Transcript Metode poučavanja
Metode poučavanja, stilovi učenja i kognitivni stilovi
METODE POUČAVANJA
generalizirani obrasci ponašanja koji se mogu sustavno primijenjivati u različitim nastavnim područjima s ciljem olakšavanja i poboljšavanja ishoda učenja (Vizek Vidović i sur., 2003) Razlikuju se s obzirom na: stupanj aktivacije učenika i nastavnika broj učenika
Didaktika (Bognar, Matijević, 2002)
STRATEGIJE METODE
POUČAVANJE UČENJE OTKRIVANJEM DOŽIVLJAVANJE IZRAŽAVANJE I STVARANJE VJEŽBANJE STVARANJE Problemsko poučavanje, heurističko poučavanje, programirano poučavanje Istraživanje, simulacija, projekt Recepcija umjetničkog djela Interpretacija, evaluacija i kreacija Učenje učenja, praktični radovi, tjelesno vježbanje Znanstveno stvaranje, umjetničko stvaranje, radno-tehničko stvaranje
Psihologija (Vizek Vidović i sur., 2003) visoka Izravno poučavanje
Aktivnost nastavnika
niska
Poučavanje vođenim otkrivanjem i razgovorom Rasprava Samostalno učenje
niska Aktivnost učenika visoka
IZRAVNO POUČAVANJE
Najraširenija metoda Poduka u kojoj učitelj/ica izravnim izlaganjem prenosi učenicima strukturirane informacije i u kojoj demonstrira korake koje učenici trebaju slijediti Učenici dobivaju neposredan uvid u strukturirane informacije
Temeljna pretpostavka
nastavnik posjeduje znanja koja prenosi na učenika čija je aktivnost minimalna
Izravno poučavanje je primjereno kada je:
mnogo materijala malo vremena gradivo teško dostupno potrebno pobuditi interes za neko gradivo malo potrebno učenike uputiti u novo gradivo potrebno sažeti i sintetizirati građu iz više izvora
Izravno poučavanje nije primjereno kada:
se želi postići uvježbavanje vještina su učenici različite razine predznanja su lako dostupni drugi izvori informacija
je za postizanje željenih ishoda potrebno aktivno sudjelovanje učenika
Etape izravnog poučavanja
Objašnjavanje cilja i motiviranje za učenje Obrada novog gradiva i/ili pokazivanje vještina Vođeno uvježbavanje i praćenje izvedbe Provjera razumijevanja Dodatno uvježbavanje i osiguravanje transfera
ZADATAK Pokušajte u nekoliko riječi za svaku etapu napisati kako biste je realizirali: u nastavnoj cjelini iz svog predmeta
Etapa 1.
Objašnjavanje cilja i motiviranje za učenje: ŠTO JE SVE VAŽNO
Stav učitelja/nastavnika Ugodno razredno ozračje Uvođenje u temu prepričavanjem neke anegdote ili šale Postavljanje izazovnog pitanja Povezivanje gradiva s prethodno usvojenim Povezivanje s poznatim informacijama Povezivanje s učenikovim iskustvom
Etapa 2. Obrada novog gradiva (predavanje ili pokazivanje vještina)
• ODREĐIVANJE CILJA I ŠIREG KONTEKST POČETNI DIO SREDIŠNJI DIO • OBJAŠNJAVANJE POJMOVA • IZVOĐENJE ZAKLJUČAKA ZAVRŠNI DIO
Etapa 3. Vođeno uvježbavanje i praćenje izvedbe
Obilaženje razreda i praćenje rada svakog učenika Povratna informacija mora sadržavati opis trenutnog ponašanja i upućivati na promjene u svrhu poboljšanja Na kraju svakog dijela rada učenici procjenjuju vlastiti napredak
Etapa 4. Provjera razumijevanja
Uključiti sve učenike (ili sustavno varirati ukoliko je nemoguće zahvatiti svih) Pomno odabirati vrstu pitanja (ne koristiti samo zatvorena pitanja) Vrijeme čekanja na odgovor (prikladno) Praćenje neverbalne komunikacije učenika
Etapa 5.
