Transcript Mišljenje - Šta je “psihologos.wordpress.com”

J.U. “Gimnazija” Cazin
2012/13
MIŠLJENJE
Ljudska spoznaja objektivne stvarnosti počinje osjetima
i percepcijama*, ali to nije dovoljno za uočavanje
odnosa i razlika među predmetima i pojavama.
Za potpunije spoznavanje objektivne stvarnosti i
snalaženje u njoj, čovjek koristi složeniji psihički proces
koji nazivamo mišljenje.
*Spoznaja cjelovitog objekta opažanja nazivamo
percepcija, a zapažanje pojedinih svojstava nazivamo
osjet.
Misli i mišljenje su psihološke funkcije koja nam
omogućuju da putem misaonih operacija određujemo
svojstva pojava i otkrivamo odnose među njima.
Definicija: Mišljenje (ili tok mišljenja) je mentalni
proces koji se odlikuje rasuđivanjem i zaključivanjem,
odnosno shvatanjem uzročno-posljedičnih veza između
različitih pojmova.
Misao se najčešće završava u obliku suda ili tvrdnje, tj.
zaključka
U filozofiji se obično pretpostavlja da su ljudi
okarakterisani racionalnošću, a najočiglednije
ispoljavanje racionalnosti je sposobnost mišljenja.
U vrijeme dominacije biheviorizma je mišljenje bilo
potiskivano, a s dominacijom kognitivne psihologije,
ponovno je vraćeno u središte istraživanja.
Mišljenje se sastoji u namjernom ili
nenamjernom manipuliranju različitim
kognitivnim doživljajima( kao npr. osjetima
pamćenjima, riječima, pojmovima, sudovima,
slikama i slično)
Ako je mišljenje nenamjerno, na pamet nam padaju
različite misli i to se naziva divergentnim mišljenjem, a
ako je namjerno i usmjereno, kao rješavanje problema ili
donošenje odluke, to se naziva konvergentnim
mišljenjem.
Mišljenje proširuje ljudsku spoznaju zbog toga što se
putem zaključivanja na posredan način može spoznati
ono što nije neposredno dato u percepciji.
Opažanjem čovjek spoznaje slučajne veze, dok
mišljenjem stavlja u međusobni odnos percepcije i
osjete, te otkriva apstraktna svojstva predmeta i pojava
koja nisu neposredno data opažanjem.
ETAPE MISAONOG PROCESA
Uviđanje problemske situacije, odnosno problema je
početna etapa misaonog procesa.
Problem se obično počinje rješavati uspoređivanjem
polaznih elemenata i predviđanjem rješenja.
Pretpostavka rješenja se zove hipoteza. Spoznaja
mogućeg rješenja koje će potvrditi hipotezu, iziskuje
potrebu njenog provjeravanja u praksi, odnosno
verifikaciju. Kada je provjeravanje završeno, misao
oblikuje završni sud.
Ako čovjek ponovo rješava isti problem, onda se
formiraju ustaljeni načini mišljenja ili automatizmi.
OSNOVNE OPERACIJE MISAONOG PROCESA
Da bi se razriješio neki problem mišljenjem, potrebno je
doći do izvjesne spoznaje. Pri tome se koriste ove
misaone operacije: komparacija, analiza, sinteza,
apstrakcija i generalizacija.
Komparacija
Uspoređivanjem stvari i pojava, otkrivaju se sličnosti i
razlike, što je često i prva forma spoznaje. Na osnovu
komparacije, odnosno utvrđivanja sličnosti i razlike
među predmetima i pojavama, nakon čega možemo
vršiti klasifikacijui donositi zaključke. Sličnosti i razlike su
osnovne kategorije spoznaje.
Analiza
Ovim misaonim procesom raščlanjujemo predmete i pojave
i izdvajamo njihove bitne dijelove iz slučajnih i nebitnih
veza. Kao misaoni proces analiza je nerazdvojno
povezana sa sintezom.
