Transcript Predavanja

FAKULTET ZA MENADŽMENT
HERCEG NOVI
MENADŽERSKO RAČUNOVODSTVO
(PREDAVANJA ZA DRUGI SEMESTAR)
PREDAVAČ:
DOC.DR SINIŠA D.KUSOVAC
DEFINICIJE MENADŽMENTA





Osobe zadužene za efikasno i efektivno odvijanje
biznisa zovu se menadžeri (R.D.Steade),
Menadžment je proces donošenja odluka
usmjerenih na izvršenje ciljeva (Atchinson T.Y),
Menadžment je umjetnost izvršenja posla pomoću
ljudi (Follet M.P.),
Menadžeri su sintisajzer koji povezuju resurse i
imaju sposobnost da osjete šansu i vrijeme za
njenu realizaciju (Drucker P),
Aktivnost uticajnih ljudi čija saradnja dovodi do
nekog cilja kojeg smatraju poželjnim (O.Tead).
KARAKTERISTIKE MENADŽMENTA












Menadžment je usmjeren na postizanje tj. ostvarivanje željenih
ciljeva,
Postizanje ciljeva počiva na ljudskom resursu u organizaciji,
Menadžment je proces-niz povezanih i kontinuiranih aktivnosti,
Menadžment prožima svaku poru u organizaciji,
Menadžment je odgovoran za efikasnost i efektivnost organizacije,
Prisutan je kako u profitnim tako i u neprofitnim organizacijama,
Cilj je svih menadžera isti – stvoriti višak,
Radi se o svojevrsnoj tehnologiji raspolaganja ograničenim
resursima,
Menadžment je nauka, disciplina i vještina,
Menadžment je profesija karijera i zanimanje,
Menadžment je i umjetnost,
Menadžment je neprekidan proces.
MENADŽMENT KAO PROCES OBUHVATA
SLEDEĆE FUNKCIJE:
 Predvidjanje,
 Planiranje,
 Organizovanje,
 Kadrovski
 Vodjenje,
 Kontrolu
menadžment,
PREDUSLOVI EFIKASNOG MENADŽMENTA:
 Konkurentno
tržište proizvoda ili usluga,
 Postojanje tržišta akcija,
 Dominacija ekonomske nad društvenom
ulogom preduzeća,
 Profesionalno upravljanje i
 Korporativna organizacija.
KLASIFIKACIJA MENADŽMENT INFORMACIJA:
 Informacije
za strateško planiranje,
 Informacije
za kontrolu poslovanja i
 Informacije
za tekuće poslovanje.
ELEMENTI POSLOVNOG INFORMACIONOG SISTEMA:
 Izvori
podataka - organizovana priv.
evidencija, informacije drugih podsistema i
informacije iz okruženja,
 Izrada i emisija informacija u komunikacione
kanale – inicijativa korisnika, izbor
podataka, izrada i slanje izveštaja,
 Korisnici poslovnih informacija – eksterni i
interni korisnici.
NIVOI MENADŽMENTA I POSLOVI:
 Niži
nivo – tekuća kontrola i rješavanje
kadrovskih problema,
 Srednji nivo – direktan nadzor i detaljno
razmatranje poslovanja;
 Viši nivo – strateško i dugoročno planiranje,
analiza alternativa i alokacija resursa,
formulisanje poslovne politike, kritički
pristup problemima i vođstvo.
NIVOI MENADŽEMENTA I VREMENSKI ASPEKT
INFORMACIJA:
 Niži
i srednji nivo – orijentisani na informacije iz prošlosti i sadašnjosti,
 Viši
nivo – orijentacija na informacije za buduće poslovanje.
NIVOI MENADŽEMENTA I POTREBE ZA
INFORMACIJAMA:
 Niži
nivo – posebni izveštaji,
 Srednji nivo – detaljne stvarne informacije i
 Viši nivo – informacije o ukupnim
transakcijama, troškovima, prihodima,
rutinski sumarni izveštaji, ad hoc izveštaji,
predviđanja i dr.
RAČUNOVODSTVO KAO IZVOR INFORMACIJA
Računovodstvo preduzeća obuhvata:
 Računovodstveno planiranje,
 Knjigovodstvo,
 Računovodstveni nadzor i
 Računovodstvenu analizu.
RAČUNOVODSTVENI SISTEM
Sistem finansijskog računovodstva
Svrha
Izlaz
Izrada finansijskih izveštaja za
eksterne korisnike
Bilans stanja, bilans uspeha i
izveštaj o promeni finansijskog
položaja
Sadržaj
Sredstva i izvori, prihodi i
rashodi, racia
Sistem upravljačkog računovodstva
Svrha
Izrada finansijskih izveštaja za
interne korisnike
Upotreba
Planiranje i poslovno odlučivanje, vrednovanje perfor-mansi
Alati i tehnike
CVP analiza, diferencijalni
troškovi, budžetiranje, izveštavanje, računovodstvo troškova, standardni troškovi, VT,
budžetiranje, izvešta-vanje
Karakteristike
Finansijsko
računovodstvo
Upravljačko
računovodstvo
Korisnici
Eksterni
Interni
Pravila
(principi)
Opšteprihvaćeni
principi u cilju objektivnog informisanja.
Odnos rashoda i
prihoda.
Orijentacija
Ka nedavnoj prošlosti Ka anticipiranju i
predviđanju budućnosti u cilju
donošenja poslovnih
odluka
INFORMACIJE UPRAVLJAČKOG RAČUNOVOSTVA
MOGU BITI:
 Kvantitavne–
finansijske i nefinansijske,
 Kvalitativne – usmeni izvještaji.
PLANIRANJE,BUDŽETIRANJE
I KONTROLA
USLOV OSTVARENJA CILJEVA PREDUZEĆA:
Postojanje upravnog odbora – rad
koordinira generalni direktor
Upravni odbor se može sastojati od:
a) Neizvršnog tijela – kreira politiku preduzeća
i
b) Izvršnog tijela ili
c) Kombinacija ovih tijela.
Upravni odbor treba da
 Održava ravnotežu između unutrašnjih i
spoljašnjih snaga koje utiču na preduzeće.

