KAZNENOPRAVNE SANKCIJE

Pojam i vrste kaznenopravnih sankcija

 vrsta pravne sankcije tj. prinudne mjere predviđene pravnim propisima koja se primjenjuje na počinitelje protupravnih ponašanja  značajka bilo koje pravne sankcije je u tome što iza nje uvijek stoji državna prinuda odnosno određena represija  primjena kaznenopravne sankcije ne ovisi o osobi koja je počinjenim kaznenim djelom oštećena, ona se uvijek primjenjuje u interesu zajednice, a ne u interesu pojedinca  kaznenopravna sankcija predstavlja oduzimanje ili ograničavanje nekog prava osobi prema kojoj se primjenjuje (npr. oduzimanje slobode, imovine i sl.). Zbog toga je sustav sankcija vrlo važno pitanje kaznenog prava jedne države

     karakteristike kaznenopravne sankcije: prinudne mjere kojima je cilj sprečavanje kriminaliteta ili zaštita društva od kriminaliteta premda im to nije cilj, predstavljaju zapravo određeno zlo za počinitelja mjere određene samo zakonom u skladu s načelom zakonitosti djela i kaznenopravne sankcije (čl. 2. KZ) mjere koje može izricati samo sud na temelju provedenog postupka koji je određen zakonom mjere kod kojih je zakonom određeno trajanje njihove primjene, te se nijedna kaznenopravna sankcija ne može propisati i primijeniti na neodređeno vrijeme

  pojam kaznenopravne sankcije kao prinudne mjere

oduzimanja ili ograničavanja prava određenog trajanja s ciljem zaštite društva od kriminaliteta koju na temelju kaznenog zakona primjenjuje sud u kaznenom postupku prema počinitelju kaznenog djela

vrste kaznenopravnih sankcija koje se mogu propisati i primijenjiti prema odraslim počiniteljima u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu su: kazne (i supstituti njihovog izricanja ili izvršenja) i sigurnosne

mjere

→ dualistički sustav kaznenopravnih sankcija)

DUALISTIČKI SUSTAV KAZNENOPRAVNIH SANKCIJA U HKZ KAZNE SIGURNOSNE MJERE NOVČANA KAZNA

UVJETNA OSUDA

KAZNA ZATVORA

RAD ZA OPĆE DOBRO

DUGOTRAJNI ZATVOR

1

Obvezno psihijatrijsko liječenje,

2

Obvezno liječenje od ovisnosti,

3

Obvezan psihosocijalni tretman,

4

Zabrana obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti,

5

Zabrana upravljanja motornim vozilom,

6

Zabrana približavanja,

7

Udaljenje iz zajedničkog kućanstva,

8

Zabrana pristupa internetu i

9

Zaštitni nadzor po punom izvršenju kazne zatvora

  

Kazne i kažnjavanje

Pojam i svrha kazne (apsolutne, relativne i mješovite teorije) Sustav kazni (glavne i sporedne kazne): novčana kazna, kazna zatvora i kazna dugotrajnog zatvora (čl. 40. st. 1. KZ) Pojam i vrste odmjeravanja kazne (zakonsko i sudsko odmjeravanje). Sudsko odmjeravanje kazne: opće pravilo o odmjeravanju kazne (olakotne i otegotne okolnosti), ublažavanje kazne (ograničeno i neograničeno), oslobođenje od

kazne, odmjeravanje kazne za stjecaj kaznenih

djela (jedinstvena kazna i metode njenog izricanja: kumulacija, apsorpcija i asperacija), odmjeravanje

kazne osuđenoj osobi

  

Pojam i svrha kazne

Kazna je najstarija i danas još uvijek glavna vrsta kaznenopravne sankcije koja predstavlja oduzimanje

ili ograničavanje temeljnih sloboda i prava

počinitelja kaznenog djela - u dugom povijesnom razvitku reakcije na nedopuštena ponašanja bila ujedno i jedina sankcija. Kao jedina sankcija u određenim je društvima i povijesnim razdobljima bila surova, drastična, tjelesna, nehumana (doba smrtne kazne i teških tjelesnih kazni).