Sinteza
Sintezom sastavljamo analizom rastavljenu cjelinu i na taj
način otkrivamo bitne veze i odnose elemenata analizom
izdvojenih. Kao misaoni procesi analiza i sinteza nisu
razdvojeni, jer bez analize nema sinteze, niti je analiza
potpuna ako nema sinteze. Analiza i sinteza se
međusobno nadopunjuju.
Apstrakcija:
podrazumijeva izdvajanje i isticanje nekog svojstva ili
momenta predmeta ili pojave stoje, u odnosu na ostala
svojstva, hitniji i apstraktniji. Tako, promatrajući neke
predmete, možemo izdvojiti njihov oblik ili boju.
Apstrakcija kao misaoni proces znači zanemarivanje nekih
dijelova i isticanje drugih koji su bitni za zadatak (lat.
abstractio, odvajanje koje ne treba mješati sa
»apstraktnim mišljenjem« )
Generalizacija ( lat. generalis - opći,općenit )
Generalizacija ili poopćavanje je odbacivanje specifičnih,
posebnih obilježja i zadržavanje onih koja su opća za sve
predmete i pojave koje promatramo.
Generalizacija znači primjenu opštih principa na
pojedinačnu pojavu.
To je postupak prelaska s općih na još općije pojmove.
Generalizacije treba razlikovati od stereotipa ili
predrasuda, koje su uvijek negativne, dok generalizacije
mogu biti i pozitivne i negativne.
Vrste mišljenja:
Ako posmatramo sredstva koja preovladavaju prilikom
misaonog procesa, mišljenje dijelimo na:
Konkretno mišljenje odnosi se na rješavanje problema pri čemu
se koriste uglavnom elementi u opažajnom polju ili konkretne
predstave. Ovaj oblik mišljenja je zasnovan na neposrednom
operiranju opažajima i predstavama. Tako ako mi vidimo na
stolu zdjelu iz koje izlazi para, zaključujemo daje u njoj topla
hrana.
Apstraktno mišljenje je onaj oblik mišljenja u kome se elementi
problema ne nalaze u opažajnom polju niti su dati u obliku
konkretnih predstava već se kao osnovna sredstva mišljenja
pojavljuju simboli (matematički zadaci, značenja poslovica i
Ako posmatramo stepen realističnosti tj. poštovanja principa
realnosti u mišljenju mišljenje može biti:
Realisticko mišljenje je oblik mišljenja kojim se rješavaju
svakodnevni životni problemi i u kome su elementi za rešavanje
problema jasno odredjeni u vremenu i prostoru i čije se osobine
moraju uzimati u obzir da bi se problem zaista riješio. Npr. ako
želimo upisati likovnu akademiju moramo uzeti u obzir realnu
činjenicu o postojanju ili nepostojanju sopstvenog talenta.
Imaginarno mišljenje može biti mišljenje u kome se princip
realnosti potpuno zanemaruje i u kome preovladava logika želja.
Rezultat imaginativnog mišljenja je stvaranje predstava i ideja
koje su osnov umjetničkih djela i naučnih pronalazaka i koje je
svijesno, aktivno i kontrolisano.
Ako se posmatra ishod misaonog procesa, mišljenje dijelimo na:
Produktivno-stvaralacko mišljenje:mišljenje čiji je ishod neka
društveno priznata vrijednost kojoj se može pridati svojstvo
originalnosti. Stvaralačko mišljenje jesusrećemo u djelima
umjetnika i naučnika. Ona su bila najprije na nivou svijesti
stvaraoca u obliku njegove predstave ili ideje pa je on iz svijesti
preneo svojim radom u realnost u obliku slike, nota ili stroja.
Kritičko-procjenjivačko mišljenje je poseban oblik mišljenja čiji
je rezultat vrijednovanje nečega sto je bilo predmet ili sadržaj
mišljenja. Svaki misaoni proces sadrži kritičko mišljenje. Kada ga
ne bi bilo čovjek ne bi imao procjenu vrijednosti neke ideje ili
hipoteze, niti bi mogao da vrši izdvajanje bitnog od nebitnog.