SPOLJNE I UNUTRAŠNJE SNAGE PREDUZEĆA
Spoljne snage preduzeća čine:
vlasnici,
banke,
država i
revizori.
Unutrašnje snage čine:
upravni odbor,
menadžeri i
zaposleni.
MENADŽMENT TREBA DA:
 Utvrdi
poziciju preduzeća u odnosu na
konkurenciju?
 Procijeni gdje će preduzeće biti u bliskoj
budućnosti?
 Definiše mjere koje treba preduzeti u cilju
popravljanja položaja i perspektive
preduzeća (kakve su šanse a koliki rizik)?
STRATEŠKO UPRAVLJANJE OBUHVATA:
 Snimanje
i analizu okruženja,
 Formulisanje strategije – definisanje misije,
utvrđivanje ciljeva, razvijanje strategije i
davanje smjernica za politiku,
 Realizaciju strategije – kroz razvoj programa,
budžeta i procedura i
 Evaluaciju i kontrolu
DO STRATEŠKIH PROMJENA DOLAZI:
 Jer su se promijenile želje i zahtjevi vlasnika i/ili
menadžera,
 Jer je došlo do promjena u okruženju (tržište,
tehnologija, privredni ciklus, zakoni),
 Jer postojeći plan ne omogućava ostvarenje
ciljeva.
Strateško upravljanje je proces u kome se
identifikuju sadašnji i budući problemi preduzeća
i pronalaze načini za njihova rješenja postojećim
resursima i uz data ograničenja.
PLANIRANJE MOŽE BITI :
 Opšte,
 Strategijsko,
 Opšte
primijenjeno,
 Specifično operativno i
 Savjetodavno primijenjeno.
FAZE PROCESA PLANIRANJA :
 Planiranje
i organizovanje planiranja,
 Definisanje planskih pretpostavki,
 Određivanje ciljeva preduzeća,
 Izrada planova poslovanja, planova za sve
djelatnosti i funkcije,
 Planiranje koordinacije i kontrole,
 Planiranje organizacije i
 Revizija.
PLANIRANJE NA NIVOU PREDUZEĆA:
 Dugoročno(strateško, korporativno) i
 Kratkoročno (operativno, budžetiranje)
Dugoročno planiranje - formulisanje, procjena i
izbor mogućih strategija na osnovu raspoloživih
resursa, organizacije, okruženja i procjene
prednosti, slabosti i prijetnji.
Kratkoročno planiranje – proces pripreme
detaljnih kratkoročnih planova za funkcije,
aktivnosti i odjeljenja preduzeća i njime se
konkretizuje dugoročni plan.
FAKTORI OD ZNAČAJA ZA DUGOROČNO
PLANIRANJE :
 Okruženje
– ekonomski, politički, socijalni,
tehnološki faktori, makro ekonomska politika, politika distribucije i dr,
 Organizacija – proizvodne mogućnosti,
kvalitet i starost opreme, analiza prodaje, IR,
finanansijske transakcije i dr,
 Budućnost – procjena BDP, ND, inflacije i dr,
 Očekivanja – sigurnost zaposlenja,
očekivanja kupaca, akcionara, države.
PREDNOSTI DUGOROČNOG PLANIRANJA:
 Uzima
u obzir veliki broj elemenata (interne i
eksterne),
 Pomaže pri koordiniranju različitih aktivnosti
i doprinosi njihovom optimalnom odvijanju,
 Motiviše zaposlene, a posebno mlađe
menadžere.
KRATKOROČNO PLANIRANJE (BUDŽETIRANJE)
1 . OMOGUĆAVA ORGANIZACIJU PREDUZEĆA NA
CENTRE ODGOVORNOSTI ZA BUDŽET (BUDŽETSKE
CENTRE),
2. RUKOVOĐENJE PUTEM IZUZETAKA –
PODREĐENI IMA ZADATAK DA IZVRŠI DIO BUDŽETA
I O IZVRŠENJU (ODSTUPANJIMA) OD
BUDŽETIRANOG IZVJEŠTAVA VIŠI NIVO,
3. BUDŽETIRANJE TREBA DA MOTIVIŠE – INAČE
BUDŽET NEĆE BITI IZVRŠEN ILI ĆE NAIĆI NA
PROTIVLJENJE (NEPRIMJENLJIV).
BUDŽETIRANJE ĆE BITI USPJEŠNO :
 Ako ima podršku top menadžmenta i ako
je on uključen,
 Ako su jasno definisani dugoročni ciljevi
preduzeća,
 Ako postoji organizaciona struktura sa
definisanim odgovornostima,
 Ako je u budžetiranje uključen srednji
nivo upravljanja.
BUDŽETIRANJE ĆE BITI USPJEŠNO:
postoji sistem računovodstva i
informisanja koji sadrži podatke o
troškovima i performansama vezanih za
odgovornost i tačan i efikasan sistem
izvještavanja,
 Ako se redovno vrše revizije budžeta i
ciljeva,
 Ako se planovi mogu primijeniti
fleksibilno.
Ako
OGRANIČAVAJUĆI FAKTOR BUDŽETA:
Kapacitet proizvodnje,
Nedostatak radne snage,
Nedostatak zaliha,
Nedostatak finansijskih sredstava,
Nivo tražnje robe i usluga.
Ograničavajući faktor se mora
identifikovati u cilju realnog sastavljanja
budžeta.
PROCES BUDŽETIRANJA:
 Odbor za budžet predviđa ključne veličine
i priprema količinske budžete sa
rukovodiocima po funkcijama,
 Provjera izvodljivosti i saglasnosti
količinskih
budžeta
sa
politikom
preduzeća i eventualne korekcije,
 Izrada finansijskih bužeta,
 Izrada glavnog budžeta,
 Budžeti
se
podnose
generalnom
direktoru na odobrenje i/ili korekciju.
 Objavljivanje usaglašenih budžeta za
naredni period i distribuiranje nosiocima i
budžetskim centrima,
 Realizacija budžeta i praćenje ostvarenje
budžeta,
 Poređenje stvarnih i budžetiranih rezultata
i utvrđivanje odstupanja,
 Izveštavanje menadžmenta o izvršenju
budžeta,
 Istraživanje odstupanja i iznalaženje
rješenja za otklanjanje odstupanja.
VRSTE BUDŽETA:
 Budžeti prodaje i budžeti vezani za njih,
 Budžeti proizvodnje i budžeti vezani za njih,
 Budžeti usluga,
 Budžeti određeni politikom preduzeća i
 Sumarni budžeti.
BUDŽETI PRODAJE I BUDŽETI VEZANI ZA NJIH:
Budžeti troškova prodaje i distribucije,
Budžeti reklame i promocije.
Budžeti proizvodnje i budžeti vezani za njih:
Budžet radne snage,
Budžet materijala,
Budžet proizvodnih usluga i dr.
Budžeti usluga:
budžeti opšte službe i
budžet kadrovske službe.
Budžeti određeni politikom preduzeća:
budžet kapitalnih troškova,
budžet istraživanja i razvoja i
djelimično budžet reklame.
Sumarni budžeti:
glavni budžet i
budžet kretanja gotovine.
BUDŽETI MOGU BITI:
 Fiksni i
 Fleksibilni.
Odbor za budžet - opslužuje referent za plan
(računovođa),
Rad budžeta – sastanci u redovnim
vremenskim intervalima.
FIKSNI BUDŽET:
 Ne može se podešavati ako se stvarno
stanje razlikuje od budžetiranog (definišu
opšte ciljeve),
 To je budžet koji je projektovan da ostane
nepromijenjen bez obzira na postignuti obim
proizvodnje ili obrt.
FLEKSIBILNI BUDŽETI:
 Projektovani tako da prilagođavaju
budžetirane nivoe troškova shodno stvarno
ostvarenom nivou aktivnosti (kroz analizu FT
i VT u budžetu i procjenom očekivanih
troškova za stvarno ostvareni nivo
aktivnosti),
 Pretpostavka – linearno kretanje troškova,
 Korisni za upravljanje.
PREDUZEĆE – PROFITNA ORGANIZACIJA






Preduzeće ima svoju imovinu kojom odgovara za preuzete
obaveze po osnovu različitih ugovora,
Finansijski izvještaj koji utvrdjuje stanje imovine i obaveza
naziva se bilans stanja imovine
Bilans stanja pokazuje koliki je fond bogatstva kojim
upravlja preduzeće u jednom odredjenom trenutku.
Pozitivni dijelovi nazivaju se aktiva ili imovina preduzeća
Njegovi negativni dijelovi su pasiva ili obaveze preduzeća.
Razlika izmedju ukupne imovine preduzeća i ukupnih
obaveza je neto imovina preduzeća (neto vrijednosti
preduzeća, o kapitalu i rezervama, o poslovnom fondu).
BILANS STANJA PREDUZEĆA
AKTIVA
OSNOVNA SREDSTVA
Zemlja i zgrade
230
Mašina i oprema
800
Ulaganje u pov.Preduzeća 110
Nematerijalna ulaganja
40
OBRTNA SREDSTVA
Ukupne zalihe
310
Potraživanja prema kupcima 350
Tekuće investicije
10
Kratkoročni depoziti
90
Gotov novac
20
UKUPNA IMOVINA
1.960
PASIVA
NETO IMOVINA
Kumulativne Pov. Akcije 100
Obične akcije
600
Rezerve
440
POZAJMLJENI KAPITAL
Zajmovi od 1-5 g.
70
Zajmovi preko 5g.
370
TEKUĆE OBAVEZE
Dugovanja prodavcima 210
Krediti do 1 g.
30
Ostala dugovanja
140
OBAVEZE I NETO IMOVINA 1.960
BILANS STANJA (IMOVINE)PREDUZEĆA –
RAZGRANIČENJE POJMOVA





Neto imovina preduzeća=Vrijednost aktive –
Vrijednost obaveza
Neto imovina preduzeca odredjuje identitet
preduzeca i ima prirodu rezidualne (promjenljive)
velicine,
Neto imovina preduzeća odražava svojinsku
organizaciju preduzeca,
Preduzece svom svojom imovinom odgovara za
preuzete obaveze u okviru svog redovnog poslovanja
koje je navedeno u statutu preduzeca,
Vlasnicko prisvajanje kupovinom akcija – dobijate
dividende – Drugi nacin dobijate kapitalnu dobit
NETO IMOVINA PREDUZEĆA





Nominalna vrijednost izdatih i prodatih akcija = Neto
imovini preduzeca,
Neto imovina može da premaši ukupni zbir nominalnih
vrijednosti akcija - Razlika se prikazuje kao rezerve,
Pozitivan iznos rezervi, neto imovina iznad nominalne
vrijednosti akcija odražava se na tržišnu cijenu koja
raste u odnosu na njenu nominalnu vrijednost,
Prodajom takve akcije ostvaruje se kapitalna dobit:
Tržišna cijena akcija veca od nominalne vrijednosti
akcije,
Takodje umjesto dividendi i kapitalne dobiti mogu
nastupiti tekuci i kapitalni gubici.
BILANS USPJEHA
PRIHODI
Prihodi od prodaje u zemlji 700
Prihodi od prodaje u svijetu 770
Prihodi od ind. Svojine 15
Prihodi od fin.Investicija 20
UKUPNI PRIHODI 1.505
RASHODI
Troškovi materijal
870
Plate i nadnice
320
Dop. Pen.i soc. Fon. 30
Amortizacija
115
Plaćene kamate
35
DOBIT
Učešće zap. u pod. D. 10
Porez na dobit
35
Dividende po P.A.
10
Dividende po O.A.
60
Odobreno rezervama 20
UKUPNI RASHODI 1.505
BILANS USPJEHA ZA PERIOD 01.01-31.12
1.Poslovni prihodi
2. Poslovni rashodi
3.Poslovni dobitak
4. Finansijski prihodi
5. Finansijski rashodi
6. Neto rashodi finansiranja
7. Neposlovni i vanredni prihodi
8. Neposlovni i vanredni rashodi
9.Neposlovni i vanredni dobitak
10. Ukupni prihodi
(1+4+7)
11. Ukupni rashodi (2+5+8)
12. Dobitak (10 -11 ili 3-6+9)
1550
1220
330
15
160
145
35
20
15
1600
1400
200
ANALIZA FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA – GODIŠNJIH
RAČUNA PREDUZEĆA



