patološki produženo,
a može biti i trajno - kod primarnog autizma.

Postupnim dozrijevanjem osjetnih organa, između 1.i
3.mjeseca, dojenče sve bolje zamjećuje okolinu.
 Prvo zamijeti i zapamti majčino lice, koje najčešće vidi,
a koje donosi ugodu.
Dijete očima traži to lice i reagira na njega smiješkom: to
je početak socijalnog kontakta.
Jednako reagira i na sva druga lica, jer ih ne raspoznaje od
majčinog.
 Dijete najbolje upozna majku pri sisanju: dodirom,
mirisanjem, gledanjem i slušanjem.


Sisanjem se unosi hrana, ali ono još donosi ugodu i
smirenje: osjetni doživljaj u interakciji s majkom
jednako je važan za razvoj kao i samo mlijeko.

Ta činjenica opravdava upotrebu dude-varalice kod kolika
1.tromjesečja, kod nemira i nesanice: duda-varalica nadomjestak
prave osjetne interakcije.
Neka djeca traže najprije osjetni kontakt s majkom pa tek onda
hranu - toga se treba sjetiti ako postoje poteškoće u hranjenju.

2. Simbiotska faza
Slijedeća faza nakon autističke je
zajednica majka-dijete: zbog djetetove nezrelosti mora se čim
prije uspostaviti.
 Početak i završetak te faze uvjetovani su i biološkom
osnovom djeteta ali i utjecajima okoline.

Za uspješnost početka ove “simbiotske” zajednice (radi se o
socijalnoj simbiozi) važne su majčine emocije
već u trudnoći, čim brži i manje bolan porod, te bliski kontakt
majke i djeteta čim prije.

Zato je potrebno porod voditi u blagim uvjetima, položiti novorođenče na trbuh
majke odmah po rođenju,
smjestiti majku i dijete zajedno u rodilištu, a ne odvajati ih.
U simbiotskoj zajednici majka-dijete odvija se dijalog:
dijete signalizira potrebe, majka daje;
kasnije i majka počinje zahtijevati.

O uspješnosti dijaloga i dobroj simbiozi ovisi
sticanje povjerenja u majku i sticanje povjerenja u okolni
svijet, sticanje samopouzdanja, i razvoj vlastitog “ja”.
 Za uspješnost dijaloga važno je zdravlje djeteta, važna je
i brzina reagiranja majke na signale, intenzitet njezine
stimulacije prema djetetu, i njeno prilagođavanje ritmu
potreba djeteta.

Dijete je monotropno- veže se samo za 1 osobu
i s njom stupa u simbiotsku zajednicu.
Na to treba misliti u slučaju odsutnosti majke.
 Nošenje, privijanje k sebi, zajedničko
spavanje prirodni je način zaštićivanja djeteta u
simbiozi,
što može biti terapeutska mjera u nekim smetnjama
spavanja ili nemiru, plaču.


Premalo dijaloga može izazvati
zastoj u emocionalnom razvoju, pa i tjelesnom, a kasnije u
životu dovodi do asocijalnog ponašanja.
dovodi i do psihosomatskih smetnji: odbijanje hrane,
povraćanje, smetnje sna, pa čak i - astma i egzem.
 Loša simbioza dovodi i do slabijeg “ja”, netolerantnog na
frustracije.
Vrhunac simbioze je oko 6.mj.
kad dijete prepozna lice majke, te od tada pokazuje
strah pred stranima i boji se da je izgubilo majku
ako je ne vidi.
 Simbioza djeteta s majkom koju sada poznaje
traje još nekoliko mjeseci i u tom razdoblju
dijete je vrlo osjetljivo na odvajanje!!

Ne upućivati ga u bolnicu, jaslice!!
3. Separacija i individuacija
Oko 10.mj.dijete se sve više zanima za okolinu, ima
potrebu za kretanjem, učenjem, komunicira s okolinom.
Odnos s okolinom je aktivniji, ali doživljaj svijeta je još u
znaku vlastite svemoćnosti koju je dijete steklo u
simbiozi s majkom.
 U to vrijeme dijete otkriva i pojam “ne” kojeg često
izgovara majka zabranjujući.
Dijete će često koristiti “ne” jer se identificira s majkom,
ali i zato što izlaženjem iz simbioze- sa separacijompočinje i individuacija: dijete ističe sebe kao zasebnog
individuuma.