Dodatno uvježbavanje i osiguravanje transfera Postiže se samostalnim vježbanjem i domaćim zadaćama Uvježbavanje na slučajevima i primjerima iz stvarnog života Raznovrsnost zadataka u srodnim problemskim područjima
TRANSFER
Primjena uočenog pravila na novim primjerima Izdvajanje općeg zaključka iz više pojedinačnih slučajeva
POUČAVANJE VOĐENIM OTKRIVANJEM I RAZGOVOROM Ideja potječe od Sokrata SOCIOKONSTRUKTIVIZAM J. Piaget Dijete je aktivni sudionik procesa stjecanja znanja L. Vygotski Privatni govor, područje približnog razvoja J. Bruner Ključne komunikacijske vještine su postavljanje otvorenih pitanja, davanje potpunih i podržavajućih povratnih informacija
Rasprava i razgovor u razrednom okruženju Razgovor podrazumijeva partnerski odnos učitelja i učenika Svi učenici trebaju dobiti priliku iznijeti svoje razmišljanje i stavove Nastavnik kao moderator
SAMOSTALNO UČENJE I POUČAVANJE VJEŠTINA UČENJA
Najveći stupanj aktivnosti učenika Povratne informacije o napredovanju
VJEŠTINE VAŽNE ZA SAMOSTALNO UČENJE
VJEŠTINE PRAĆENJA PROCESA POUČAVANJA VJEŠTINE SAMOSTALNOG UČENJA
Povezivanje i usporedba s postojećim znanjem Učenik time provjerava vlastito razumijevanje ; važno za asimilaciju novih spoznaja Aktivno slušanje; vještine slušanja se mogu vježbati Svrhovito slušanje
Vještine praćenja procesa poučavanja
Bilježenje ključnih podataka i misli; skraćivanje poruka i izražavanje vlastitim riječima Pravljenje bilježaka
AKTIVNO SLUŠANJE
Cilj mu je zaista razumjeti poruku, tj. nastojanje slušača da sebi i govorniku pomogne u razjašnjavanju primljenih poruka Uključuje stalno praćenje verbalnih i neverbalnih poruka, visoki stupanj koncentriranosti te odgovarajuće reakcije koje potvrđuju osobi da je slušana Neizravna podpitanja i parafraziranje, kontakt očima
VRSTE NE-SLUŠANJA
PSEUDOSLUŠANJE (ustvari ne sluša, a ponaša se kao da sluša) JEDNOSLOJNO SLUŠANJE (primanje jednog dijela poruke) SELEKTIVNO SLUŠANJE (slušati ono što pojedinca zanima) SELEKTIVNO ODBACIVANJE (usmjerenost na ono što se ne želi čuti, pa kada se to pojavi,slušatelj odbacuje) OTIMANJE RIJEČI (slušati dok se ne ugrabi prilika za govor) OBRAMBENO SLUŠANJE (neutralne i “neoptužujuće” izjave se doživljavaju kao napad)
Vještine organiziranja udžbeničkih tekstova Metakognitivne vještine
Kognitivne vještine samostalnog učenja
Vještine kritičkog mišljenja Vještine rješavanja problema Vještine pisanja slobodnih sastavaka
Vještine organiziranja udžbeničkih tekstova
Tražiti veze između gradiva i pojedinih pojmova Sažimanje veće količine gradiva u sažetke Uočavanje ključnih ideja u gradivu Izrada kognitivne mape
Vještine rješavanja problema
Uglavnom se odnosi na područje matematike i prirodnih znanosti – no mogu se primijeniti i u drugim područjima cilj rješavanja problema je ili prevladavanje zapreka koje priječe put do rješenja ili kreiranje novih, originalnih rješenja neke problemne situacije
evaluacija identifikacija problema CIKLUS RJEŠAVANJA PROBLEMA definicija i reprezentacija problema praćenje oblikovanje strategije organiziranje informacija
VJEŠTINE KRITIČKOG MIŠLJENJA
Kritičko mišljenje je mišljenje višeg reda koje započinje informacijom, a završava vrednovanjem Kritički promišljati moguće je u poznatom kontekstu, odnosno potrebno je određeno znanje o predmetu mišljenja Kritičkom mišljenju pogoduje otvorenost i fleksibilnost mišljenja i spremnost učenika za izražavanje vlastitih misli i stavova
METAKOGNITIVNE VJEŠTINE
Metakognitivni procesi su procesi višeg reda koji se odnose na razmišljanje o vlastitom mišljenju, sponznaju o vlastitim znanjima
Metakognitivne vještine nužne su za samoregulirano učenje
METAKOGNITIVNE STRATEGIJE TEHNIKE
STRATEGIJA PLANIRANJA (prije učenja) STRATEGIJA NADGLEDANJA (za vrijeme učenja) STRATEGIJA SAMOREGULIRANJA (reakcija na učenje) Postavljanje ciljeva Dijeljenje na podzadatke Određivanje rokova izvedbe Određivanje koraka izvedbe Samoprovjeravanje upamćenog Praćenje oscilacija pažnje Praćenje razumijevanja odgovaranjem na pitanja Poznavanje strategija učenja Primjena odgovarajućih kognitivnih strategija učenja Odbacivanje neuspješnih strategija Kontrola ometanja i anksioznosti Građenje povjerenja u vlastito mišljenje
KOGNITIVNI STILOVI I STILOVI UČENJA
Kognitivni stilovi i stilovi učenja – isto ili različito???