1.
2.
3.
4.
Skup metoda, postupaka i instrumenata otkrivanja,
pokazivanja i interpretacije o stanju i uspjehu
preduzeća na osnovu godišnjih računa,
Interna i eksterna analiza (izvještaj o troškovima i
učincima po mjestima troškova i centrima prihoda),
Menadžment preduzeća je zadužen za ostvarivanje
ciljeva koje postižu optimizacijom:
Ukupnih ulaganja i njihove strukture,
Ukupnih izvora finansiranja i njihove strukture,
Odnosa izmedju dijelova ulaganja i dijelova izvora
finansiranja po odgovarajućim fin. kvalitetima,
Prihoda, rashoda i rezultata (uspjeha).
ANALIZA FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA – GODIŠNJIH
RAČUNA PREDUZEĆA


1.
2.
3.
Stvarni i projektovani bilansi nude finansijske
podatke u apsolutnim iznosima , razvrstane po
unaprijed utvrdjenoj šemi (imovina, kapital,
obaveze, prihoda i rashoda),
O ostvarenju postizanja cilja više će se saznati ako
se apsolutni iznosi iz bilansa stanja pretvore u:
Procentualnu strukturu ulaganja i izvora
finansiranja,
Indeksnim brojevima u odnosu na predhodne
periode,
Izrazi raciom.
CILJEVI ANALIZE FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA



Osnovni cilj analize jeste ocjena prošlih ostvarenja
preduzeća i predvidjanje njegovih budućih ostvarenja
u funkciji informacione podrške aktivnosti donošenja
u najvećem dijelu finansijskih odluka,
Pretvaranje mnoštva podataka u upotrebljive
informacije čijim se poredjenjem u vremenu i prostoru
sa drugim srodnim preduzećem dolazi do bitnih
zaključaka o mogućim budućim ostvarenjima,
Posebni ciljevi analize finansijskih izvještaja za
postojeće i potencijalne investitore (ukupna poslovno
finansijska sudbina preduzeća) kojima pripada sva
neto uvećanja i smanjenja (svi dobici i gubici)
vrijednosti neto imovine preduzeća.
CILJEVI ANALIZE FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA



Akcionari od analize očekuju potpune informacije o
prošlim i očekivanim rezultatima preduzeća ali i o
dostignutoj i izglednoj dugoročnoj finansijskoj
sigurnosti pa i o održanju likvidnosti preduzeća,
Interes povjerilaca se razlikuje od interesa vlasnika.
Dugoročni povjerioci su kupci obveznica i davaoci
dugoročnih kredita.
Zajedničko je držaocima obveznica i dugoročnim
kreditorima preduzeća što su njihova potraživanja
dugoročno vezana u preduzeću, odnosno, pod
dugoročnom otplatom od strane preduzeća i manje
su okrenuti zaradjivačkoj moći preduzeća.
CILJEVI ANALIZE FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA




Kratkoročni povjerioci su kratkoročni kreditori
preduzeća, dobavljači i drugi kratkoročni povjerioci
do godinu dana čiji je interes kratkoročna
finansijska sigurnost preduzeća od koga potražuju,
Sindikat zanima dugoročna sigurnost zaposlenja
radnika, dakle dugoročno održanje, rast i razvoj
preduzeća,
Vladu i njene agencije interesuju globalne
informacije o dosadašnjem napretku preduzeća, o
stanju preduzeća i izgledima budućeg zaradjivanja,
Menadžment preduzeća interni korisnik informacija
obuhvata podrobne informacione ciljeve vezane za
analizu finansijskih izvještaja (kratkoročne ).
VRSTE ANALIZE FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA

1.
2.
3.
4.
Kriterijumi za razlikovanje vrsta analize godišnjih
računa:
Kriterijum korisnika informacija analize (interna i
eksterna analiza godišnjih računa),
Kriterijum predmeta analize (analizu bilansa
stanja, analizu bilansa uspjeha, kombinovanu
analizu finansijskih izvještaja – analiza obrta tj.
racia obrta i analiza rentabilnosti preduzeća),
Kriterijum vremena posmatranja,
Kriterijum instrumenata analize finansijskih
izvještaja
PRETPOSTAVKE ANALIZE FINANSIJSKIH
IZVJEŠTAJA



1.
2.
3.
Od analize finansijskih izvještaja preduzeća očekuju
se upotrebljive informacije za odlučivanje internih i
eksternih korisnika,
Korisnost informacije utvrdjena je kvalitetnim
obilježijima:relevantnosti, pouzdanosti i uporedivosti.
Godišnji računi moraju ispuniti sledeće pretpostavke:
Godišnji računi moraju biti istiniti, pošteni i
konzistentni iskazi o stanju i uspjehu preduzeća,
Da za grupu povezanih preduzeća budu pripremljeni
konsolidovani godišnji računi,
Da bilans stanja i uspjeha budu adekvatno
klasifikovani (rastuće likvidnosti i rastuće dospjelosti)
OPŠTA ANALIZA FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA

1.
2.
3.
Pod opštom analizom finansijskih izvještaja
podrazumijevamo:
Vertikalnu analizu tj. analizu strukture bilansa i
računa dobitka i gubitka (cilj da se što jasnije pokaže
učešće pojedinih grupa i podgrupa i pozicija u
karakterističnom totalu – bilansu stanja i uspjeha),
Horizontalnu analizu tj. analizu razvoja (trenda)
pozicija bilansa i računa dobitka i gubitka (analiza
promjena iskazani u apsolutnim iznosima i analizu
razvoja pomoću indeksnih brojeva),
Grafičku analizu strukture i razvoja bilansa stanja i
bilansa uspjeha (uz pomoć moćne računarske
podrške).
RACIO ANALIZA FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA


1.
2.
3.
4.
Racio predstavlja svaki broj koji pokazuje odnos
izmedju dvije vrijednosti u godišnjim računima(u vidu
procenta, količnika ili razlomka),
Po kriterijumu informacionih ciljeva razlikujemo
sljedeće osnovne vrste racio analize:
Racio analiza likvidnosti,
Racio analiza solventnosti,
Racio analiza obrta,
Racio analiza rentabiliteta.
Prve dvije nazivamo racio analiza stanja a druge dvije
racio analiza ostvarenja.
RACIO ANALIZA LIKVIDNOSTI





Likvidnost preduzeća je njegova sposobnost da u roku
isplaćuje svoje dospjele obaveze,
Likvidnost preduzeća ne smije se izjednačavati sa
likvidnošću imovine,
Imovina se dijeli na obrtnu (tekuću) imovinu i stalnu
(fiksnu) imovinu - (likvidna i nelikvidna imovina),
Likvidnom imovinom mogu se smatrati samo gotovina
i gotovinski ekvivalenti(depoziti, unovčive hartije od
vrijednosti),
Likvidnost preduzeća se obezbjedjuje stalnom
uskladjenošću novčanih priliva u preduzeće i
novčanih odliva po osnovu isplata dospjelih obaveza.
RACIO LIKVIDNOSTI PREDUZEĆA





Racio tekuće likvidnosti mjeri se odnosom ukupne
obrtne (tekuće) imovine i svih kratkoročnih obaveza
na bilansni dan,
RTL =
U brojiocu se može pojaviti i pozicija aktivnih
vremenskih razgraničenja ako ona sadrži samo
kratkoročna razgraničenja,
Tekuća obrtna imovina uključuje date avanse
dobavljačima i stanje svih zaliha (materijala i sl.)
Racio tekuće likvidnosti pokazuje da je svaki euro
kratkoročnih obaveza preduzeća bio pokriven sa
npr. 2,27 eura obrtne imovine na dan 31.12.1998.g.
RACIO REDUKOVANE LIKVIDNOSTI

Proističe iz odnosa tekuće (obrtne imovine)
umanjene za iznos zaliha i kratkoročnih obaveza,

RRL =

Isključivanje zaliha iz osnove za utvrdjivanje racia
redukovane likvidnosti zasniva se na opravdanom
stavu da zalihe predstavljaju trajno vezano
ulaganje. Bez stalnog prisustva makar gvozdenih
zaliha nema kontinuiteta poslovanja(rigorozan test).
RRL pokazuje sa koliko je eura monetarnih
sredstava pokriven svaki euro kratkoročnih
obaveza .