U toku separacije dijete obično nađe neki predmet koji
je uvijek blizu, a koji simbolički nadomjesti majku:
“prijelazni objekt”.
Taj predmet (dekica, igračka) pomaže da se smanji
frustracija zbog gubitka simbiotske majke.

Oko 18.mj.dijete je sve više svjesno zasebnosti od majke.
Postaje svjesno svojih ograničenih mogućnosti, postaje plašljivo, pa
zato opet pokazuje ovisnost o majci.
Ono je u nesvjesnom konfliktu: da li ostati u ugodnoj simbiozi ili
izaći iz nje i postati zasebna osoba kako to razvoj zahtijeva.
 Dijete sa stabilnim “ja” i sa samopouzdanjem, prebroditi će taj
konflikt i poći naprijed;
dijete s krhkim “ja” može zapeti o taj konflikt i to može biti toliko
traumatizirajuće da dijete reagira dugotrajnim regresivnim ponašanjem, pa i
autističkim regresom- psihozom.

Konflikt odvojiti se ili ne uvijek izaziva podvojenost u djeteta
prema majci,
pojavljuje se u manjoj ili većoj mjeri agresivnost koja zajedno s
negativizmom nađe svoj izraz u “fazi prkosa”.
Osnovni strah u toj fazi je strah od gubitka majčine ljubavi.

Grubo suzbijanje djetetove agresije, prijetnja gubitkom ljubavi i
napuštanjem, u toj dobi kad dijete ne poznaje granice svoje moći,
može izazvati strah i osjećaj krivnje koji ometaju separaciju i individuaciju.
Ponekad se prkos fiksira cijeli život.

Individuacija se zbiva na nekoliko iskustvenih razina: najprije “ja”
postane svjesno svoga tijela, dijete separacijom spoznaje da ima
vlastito tijelo.
Ono treba također spoznati da i tjelesne funkcije pripadaju njemu.

Ako roditelji bezobzirno određuju što će dijete jesti i kada, onda
će ono teže spoznati da su glad i utaženje gladi njegove vlastite
funkcije.
 Na taj način ta funkcija može postati sredstvo komuniciranja između
djeteta i roditelja:
dijete jede da bi zadovoljilo majku, ne jede da privuče pažnju. Smetnje prehrane
u toj dobi su baš time uzrokovane.

4. Kontrola obavljanja nužde




Oko 20.mj. dijete je neurofiziološki zrelo da može
osjetiti potrebu za defekacijom i mokrenjem, te
kontrolirati sfinktere.
Od tog trenutka, te funkcije, kao i stolica i mokraća
postaju zanimljivi djetetu, ali daleko je još od totalne
kontrole sfinktera.
Za navikavanje na kontrolu potrebna je stimulacija
okoline, koja podrazumijeva strpljenje i pozitivne
osjećaje, jer je refleksno pražnjenje previše lagodno da
bi se lako napustilo.
Također, dijete želi to obaviti kada i gdje on hoće, pa i
poigrati se s time.
Prerano, prestrogo, kruto, ali i labavo i nemarno navikavanje otežavaju
stjecanje kontrole.
Uslijed toga stjecanje kontrole može postati sredstvo komuniciranja s okolinom,
pa je posljedica opstipacija, stvaranje predispozicije za regresivno ponašanje
u traumatskim situacijama, pa i predispozicije za prisilne fenomene
karaktera, i za neurozu.
 Užitak u prljanju i močenju svojstven toj dobi pomažemo
sublimirati dajući djetetu socijalno prikladnije materijale za igru:
pijesak, voda, glina.
 Djetetu treba dati vlastiti prostor i raspolaganje vlastitim
vremenom, što potpomaže izgradnji “ja” u prostoru i vremenu.