Kod nekih ljudi je razvijenija sposobnost produkcije ideja a kod
nekih kritičko procenjivanje vrednosti tudjih produkata.
Poremećaji mišljenja po formi
Poremećaje mišljenja po formi karakterišu: način formiranja i
izlaganja misli, logičnost i povezanost misli, kao i tok i brzina
misaonog procesa.Neki od formalnih poremećaja mišljenja su:
1. Patološka opširnost: nemogućnost odvajanja bitnog od
nebitnog.Javlja se kod intelektualnog deficita ili kod maničnih
pacijenata.
2. Usporeni misaoni tok : usporen govor, teška promjena ciljne
predstave,impuls za govor snižen, glas nemodulisan i tih. Javlja se kod
depresivnih pacijenata.
3. Misaona blokada: prekid misaonog toka. Javlja se kod zdravih
osoba - podsjećanjem nastavljaju misao i kod šizofrenih pacijenata.
4. Ubrzan misaoni tok: reprezentuje se neprestanim čestim
brbljanjem impuls sa govorom je pojačan. makismalno ubrzan tok
misli - »bujica ideja«. Javlja se kod maničnih pacijenata.
5. Perseveracija: nevoljno ponavljanje jedne ili više riječi. Javlja se kod
zamora ili akutnog stanja koje karakteriše nemogućnost pamćenja
izgovorenih riječi.
6. Inkoherentno mišljenje - "salata od riječi": Javlja se kod oštećenja
svijesti, delirijuma ( kao delrijum tremensa ) i demencije.
Sadržajni poremećaji mišljenja
1.Precjenjenje ili tzv.fiks ideje : ubjeđenja koja su pretjerano
afektivno obojena. Javljaju se kod zdravih osoba (kad osoba
pridaje nekom problemu posebnu pažnju i značaj i pri tome
pretjeruje), te kod osoba sa poremećajem ličnosti.
2. Prisilne misli: za njih je karakteristično nametanje misli protiv
volje, misao je strana, neprijatna i osoba se protiv nje bori. Ako
su prisilne misli praćene strahom koji dominira, onda takav
poremećaj nazivamo fobijom (grč. phobos -strah, bijeg).
Sumanute ideje: su zablude nastale na bolesnoj osnovi. Uglavnom su
znak duševnog oboljenja. Prema mehanizmu nastanka ih dijelimo na
intuitivni (po osjećaju), imaginativni (kada se sadržaj maštanja
pretvara u vjerovanje) i halucinatorni.
Neke od sumanutih ideja su:
• Ekspanzive ideje - ideje o veličini, bogatstvu, aristokratskom porijeklu i slično.
• Depresivne ideje - kada osoba sebe optužuje za mnoge nesreće, smatra da boluje
od nezilječivih bolesti
• Ideje proganjanja - presekucije: kada osoba smatra da se cijeli svijet urotio protiv
nje, da ih vlasti i neprijatelji proganjaju...
• Ideje ljubomore - čvrsto vjerovanje da je partner preljubnik. Ova sumanuta ideja
je često direktna posljedica hroničnog alkoholizma. Naziva se još i Otelov sindrom.
• Erotičko ludilo - Osoba vjeruje kako su u nju zaljubljene istaknute ličnosti.
• Ekbomov sindrom - uvjerenje bolesnika da se u njegovoj koži ili unutrašnjim
organima nlaze insekti ili paraziti.
• Religiozne sumanute ideje -kada pacjent vjeruje da je mesija, prorok, da mu se
bog obraća i slično.
Pitanja:
1. Razvoj psihologije kroz historiju
2. Žlijezde sa unutrašnjim lučenjem
3. Mozak i dijelovi mozga
4. Nervna ćelija
5. Osjet i percepcija
6. Složeni psihički procesi:
- pamćenje
-zaboravljanje
-učenje