RACIO LIKVIDNOSTI NA BAZI NOVČANOG TOKA IZ
POSLOVANJA

Novčani tok iz poslovanja predstavlja priliv gotovine
iz poslovnih operacija preduzeća nakon
zadovoljenja potreba finansiranja tekuće imovine u
podmirenju poslovnih obaveza,

RLNT=

Pošto se radi o toku gotovine iz poslovanja za
period od jedne godine, obračun pomenutog racia
likvidnosti zahtjeva da gotovinski tok bude stavljen
u odnos s prosječnim stanjem kratkoročnih obaveza
za godinu dana.
Racio nam pokazuje sa koliko je eura novčanog
toka iz poslovanja pokriven svaki euro prosječnih
obaveza u toku godine.

RACIO ANALIZA SOLVENTNOSTI PREDUZEĆA


1.
2.
3.

Solventnost je sposobnost preduzeća da u roku
podmiruje troškove kamata i otplate dugoročnih
obaveza prema ugovorenoj dinamici (stanje
dugoročnog rizika ulaganja u preduzeća),
Činioci finansijske sigurnosti preduzeća:
Sredstva, odnosno vrijednost i struktura imovine,
Struktura izvora finansiranja,
Rentabilnost preduzeća, tj. zaradjivačka moć,
Solventnost preduzeća odredjena je imovinskom
pozicijom preduzeća, snabdjevenošću preduzeća
sopstvenim kapitalom prihvatljivim za povjerioce i
prinosnom (zaradjivačkom) snagom preduzeća.
RACIO POKRIĆA IMOVINE

1.
2.
3.
4.
Polazeći od zahtjeva da imovina kojom preduzeće
raspolaže bude finansirana iz adekvatnih izvora, kako
bi preduzeće održavalo svoju dugoročnu stabilnost, u
testiranju solventnosti poslužićemo se:
Racio pokrića stalne imovine kapitalom,
Raciom pokrića stalne imovine i zaliha kapitalom i
dugoročnim obavezama,
Raciom pokrića zaliha neto obrtnim kapitalom,
Raciom pokrića obrtne imovine neto obrtnim
kapitalom.
RACIO POKRIĆA STALNE IMOVINE
KAPITALOM




Proizilazi iz odnosa kapitala (vlasničkog,
sopstvenog kapitala) preduzeća i stalne imovine
kojom preduzeće raspolaže,
RPSI =
Stalna imovina uključuje dugoročna nematerijalna
ulaganja, osnovna sredstva i dugoročne finansijske
plasmane (zajednička im je karakteristika da nisu
namijenjeni prodaji već višegodišnjem korišćenju),
Svako preduzeće kome je stalo do povoljne ocjene
njegove solventnosti treba da obezbijedi vrijednost
ovog racia od barem , odnosno 100%.
RACIO POKRIĆA STALNE IMOVINE I ZALIHA
KAPITALOM I DUGOROČNIM OBAVEZAMA




Povezan je sa idejom da zalihe uprkos relativno brzog
obrta, predstavljaju stalno vezano ulaganje, jer u
nekom njihovom prosječnom ili minimalnom iznosu
one moraju biti stalno prisutne u preduzeću koje
pretenduje na kontinuitet poslovanja,
RPSIiZ =
Kapital umanjen za neuplaćeni upisani kapital i
gubitak
Racio pokrića stalne imovine i zaliha kapitalom i
dugoročnim obavezama od 0,95 i 0,99 odnosno 95% i
98,6% svakako su visoke vrijednosti i ulivaju
povjerenje u dugoročnu sigurnost.
RACIO POKRIĆA ZALIHA NETO
OBRTNIMKAPITALOM





Ovdje možemo istaći konstataciju da neto obrtni
kapital predstavlja dio sopstvenog i dugoročnog
pozajmljenog kapitala namijenjenog za finansiranje
obrtne (tekuće) imovine,
RPZNOK=
Kapital umanjen za neuplaćeni upisani kapital i
gubitak,
Navedeni racio je jedan od ključnih pokazatelja
solventnosti preduzeća.
Može doći i do pojave negativnog racia pokrića zaliha
NOK-om.
RACIO POKRIĆA OBRTNIH SREDSTAVA N.O.K.




Zasnovan je na poslovno finansijskoj ideji da ne treba
praviti rigoroznu razliku izmedju zaliha i potraživanja u
pogledu trajnosti angažovanja sredstava u tim oblicima i
rizika ulaganja posebno u onim preduzećima koja su po
prirodi svoje djelatnosti upućena na prodaju na duži
poček(rok plaćanja od strane kupaca),
RPOINOK =
Kapital umanjen za neuplaćeni upisani kapital i gubitak,
Zato se u testiranju solventnosti preduzeća putem racia
pokrića imovinskih dijelova odgovarajućim izvorima
finansiranja pribjegava navedenim obrascem.
RACIA IZVORA FINANSIRANJA





Strukturu izvora finansiranja tj. odnose u pasivi
bilansa stanja predhodno smo označili kao bitan
činilac solventnosti preduzeća,
Racio sigurnosti dugoročnih povjerilaca proističe iz
odnosa kapitala preduzeća i dugoročnih obaveza,
Racio je uslovljen prirodnim stavom povjerilaca da
zbog poslovnih i finansijskih rizika preduzeća žele da
ispred sebe imaju “zaštitni jastuk” u vidu riziko
kapitala ,
RSDP=
Racio nam pokazuje da dugoročna rezervisanja i
obaveze ili jednostavno dugoročne obaveze opterećuju
svaki euro kapitala preduzeća sa svega npr. O,29 eura
RACIO SIGURNOSTI SVIH POVJERILACA




Pokazuje stepen ukupne zaduženosti vlasničkog
kapitala,
RSSP=
Ovaj racio počiva na poslovno finansijskoj tezi da
kratkoročni povjerioci ne procjenjuju svoje rizike i ne
iskazuju svoju spremnost da preduzeću ustupe svoja
sredstva na korišćenje samo na osnovu racia
likvidnosti, odnosno kratkoročne finansijske sigurnosti,
već i na bazi solventnosti preduzeća,
Smatra se da i kratkoročni povjerioci u vlasničkom
kapitalu vide “zaštitni jastuk ”za svoje interese.
RACIO POKRIĆA OBAVEZA NOVČANIM TOKOM IZ
POSLOVANJA




Predstavlja važan test solventnosti do čije se
vrijednosti dolazi po sljedećem obrascu,
RPONTP=
Tok gotovine iz poslovanja predstavlja neto
novčani priliv iz poslovnih operacija preduzeća po
pokriću potreba ulaganja u obrtnu imovinu i
podmirenju poslovnih obaveza u toku izvještajne
godine,
Racio nam pokazuje da je preduzeće u stanju da
nakon podmirenja potreba ulaganja u obrtna
sredstva i izmirenja svih poslovnih obaveza u toku
godine, stvori toliki neto poslovni priliv gotovine koji
mu omogućuje da iz njega otplati svoje obaveze.
RACIO ANALIZA OBRTA




Kada govorimo o obrtu imovine (ulaganja)
preduzeća onda se uobičajeno misli na kružni tok
sredstava,
Imovina preduzeća se dijeli na stalnu i tekuću
imovinu, pa se prvom smatraju imovinski dijelovi
čije se vraćanje u početno stanje odvija u periodima
dužim od jedne godine, a drugom skup imovinskih
dijelova kod kojih to traje kraće od jedne godine,
Imovina preduzeća ima zajednički smisao
produkovanja prihoda, naravno bremenitog
dobitkom,
Prihod je rezultat obrta imovine preduzeća.
RACIO ANALIZA OBRTA




Pod pojmom obrta prevashodno podrazumijevamo
moć imovine (sredstva ulaganja) preduzeća da
donosi prihod,
Obrt je moćna upravljačka poluga za oblikovanje
performansi preduzeća, prinosa na angažovana
sredstva i vlasnički kapital u krajnjoj liniji,
Obrt je od uticaja i na ocjene i projekcije vezane za
dugoročnu i možda posbno, kratkoročnu finansijsku
sigurnost ,odnosno, solventnost i likvidnost
preduzeća,
Dakle, što brži obrt (što efikasnije korišćenje)
sredstava preduzeća to veća solventnost i
likvidnost preduzeća .
RACIO OBRTA

1.
2.
3.
4.
5.
6.
Najvažniji instrumenti racio analize obrta
(efikasnost upravljanja sredstvima i izvorima
sredstava) su:
Racio obrta ukupne poslovne imovine,
Racio obrta kapitala,
Racio obrta tekuće (obrtne) imovine,
Racio obrta zaliha,
Racio obrta potraživanja od kupaca,
Racio obrta (izmirenja) obaveza prema
dobavljačima.
RACIO OBRTA UKUPNE POSLOVNE IMOVINE




Proizilazi iz odnosa godišnjeg prihoda od prodaje
proizvoda, robe i usluga i prosječnog stanja
ukupne poslovne imovine,
ROUPI=
Prosječna imovina se obrnula (prometnula) kroz
prihod od prodaje 1,42 puta u prvoj i 1,54 puta u
drugoj godini pokrivenoj našom analizom,
Vrijeme obrta imovine dobijamo podjelom broja
dana u godini sa raciom obrta poslovne imovine .
RACIO OBRTA KAPITALA




