Transcript PPT.CKT.2012._2.predavanje

Drugo predavanje:
Od analitičko-znanstvenog pristupa do
etičko-političkog zaokreta (postmoderne)
interpretacije
Predavanje iz predmeta Teorija književnosti (i kulture)
Kolegij Perspektive postkolonijalne teorije
Prof. dr. Boris Škvorc,
[email protected]
Drugo predavanje: Od analitičko-znanstvenog pristupa
do etičko-političkog zaokreta interpretacije
• Najvažnije tendencije u proučavanju književnosti dvadesetog
stoljeća,
• Problemi dekonstrukcije i postmodernizma,
• Analiza ili intepretacija,
• Od antipozitivističkog do poststrukturalističkog preokreta,
• Od teorije književnosti do teorije kulture,
• Nemogućnost razdvajanja teorije od moralnih i ideoloških
upletanja,
• Postkolonijalna teorija: pozicioniranje subalterne drugosti u
odnosu na moć, globalizaciju i hegemoniju.
• Problemi interpretacije: preinterpretacija i njezini okviri.
1. Proučavanje književnosti u 20. stoljeću, I.
• Dvije najvažnije tendencije:
– STRUKTURALIZAM
(postao je svojevrsni ‘simbol’ znanstvenog prikaza,
znanstvenih paradigmi),
– DEKONSTRUKCIJA (DEKONSTRUKTIVIZAM)
(Stavlja se na stranu postupka čitanja – interpretativna
paradigma)
– DEKONSTRUKCIJA – Jacques Derrida i odnos prema francuskom
poststruturalizmu (Foucault, Lacan, zreli Barthes)
– AMERIČKI DEKONSTRUKTIVIZAM - Paul de Man, J. Hillis Miller i
učenici (uključujući Barbaru Johnson, Jonathana Cullera i Gayatri
Chakravorty Spivak)
2. Dekonstrucija i poststrukturalizam
• Usmjerili znanost o književnosti u smjeru interpretacije,
• Uvjetovali slabljenje znanstvene discipline (teorijske discipline
sa strogo određenim analitičkim okvirima),
• Doprinijeli odbacivanju ideala ‘pravilne’ interpretacije i
kriterija koji ograničavaju postupke čitanja,
• U postmodernističkom okruženju stvorili okvire za ideje
‘fluktuacije označitelja’ i etičko-politički zaokret
R. Seamaon: ‘Poetics Against Itself: on self destruction of
Modern Scientific Criticism’:
• Najvažnija dužnost teoretičara – ne stvaranje teorijskih
modela nego interpretacija književnosti.
3. Pogled unatrag: uspostavljanje metodološkog
konteksta
• Tijekom 20. stoljeća, gledano iz današnje perspektive,
možemo reći kako su razmišljanja o književnosti i proučavanje
književnosti obilježila dva međusobno konkurentska stava:
– Analitičko-znanstveni,
• Stvarao različite sheme i modele uz pomoću kojih se mnoštvo
problema vezanih uz književnost moglo dovesti do što preciznijih
formulacija i svesti ih pod zajednički nazivnik.
– Interpretacijsko-hermenautički,
• Stvarao različite interpretativne jezike i otvarao književnost prema
njezinim kontekstima, uvećavajući bogatstvo značenja, odnosa i
korištenja tekstova.
4. Dvije metodološke struje
• ANALITIČKO-ZNANSTVENA STRUJA:
– Od teorijskih koncepata 20. stoljeća ovoj struji pripadaju ruski formalizam,
strukturalne poetike (Mukarovsky, Jakobson, Todorov, Genette), generičke
poetike (naratologija), strukturalna poetika (Tartutska škola, Ecova
semiološka škola, rani Barthes).
• INTERPRETACIJSKO-HERMENAUTIČKA STRUJA
– Fenomenologija (kao ishodište suvremenih hermenautičkih pravaca),
književna psihoanaliza, teorija interpretacije i književne hermenautike, ali i
suvremeni pravci:
– Dekonstrukcija i dekonstruktivizam, feministička, etnička i postkolonijalna
kritika, kulturalni studij.