Nema jednoznačne definicije kognitivnog stila ni stila učenja Definiranje kognitivnog stila uključuje: Individualni obrazac ponašanja učenika Način na koji učenik reagira i koristi podražaje iz okoline Način na koji učenik procesira informacije Preferirani način učenja Način na koji učenik organizira informacije
Kognitivni stil pojam koji se u kognitivnoj psihologiji odnosi na relativno stabilnu dimenziju ličnosti (ili osobinu ličnosti) koja podrazumjeva način na koji pojedinac stječe znanja, obrađuje i pohranjuje informacije te pristupa rješavanju problema
Stil učenja Odnosi se na afektivne, kognitivne i psihičke značajke koje su relativno trajni i stabilni pokazatelji načina na koji učenik percipira, interpretira i reagira na učenje (Zarghani, 1988; Swanson, 1995).
Preferirani način učenja odnosno način na koji pojedinac najuspješnije uči (Kocinski, 1984) Dispozicija pojedinca da percipira i procesira informacije na određeni način (Sarasin, 1998) Složeni način na koji (i uvjeti pod kojima) učenik najuspješnije percipira, procesira, pohranjuje i koristi ono što uči (James i Gardner, 1995)
Riding i Cheema (1991) holističko-analitički te verbalno imaginarni stil;
Pojedinci koje karakterizira holistički stil procesiraju informacije kao cjelinu, a oni analitičkog stila informacije procesiraju u djelovima. Drugi stil odnosi se na pojedince koji «misle riječima», naspram pojedinaca koje karakterizira mišljenje u «mentalnim pedodžbama». Navedena dva stila su neovisna.
Stil (ne)ovisnosti o polju (Witkin i Goodenough, 1981)
Temelji se na individualnim razlikama u tome koliko čovjek u procjeni nejasne situacije ovisi o vanjskim podražajima , tj. o onome što vidi, čuje i sl.