Pokazuje efikasnost korišćenja vlasničkog kapitala u
ostvarivanju prihoda,
ROK=
Racio obrta pokazuje koliko se prosječno angažovani
vlasnički kapital preduzeća obrnuo (prometnuo) u toku
jedne kalendarske godine,
Racio obrta kapitala je, naravno, veći od racia obrta
poslovne aktive zbog finansijskog leverage-a,
odnposno finansiranja dijela imovine iz pozajmljenih
izvora (dugova preduzeća).
RACIO OBRTA TEKUĆE (OBRTNE) IMOVINE




Obrt tekuće imovine je posebno značajan i po tome
što upravo iz njega proističe novčani tok, čak i u dijelu
ukalkulisane amortizacije, troškova rezervisanja i
drugih troškova koji ne zahtijevaju novčani izdatak pa
se uračunavaju u novčani tok,
U načelu, što brži obrt to lakše održavanje likvidnosti
preduzeća. Kod obrtne imovine to je sasvim očigledno,
ROTI=
Racio nam kazuje da su se prosječno angažovana
obrtna sredstva obrnula, odnosno vratila u početni
(novčani) oblik putem prihoda npr. 3,21 puta tokom
1997.g.
POJAM TROŠKOVA


1.
2.
3.
Troškovi predstavljaju vrijedonosno izraženo
trošenje ekonomskih dobara, odnosno proizvodnih
činilaca u cilju proizvodnje i prodaje učinaka
preduzeća i ostvarivanje dobitaka po tom osnovu
Obilježja troškova:
Količinska komponenta troškova (potrošnja
ekonomskih dobara – proizvodnih faktora),
Uslovljena učincima – potrošnja mora da bude u
vezi sa učincima,
Utrošene količine moraju biti vrijedonosno izražene
(cjenovna komponenta – nabav. cijena), odnosno
vrijednovane po odgovarajućim cijenama.
KLASIFIKACIJA TROŠKOVA



Ukupni troškovi – apsolutni iznos troškova nastao kao
proizvod količinske komponente (utrošaka) i cjenovne
komponente troškova ili sabiranjem tako dobijenih
vrijednosti,
Prosječni troškovi – predstavljaju troškove po jedinici
učinka. Do njih dolazimo dijeljenjem ukupnih troškova s
ukupnim učinkom za odnosni obračunski period ili
neposrednim vezivanjem odredjenih troškova za jedinicu
učinka (direktni troškovi) i dijeljenjem ukupnih ostalih
troškova s ukupnim učinkom perioda,
Marginalni – granični troškovi – podrazumijevaju
povećanje ukupnih troškova uslovljeno povećanjem obima
aktivnosti ili smanjenje ukupnih troškova uslovljeno
smanjenjem obima aktivnosti za jednu jedinicu aktivnosti.
Marginalnu jedinicu aktivnosti može predstavljati jedna
jedinica proizvoda , odnosno usluge ili nedjeljiv broj tih jed.
TROŠKOVI PO VRSTAMA, MJESTIMA I NOSIOCIMA


1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
Klasifikacija troškova po vrstama vrši se po kriterijumu
predmeta potrošnje. Šta je i u kojoj vrijednosti utrošeno tj.
Koji su troškovi u preduzeću nastali.Ovo je osnovna
klasifikacija troškova u preduzeću.
Klasifikacija:
Troškovi materijala izrade,
Troškovi ostalog materijala,
Troškovi goriva, energije i sl,
Troškovi plata, naknada i drugih ličnih troškova,
Troškovi usluga,
Amortizacija,
Troškovi poreza, taksa doprinosa i slični troškovi,
Troškovi finansiranja i
Ostali troškovi
TROŠKOVI PO VRSTAMA, MJESTIMA I
NOSIOCIMA


1.
2.
3.
Klasifikacija troškova po mjestima troškova izraz
je upravljačke potrebe čiju formulaciju predstavlja
pitanje: Gdje su, odnosno u kojim organizacionim
dijelovima su troškovi preduzeća nastali?
Tri su grupe upravljačkih potreba koje stoje iza
klasifikovanja troškova po mjestima:
Kalkulacione potrebe (vezivanje troškova za
nosioce troškova, prihoda i rezultata),
Kontrolne potrebe,
Informacione potrebe
TROŠKOVI PO VRSTAMA, MJESTIMA I
NOSIOCIMA




Razvrstavanje troškova po nosiocima uslovljeno
je upravljačkom potrebom iza koje stoji pitanje: U
vezi sa čim su troškovi nastali?
Riječ je o jednoj od ključnih , vjerovatno o najbitnijoj
informacionoj potrebi,
Nosioci troškova su konačni učinci preduzeća
namijenjeni prodaji.Oni su u krajnjoj liniji i nosioci
prihoda pa tako i nosioci rezultata za preduzeće,
Njihovi dobici i gubici, nakon pokrića preostalih
troškova preduzeća kao cjeline (troškova firme)
odredjuju vrstu i visinu ostvarenog rezultata
preduzeća tj. njegov dobitak ili gubitak.
FUNKCIONALNO KLASIFIKOVANJE
TROŠKOVA

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
Funkcionalno klasifikovanje troškova oslanja se na
funkcionalnu strukturu preduzeća.Primjenom tog principa
dolazi se do sledećih grupa troškova:
Troškovi nabavke (direktni utrošak nabavljenog
materijala,rezervnih dijelova, sitnog inventara),
Troškovi tehničke uprave (troškovi postojanja i rada svih
službi u čijoj je nadležnost tehničko tehnološko vodjenje),
Troškovi proizvodnje u užem smislu (uključuje sve troškve
organizacione spremnosti i rada osnovne i sporedne dj.),
Troškovi marketinga (troškovi distribucije ili troškovi prod.),
Troškovi opšteg upravljanja (upravno - administrativni),
Troškovi istraživanja i razvoja (istraživačko - razvojna),
Troškovi finansiranja preduzeća (poslovno – fnansijski pr.)
TROŠKOVI PROIZVODA I TROŠKOVI PERIODA


Troškovi proizvoda ili troškovi uključivi u zalihe
učinaka (troškovi koji se mogu uključiti u bilansnu
vrijednost zaliha nedvršene proizvodnje i gotovih
proizvoda, oni postaju rashodi tek kada proizvodi
budu prodati),
Troškovi perioda ili rashodima perioda (ne uključuju
se u vrijednost zaliha učinaka već neposredno u
rashode obračunskog perioda u kome su ti troškovi
nastali, nadoknadjuju se iz prihoda obračunskog
perioda),
TROŠKOVI PROIZVODA I TROŠKOVI PERIODA

1.
2.
3.


1.
2.
3.
4.
U troškove proizvoda tj. cijenu koštanja proizvedenih
učinaka ulaze troškovi sledećih fnkcija:
Opšti troškovi nabavke,
Troškovi tehničke uprave,
Troškovi proizvodnje u užem smislu.
Oni zajedno čine troškove proizvodnog funkcionalnog
područja.
Troškove rashoda perioda čine troškovi neproizvodnog
funkcionalnog područja tj:
Troškovi marketinga,
Troškovi opšteg upravljanja i administracije,
Troškovi istraživanja i razvoja,
Troškovi finansiranja preduzeća
TROŠKOVI PROIZVODA I TROŠKOVI PERIODA

1.
2.
3.
4.
5.
Potrebno je istaći:
Da je razlikovanje troškova proizvoda i troškova perioda od
presudnog značaja za realnost bilansiranja zaliha i
periodičnog rezultata preduzeća od strane finansijskog
knjigovodstva,
Da pouzdanog utvrdjivanja troškova proizvoda i troškova
perioda nema bez predhodnog funkcionalnog razvrstavanja
troškova,
Da funkcionalno klasifikovanje troškova nužno zahtjeva
njihovopredhodno obuhvatanje po mjestima troškova, bez
čega nema ni pouzdane kalkulacije,
Da je sve to neostvarivo bez analitičkog obračuna troškova
Odluke o troškovima proizvoda i troškovima perioda ne
mogu se donositi na bazi podataka o primarnim troškovima
preduzeća po vrstama i finansijskom knjigovodstvu.
POJEDINAČNI I OPŠTI TROŠKOVI




Pojedinačni troškovi se nazivaju i direktnim
troškovima a opšti indirektnim troškovima,
Ovdje je u pitanju kalkulacioni aspekt klasifikovanja
troškova,
Kalkulacija je skup postupaka utvrdjivanja
prosječnih troškova odnosno cijene koštanja
jedinice učinka,
Kada je u pitanju gotov proizvod, kalkulacija ima
zadatak utvrdjivanja njihove proizvodne cijene
koštanja i njihove pune cijene koštanja koja
uključuje još i troškove prioda koji se u fazi
realizacije vezuju za prodate proizvode i usluge.
POJEDINAČNI I OPŠTI TROŠKOVI