Uloga oca
Osim majke, i otac ima vrlo važnu ulogu u razvoju, već
u najranijem djetinjstvu.
On je potpora gravidnoj ženi, rodilji, pomoć pri njezi.
 Ali ima i specifičnu ulogu: kao drugi roditelj usko
povezan s djetetom, njegova zadaća je da potiče
separaciju iz simbioze.
 Sudjelovanjem oca u njezi, dijete stječe osnovno
povjerenje u njega.
Samo to povjerenje omogućuje da dijete u edipskoj fazi,
između 3.i 5.g. može primiti zabrane od oca bez
osjećaja stida.

5. Predškolska dob
Dijete od 3 g.separirano je iz simbioze, iako još uvijek
vrlo ovisno o majci, osobito u trenucima neugode.
Međutim, sad je doživljava kao zasebnu osobu, pa može
biti nekoliko sati bez nje, a da se ne osjeti napušteno.
Sad bi moglo bez poteškoća u vrtić.
 Nakon perioda privikavanja na novu sredinu, samo
nesamostalna djeca i dalje će pokazivati teškoće u obliku
regresivnog ponašanja (enureza) ili drugih simptoma otpora
protiv separacije.



Istodobno, dijete postaje svjesno i svog spola,
zamjećuje razlike među spolovima, zanima se za
pojave u vezi sa spolom, nastoji se osvjedočiti o
spolu osoba iz okoline, zapitkuje.
Kad dijete stekne iskustvo da od spolne regije
može dobiti ugodne osjećaje, mogu se javiti
onanističke manipulacije.



Za djevojčice, otac je privlačan ne samo kao
ugodan roditelj nego i kao osoba suprotnog
spola koju žele zaokupiti sobom.
Za dječake, majka je ženska osoba prema kojoj
su usmjerene djetinje želje i fantazije.
Faza između 3.i 5.g.puna je emocija i konflikata.
U želji da se probije do prvenstva u osjećajima
roditelja, uz ambivalenciju prema njima, dijete
upoznaje ljubav, rivalstvo, ljubomoru, krivnju,
strah.
Strah specifičan za ovu fazu je nesvjesni strah od
dezintegracije tijela kao kazne za “zločestoću”, tj.kazne
za agresivne fantazije vezane za ambivalenciju prema
roditelju istog spola.
Kako je u toj fazi spolni organ važan dio tijela, taj se strah
u psihoanalitičkoj terminologiji formulira kao strah od
kastracije: dječak se boji da će izgubiti penis kao što je
djevojčica ostala bez njega, djevojčica se boji da je
izgubila penis jer je bila “zločesta” i zavidi dječaku što
ima penis.



Za ovu dob svojstvena su i razna prolazna strahovanja
(fobije). Predmet straha je ono čega se dijete i realno
boji: zvijeri, strašni lik iz bajke, prirodne pojave koje ne
razumije.
Rođenje brata ili sestre komplicira emocionalnu
situaciju: konflikt ljubomore je obavezan, koliko god
dijete bilo pripremljeno. Ljubomora se ubraja u
osnovna ljudska iskustva pa je svako dijete mora samo
svladati, a roditeljima preostaje samo ne povećavati
ljubomoru.
Zrela ličnost roditelja, skladan brak, prirodni odnos
prema seksualnosti –
sve to pomaže djetetu da prevlada konflikte i strah te faze,
te da se s njima identificira.
 Dobra identifikacija s istospolnim roditeljem
omogućuje djetetu da u osnovi prihvati mušku ili
žensku ulogu i izgradi svoje “nad-ja”.
 U temelje te konstrukcije ugrađen je materijal iz prošlih
razvojnih faza svih svjesnih i nesvjesnih stavova
roditelja prema djetetu.

Igra i bajke nerazrješivo su povezani za djetinjstva
svih vremena.




