Transcript Prezentacija 2

LIJEČNIČKA PROFESIJA
IZBOR STUDENATA,
OBRAZOVANJE I PROFESIONALNA
SOCIJALIZACIJA STUDENATA
IZBOR STUDENATA



U cijelom svijetu selekciji studenata
posvećuje se velika pažnja.
Interes kandidata veći je od raspoloživih
kapaciteta.
Najprihvaćeniji selekcijski sustav je tzv.
američki trend (testovi znanja iz
prirodnih bazičnih predmeta + uspjeh u
srednjoj školi).
IZBOR STUDENATA - kritika

“Američki” sustav daje prednost:
1. prirodno-znanstveno orijentiranim studentima;
2. ženama;
3. Bijelcima;
4. urbanoj omladini.

Na nekim nizozemskim fakultetima traži se dokaz nekog oblika
prethodnog interesa za rad s ljudima.

Neki fakulteti primjenjuju više instrumenata (testove, intervjue,
ispitivanje specifičnih sposobnosti itd.)
SISTEM I SADRŽAJ
OBRAZOVANJA




U formalnom pogledu (struktura nastavnog plana i
programa) liječničko obrazovanje je najhomogeniji
sustav profesionalnog obrazovanja u svijetu (time
olakšana nostrifikacija diploma).
Velike reforme europskog liječničkog obrazovanja oko
1870. – osnivanje medicinskih laboratorija i
orijentacija na znanstveno istraživanje bolesti.
SAD i Kanada reformiraju obrazovanje nakon
poznatog Flexnerovog izvještaja 1910.
Opći rezultat reforme je podjela na 4 podsustava:
dodiplomsko, staž, specijalizacija i kontinuirano
obrazovanje.
STVARNE RAZLIKE U
OBRAZOVANJU

Siromašnije i nerazvijenije zemlje u pravilu
prihvaćaju politiku masovnog liječničkog
obrazovanja:
1. zadržavanje klasične nastavne tehnologije i
metodologije (dominacija predavačke
nastave, nedovoljna uključenost studenata u
praktični rad).
2. nedovoljna razvijenost sustava
kontinuiranog liječničkog obrazovanja (stariji
liječnici, osobito u provinciji, zaostaju u
praćenju suvremenih stručnih spoznaja).
GENERALIZACIJA vs.
SPECIJALIZACIJA
Težnja prema specijalizaciji i potreba za generalizacijom
uobičajena je kontradikcija u funkcioniranju socijalnih institucija.

Količina bio-medicinskih znanja i mogućnosti tehnologija
stavljaju liječnike pred izbor:
(1) znati pomalo o svemu;
(2) znati dovoljno o relativno velikom broju problema;
(3) znati mnogo o jednom uskom segmentu
medicine/stomatologije;
(4) znati sve ni o čemu.
_______________________________
(1) je šarlatanstvo; (4) je ekstravagantna, nekorisna
specijalizacija; (2) je opća medicina/stomatologija; (3)
specijalizacije.

SOCIJALIZACIJA LIJEČNIKA


Proces učenja stavova, normi, vrednota,
uvjerenja i obrazaca ponašanja, stvaranje
profesionalne slike o sebi, uz stjecanje znanja
i vještina, čime se sve postaje i biva
liječnikom.
(Fox, 1989/1957)
Liječnička socijalizacija može se usporediti
samo s onom na West Pointu ili sjemeništu.
(Bosk, 1980)
NAJZNAČAJNIJI RADOVI O
SOCIJALIZACIJI LIJEČNIKA




Merton, Reader i Kendall (1957)
funkcionalistička studija Student – liječnik.
Becker i suradnici (1961) tehnikom
opservacije sudionika napravili studiju Dječaci
u bijelom.
Glaser i Strauss (1967. i 1979.) objavljuju
Statusni prolaz.
Značajna su još istraživanja Liefa (1971) i
Foxa (1989/1957).
B ECKER I SURADNICI


