Transcript Estetika - Unipu.hr

Estetika
• (grč. aisthetos=osjetni,opažajni) je filozofija umjetnosti,
odnosno filozofija lijepog. Ova filozofska disciplina ispituje
kriterije stvaranja, doživljavanja i vrednovanja lijepog,
odnosno umjetnosti (umjetnosti kao eminentnog područja
lijepog)
• Izraz (djelo Aesthetica) prvi 1735. koristi Alexander
Gottlieb Baumgarten, njemački filozof, za kojega estetika
kao znanost o osjetilnoj spoznaji podrazumijeva znanost o
lijepom u umjetnosti i u prirodi (ljepota kao savršenstvo
osjetilne spoznaje). Termin estetika još neko vrijeme (npr.
kod Kanta) bitno označava učenje o osjetilnoj spoznaji.
• Interes filozofa za umjetnost i lijepo započinje još u antici,
pa se osnivačima estetike smatraju Platon i Aristotel.
• Platonova metafizika lijepog (estetiku spekulativno izvodi
iz metafizičkih ideja dobra, lijepog i istine) predstavlja uzor
tzv. “estetike odozgo”, koju kasnije nastavljaju npr.
Schelling i Hegel.
• S druge strane, Aristotel u svojem djelu Peri poetikos
(Poetika ili O pjesničkom umijeću) predstavlja uzor
“estetike odozdo”, koja izvor estetskih normi traži u samoj
umjetnosti. Dakle, ovaj je pravac utemeljen na nekim
empirijskim zakonomjernostima umjetničkog stvaralaštva.
• Kalokagatia (grč. kalós=lijep, agathós=dobar) ili
“lijepa dobrota” je antički pojam koji sjedinjuje i
najuže povezuje ljepotu i dobrotu.
• Kao specifični ideal načina života, obrazovanja i
odgoja u starih Grka, kalokagatia ukazuje na
izvornu neodvojivost etičkog i estetskog područja.
• Ovaj će ideal doživjeti nakon antike više kritika.
Primjerice, kod Nietzschea: “Istina je grozna starica.”
• Filozofiji i umjetnosti zajedničke su osnovne funkcije duha:
obje izražavaju nazor o svijetu i životu, rasvjetljuju egzistenciju,
obavljaju funkciju snalaženja u svijetu, prekoračuju granice iskustva
(tj. transcendiraju)
• Umjetnička djela kao i filozofija “stare” drukčije nego dostignuća
znanosti i tehnike. Svakako ne u smislu da bi kasnija umjetnost (ili
filozofija) prevladala raniju umjetnost kao zastarjelu.
• Osnovna razlika umjetnosti i filozofije je u tome što umjetnost
funkcije duha obavlja u mediju osjetilnosti, dok filozofija to radi
pomoću pojma i umne argumentacije.
• Za umjetnost je istina savršenost lijepog prikaza.
S druge strane, prema Kantu je znanost koja bi kao takva trebala biti
lijepa besmislica.
• Platon ideju lijepog (sklada, harmonije) poistovjećuje s
idejom dobra i istine, dakle onim najvišim.
No, ideju lijepoga ne poistovjećuje s umjetnički lijepim.
Čovjeku, dakle, koji bi se svojim raznolikim umijećem pokazivao
sposobnim oponašati sve stvari, kada bi takav došao u grad i htio nam
prikazati svoja pjesnička djela, iskazali bismo štovanje kao svetom i
čudesnom i ugodnom čovjeku, no rekli bismo mu da takva u gradu nema i
ne treba biti, te bi ga ovjenčanog i okićenog, ispratili u neki drugi
grad….”
(Platon, Država, 398a-398b)
“Onda je svaka umjetnost koja oponaša daleko od istine i to je, kako se
čini, sve što ona može da izrazi, jer od svake stvari obuhvaća samo jedan
mali dio i to samo njen izgled (sliku)… ako je slikar dobar, on će
stolarevom slikom, koju izdaleka pokazuje, moći prevariti djecu i
nerazumne ljude, pa će kod njih stvoriti vjerovanje da je to zaista stolar.”
(Platon, Država, 332)
• Platon umjetnost shvaća kao oponašanje (grč. mimesis) lijepih
stvari, a njih kao kopije ideja. Stoga je umjetnost kopija kopije, ili
“treća od istine”, tj. “posao iz treće ruke”. Dakle, obmana.
Aristotel umjetnost shvaća kao stvaralačko i oplemenjujuće
oponašanje stvarnosti.