Igra nije samo aktivnost koja zabavlja, nego
pomaže psihičkom razvoju.
Putem igre dijete lakše prebrodi strah i prihvati
stvarnost.
Odrasli baš u igri daju djetetu autonomiju i
ostavljaju mu inicijativu, na taj način potiču
kreativnost.
Bajke su sredstva za projekciju i identifikaciju.
6. Školska dob



Na početku školske dobi dijete mora ostaviti
igranje zbog učenja i rada. Prijelaz mora biti
postepen. Dijete je željno znanja, ali igra mu još
treba.
Škola je nova okolina- mora se prilagoditi i
afirmirati. Potreban je učitelj koji nije prestrog.
Neka djeca reagiraju strahom, regresivnim ponašanjem,
neurotskim ili psihosomatskim simptomima.
Djeca školske dobi postepeno se oslobađaju
djetinjih veza s roditeljima, stvaraju prijateljstva s
vršnjacima.
 Nesigurna konstrukcija njihova “nad-ja”
progresivno se učvršćuje, što se očituje u jačem
osjećaju dužnosti, odgovornosti, pravdi i redu.
Djeca strastveno skupljaju predmete. Igre su
društvene, sa strogim pravilima.
Mogu se javiti lagani prisilni fenomeni.

U pretpubertetu uz tjelesne promjene, dijete se i
psihički mijenja:
interesi su mnogostrani, prijateljstva čvršća, zanimanje za
drugi spol poraste, onanija je ponovno česta. Obično u
to vrijeme neki dobri đaci popuste u učenju. Na
preveliki pritisak škole, mogu reagirati strahom,
neurotskim i psihosomatskim reakcijama.
 Djeca u toj dobi postanu kritična, samostalna, što neke
roditelje smeta, kao i važnost koju dijete pridaje
vršnjacima: javljaju se prva razmimoilaženja.

7. Pubertet
Seksualna zrelost natjera mladu osobu da se pokuša
potpuno osloboditi djetinjih veza s roditeljima, i naći
objekt svojih težnji izvan obitelji.
 Pubertet donosi velike promjene u ponašanju:
oscilacije u raspoloženju, kolebanje između djetinjastog i
odraslog ponašanja, pretjerana samouvjerenost ili
nesigurnost, upadljiva identifikacija s popularnom
osobom, protest protiv roditelja i nastavnika, slijepo
podređivanje grupi.

Intelektualizacija osjećaja, manifestacija asketizma,
osjećaj usamljenosti i praznine, također su mogući; i
neznatno nerazumijevanje može izazvati pokušaj
suicida.
 U pozadini svih tih manifestacija je burno zbivanje u
ličnosti,
u prvom redu reagiranja na seksualnu zrelost i na
oslobađanje djetinjih veza s roditeljima.
 Jedno i drugo čini konflikt specifičan za ovu fazu:
“odrasti ili ne odrasti”, koji mlada osoba mora riješiti
da bi učvrstila svoj identitet.





Teškoće u prethodnom razvoju, nepovoljni vanjski
uvjeti u ovom razdoblju, otežat će mladoj osobi da nađe
svoj identitet.
Kod izrazitih poteškoća govori se o pubertetskim ili
adolescentnim krizama.
U pubertetu se mogu prvi put manifestirati i neuroze, i
psihosomatski poremećaji, među kojima je osobito ozbiljna
anoreksija. Moguće su čak i psihotičke obrane.
Djeca roditelja koji su imali teškoće u pubertetu,
također imaju smetnje. Povoljni uvjeti u okolini,
razumijevanje i tolerancija pomažu odrastanju.
Medicinska psihologija bolesnog djeteta




Značenje i doživljaj bolesti
Djeca predškolske i rane školske dobi razumiju bolest
površno i na konkretnoj razini. Obično gledaju na
bolest kao odgovor na njihovo loše ponašanje ili kršenje
pravila, pa vjeruju da će do ozdravljenja doći ako se
pridržavaju nekog drugog niza pravila.
Djeca od 8 do 11 g.razlikuju sebe od vanjskih događaja
koji uzrokuju bolest.
Djeca starija od 11 razumiju i fiziološke procese i
mehanizme bolesti, vezu uzroka i simptoma.