Pojedinačni (direktni) troškovi su svi oni troškovi za
koje se pouzdano zna na koji se proizvod odnose,
te se za njega mogu neposredno vezati,
Svi drugi troškovi su opšti (indirektni) i oni se u
odgovarajućoj mjeri vezuju za nosioce troškova,
O direktnim i indirektnim troškovima može se
govoriti i sa stanovišta mjesta troškova,
T o je slučaj sa platama režije, troškovima ostalog
materijala, amortrizacijom mašina i sl. za koje se
pozdano zna kom mjestu troškova pripadaju,
Obuhvatanje troškova po mjestima troškova
povećava tačnost kalkulacije.
PROPORCIONALNI, FIKSNI I MJEŠOVITI TROŠKOVI




Razlikovanje navedenih troškova vrši se po
kriterijumu ponašanja troškova u odnosu na obim
aktivnosti (proizvodnje i prodaje) preduzeća i
njegovih organizacionih dijelova,
Proporcionalne troškove nazivamo i varijabilnim
troškovima,
To su troškovi čiji ukupni iznos raste ili opada
srazmjerno rastu ili padu obima aktivnosti
preduzeća ili njegovog dijela,
Najčešći varijabilni troškovi su troškovi materijala
izrade, plate izrade, otpisa alata, pogonske
električne energije, goriva i drugih energenata.
PROPORCIONALNI, FIKSNI I MJEŠOVITI
TROŠKOVI





Fiksni troškovi su oni troškovi čiji je ukupan iznos nezavistan
od aktivnosti preduzeća ili njegovog dijela,
To su troškovi čiji su ukupni iznosi isti za nulti i najveći
stepen zaposlenosti kapaciteta, kao i za svaki stepen
zaposlenosti izmedju ta dva,
Primjer fiksnih troškova navode se vremenska amortizacija,
grijanje, troškovi osvjetljenja, netehnološke vode, troškova
usluga, troškovi poreza, taksi, doprinosa i članarina,
Mješoviti troškovi su onitroškovi koji se u masi ponašaju
različito od varijabilnih i fiksnih troškova pri promjenama
obima aktivnosti,
Riječ je o troškovima čiji se ukupni iznos povećava s
porastom obima aktivnosti i obrnuto ali ne srazmjerno obimu
aktivnosti (troškovi ostalog materijala, otpisa sitnog
inventara, tramsportnih usluga, ostalih proizvodnih usluga).
PRIHOD I CIJENA – UKUPNI, PROSJEČNI I
MARGINALNI PRIHOD




Ukupni poslovni prihod predstavlja tržišnu cijenu prodatih
proizvoda i usluga preduzeća (radi se o izlaznim količinama i
cijenama iz poslovnog procesa preduzeća),
Iz sučeljavanja ulaznih i izlaznih vrijednosti proističe
ostvarenje efikasnosti poslovnog procesa,
Prosječni prihod je zapravo cjenovna komponenta ukupnog
prihoda – riječ je o ostvarenoj ili planiranoj prosječnoj
prodajnoj cijeni nekog proizvoda ili usluge u toku odredjenog
perioda,
Marginalni prihod je iznos povećanja ili smanjenja ukupnog
prihoda po osnovu dodavanja ili oduzimanja jedinice
proizvoda (npr. Ako je dostignuti obim 10 jedinica,
marginalna jedinica proizvoda je jedanaesta ili deseta
jedinica već prema tome da li se radi o odluci dodavanja ili
oduzimanja jedne jedinice proizvoda),
CIJENA KAO ČINILAC PRIHODA





Preduzeće u svojoj politici cijena mora voditi računa o
elastičnosti tražnje za njegovim proizvodima i uticaj na
promjeni cijena,
Cijena nije jedini faktor obima prodaje, ali je bitan element
marketing-miksa,
U vodjenju politike cijena mora se strogo voditi računa i o
tome da je dobro postavljena ona cijena koja obezbjedjuje
najpovoljniji odnos na relaciji “obim-prihod-troškovi-dobitak”,
Veoma je bitno uvažavati troškovni aspekt problema,
Visoka prodajna cijena rezultuje smanjenim obimom prodaje
i proizvodnje, niži obim proizvodno – prodajne aktivnosti
rezultuje rastom prosječnih troškova (cijene koštanja)
jedinice proizvoda, odnosno usluge.
UKUPNI, PROSJEČNI I MARGINALNI
DOBITAK




Ukupni poslovni dobitak kao pozitivna razlika izmedju ukupnih
poslovnih prihoda i rashoda u neposrednoj je vezi sa ciljnom
funkcijom preduzeća i mjera je njenog ostvarenja,
Prosječni dobitak se odnosi na jedinicu prodatog proizvoda ili
usluge,
Do prosječnog dobitka se dolazi podjelom ukupnog planiranog
ili ostvarenog dobitka proizvoda, odnosno usluge s prodatom
količinom u toku perioda (vrijednost je ista za svaku jedinicu
ostvarene prodaje),
Marginalni dobitak je dobitak posljednje jedinice proizvoda za
koji povećavamo ili smanjujemo neki dostignuti obim
aktivnosti. To je pozitivna razlika izmedju rasta ili pada
ukupnog prihoda i povećanja ili smanjenja ukupnih troškova
po osnovu dodavanja ili oduzimanja jedne jedinice proizvoda
SISTEM OBRAČUNA TROŠKOVA I UČINAKA


1.
2.
3.
4.
Obračun troškova i učinaka je ne samo početni , već i
glavni dio upravljačkog računovodstva,
Glavni ciljevi obračuna troškova i učinaka:
Obezbjedjenje informacija o cijeni koštanja učinaka za
potrebe bilansiranja zaliha nedovršene proizvodnje i
gotovih proizvoda,
Obezbjedjenje informacija kformulisanja politike cijena
ratkoročnog analitičkog obračuna rezultata preduzeća za
potrebe planiranja i kontrole troškova,
Obezbjedjenje informacije za potrebe formulisanja politike
cijena i formiranja cijena proizvoda i usluga preduzeća,
Obezbjedjenje informacija za potrebe donošenja poslovnih
odluka.
SISTEM OBRAČUNA TROŠKOVA I UČINAKA

1.
2.

1.
2.
3.
Sistem obračuna troškova mogu se razlikovati po:
Vremenskom kriterijumu,
Kriterijumu sadržine cijene koštanja učinaka.
Po vremenskom kriterijumu treba razlikovati:
Sistem obračuna po stvarnim troškovima (stvarno nastale
troškove obračunskog perioda)
Sistem obračuna po normalnim troškovima (zasnovan na
korišćenju prosječnih prošlih troškova u nizu perioda za
potrebe obračuna u tekućem periodu),
Sistem obračuna po standardnim troškovima (unaprijed
utvrdjeni budući troškovi jedinice učinka).
SISTEM OBRAČUNA TROŠKOVA I UČINAKA

1.
2.
Po kriterijumu obuhvata tj. sadržine cijene koštanja učinaka
razlikuju se:
Sistemi obračuna po punim troškovima (punoj cijeni
koštanja), sistem obračuna troškova po kojima se u cijenu
koštanja
učinaka, u fazi proizvodnje, uključuju
odgovarajući iznosi svih troškova proizvodnje, a u rashode
realizovanih proizvoda, tj. u fazi realizacije još i
odgovarajući iznosi svih troškova uprave i prodaje,
Sistem obračuna po djelimičnim troškovima koji u cijenu
koštanja u fazi proizvodnje, uključuju pripadajuće iznose
samo odredjenih najčešće varijabilnih troškova proizvodnje,
a u rashode realizovanih proizvoda, u fazi realizacije, još i
odgovarajuće iznose samo nekih, najčešće samo
varijabilnih troškova uprave i prodaje.
SISTEM OBRAČUNA TROŠKOVA I UČINAKA

1.
2.
3.
U praksi se najčešće susreću sledeća tri sistema
obračuna troškova:
Sistem obračuna po stvarnim troškovima,
usmjeren isključivo na prošle troškove (stvarne
troškove obračunskog perioda),
Sistem obračuna po standardnim troškovima,
usmjeren na buduće pune troškove jedinice
učinka,
Sistem obračuna po standardnim varijabilnim
troškovima, koji za potrebe obračuna učinaka
koristi unaprijed utvrdjene dakle buduć varijabilne
troškove jedinice učinka.
SISTEM OBRAČUNA PO STVARNIM
TROŠKOVIMA



1.
2.
To je skup metoda i postupaka obračunavanja
stvarnih troškova i učinaka po stvarnim troškovima,
Ovaj sistem obračuna troškova podrazumijeva
naknadnu kalkulaciju cijene koštanja učinaka
preduzeća
Pri tom polazi se od odredjenih načela:
Načelo uzročnosti (zaračunati samo one troškove
koji su stvarno nastali),
Načelo prosječnih troškova (zaračunati troškove
koji su stvarno nastali i one troškove koji na
nosioce u prosjeku otpadaju).
SISTEM OBRAČUNA PO STVARNIM TROŠKOVIMA
Kalkulacija stvarne cijene koštanje proizvoda X
Obim proizvodnje 80 jed.
Obim prodaje 60 jed.
Elementi cijene koštanja
Ukupni iznos Po jedinici
1.Troškovi materijala izrade
48.000,00
600,00