• Hegel (19. st.) ljepotu definira kao osjetilnu pojavu ideje. Ideja je
pravi sadržaj umjetnosti, dok je njen oblik u umjetnosti osjetilni
slikoviti lik. Umjetnost kao očitovanje duha dolazi po njemu iza
filozofije i religije.
• Schelling u umjetnosti vidi “spoznaju onoga najvišega”.
Schopenhauer u umjetnosti vidi bezinteresni doživljaj koji čovjeka
oslobađa (glazba naročito) i tješi. Nietzsche u umjetnosti vidi
najpotpunije prihvaćanje života, smisao života i jedini način
prevladavanja pesimizma.
Nakon objavljivanja Baumgartenove Estetike sredinom
18. stoljeća, estetika je umjesto religije počela
zauzimati središnji dio odgoja i obrazovanja, a
umjetnost i književnost – posvećene ubuduće rafinaciji
duše, osjećaja i ukusa – prestaju biti samo zabava.
Umjetničko djelo otada postaje model visoke kulture.
Friedrich Schiller u svojoj estetici (naročito u pismima
O estetskom odgoju čovjeka) razlikuje tri stupnja čovjeka:
1.Stanje nužde (Notstaat) ili nagona u kojemu čovjekom
upravljaju strasti, pokreće ga materija
2. Stanje uma (Vernunftstaat) u kojemu čovjek uspijeva
savladati strasti, ali tako da stvara apsolutne principe
kao tabue
3. je nevino, djetinje stanje kojim vlada nagon za igrom
(Spieltrieb); to je stanje u kojem strasti nisu odijeljene od
razuma. Ono oslobađa čovjeka, a može se dosegnuti jedino
u umjetnosti. Za Schillera je umjetnost oblik igre.
“Stoga nijedna znanost, pa ni estetika ne mogu odrediti pravila
umjetničkog stvaranja, kao što nitko ne može odrediti pravila
stvaranja uopće, nego naprotiv pojedinci svojim stvaralaštvom, pa
tako i umjetnici svojim, mijenjajući svijet određuju i pravila njegove
proizvodnje, dok njegova praizvodnja uvijek ostaje u domašaju tek
čovjekova stvaralačkog uma.”
“… umjetnici, svaki na svoj način, izražavaju vlastito poimanje
svijeta koje je uvijek više ili manje, osviješteno ili
neosviješteno, neposredno i posredovano, utemeljeno u
nekoj filozofiji. Pa je za mnoge pojedince teško reći jesu li oni
filozofi koji se bave umjetnošću, ili umjetnici koji se bave
filozofijom.”
(Milan Polić)
Primjerice, Friedrich Nietzsche, Jean-Paul Sartre, Albert
Camus, Vladan Desnica…
“A za umjetnička djela, koja nisu uspjela, vrijedi ovaj paradoks: lijepo nam
prikazuje jedinstvenost ljepote, ružno nam prikazuje mnogostrukost ljepote…
Zbog toga, kad je govor o nekom više ili manje neuspjelom djelu, obično se
raspravlja o njegovim odlikama, to jest o njegovim lijepim stranama, što nikako
nije slučaj kod savršenih djela, jer ova nemaju lijepih strana. Kod ovih, naime,
nemoguće je nabrojiti odlike ili označiti lijepe dijelove ili strane, jer ona kao
potpuno stapanje imaju jednu jedinu odliku: život struji cijelim njihovim
organizmom, a nije se povukao ni u jedan od dijelova toga organizma.”
“Dvije su forme ljudske spoznaje: jedna je intuitivna, druga logička; do spoznaje
se dolazi naime, ili putem fantazije ili putem intelekta; i to do spoznaje
individualnog ili do spoznaje univerzalnog, do spoznaje pojedinačnih činjenica ili
do spoznaje njihovih odnosa. Jednom riječju, spoznajom se u nama stvaraju ili
slike ili pojmovi… Svaka prava intuicija ili predodžba u isti mah je i izraz… Mi smo
sasvim slobodno i otvoreno poistovjetili intuitivnu ili izražajnu spoznaju s
estetskom ili umjetničkom činjenicom.”
(Benedetto Croce, Estetika)
Povijesnost je bitno obilježje i filozofije i umjetnosti.
Aristotel drži kako je “pjesništvo više filozofska i ozbiljnija stvar negoli
historiografija, jer pjesništvo prikazuje više ono opće, a historiografija
pojedinačno”.