Jedno od važnijih pitanja koja se pojavljuju pri primjeni kazne - temelj ili pravna osnova kazne - temeljem čega društvo ima pravo kažnjavanja (

pojedinaca u njemu

ius puniendi ): to pitanje je različito rješavano od strane različitih filozofskih pravaca, temelj prava na primjenu kazne nalazi se u

nužnosti i korisnosti kazne za zaštitu društva i

Drugo pitanje, povezano s pravnom osnovom primjene kazne, je pitanje svrhe kažnjavanja odnosno što je cilj izricanja i izvršenja kazne. Odgovor na ovo pitanje pokušavaju dati tri grupe teorija

  Apsolutne teorije: smisao i opravdanje kazne nalaze u pravednoj odmazdi (stoga se nazivaju i teorije odmazde ili

retribucije

) - kazna nema neku posebnu svrhu, ona je sama sebi cilj, jer je razlog njene primjene vraćanje počinitelju onoga (zla) što je on učinio drugoj osobi (talionsko načelo: oko za oko, zub za zub kazna negacija zločina.

) - Kant i Hegel (kategorički imperativ apsolutne pravednosti) po kojima je Relativne teorije: pronalaze smisao i opravdanje kazne samo ako se s njome postiže određena svrha tj. ako je usmjerena ka određenom cilju - spriječiti buduće počinjenje kaznenih djela, pa se ove teorije nazivaju i teorijama prevencije - relativne su teorije okrenute budućnosti, a dijele se u dvije podgrupe ovisno o pravcu djelovanja kazne: a) t. generalne ili opće prevencije: svrha je kazne utjecaj na sve građane da ne čine kaznena djela (zastrašivanjem, opomenom ili psihološkom prinudom), b) t. specijalne prevencije: kazna ima svrhu da konkretnog počinitelja odvrati od budućeg počinjenja kaznenih djela (zastrašivanjem pojedinca ili njegovim popravljanjem).

   Mješovite ili eklektičke teorije: kombiniraju zahtjeve pravedne odmazde (retribucije) i prevencije, pa kazna mora preventivno djelovati, ali ona je i odmazda za počinjeno djelo uglavnom prihvaćene mješovite teorije o svrsi kažnjavanja Kazneni zakon sadrži i posebnu odredbu o svrsi kažnjavanja (čl. 41.): “Svrha kažnjavanja je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

“



Smisao kažnjavanja sastoji se u postizanju načela pravednosti, u društvenoj osudi, specijalnoj (individualnoj prevenciji), resocijalizaciji, generalnoj, izrijekom se ne spominje retribucija, ali ju je nemoguće negirati: odmazda postoji kod svih kazni u manjoj ili većoj mjeri, jer sud izriče kaznu prema težini kaznenog djela. Odmazda je krajnja, ali prateća nužnost u smislu zaštite društva od najtežih kaznenih djela.

Formalni pojam kazne

        određuje se prema pravnim elementima kazne: pretpostavka za izricanje kazne je počinjeno kazneno djelo; kazna mora biti predviđena zakonom; kaznu može izreći samo sud u kaznenom postupku; kazna se može izreći samo počinitelju koji je kriv; kazna se sastoji u oduzimanju ili ograničavanju nekog pravnog dobra počinitelja, kazna je sredstvo za zaštitu društva od kriminaliteta.

Ovo su zajednički formalni elementi svake kazne temeljem kojih se može odrediti njezin pojam: kazna

je kaznenopravna sankcija koja se sastoji u oduzimanju ili ograničavanju nekog prava počinitelja, koja je zakonom predviđena i koju izriče sud u zakonom predviđenom postupku počinitelju koji je kriv za počinjeno djelo u cilju zaštite društva od kriminaliteta.

Značajke kazni

 Pored ovih bitnih zajedničkih elemenata teorija kaznenog prava smatra da kazna mora imati i sljedeće karakteristike: a) mora biti osobna tj. mora pogađati samo počinitelja (međutim, svaka kazna posredno pogađa i druge osobe) b) mora biti razmjerna tj. odgovarati stupnju krivnje, vrsti i težini djela c) mora biti djeljiva tj. takva da se može dozirati prema količini d) mora biti opoziva ili popravljiva e) mora biti humana ili čovječna tj. ne smije izazivati patnje

   

Sustav kazni. Novčana kazna. Kazna zatvora. Zamjena kazne zatvora. Uvjetni otpust

Sustav kazni: pod kaznenim sustavom određenog kaznenog prava podrazumijevaju se vrste kazni, njihov međusobni odnos, način određivanja kazni u zakonu, te pravila o sudskom odmjeravanju kazni.