2. Troškovi plata izrade
3. Opšti varijabilni troškovi pr.
4. Opšti fiksni troškovi proizvodnje
5. Stvarna proizvodna C.K.
6. Troškovi uprave i prodaje
a) OFT uprave i administracije
b) OVT prodaje
c) OFT prodaje
7. Stvarna komercijalna cijena(5+6)
30.000,00
22.000,00
50.000,00
150.000,00
33.000,00
18.000,00
6.000,00
9.000,00
183.000,00
375,00
275,00
625,00
1875,00
550,00
300,00
100,00
150,00
2425,00
SISTEM OBRAČUNA PO STANDARDNIM
TROŠKOVIMA




Sistem obračuna po standardnim troškovima predstavlja
skup načela metoda i postupaka obračunavanje stvarnih
troškova i učinaka po standardnim troškovima s ciljem
zadovoljavanja informacionih potreba,
Predmet obračuna je isti kao i u sistemu obračuna po
stvarnim troškovima. To su stvarni troškovi i ostvareni učinci,
U sistemu obračuna po stvarnim troškovima vrednovanje
utrošaka vrši se po stvarnim nabavnim cijenama i u fazi
obuhvatanja primarnih troškova po vrstama za preduzeće u
cjelini i u fazi vezivanja stvarnih troškova za mjesto
troškova,
U sistemu obračuna po standardnim troškovima svi troškovi
i učinci u svim obračunskim fazama vrednuju se i priznaju
po njihovim standardnim nabavnim cijenama i cijenama
koštanja
SISTEM OBRAČUNA PO STANDARDNIM
TROŠKOVIMA
Kalkulacija standardne cijene koštanje proizvoda X
Praktični kapacitet 1200 jedinica godišnje
Elementi cijene koštanja
Ukupni troškovi Po jedinici
1.Troškovi materijala izrade
- - 550,00
2. Troškovi plata izrade
- - 350,00
3. Opšti varijabilni troškovi pr.
240.000,00
200,00
4. Opšti fiksni troškovi proizvodnje 600.000,00
500,00
5. Stvarna proizvodna C.K.
- - 1.600,00
6. Troškovi uprave i prodaje
- - 330,00
a) OFT uprave i administracije
216.000,00
180,00
b) OVT prodaje
72.000,00
60,00
c) OFT prodaje
108.000,00
90,00
7. Stvarna komercijalna cijena(5+6) - - 1.930,00

OBRAČUN I OBUHVATANJE TROŠKOVA
MATERIJALA

Troškovi materijala predstavljaju najvažniju vrstu troškova proizvodnog
preduzeća-to je vrijednosni izraz trošenja materijala izrade,

Troškovi materijala mogu se podijeliti na troškove osnovnog i pomoćnog
materijala,

Troškovi osnovnog mateijala podrazumijevaju se vrijedonosni izraženi
utrošci sirovine i materijala, nabavljenih dijelova i sklopova,
poluproizvoda i sl.

Troškovi pomoćnog materijala podrazumijevaju vrste materijala koje
pomažu da proizvod dobije odgovarajući izgled i kvalitet (vijci, okov,
boje, lakovi i sl),
UTVRĐIVANJE KOLIČINA UTROŠENOG
MATERIJALA

Postoje četiri metode utvrdjivanja količinske komponente troškova
materijala. To su:
1. Metoda ulaza (izjednačavanje utrošaka sa ulazom),
2. Metoda inventarisanja (popisivanja),
3. Metoda retrogradnog utvrdjivanja utrošaka,
4. Metoda skontiranja.

Metoda ulaza zasniva se na pretpostavci nepromijenjivih zaliha
meterijala , tj. podudarnosti nabavljenih i utrošenih količina. Tada se
nabavljene količine, obračunate po stvarnim nabavnim cijenama u cjelini
uključuju u troškove materijala za odnosni obračunski period. Riječje o
najednostavnijem utvrdjivanju utrošaka materijala. Ova metoda
primjenljiva je za manje vrijedne materijale i za materijale koje imaju
stabilne nabavne cijene.
UTVRĐIVANJE KOLIČINA UTROŠENOG
MATERIJALA

Matoda inventarisanja spada u grupu indirektnog utvrdjivanja
količina utrošenog materijala. Utrošene količine materijala
proističu iz obrasca:
Inventarno stanje materijala na početku perioda
+ Nabavljene količine materijala u toku perioda
- Inventarno stanje materijala na kraju perioda
= Utrošene količine materijala u toku perioda


Primjena ove metode podrazumijeva redovno obuhvatanje samo
ulaza materijala, dok čini izlišnim tekuće obuhvatanje izlaza
materijala pa prema tome i trebovanje materijala i njihovu obradu,
Svi utrošci materijala u toku perioda obuhvataju se samo jednom,
jednim izlaznim stavom na kraju perioda, što ovu metodu čini
administrativno jednostavnom
UTVRĐIVANJE KOLIČINA UTROŠENOG
MATERIJALA

Metoda retrogradnog utvrdjivanja utrošaka materijala takodje
spada u grupu indirektnog izračunavanja količinske komponente
troškova materijala s tim što se ishodište u ovom slučaju
pojavljuje ostvarena proizvodnja, odnosno količina proizvedenih
poluproizvoda i gotovih proizvoda u toku perioda za koji se
količina utrošenog materijala utvrdjuje,

Utrošena
količina materijala
= Ostvarena količina
proizvoda ili poluprozvoda u toku
perioda

x
Normativ materijala
po jedinici proizvoda
ili poluproizvoda
Ova metoda podrazumijeva tekuće obuhvatanje samo ulaza
materijala, dok čini nepotrebnim tekuće obuhvatanje utrošaka
materijala i njihovo dokumentovanje brojnim trebovanjima
materijala.
UTVRĐIVANJE KOLIČINA UTROŠENOG
MATERIJALA


Metoda skontriranjanaziva se i metodom tekućeg obuhvatanja
utrošaka materijala. To je metoda direktnog utvrdjivanja količina
utrošenog materijala. Metoda funkcioniše po obrascu:
Početno stanje materijala
+ Nabavljene količine materijala (ulaz)
- Utrošene količine (izlaz)
= Krajnje stanje materijala
Pošto se po ovoj metodi pored nabavke (ulaza) materijala tekuće
(stalno) obuhvataju i utrošene količine materijala, ona raspolaže
mogućnošću stalnog izvodjenja količinskog stanja materijala u
magacinu poslije svakog ulaza i izlaza, što se na odgovarajućim
nosiocima podataka o materijalu i čini. Dokumentacionu podlogu
predstavlja trebovanje materijala (vrsta, broj i trebovanje
materijala).
VRIJEDNOVANJE UTROŠENOG MATERIJALA

Vrijednovanje utrošenog materijala može biti vršeno po sljedećim glavnim
metodama:
1. Metod stvarnih nabavnih cijena,
2. Metod dnevne cijene,
3. Metod stalne obračunske cijene, tj metod planske nabavne cijene,



Metod stvarnih nabavnih cijena operišu cijenama čija se sadržina utvrdjuje u
momentu nabavke,
Metode koje u vrijednovanju utrošenog materijala operišu sa stvarnim nabavnim
cijenama ne utiču na način knjigovodstvenog obuhvatanja nabavne cijene tj
ulaza materijala. Ulaz materijala se po svakojod njih obuhvata po stvarnim
nabavnim cijenama,
Razlike izmedju metoda pojavljuju se na izlaznoj strani računa materijala, gdje
metode stvarnih nabavnih cijena nude različite odgovore na pitanje: da li utroške
materijala vrijednovati po njihovim specifičnim (stvarno plaćenim) po najstarijim,
po najnovijim ili po prosječnim cijenama (Metod FIFO –prva ulazna je i prva
izlazna cijena,LIFO –posljednja ulazna je prva izlazna cijena,HIFO –najviša
ulazna je prva izlazna cijena).
VRIJEDNOVANJE UTROŠENOG MATERIJALA
1. Bruto
fakturna cijena
2. Trgovački popusti dobavljača (redovni rabat, količinski rabat, drugi
cjenovni diskonti sadržani u fakturi ili prilozima)
3. Neto fakturna cijena (1-2)
4. Zavisni troškovi nabavke (posrednička provizija, troškovi prevoza,
osiguranje,carina i sl. troškovi uslovljeni nabavkom)
5. Nabavna cijena (3+4)