.
Studenti Prve godine medicine imaju idealističke dugoročne
perspektive i dominiraju dva temeljna stava:
(1) medicina je najbolja od svih profesija;
(2) da liječnici, kada počnu raditi, žele pomoći ljudima, imati
zanimljiv posao koji podupire medicinske ideale, žele zaraditi
dovoljno novca za vođenje ugodnog života ali im to nije primarni
interes.
Idealizam ne proizlazi iz empatije prema pacijentima, niti
društvene svijesti i savjesti, već zbog marljivosti u usvajanju i
primjeni znanja i vještina
ELEMENTI SOCIJALIZACIJE –
prema Beckeru




Identifikacija s društvenim položajem
profesije;
Identifikacija s profesionalnom titulom i
ideologijom profesije;
Identifikacija s tipom rada karakterističnim za
profesiju;
Identifikacija s organizacijskom ili
institucionalnom pozicijom koju profesije
obično nose.
SOCIJALIZATORSKE ULOGE




Primarnu ulogu imaju fakulteti.
Stvarna identifikacija s budućom profesijom počinje se odvijati u
kontaktu s kliničkom praksom (liječnicima praktičarima,
sestrama, zdravstvenom upravom i administracijom tre s
pacijentima).
Učenje (igranje) uloga znači za budućeg liječnika/liječnicu
nesvjesno usvajanje ideologije profesije, identifikaciju s
institucionalnim i društvenim položajem.
Becker smatra da nastavnici studentima ne dopuštaju usvajanje
profesionalnih stavova i im je socijalni status u fleksibilnoj
profesionalnoj socijalnoj strukturi iznimno nizak. Studenti
shvaćaju dimenzije liječničke uloge, ali te dimenzije ne uključuju
u sagledavanje svoje vlastite uloge. No, studenti anticipiraju
buduće uloge u vidu povećane odgovornosti za uspjeh u studiju.
SOCIJALIZACIJA KAO USVAJANJE
SPECIFIČNIH PROFESIONALNIH STAVOVA
I OSOBINA (Fox)

U procesu obrazovanja studenti stječu dvije temeljne osobine:
(1) sposobnost emocionalne ravnodušnosti – odvojenosti od
pacijenta;
(2) sposobnost toleriranja i djelovanja u uvjetima neizvjesnosti –
nesigurnosti.
Oblici neizvjesnosti su: svijest studenata da ne mogu naučiti sve o
medicini/stomatologiji; spoznaja da ograničenja postoje u općem
medicinskom/stomatološkom znanju i tehnikama; nemogućnost
studenta da razluči što su njegova osobna neznanja a što neznanje
znanosti i profesije.

Smisao medicinskog/stomatološkog obrazovanja i socijalizacije je da
studentu omogući nošenje s tim nesigurnostima.
PROFESIONALNA KULTURA
LIJEČNIKA



(1)VRIJEDNOSTI/VRJEDNOTE
NORME
SIMBOLI I RITUALI
PROFESIONALNA KULTURA
LIJEČNIKA



Vrjednota = uvjerenja i stavovi o temeljnim
vrijednostima na kojima treba počivati profesionalni
rad i snjim povezani društveni odnosi.
Norme = “putokazi” za ponašanje u profesionalnim
situacijama, uključujući korektan način
ponašanja/postupanja prema pacijentima, kolegama,
podređenima i nadređenima.
Simboli i rituali = su vanjski uočljivi znakovi
profesionalne pripadnosti (posebna odjeća, stereotipi
u ponašanju, titule, amblemi, oznake itd.)
ZAVRŠETAK PROCESA PRETVARANJA
STUDENTA U LIJEČNIKA



Kada student-liječnik:
Nauči da bolest, bol, ozljedu i smrt doživljava kao
stručne probleme a ne kao ljudske emocionalne
probleme.
Stekne sposobnost da praktično i profesionalno
prosuđuje bez obzira na nesigurnosti, neizvjesnosti i
nepouzdanosti koje su uvijek prisutne u liječničkoj
praksi (usp. defenzivna medicina/stomatologija).
Povećanim osjećajem odgovornosti za život i zdravlje
pacijenta nadoknadi prividnu emocionalnu
bezosjećajnost.
PROFESIONALNA KULTURA
LIJEČNIKA