Reakcije akutno bolesnog djeteta
Akutne bolesti dovode do prolaznog narušavanja
svakodnevnog života, smanjuju se tjelesne aktivnosti, i
apetit, produljuje se odmor.
Djeca do 3g su često razdražljiva, netolerantna, ovisnija
o roditeljima.
Starija djeca pokazuju manji kontakt i interes za
okolinu, veću usmjerenost na tijelo i tjelesne potrebe,
samostalnija su i poslušnija nego obično.
Česta reakcija na bolest je regresivno ponašanje kojim
djeca nesvjesno traže pomoć.
Regresivno ponašanje je vraćanje na oblik ponašanja
primjeren ranijoj fazi razvoja: ponovno mokre u krevet,
bude se, teže se odvajaju od roditelja.
Važno je ponašanje roditelja: roditelji svojom pretjeranom
pažnjom mogu produžiti regres i nakon prestanka
bolesti. I pretjerana zabrinutost roditelja utječe na
ponašanje bolesnog djeteta.







Reakcije kronično bolesnog djeteta
Dijete reagira i na bolest i na odvajanje zbog hospitalizacije, i na
tjelesna ograničenja, socijalnu izolaciju, ovisnost o drugima, strah
od liječenja, bolova, ishoda bolesti.
U ranom djetinjstvu bolest može direktno utjecati na rast i
razvoj, jer utječe na prehranu i psihomotorni razvoj. Česte
hospitalizacije nepovoljno utječu na odnos roditelj-dijete, i time
na djetetov emocionalni razvoj.
U predškolskoj dobi ometen je razvoj samostalnosti i
pokretljivosti.
U školskoj dobi utječe na ranu socijalizaciju zbog izostanaka iz
škole.
U pubertetu utječe na razvoj samopoštovanja.
Način suočavanja se također mijenja.
Dijete mlađe od 2g motorički reagira: plač, nemir, ljuljanje.
Dijete od 2 d 4 g regredira na ranije ponašanje.
Dijete od 6,7 g može razumjeti bolest pa ga treba uključiti u njeno
zbrinjavanje.
Starije dijete gubi kompetentnost i samopouzdanje- važna je pri tom
uloga roditelja
Adolescent će razviti kompenzacijske aktivnosti i identificirati se s
vršnjakom oboljelim od iste bolesti.
Tjeskoba, tuga, nestrpljivost, srdžba su normalni aspekt suočavanja
s bolešću, ukoliko nisu značajno naglašena. Ukoliko su jači –
emocionalne smetnje i smetnje ponašanja (čak u 30%
adolescenata s kroničnom bolesti)





Bolesno dijete i obitelj
Roditelji se teško prilagođavaju na djetetovu bolest: šok
i tjeskoba, odbijanje, srdžba, prilagodba.
Dobra prilagodba obitelji podrazumijeva pružiti
emocionalnu potporu djetetu za ostvarenje dobrog
funkcioniranja i kvalitete života.
Nepoželjna je reakcija obitelji u smislu prezaštićenosti –
otežana je psihosocijalna prilagodba djeteta, a još više
zanemarivanje.
Reakcije na neizlječivu bolest i smrt
 Na početku se djetetu kaže da će bolest potrajati s
poboljšanjima i pogoršanjima.
U početku će ono gledati na bolest kao na jednostavnu
promjenu, zatim kao na ozbiljnu ali privremenu, pa kao
trajnu ali izlječivu, pa kao nepopravljivu, a kad umre
prijatelj bolesnik, dijete zaključi da i ono umire.
 Dijete do 2g ne pozna pojam smrti. Do 5.g ne boji se
smrti, jer misle da umrla osoba i dalje živi. U 5.,6. g.
misle da je to stanje povratno, kao san.
Poslije vjeruje da je smrt konačna ali izbježna, a nakon 9.g
gleda na smrt kao bespovratnu i neizbježnu.