KZ predviđa tri vrste kazni - novčanu kaznu, kaznu

zatvora i dugotrajni zatvor

dijeli kazne na glavne i sporedne kazne: glavne - zakon ih predviđa uz pojedino djelo kao osnovnu mjeru kažnjavanja tj. one koje se same ili samostalno mogu izreći sporedne - mogu se izreći samo uz glavnu kaznu kao dopunska mjera kažnjavanja K. zatvora: samo glavna kazna, novčana kazna: glavna i sporedna kazna. Za k. dj. počinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije propisana zakonom ili kad je zakonom propisano da će se počinitelj kazniti zatvorom ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora (čl. 40. ST. 5. KZ-a).

SUSTAV KAZNI U HKZ NOVČANA KAZNA KAZNA ZATVORA DUGOTRAJNI ZATVOR RAD ZA OPĆE DOBRO UVJETNA OSUDA

       način propisivanja kazni u zakonu: KZ prihvaća sustav relativno određenih kazni: za svako djelo propisana je kazna u određenim okvirima ili granicama - određivanje donje i gornje granice kazne u skladu je s načelom zakonitosti propisivanja kazni, a istovremeno omogućava da se pri sudskom odmjeravanju kazna uskladi s konkretnom situacijom većina ne prihvaća ni sustav apsolutno neodređenih niti sustav apsolutno određenih kazni (predviđene kazne u fiksnom iznosu) koji su ili protivni načelu zakonitosti ili načelu individualizacije Karakteristike hrvatskog kaznenog sustava: sadrži mali broj vrsta kazni, svega tri, nema tjelesne kazne; kazne su propisane u zakonu u granicama ili rasponu; glavne i sporedne kazne mogu se izreći samo kada je to predviđeno zakonom. Jedina iznimka od načela zakonitosti u izricanju kazne je novčana kazna koja se kao sporedna može izreći i kad nije propisana zakonom za kaznena djela počinjena iz koristoljublja, i za kazneno djelo može se izreći samo jedna kazna kao glavna, a druga samo kao sporedna.

  

NOVČANA KAZNA (čl. 42.KZ)

Propisuje se i izriče u dnevnim iznosima (st.42.st.1.),pojam dnevni dohodak zamijenjen je pojmom dnevni iznos jer dnevni iznos ne predstavlja samo dohodak, nego podrazumijeva i počiniteljeve nužne životne troškove Donja granica novčane kazne je podignuta na 30, a gornja na 360 dnevnih iznosa (ekvivalent kazni zatvora od jednog mjeseca odnosno jedne godine) kriteriji za utvrđenje broja dnevnih iznosa → posebno je naglašeno da se ne uzimaju u obzir imovinske prilike (jer one dolaze do izražaja u visini dnevnog iznosa) (st.42.st.3.)

  kriteriji za utvrđivanje visine dnevnog iznosa(st.42.st.4.): kod određivanja visine dnevnog iznosa uzimaju u obzir i prihodi i imovina (uzimaju se u obzir i potencijalni prihodi koje bi osoba od te imovine mogla ostvariti — npr. vrijednost nekretnina u kojima počinitelj ne stanuje, a ne iznajmljuje ih uštedevina od koje ne ostvaruje kamate) → dnevni iznos ne može biti manji od dvadeset kuna ni veći od deset tisuća kuna U stavku 5. uvedena je mogućnost slobodne ocjene, ali uz uvjet da bi pobliže utvrdivanje okolnosti važnih za utvrdivanje visine dnevnog iznosa "bilo povezano s nerazmjernim teškoćama"

  U stavku 6. uređeno je pitanje rokova plaćanja novčane kazne; "

u roku koji odredi sud, a koji ne može biti kraći od trideset dana niti duži od šest mjeseci, a može mu se naložiti obročna otplata u roku do jedne godine