Vrijednosni sustav liječničke profesije
mijenja se sa socijalnim, ideološkim,
ekonomskim i moralnim promjenama.
PROFESIONALNA KULTURA
LIJEČNIKA
Rad liječnika počiva na 4 komponente:
(1) kršćansko milosrđe (usmjereno prema
nadahnutoj pomoći određenom pojedincu kao
osobi jedinstvene duhovne vrijednosti;
(2) egalitarizam;
(3) materijalni progresivizam i tehnološki
utopizam;
(4) psiho-analitički, psihijatrijski i klinički
humanizam.
Halmos, 1961.
PROFESIONALNA KULTURA
LIJEČNIKA

Tradicionalni vrijednosni sustav liječničke
profesije usmjeren je blagostanju/zdravlju
pacijenta za kojeg je liječnik dužan učiniti sve
što je u njegovoj moći. Tom cilju podređen je
cjelokupni sustav profesionalnih vrijednosti.
Vrjednote materijalnog stjecanja, stručnog
napredovanja, profesionalnog prestiža itd.,
imaju legitimitet jedino ukoliko ne dolaze u
konflikt s tom temeljnom orijentacijom.
PROFESIONALNA KULTURA
LIJEČNIKA

Ipak, svaka kultura definira vlastite profesionalne vrjednote i
norme.
“Medicinski čovjek ne smije biti svetac. On mora iskusiti i osjećati
sve padove i uspone, hrabrost i strah svoga naroda. Dok ne
iskusi i jedno i drugo, on nije dobar medicinski čovjek. Bolest,
zatvor, bijeda, alkoholizam; grijeh okreće svijet. Ne možeš biti
toliko ohol, toliko nečovječan pa da cijelo vrijeme nastojiš biti
čistunac čija je duša zamotana u plastičnu vrećicu. Trebaš biti
Bog i Vrag, oboje. Biti medicinskim čovjekom znači biti točno u
sredini meteža, ne skrivati se od njega. To znači, iskusiti život u
svim njegovim fazama. To znači ne bojati se posrtanja i
povremenog izigravanja budale, sada i tada. To je također
sveto.”
Lama Deer, pleme Siouxa
PROFESIONALNA KULTURA
LIJEČNIKA

Liječnička profesija (više) nije privilegij
iznimno humanih i moralnih, već tzv.
prosječnih ljudi i stoga je teško
podržavati mit o nadnaravnom
poštenju, humanosti i požrtvovnosti
liječnika.
PROFESIONALNA KULTURA
LIJEČNIKA





Sustav vrijednosti liječnika podložan je stalnim
promjenama (od sudentice preko mlade do iskusne
liječnice):
Romatizam/idealizam-----------Realizam; skepticizam;
cinizam
Humanizam/altruizam----------Profesionalna
odgovornost
Individualizam-------------------Kolektivizam; grupna
pripadnost “bratstvu”
Emocionalna uključenost------Emocionalna
neutralnost
PROFESIONALNA KULTURA
LIJEČNIKA


Norme koje su sustavni dio liječničkog
vrijednosnog sustava po svojoj su naravi
moralno-profesionalne, a a zabilježene su u
formi pisanih kodeksa i zakletvi što su ih
izradila liječnička profesionalna udruženja
(etički kodeks).
Etičkim kodeksom propisuju se odnosi tj.
pravila ponašanja i postupanja liječnika u
interakciji s pacijenticama i kolegicama te
zajednici/društvu u cjelini.
LIJEČNIČKA PROFESIJA:
AUTONOMIJA, MONOPOL I
AUTORITET



Pitanja autonomije, monopola i
autoriteta mogu se razmatrati na
profesionalnoj i individualnoj razini.
Profesionalni autoritet ima DRUŠTVENI i
KULTURALNI element (Paul Starr, 1982.)
Društveni autoritet je FIKSAN i
“ZAJAMČEN”, a kulturalni nije.
LIJEČNIČKA PROFESIJA:
AUTONOMIJA, MONOPOL I
AUTORITET