Dijete u bolnici
Neadekvatan pristup i uvjeti hospitalizacije štetni su za
emocionalni razvoj djeteta - zbog odvajanja od roditelja,
straha od boli, izloženosti nepoznatom, nesigurnosti,
gubitku kontrole.
U dobi do 6 mj. hospitalizacija je samo promjena
dnevnog rasporeda djeteta.
U dobi od 6 mj do 4 g najteža je odvojenost od
roditelja: dijete ne razumije zašto se mora odvojiti i ne
može podnijeti separaciju, nema mehanizama
prilagodbe.




Reakcija na odvojenost od majke i na bolničku okolinu
ima 3 faze.
1. faza je protest, traje nekoliko dana, dijete plače i vršti
i traži majku.
U fazi očajanja još doživljava svjesnu stalnu potrebu za
majkom- povlači se i ne pruža otpor, apatičan je i
poslušan.
3. faza nastaje ako je dijete dulje u bolnici: ima površne
odnose s osobljem, prihvaća kad roditelj odlazi, djeluje
dobro, ali tek nakon povratka kući očituju se negativne
posljedice odvajanja.
Najčešće smetnje nakon boravka u bolnici:
nemir, smetnje spavanja,
poremećaj prehrane, higijenskih navika,
smetnje ponašanja- prkos, napadi bijesa,
nedruštvenost,
psihosomatski poremećaji- povraćanje, bolovi u
trbuhu, glavobolje, umor,
govorne smetnje- tepanje, mucanje.

PSIHOLOŠKI POREMEĆAJI
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
Somatizacija i konverzivni poremećaji
Enureza
Enkopreza
Motoričke smetnje ponašanja
Poremećaji uzimanja hrane
Poremećaji spavanja
Teškoće učenja
Sindrom nepažnja-hiperaktivnost
Zanemareno – zlostavljeno dijete
Somatizacija i konverzija
Somatizacija je pojava tjelesnih simptoma koji nisu
posljedica nekog organskog uzroka,
nego nastaju zbog psiholoških teškoća i emocionalnih
sukoba unutar djetetove ličnosti, neugode, tjeskobe.
 Simptomi u somatizaciji su pretežito bolni: glavobolja,
bolovi u trbuhu, prsištu, nedostatak zraka, ubrzan rad
srca, vrtoglavica, nesvjestica, povraćanje.
 Od 2-10% djece i adolescenata kad-tad ima bolove tipa
somatizacije. Većina djece sa somatizacijom nema
drugih psiholoških poteškoća, tek 1/3 trpi od tjeskobe
ili depresivnosti.






Somatizacija je češća u obitelji u kojima postoje tjelesne
i duševne bolesti.
Roditelji prezaštićuju djecu, pokazuju neprimjerenu
zabrinutost, često traže liječnika.
Ova djeca su često vrlo savjesna, preosjetljiva, nesigurna
i poslušna, i ambiciozna, nastoje biti odlični.
Napor vezan uz školu jedan je od riziko faktora za
somatizaciju.
Najčešći oblik somatizacije su recidivni bolovi u trbuhu:
uglavnom od 5-12 g.




Kad se psihogene smetnje i unutrašnji emocionalni
sukobi očituju motoričkim i senzoričkim smetnjama govori se o konverzivnim poremećajima.
Očituju se paralizom, smetnjama hoda, gutanja,
dvoslikama, histeričnom sljepoćom, napadima sličnim
epilepsiji.
Češći su kod adolescenata, ali sreću se i kod manje
djece.
Simptomi naglo nastanu nakon nekog neugodnog
događaja, i naglo prestanu, vrlo dramatično.
Pristup- liječenje


Kod somatizacije i konverzije nije riječ o
glumatanju, simptomi nastaju nesvjesno, smetnje
su za dijete realne.
Dijete treba razumjeti, roditelje upoznati s
uzrokom smetnji, a liječenje je psihoterapijom.
Enureza
To je opetovano nevoljno mokrenje tijekom
dana ili noći u krevet ili odjeću, u dobi kada se
očekuje da je dijete suho, tj.tek od dobi 4-5 g.
 Ponavlja se tijekom duljeg razdoblja u redovitim
razmacimapojedinačne pojave uslijed neke promjene u
svakodnevnom životu ne znače enurezu.