Ovisni o polju • Ovisni o kontekstu; uglavnom žene • Bolje pamte lica • Vole pozitivnu povratnu informaciju • Preferiraju socijalne načine učenja • Grupni rad Neovisni o polju • Neovisni o kontekstu, uglavnom muškarci • Bolji u matematici • Pamte imena • Samostalno učenje • Ne vole socijalne interakcije u kontekstu učenja
Hudson
(stil konvergentnog i divergentnog mišljenja) konvergentno mišljenje - selekcija i akumuliranje informacija iz različitih izvora pri rješavanju problema Analitičnost, predvidljivost divergentno mišljenje - rješavanje problema kreativnije, producirajući različita rješenja problema Istraživačko, nepredvidljivo
Stil refleksivnosti - impulzivnosti (Kagan i sur., 1964) refleksivni Sustavno razmatranje različitih mogućnosti impulzivni Bez promišljanja odlučivanje za prvo rješenje koje im se čini prikladnim
Kolb, D. (1984) Kolbov model kog. stilova temelji se na percepciji i procesiranju informacija Učenici mogu percipirati informacije na dva načina: Koristeći konkretna iskustva Koristeći apstraktne konceptualizacije Učenici mogu procesirati informacije na dva načina: Aktivnim eksperimentiranjem, izvođenjem, manipuliranjem Refleksijom ili promišljanjem o informaciji
Percipranje informacija Procesiranje informacija
Konkretno iskustvo Apstraktna konceptualizacija Refleksija informacije iz konkretnog iskustva Percipiraju Lako uče eksperimentira jući ili radom na terenu Uče bolje koristeći audio-vizualne medije Percipiraju informaciju na apstraktnoj razini Koriste mentalne ili vizualne konceptualizacije Smišljaju teorije kako bi objasnili opaženo informaciju promišljajući o istoj Sagledavaju informacije s različitih stajališta Procesiraju Traže smiso stvarima Uče slušajući predavanja, čitajući i istražujući Aktivno sudjelovanje Procesiraju informacije tako da s njom nešto rade Spremni su preuzeti rizik Teoriju koriste za rješavanje problema i donošenje odluka Najbolje uče kroz simulacije, studije slušaja i samostalne aktivnosti
Honey, P. i Mumford, A. (1986) Stilovi učenja koji se temelje na Kolbovom modelu
Oni koji djeluju (activists) Teoretičari (theorists) Pragmatičari (pragmatists) Oni koji promišljaju (reflectors)
Dinamični, intuitivni Uče kroz nova iskustva, aktivno djelovanje Rado uče u interakcijama s drugim ljudima Analitični, promišljaju, vole preispitivati i razvijati teorije Ne vole nestrukturirano učenje Ne vole površinsko procesiranje informacija i površno učenje Pragmatičnost im je manje važna nego logičko objašnjenje Misle i rade “zdravorazumski” pojedinci Uporni u isprobavanju teorija za uspješno rješenje problema Vole metode koje imaju praktičnu vrijednost Uče metodama simulacije, ne vole učenje bez rezultata i nagrada Vole samostalni i individualni rad Percipiraju informacije iz konkretnih iskustava a procesiraju ih promišljajući Vole promatrati i razmišljati o stvarima Ne vole učiti “strogo po planu”
STRATEGIJE UČENJA
Strategije učenja su operacije koje učenik koristi da si olakša stjecanje, pohranu ili dosijećanje informacija, odnosno specifične akcije koje učenik poduzima kako bi učenje učinio lakšim, bržim, zanimljivijim, učinkovitijim, kontrolabilnijim i transferabilnijim .
Ne postoji konsenzus oko taksonomije strategija učenja Strategije učenja (Hsiao, 1997) Kognitivne Metakognitivne
SURADNIČKO UČENJE
Suradničko učenje određeno je radom u malim, suradničkim skupinama skupine su sastavljene od učenika različitih akademskih postignuća, različitog spola i drugih značajki skupina je povezana zajedničkim ciljem sa svrhom ovladavanja odredenim akademskim sadržajem zahtijeva osposobljenost kako ucitelja tako i ucenika
Učitelj treba pripremiti učenike za suradnju te im pokazati model učinkovite komunikacije kako bi razvijali vještine potrebne za suradničko učenje Učeći u skupinama, ucenici u suradnji s drugima izgrađuju znanja te razvijaju svoje intelektualne sposobnosti, sposobnosti rješavanja problema te kritičkog i kreativnog mišljenja
Rezultati istraživanja o razlozima primijenjivanja suradničkog učenja u nastavi (Ercegovac, Jukić, 2008)
Kategorije Primjeri odgovora
Pozitivni međuljudski odnosi Pozitivna slika o sebi Učinkovitost procesa učenja “Primjenjujem zbog veće povezanosti učenika” “Bolji učenici pomažu slabijima” “Učenici stječu samopouzdanje” “Uče se iskustvenom istraživačkom učenju” Razvoj komunikacijskih vještina “Učenici obogaćuju svoj rječnik” Uključenost i aktivnost svih učenika Pozitivan odnos prema učenju Kritičko i kreativno mišljenje Ugodno radno ozračje Rasterećenje učitelja “I lošiji učenici mogu se aktivirati na njima dostupnim zadacima” “Stalno je prisutan veći interes za učenjem” “Uče se kritičnosti prema radu drugih ali i samokritičnosti” “Opuštenija je radna atmosfera” “Ako je dobro organiziran rad, rasterećujemo i sebe”