DRUŠTVENI AUTORITET je formalni autoritet priznat pravilima
ponašanja (zakonima, normama) koja vrijede u određenom
društvu/zajednici; rezultat je djelovanja društvenih subjekata.
KULTURALNI AUTORITET je onaj kojeg nameće sustav
vrijednosti i proces socijalizacije. “Autoritet kojeg liječnici
primjenjuju na sestrama, tehničarima i drugima podređenima u
medicinskoj hijerarhiji, primarno je društveni autoritet; liječnici
nastoje upravljati njihovim akcijama (…) dok liječnici
pacijentima nalažu instrukcije ili savjete, oni također primjenjuju
društveni autoritet. Pacijenti ne konzultiraju liječnike zbog
savjeta već (…) da doznaju jesu li ‘stvarno’ bolesni i što njihovi
simptomi zapravo znače. (…) Kulturalni autoritet je, u tom
kontekstu, PRETHODNIK AKCIJE” (Starr, 1982.).
LIJEČNIČKA PROFESIJA:
BORBA ZA AUTORITET


Borba za stjecanje i kontrolu liječničkog
društvenog autoriteta (profesionalne
autonomije i monopola) nije bila jednostavna,
poprimala je oblik “medicinskog građanskog
rata” i modaliteti su se razlikovali po
državama.
“Ratni pobjednici” stekli su pravo da pišu
zakone i kontroliraju daljnji profesionalni
razvoj.
LIJEČNIČKA PROFESIJA: BORBA ZA
AUTORITET (SAD-a, 19. st.)

U 19. st. U SAD-u su postojale 3
dominantne medicinske orijentacije, sa
svim elementima klasičnih sekti, koje su
se bespoštedno nadmetale za klijentelu
i državni legitimitet:
(1) ALOPATI
(2) HOMEOPATI
(3) OSTEOPATI
LIJEČNIČKA PROFESIJA: BORBA
ZA AUTORITET (SAD-a, 19. st.)
ALOPATI



Kako nije postojala nikakva objektivna empirijska osnovica za
vrednovanje liječničkih postupaka, rad se evaluirao prema univerzalnoj
vrjednosti tadašnje američke kulture – HRABROSTI da primjenjuje
tretmane koji su, po suvremenim standardima, krajnje opasni.
Omiljeno oruđe je bila lanceta, kirurški nož dva ruba, a popularni
tretman puštanje krvi (”dok pacijent ne padne u nesvijest), tehnika
kapanja krvi, stvaranja plikova, čišćenja, preznojavanja, korištenja
živinog klorida.
Takva medicinska praksa činila je više štete nego koristi i njezino
masovno (“herojsko”) primjenjivanje uzrokovalo je mnoge smrti. Ljudi
su svojom zdravorazumskom mudrošću osjećali panični strah od
tretmana. Liječnici su također uviđali opasnost ali je važan dio
profesionalnog ugleda bila upravo hrabrost da se nastavi – usprkos
svemu.
LIJEČNIČKA PROFESIJA: BORBA
ZA AUTORITET (SAD-a, 19. st.)
PAROBRODI – THOMSONIJANCI


Samuel Thomson, farmer, bio je lokalno poznat zbog
svoje sposobnosti da liječi biljem i da poučava svoj
sustav liječenja (“svaki čovjek svoj vlastiti liječnik”).
Smatrao je da je uzrok bolesti u smanjenju tjelesne
temperature, pa je provodio tretmane podizanja
temperature, čišćenja tijela i odgovarajućeg režima
prehrane (biljni preparati u specifičnim sekvencama
uz parne kupelji).
Thomsonijanstvo je bilo kratkotrajna hereza, osobito
osuđivana od alopata, ali u javnosti jako popularna .
LIJEČNIČKA PROFESIJA: BORBA
ZA AUTORITET (SAD-a, 19. st.)
HOMEOPATI


Homeopatija se temelji(la) na zakonu sličnosti i zakonu
bezgranične sličnosti. Krilatica “liječimo slično sličnim” sumirala
je stav da se bolest može tretirati lijekovima koji proizvode
simptome za iste bolesti. Tvrdilo se da lijek uzrokuje blagi oblik
bolesti koju tijelo može pobijediti i, uz pomoć vlastitih “vitalnih
snaga” svladati glavnu bolest. Odatle je slijedila tvrdnja da je
lijek učinkovitiji ako je ljekovita supstancija primijenjena u većoj
otopini.
Kao atraktivna alternativa alopatiji, manje strašna i manje
štetna, postala je vrlo popularna. Mortalitet je bio znatno manji
– ne zbog uspješnijeg tretmana, već zato što nisu nanosili
nikakvu štetu.
LIJEČNIČKA PROFESIJA: BORBA
ZA AUTORITET (SAD-a, 19. st.)



