Transcript 3. Činjenice koje se ne utvrđuju u krivičnom postupku

Univerzitet u Sarajevu
Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije
Doc.dr. sc. Haris Halilović
Univerzitet u Sarajevu
Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne
studije
Doc. dr. sc. Haris Halilović
Tel. +387 33 561 275
E – mail: [email protected]
1.



O pojmu činjenice i činjeničnog stanja u
krivičnom postupku
U krivičnom se postupku, kao i u svakom
drugom sudskom postupku nastoji utvrditi
stanovite činjenice. Prema krivičnoprocesnoj
teoriji za ovaj postupak specifične činjenice koje
se moraju utvrditi su one koje će nam dati
odgovore na slijedeća pitanja:
1. Da li je u konkretnom slučaju izvršeno
krivično djelo?
2. Da li je osoba prema kojoj je upravljen
krivičnopravni zahtjev izvršila krivično djelo?


3. Da li je kriva ili nije kriva za djelo koje joj se
stavlja na teret?
4. Da li se u smislu materijalnog krivičnog
prava mogu primijeniti krivičnopravne
sankcije.[1]
[1] Sijerčić-Čolić, H.: Krivično procesno pravo, Knjiga
I, Krivičnoprocesni subjekti i krivičnoprocesne
radnje, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2008., str. 329.

U smislu krivičnog procesnog prava i krivičnog postupka
činjenica se određuje kao pojava u stvarnosti, u kojoj se sastoje
uvjeti primjene krivičnog materijalnog prava za primjenu
krivične sankcije u konkretnom slučaju i uvjeti procesnog prava
za vođenje krivičnog postupka i vršenje procesnih radnji.[2]
[2] Bayer, V.: Kazneno procesno pravo – odabrana poglavlja, Knjiga I, Uvod
u teoriju kaznenog procesnog prava, Ministarstvo unutarnjih poslova
Republike Hrvatske, Zagreb, 1995., str. 165.

Pod pojmom činjeničnog stanja razumijeva se
kompleks, ili skup određenih činjenica koje
se moraju utvrditi u krivičnom postupku, a za
donošenje pravilne odluke, odnosno skup
činjenica na kojima se neposredno temelji
primjena materijalnog ili formalnog krivičnog
zakona u određenom krivičnom predmetu.[3]
[3] Grubiša, M.: Činjenično stanje u krivičnom
postupku, Informator Zagreb, 1980. str. 1-2.
2. Vrste činjenica koje se utvrđuju u krivičnom
postupku:
1.
Materijalnopravno relevantne činjenice
(činjenice na koje materijalno krivično pravo
nadovezuje određenu pravnu posljedicu ;
2.
Procesnopravno relevantne činjenice (to su sve
činjenice na koje se neposredno nadovezuje
primjena kakve norme krivičnog procesnog
prava );


3. Indicije (Kako se naglašava[4] riječ je o
činjenicama koje su utvrđene sa sigurnošću
ili/i okolnostima koje neizravno ukazuju na
postojanje određenog krivičnog djela i bližu ili
dalju vezu između tog djela i neke osobe kao
počinitelja, odnosno saučesnike, žrtvu i sl
[4] Modly, D., Korajlić, N.: Kriminalistički
rječnik, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj,
2002., str. 168.

4. Pomoćne činjenice (činjenice koje se u
krivičnom utvrđuju radi provjeravanja
vjerodostojnosti izvora saznanja o pravno
relevatnim činjenicama ili indicijima.[5]
[5] Sijerčić-Čolić, H., I, 2008., str. 330.
Poznate su još neke klasifikacije činjenica koje
se utvrđuju, odnosno dokazuju u krivičnom
postupku. Tako se prema M. Grubaču [6]
navedene dijele na:
 Materijalne i procesne;
 Unutrašnje i spoljašnje;
 Pozitivne i negativne;
 Sporne i nesporne.
[6] Grubač, M.: Krivično procesno pravo, Pravni
fakultet Univerziteta Union, Beograd 2006.