Metoda dnevne cijene nameće vrijednovanje utrošaka materijala
po cijenama ponovne nabavke na dan vrijednovanja, odnosno
obračuna materijala. Cijena ponovne nabavke kvalitativno se ne
razlikuje od stvarne nabavne cijene, što znači da obuhvata iste
konstitutivne elemente (neto fakturna cijena i svi zavisni troškovi
nabavke) ali u aktuelnim tržišnim iznosima na dan vrijednovanja.
VRIJEDNOVANJE UTROŠENOG MATERIJALA

Metoda planske nabavne cijene su unaprijed utvrdjene cijene po kojima se u
toku perioda obuhvataju sve promjene na ulaznoj i izlaznoj strani računa stanja
materijala, što znači vrijednovanje utrošenih količina materijala po stalnim
cijenama,

To podrazumijeva obuhvatanje i identifikovanje na posebnom sintetičkom računu
odstupanja stvarnih od planskih nabavnih cijena pri knjiženju svake nabavke,

Ovo će periodično, zbog potreba pogonskog obračuna obično mjesečno, biti na
odgovarajući način dijeljenja na dio koji se odnosi na utrošeni materijal i na dio
koji pripada preostalim zalihama da bi prvi od njih bio dalje sintetički knjižen tj.
pratio ukupno utrošeni materijal,

Metoda planskih nabavnih cijena popularna je i zbog toga što se podjelom
ukupnih odstupanja od planskih nabavnih cijena na utrošeni dio i na zalihe po
računu srazmjere, njeni efekti svode na efekte metode prosječne nabavne
cijene.
OBRAČUN I OBUHVATANJE TROŠKOVA
PLATA,NAKNADA I DRUGIH LIČNIH TROŠKOVA




Podjela troškova preduzeća po kriterijumu vrsta utrošenih
činilaca:
1. Troškove materijala (uključujući i energiju),
2. Troškove stalnih (u vezi sa stalnim) sredstvima,
3. Troškove usluga i
4. Lične troškove (plate, naknade i drugi lični troškovi)
Troškovi plata, naknada i drugi lični troškovi predstavljaju
jednu od četiri velike grupe troškova preduzeća što dovoljno
govori o njihovom velikom značaju,
Za preduzeće oni su sastavni dio cijene koštanja, kao što su
i ostale pomenute grupe troškova,
U cilju boljeg razumijevanja nameće se neophodnost
dubljeg raščlanjivanja troškova plata na:
OBRAČUN I OBUHVATANJE TROŠKOVA
PLATA,NAKNADA I DRUGIH LIČNIH TROŠKOVA
1. Troškove plata izrade (direktnih plata),
2. Troškova plata režije (indirektnih plata),
3. Troškove naknada,
4. Druge lične troškove.



Troškove direktnih plata (plata izrade) predstavljaju zaradjene bruto
iznose od strane onih radnika u proizvodnji koji obavljaju operacije
izrada nosilaca troškova (proizvoda i proizvodnih usluga namijenjenih
tržištu) i to samo za vrijeme dok na tim učincima stvarno rade,
Oni su uobičajeno proporcionalni (varijabilni) troškovi u odnosu na obim
proizvodnje i direktni (pojedinačni) troškovi u pogledu zaračunljivosti
nosiocima troškova,
Troškove plata izrade ne treba izjednačavati sa troškovima plata
proizvodnje koji su širi pojam
OBRAČUN I OBUHVATANJE TROŠKOVA
PLATA,NAKNADA I DRUGIH LIČNIH TROŠKOVA

Troškovi plata režije (indirektnih plata) uključuju plate režije neposrednoproizvodnih radnika za vrijeme čekanja posla u proizvodnji i plate režije
u neproizvodnim funkcijama preduzeća,

Prvi se nazivaju troškovima plata proizvodne režije a obuhvataju bruto
plate neposredno-proizvodnih radnika za vrijeme čekanja posla (usljed
nedostatka porudžbina, materijala, prekida snabdijevanja energijom i
zastoja) kao i ukupne bruto plate ostalih zaposlenih u proizvodnom
funkcionalnom području, koji primaju samo taj vid plata,

Drugi dio plata režije često se naziva troškovima plata upravno prodajne
režije, a uključuje ukupne bruto zarade zaposlenih na poslovima uprave,
marketinga, finansija, istraživanja i razvoja, računovodstva i sličnim
poslovima,
OBRAČUN I OBUHVATANJE TROŠKOVA
PLATA,NAKNADA I DRUGIH LIČNIH TROŠKOVA

Razgraničenje izmedju plata proizvodnje i upravno-prodajne režije
uslovljen je i organizacionom strukturom preduzeća, odnosno njegovom
podjelom na proizvodno funkcionalno područje i neproizvodne funkcije,

Troškovi plata režije su uobičajeno fiksni troškovi, nezavisni od obima
proizvodnje i prodaje,tj. indirektni opšti troškovi,

Troškovi naknada i drugi lični troškovi su različiti od troškova plata
izrade i troškova plata režije pa ih zato u fazi obračuna vrsta troškova i
treba posebno obračunavati i obuhvatati,
Pošto su u pogledu ponašanja u odnosu na obim aktivnosti fiksnog
karaktera, a sa stanovišta nosilaca troškova spadaju u opšte troškove
(indirektne) troškove, dakle ne donose ništa novo u odnosu na plate
režije.

OBRAČUN TROŠKOVA PLATA IZRADE




Plate izrade imaju naravno svoju količinsku i svoju cjenovnu
komponentu.
Neto cijena rada utvrdjuje se kolektivnim ugovorom koji zaključuju
sindikat, privreda (kod nas preko privredne komore) i država kao i
posebnim kolektivnim ugovorom važećim za grupacije preduzeća i
pojedinačnim ugovorom u samom preduzeću,
Bruto cijena rada uključuje joši zakonom utvrdjene poreze, doprinose i
druga davanja iz bruto plata,
Dobrovoljna davanja koja bi bila uključena u bruto cijenu rada kod nas
nisu uobičajena iako nisu izričito zabranjena,
Troškovi plata izrade mogu se obračunati i pojaviti kao:
1. Plate izrade prema vremenu provedenom na radu,
2. Plate izrade prema ostvarenom učinku tj akordu,
3. Plate izrade po premijskom sistemu plaćanja.

OBRAČUN TROŠKOVA PLATA IZRADE
Obračun plate izrade po vremenu vrši se primjenom ugovorene cijene rada po satu,
danu, sedmici ili mjesecu –na vrijeme radnika provedeno na radu nezavisno od
učinka koji on za to vrijeme ostvari,
U masovnoj proizvodnji za jednu proizvodnu fazu ima sljedeći izgled:
OBRAČUN PLATA IZRADE PO UČINKU-AKORDU

Ovo je motivaciono usmjeren sistem plaćanja direktnog rada,

Iznosi plata izrade pojedinih radnika, mjesta troškova i za
preduzeće u cjelini, srazmjerni su, po ovom sistemu plaćanja
količini kvalitetno izvršenih operacija, izradjenih dijelova i
proizvedenih proizvoda u toku obračunskog mjeseca,
Osnovni smisao ovog sistema je u obezbjedjenju sljedećeg:
1. Da radnici povećanjem učinka ostvare veće plate,
2. Da preduzeće postigne smanjenje prosječnih troškova plata po
jedinici proizvoda i
3. Da se poveća dobit preduzeća

OBRAČUN PLATA REŽIJE

Plate režije uključuju dio plata direktnih radnika koje im se priznaju kada
u toku perioda rade i na režijskim poslovima , za vrijeme čekanja na
posao i za časove nerada, po drugim priznatim osnovama za vrijeme
prisustva na poslu, ukupne plate ostalih zaposlenih u proizvodnji i
ukupne plate zaposlenih u neproizvodnim funkcijama preduzeća,

Za preduzeće ovo su fiksni troškovi opšteg karaktera sa stanovišta
nosilaca i direktni troškovi sa stanovišta mjesta troškova,

Plate režije obračunava se i i plaćaju uglavnom po vremenu
provedenom na radu ,

Obračun plata režije kao i na tome zasnovan platni spisak treba i mogu
da budu segmentiranisamo po mjestima troškova kojima korisnici plata
režije pripadaju, odnosno da ne treba i ne mogu biti segmentirani joši po
porudžbinama u slučaju proizvodnje po individualnim porudžbinama.
OBRAČUN NAKNADA I DRUGIH LIČNIH TROŠKOVA

Posebnu pažnju posvetiti naknadama za vrijeme godišnjeg odmora,

Ostvarivanje prava na ovu naknadu i njena isplata radnicima odigravaju
se u obračunskom mjesecu kada radnici koriste godišnji odmor,

Za vrijeme godišnjih odmora radnici ne ostvaruju nikakav učinak ali je
specifično što se učinci, po čijem osnovu je ostvaren pravo na godišnji
odmor i naknada plata za to vrijeme, nalaze u drugim mjesecima a ne u
mjesecu kada se odnosna naknada obračunava,

Zato se preporučuje da naknade plata za godišnje odmore budu
godišnje planirane i svakog mjeseca u odgovarajućem iznosu
ukalkulisane na teret troškova preduzeća.