Alopatski liječnici bili su protiv homeopatske prakse i koristili su se
pravom na zakonsku kontrolu izdavanja lijekova i utjecajem na medije.
Thomsonijanci su uspjeli opozvati zakon o izdavanju liječničkih
dopuštenja, pozivajući se na slobodu svakoga da liječi. Sporno je bilo
samo to što su jedino liječnici s dopuštenjem imali pravo uzimati novac
za svoje usluge. Drugi su smjeli liječiti ali nisu smjeli naplaćivati
liječenje.
Situacija postaje tako kompleksna da se skupina liječnika sastala u NY i
osnovala nacionalnu udrugu s ciljem da se štite interesi medicinske
zajednice i dalje razvijaju medicinske vještine; izglasali su rezoluciju i
zahtijevali standardiziranje profesionalnog obrazovanja i utemeljenje
etičkog profesionalnog kodeksa. Klauzulom konzultacije, koja je
zabranjivala liječnicima da se savjetuju s “neregularnim” praktičarima
(thomsonijancima i homeopatima) riješili su se konkurencije. Nadalje,
osnivanjem središnje cehovske udruge uspjeli su spriječiti homeopate
da pristupaju javnim dobrima (bolnicama) i onemogućili homeopatima
prijem u vojne medicinske postrojbe.
LIJEČNIČKA PROFESIJA: BORBA
ZA AUTORITET (SAD-a, 19. st.)

U drugoj polovini 19 st. i homeopati i
alopati su imali svoje nacionalne udruge
s ciljem unapređenja medicinske prakse
i efikasnosti tretmana. Objektivne
razlike među školama se smanjuju,
postaju sve sličniji u osposobljavanju i
praksi. Važnu ulogu u približavanju
imala je pojava zajedničkog neprijatelja
- OSTEOPATIJE.
LIJEČNIČKA PROFESIJA: BORBA
ZA AUTORITET (SAD-a, 19. st.)
OSTEOPATI


Andrew Still, vojni liječnik, osnovao je reformistički
pokret u medicini (koju tada zajedno čine alopatija i
homeopatija). Po njegovom mišljenju bolest prije
svega rezultira iz problema skeleta i mišićnog sustava
i može se izliječiti fizičkom manipulacijom. Iako je
njegova manipulativna terapija u nekim slučajevima
bila korisna, u cjelini je ipak bila suviše
ekstravagantna.
Ipak je uspio osnovati visoku medicinsku školu
(doktor osteopatije), a ubrzo se utemeljuje i druga
škola manipulativne terapije kralježnice –
KIROPRAKSA.
LIJEČNIČKA PROFESIJA: BORBA
ZA AUTORITET (SAD-a, 19. st.)




Na prijelazu 19/20. st. alopatija i homeopatija, udružene u
zajedničkoj suprotstavljenosti osteopatiji i kiropraksi, postaju sve
sličnije te postaju glavna medicinska struja. Praksu temelje na
uporabi lijekova i kirurgiji i brojčano, te prihvaćanjem u javnosti,
dominiraju unutar zdravstvene profesije. Osvojili su pravo na
kontrolu izdavanja dopuštenja za rad svojih članova i nastoje
kontrolirati licenciranje ostalih zdravstvenih struka; u nekim
državama zabranili su praksu osteopata i kiropraktičara.
Američka medicina dolazi vrlo blizu trenutka završavanja
prijelaza od segmentiranih, pojedinačnih zdravstvenih zanimanja
k jedinstvenoj medicinskoj profesiji.
No, konsolidacija medicine kao profesije fenomen je 20. st.
Odnos alternativne i službene medicine danas ipak nije
natjecateljstvo između konkurentskih sustava.