Prevalencija
Dječaci
Djevojčice
5g.
7%
3%
10g.
3%
2%
18g.
1%


Primarna: dijete nikad nije uspostavilo kontrolu
mokrenja (85% svih enureza)
Sekundarna (regresijska): već je bio uspostavljen
voljni nadzor mokrenja, u dobi 5-8g.
Uzroci su složeni:
biološki (obiteljska sklonost), socijalni
(neprimjereni prestrogi postupci pri vježbanju
obavljanja nužde ili zanemarivanje), emocionalni
(vanjski događaji kao gubitak voljene osobe,
rođenje drugog djeteta, promjena škole).
 U manje od 10% djece uzrok je organski,
urološki.

Pristup- liječenje





Uzeti u obzir i dijete (dijete s enurezom gubi
samopoštovanje, ograničen je u društvenim
aktivnostima) i roditelje.
NE kažnjavati, NE sramotiti
Voditi dnevnik i simbolički nagrađivati
Praktični savjeti
Dugotrajna enureza: alarmni uređaj
(kondicioniranje), lijekovi, psihoterapija
Enkopreza




To je opetovano nevoljno pražnjenje fecesa na neprikladnim
mjestima, u odjeću, u dobi nakon 4.g., češće kod dječaka,
učestalost: 1% petogodišnjaka.
Najčešće (80-90% slučajeva) je vezana uz kroničnu
opstipaciju.
Uzrok je vezan uz puno dublji emocionalni poremećaj nego
kod enureze (ali i neprimjereno uvježbavanje nužde i
psihosocijalni uvjeti mogu biti uzrok).
Rjeđe je neovisna o opstipaciji- nenamjerno ispuštanje
stolice u emocionalno opterećujućim situacijama.
Pristup- liječenje
Slično kako kod enureze:
 Uzeti u obzir i dijete i roditelje
 Praktični savjeti
 Dnevnik i simboličke nagrade- kod opstipacije

Psihoterapija !!!
Motoričke smetnje ponašanja i
navike

To je nesvjestan način kojim se dijete oslobađa
unutrašnje emocionalne napetosti

Njihanje glave i tijela, udaranje glave
Tik
Čupanje kose
Griženje noktiju
Škrgutanje zubima




Njihanje glave i tijela su ritmički pokreti kojim se
dojenče ili predškolsko dijete motorički rasterećuje.
Odražavaju nezadovoljenu potrebu za boljom
komunikacijom s okolinom (česta je u bolnici, u jaslicama).
 U 1.g.često su normalna pojava.
 Ne suzbijaju se silom, nego se poboljšaju faktori
okoline koji stimuliraju emocionalni razvoj.
Isti problemi su izvor sisanja palca i uvijanja kose.

Tik je iznenadan, brz, neritmičan, stereotipan motorički
pokret ili vokalizacija.
 Najčešće su prolazni: treptanje očima, trzanje vratom,
grimasiranje, šmrckanje, nakašljavanje, gunđanje.
Javljaju se u emocionalno napetoj situaciji, smanjuju se
otklanjanjem pažnje, nestanu u spavanju. Mogu trajati i
nekoliko mjeseci.
 Dob- između 4 i 12 g, češće dječaci, nastanu iznenada.
 Liječenje: NE pritiskom i opominjanjem.




Čupanje kose- na jednom ili više dijelova glave,
ponekad i guta kosu.
Diskretno počinje već od 3-4 g., ali kasnije
postaje zabrinjavajući.
Liječenje- psihoterapija djeteta i majke.