• Cijela povijest proučavanja u 20. stoljeću i današnja usmjerenost na
etičko-politički utemeljenu interpretaciju ima ishodište u dva
preokreta:
5. Dva preokreta koji su bitno utjecali na
metodologiju proučavanja književnosti
• ANTIPOZITIVISTIČKI PREOKRET
– Razdvojio prirodne i humanističke znanosti,
– Donio znanstvenu autonomiju polju i:
– Usmjerio interes teorije u pravcu jezika književnog djela.
• POSTSTRUKTURALISTIČKI PREOKRET
– Narušio znanstvenu autonomiju polja proučavanja književnosti,
– Izazvao važne obrate u teoriji, posebice interpretacijskoj praksi:
• Pragmatistički zaokret (novi pragmatizam),
• Etičko-politički zaokret (kulturalni studiji, postkolonijalna teorija,
feminističke teorije, etničke teorije, teorije identiteta),
• Narativistički preokret (povijest kao priča, tekst kao posrednik
svakog odnosa: kulturalni studiji, novi historicizam)
6. Postulati teorije zasnovani na antipozitivističkom
(strukturalnom) modelu
• Na ovom modelu zasnovane su teorije od morfologije teksta
(Propp), do generativne naratologije, normativnih poetika i
normativnih retoričkih disciplina (stilistike, npr).
• Znanstvena, sistematska teorija s čvrsto zadanim
karakteristikama:
– Autonomija (pokušaj uspostavljanja nezavisnosti od etike i politike,
izdvajanja od ideoloških utjecaja)
– Objektivnost (pokušaj izdvajanja, nezavisnost od subjekta, konteksta,
hegemonije)
– Univerzalnost i nadhistoričnost (opća važnost i obaveznost teorijskih
teza, zakona i pravila interpretacije, bez obzira na povijesne i
kulturalne promjene u diskursu, kao i etičke, rasne, spolne, seksualne i
druge tipove drugosti koje tekst proizvodi svojim posredovanjem)
7. O strukturalizmu - nastavak
– Cjelovitost (književnost kao sistem, autopoieza –
samouspostavljanje sistema vlastitim elementima,
Schwanitz)
– Jezična neutralnost (metajezik – proizvodnja specifičnog
sistema tvrdnji).
– Determinizam geneze zamijenjen je determinizmom
strukture (utemeljenost na kartezijanskom racionalizmu)
• POSTSTRUKTURALIZAM
– Narušavanje modela racionalnosti u okviru kojih se teorija
do tada kretala.
8. Otvaranje važnih problema
1. Koje su spoznajne mogućnosti i ograničenja teorije? Jesu li
teorijske teze obavezujuće (uvijek i u svakom kontekstu
čitanja),
2. Kakvim jezikom pisati teoriju? U znanstveno-analitičkom
pristupu zanemarivana je činjenica da čin pisanja nije
neutralan: na njega utječu retorika, ideologija i/ili želja,
3. Kako postaviti odnos između teorije i interpretacije?
Pomaže li teorija u interpretaciji ili je ograničava?
9. Postmoderna teorija
• Ciljevi: kritičan odnos prema tradicionalnim načinima
teoretiziranja,
• Veza s postmodernom filozofijom: kritika zapadne metafizičke
tradicije i prosvjetiteljskog pogleda na svijet (zdravi razum).
• U zadnjoj četvrtini dvadesetog stoljeća poststrukturalistički i
dekonstrukcijski teoretičari pripremili su teren za povratak
interpretaciji i otvaranje značenja teksta u odnosu na
‘zadanost’ tradicionalnom teorijom.
• Npr: umjesto izučavanja strukture romana i pozicioniranja
pripovjedača – proučavanje subverzivnih glasova u tekstu.
10. Teorija kulture
•
•
1.
•
Rezultat poststrukturalističkog preokreta (Derrida; Foucault)
Vrlo bitne promjene u teoriji:
Pragmatistički zaokret
Richard Rorty i Stanley Fish: slabljenje esencijalističkih i
fundamentalističkih aspiracija književnosti.