3. Činjenice koje se ne utvrđuju u krivičnom
postupku
1. Činjenice koje ne treba utvrđivati u krivičnom
postupku (očite ili očigledne činjenice, notorne
ili općepoznate činjenice i presumpcije –
presumptio iuris, presumptio iuris et de iure);
2. Činjenice koje sud ne smije utvrđivati u
krivičnom postupku (npr. činjenice čijim bi se
utvrđivanjem povrijedilo načelo zabrane
reformatio in peius, činjenice čijim bi se
utvrđivanjem povrijedile odredbe o
isključivanju od dužnosti svjedočenja i sl.)
4. Utvrđivanje činjenica u krivičnom postupku
Činjenice važne za krivični postupak mogu
se utvrditi (saznati) na četiri slijedeća načina i
to:


vlastitim opažanjem,
tako da neko ko zna nešto o činjenicama iz
vlastitog opažanja to svoje znanje saopći tijelu
krivičnog postupka (to može biti npr.osumnjičeni,
odnosno optuženi),


čitanjem pismenih saopćenja odnosno pismenih
bilješki o činjenicama (ta pismena saopćenja i
bilješke nose naziv „isprave“) što ih je učinio neko
drugi ko o tim činjenicama nešto zna iz vlastitog
opažanja, bez obzira na to u koju je svrhu takav
zapis učinjen,
gledanjem ili slušanjem snimki učinjenih tehničkom
registracijom činjenica (fotografija, filmova,
magnetofonskih ili magnetoskopskih snimki
itd.).[7]
[7] Bayer, V., I, 1995., str. 174.
Navedena četiri načina utvrđivanja činjenica
kako se naglašava[8] mogu biti svedena na dva
glavna i to:
1.vlastitim opažanjem tijela krivičnog postupka; i
2. dokazivanjem, posredno.

[8] Krapac, D.: Kazneno procesno pravo, Prva
knjiga Institucije, Zagreb, 2003., str. 323.

Utvrđivanje činjenica vlastitim opažanjem u
najopćenitijem smislu predstavlja zaključivanje
o postojanju ili nepostojanju kakve činjenice ili
o njenom sadržaju (kvalitetu ili kvantitetu tog
sadržaja) na temelju vlastitih osjetila subjekta
ili tijela koje ih utvrđuje.

Do utvrđivanja činjenica vlastitim opažanjem u
krivičnom postupku može doći na više načina
npr. putem dokazne radnje uviđaja, također
rekonstrukcije događaja, i sl.

Za razliku od vlastitog opažanja činjenica,
prilikom njihova utvrđivanja posrednim
putem, odnosno dokazivanjem, tijela pozvana i
ovlaštena na njihovo utvrđivanje susreću se sa
tzv. „posrednicima“ u njihovu utvrđivanju, od
čije vjerodostojnosti će ovisiti i vjerodostojnost
zaključka o postojanju ili nepostojanju
određene činjenice.
5. Teorije o utvrđivanju činjenica u krivičnom
postupku
 atomističke teorije – svakom izvedenom
dokazu pripisuje se određena dokazna
vrijednost;
 globalističke teorije – ocjena dokazne
vrijednosti nije u potpunosti transparentna niti
samoj osobi koja dokaze ocjenjuje [9].
[9] Damaška, M. Dokazno pravo u kaznenom
postupku, oris novih tendencija, Zagreb, 2001.
Str. 20
Literatura:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
Bayer, V.: Kazneno procesno pravo – odabrana poglavlja, Knjiga I, Uvod u teoriju
kaznenog procesnog prava, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske,
Zagreb, 1995.
Damaška, M.: Dokazno pravo u kaznenom postupku, oris novih tendencija, Zagreb,
2001.
Grubiša, M.: Činjenično stanje u krivičnom postupku, Informator Zagreb, 1980.
Grubač, M.: Krivično procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta Union, Beograd
2006
Krapac, D.: Kazneno procesno pravo, Prva knjiga Institucije, Zagreb, 2003.
Modly, D., Korajlić, N.: Kriminalistički rječnik, Centar za kulturu i obrazovanje,
Tešanj, 2002.
Sijerčić-Čolić, H.: Krivično procesno pravo, Knjiga I, Krivičnoprocesni subjekti i
krivičnoprocesne radnje, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008.