Griženje noktiju- služi rasterećenju od psihičke
napetosti.
U pristupu: ne zabranjivati i upozoravati.
Poremećaji uzimanja hrane
U adolescentskoj dobi, čestoća 0,5-1%,
10 puta češće u djevojaka.
 Anoreksija- u industrijaliziranim društvima, gdje
je vitkost prioritet, početak najčešće 14.i18.g.
 To je nerazuman strah od debljanja, uzrok je
dubok psihički poremećaj u percepciji oblika
vlastitog tijela i tj.mase.
 Psihoterapija

Bulimija se očituje ponavljajućim epizodama
opsesivnog proždrljivog prejedanja nakon kojega
slijedi neprimjereno kompenzatorno ponašanje
u svrhu rješavanja netom pojedene hrane:
povraćanje, laksativi, diuretici, post,
gimnasticiranje.
U svome nastanku ima puno zajedničkog s
anoreksijom.
 Psihoterapija

Poremećaji spavanja



Etiologija je višestruka.
Nesanice i buđenja noću uzrokovani su
okolinskim faktorima: ponašanjem roditelja
tijekom uspavljivanja, hranjenjem po noći.
Noćne more povezane su sa zastrašujućim
doživljajima koji su im prethodili, te
aktivnostima prije spavanja.



Noćni strah: javlja se obično u 1.trećini noći u
fazi dubokog spavanja.
Dijete se uspravi u krevetu, počne vrištati,
zastrašen izraz lica, vegetativni znakovi
anksioznosti, ne da se razbuditi niti utješiti,
ničega se ne sjeća. Pri tom ne sanja. Nakon par
minuta prolazi, dijete se vraća u san.
Najčešće u dobi 4-12 g., spontano prolazi u
adolescenciji


Noćna mora- zastrašujući snovi u drugoj
polovici noći, najčešće u predškolskoj dobi
Dijete se samo probudi ili ga roditelj probudi i
smiri, sjeća se sna, nakon toga teže zaspi.



Mjesečarenje- ponavljane epizode usklađenog
motoričkog ponašanja u obliku ustajanja iz
kreveta i hodanja, tijekom prve trećine noći.
Dijete je nepotpuno budno, smanjene
mogućnosti odgovora na podražaje.
Javlja se obično od 4-8.g., najučestalije je oko 12.
Pristup- liječenje




Uspostaviti dobre navike uspavljivanja, ponašanje
roditelja smirujuće, odlazak na spavanje u relaksirajućoj
atmosferi, prisutnost roditelja prije spavanja pa i noću.
Tijekom noćnog straha ne buditi dijete; već grliti i
umirivati.
Nakon noćnih mora ne ispitivati dijete o sadržaju sna.
Psihoterapija.
Teškoće učenja



Radi se o specifičnim teškoćama učenja, uz
normalnu inteligenciju poremećen je jedan ili
više temeljnih psiholoških procesa potrebnih za
razumijevanje govornog ili pisanog jezika.
Očituje se kao teškoće razumijevanja,
zaključivanja, govora, čitanja, pisanja, računanja.
Najčešći je poremećaj čitanja: kod 4-12% školske
djece.
Sindrom nepažnja-hiperaktivnost
(sindrom minimalne cerebralne disfunkcije)




Razvojni poremećaj koji se očituje nepažnjom,
impulzivnošću, hiperaktivnošću. Razvija se u ranom
djetinjstvu, stabilan tijekom rane adolescencije, oslabi
tijekom kasne adolescencije. Prisutan u 3-5% školske
djece.
U neke djece nađu se i blagi znaci neurorazvojnih
smetnji.
Uzrok su biološki faktori, ali i emocionalna klima
obitelji i okoline.
Liječenje: psihoterapija djeteta i obitelji
Zlostavljanje i zanemarivanje
djece





Fizičko zlostavljanje: namjerno ozljeđivanje djeteta s
posljedicama tjelesnim i emocionalnim
Fizičko zanemarivanje: uskraćivanje prehrane, odjeće,
njege, sigurnosti
Psihičko zanemarivanje: teroriziranje ponašanjem i
verbalno, uskraćivanje emocionalne potpore
Seksualno zlostavljanje: postizanje seksualnog
zadovoljstva odraslog uključivanjem djeteta
Münchausen-ov sindrom: roditelj izmišlja tegobe
djeteta u svrhu vlastite koristi