• Pitanje o biti književnosti zamijenila su pitanja o načinima
njezina djelovanja (pitanje kontingencije, privremenosti
značenja i čitanja).
2. Narativistički zaokret
• Brisanje granice između teorijskog i književnog, književnog i
povijesnog. Stvarnost kao tekst. Tekstualizacija diskurza.
11. Teorija kulture - nastavak
3. Etičko-politički zaokret
• Ukazivanje na nemogućnost odvajanja književnog teksta i
interpretacijske prakse.
• Nemogućnost razdvajanja teorije od moralnih i ideoloških
uplitanja.
• Ovisnost svake interpretacije (teksta u najširem smislu riječi –
Barthes ‘sve je tekst’; Derrida ‘ulančavanje označitelja’) od
povijesno-kulturološko-društvenog konteksta u kojem se čin
događa.
• U teoriji dvadeset i prvog stoljeća: interpretacija je ispred
teoretiziranja (tradicionalnih analitičko-znanstvenih
koncepata)
12. Interpretacija i ‘preinterpretacija’
• Seminar na Oxford sveučilištu 1990. godine pod nazivom
‘Interpretation and Overinterpretation’.
• Motiv: korištenje tekstova u istraživanju odnosa teksta i
diskursa (Derrida) i korištenja teksta u pragmatičke svrhe
(Stanley Fish)
• Sudionici: Umberto Eco, Richard Rorty, Jonathan Culler
(semiotičar, novo-pragmatist i dekonstrukcionist)
1. UMBERTO ECO
• Semiotička pozicija – konzervativna
• Slobodu interpretacije ograničava se unutar okvira teksta i
njegovih rubnih elemenata.
13. Interpretacija i preinterpretacija II.
• Kriteriji utemeljeni na dekodiranju tri razine intencija:
– Intencija autora (intentio auctoris)
– Intencija čitatelja (intentio lectoris)
– Intencija djela (intentio operis)
• Okvir čitanja: implicitni autor i implicitni čitatelj; instance koje
uokviruju djelo.
• Središnje pitanje: Je li najvažnije ono što je autor imao
namjeru reći ili pronalaženje onog što tekst govori neovisno o
namjeri autora.
14. Interpretacija i preinterpretacija III.
• U interpretacijskom postupku treba obratiti pozornost na:
1. Strukturu samog književnog djela,
2. Na hipotetičnu namjeru autorovu,
3. Na sve što u djelo može unijeti čitatelj zahvaljujući svojoj
kompetenciji.
• Falsifikacija kao princip: ne možemo sa sigurnošću konstatirati
koja je interpretacija točna, ali ni koja je netočna.
2. RICHARD RORTY
• Treba odbaciti ideju otkrivanja ‘o čemu se u djelu radi’
• Treba koristiti tekstove za vlastite slobodno izabrane ciljeve.
15. Interpretacija i preinterpretacija IV.
• Kao liberalni pragmatist inzistira na emocionalnoj sferi
‘korištenju teksta’ u određenom kontekstu privremenosti
(oblikovane jezikom kontingencije);
• Jezik djela mijenja se kontekstom njegove upotrebe kao i
značenje koje se tekstom proizvodi u obliku vlastita
zadovoljstva.
• Čitanje je živi kontakt s djelom, a pitanje korištenja teksta
povezuje se s pitanjem solidarnosti kao obliku ‘vedrog
anarhizma’.
• Solidarnost se uspostavlja u obliku korištenja ironijom jer je
tekst nemoguće čitati uz konsenzus o njegovom značenju.
16
3. JONATHAN CULLER
• Iz dekonstruktivističke perspektive odabire preinterpretaciju
nad ograničavajućom interpretacijom Ecova tipa.
• Ne podliježe Rortyjevom ‘vedrom anarhizmu’ i odbacivanju
ideje ‘o čemu je tekst’.
• No: sam tekst ne može odlučivati o djelokrugu pitanja koja
mu postavljamo.
• Stoga: treba se zapitati što je to o čemu tekst ne govori
izravno, odnosno - što je to što on skriva!
• Upravo se ovdje otvaraju perspektive
postkolonijalnog/postkolonijalnih čitanja.