." U stavku 7. uvodi se pogodovanje osudenika u slučaju promjene imovinskih prilika (daje se mogućnost sudu da na zahtjev osuđenika produlji rok za isplatu novčane kazne odredi obročnu otplatu u produljenom roku ako je do neplaćanja novčane kazne došlo zbog znatnog pogoršanja imovinskih prilika osuđenika nakon donošenja presude —na zahtjev osudenika rok plaćanja može se produljiti do dvadeset i četiri mjeseca odrediti obročna otplatu u tom roku

  

ZAMJENA NEPLAĆENE NOVČANE KAZNE (čl. 43.KZ)

Kad novčana kazna nije u cijelosti ili djelomično plaćena u roku koji je određen presudom prvo će se pokušati naplatiti prisilno (stavak 1.).

Ako se nije moguće prisilno naplatiti u roku od tri mjeseca, novčana kazna će se uz pristanak osuđenika zamijeniti radom za opće dobro (stavak 2.). stavak 3. i 4. predviđa zamjenu kaznom zatvora (supletorni zatvor) ako osuđenik ne izvrši rad za opće dobro u cijelosti ili djelomično ili ne da pristanak za rad za opće dobro

→ Zakonodavac primjenjuje supletorni zatvor kao zadnje sredstvo i sve ostale mogućnosti se moraju pokušati iskoristiti prije njegova izricanja  Prilikom zamjene jedan dnevni iznos se izjednačuje s jednim danom zatvora ili s dva sata rada za opće dobro (dva sata rada za opće dobro uzimaju se kao ekvivalent jednom danu zatvora odnosno jednom dnevnom iznosu kod novčane kazne jer se smatra da dnevno uz redovito osam satno radno vrijeme osoba može maksimalno raditi još dva sata za opće dobro); supletorni zatvor ne može trajati dulje od 12 mjeseci



Stavak 5. pobliže uređuje postupak u slučaju plaćanja novčane kazne nakon pravomoćnosti odluke o zamjeni, a stavak 6. u slučaju da novčanu kaznu ne plati osoba koja u Republici Hrvatskoj nema prebivalište

     

KAZNA ZATVORA (čl. 44. KZ)

Opći minimum kazne zatvora 3 mjeseca- opći maksimum 20 godina (st.1.) Izricanje kazne zatvora (st.2.): u trajanju do šest mjeseci izriče se na pune mjesece i dane u trajanju duljem od šest mjeseci izriče se na pune godine i mjesece (osim kod primjene odredaba o stjecaju ) Specifičnost u zamjeni novčane kazne zatvorskom kaznom: zatvor se izriče na pune dane, a njegova duljina može biti i kraća od tri mjeseca (opci minimum) (st.3.) Stavak 4. u skladu sa suvremenim tendencijama otvara mogućnost izdržavanja kazne zatvora u trajanju do jedne godine u domu



IZNIMNOST KRATKOTRAJNE KAZNE ZATVORA (čl. 45. KZ)

Nedostaci kratkotrajnih zatvorskih kazni     nad osobom osuđenom kaznom zatvora u trajanju do 6 mjeseci iluzorno je očekivati da se može provesti bilo kakav svrhoviti penalni tretman (postupak resocijalizacije); osudenik je tijekom izdržavanja kazne izložen tzv. zatvorskoj infekciji; uspostavljaju se kriminalne sveze za djelovanje pro futuro; kazna je više odmazda nego sankcija kojom se može polučiti kakva takva korist; gubi se posao; ionako prepuni zatvori opterećuju se smještajem osoba osuđenih na kratkotrajne kazne zatvora; kazna se izdržava u lokalnim zatvorima i u neadekvatnim prostorijama, s nedovoljnim brojem kvalificiranih osoba.

  

Takva kazna pozitivni „šok" učinak može postići samo u odnosu na relativno mali broj osuđenika. IzIaz iz postojeće situacije je izvršenje kratkotrajne kazne zatvora u posebnim zatvorima; zamjena kazne zatvora novčanom kaznom, radom za opće dobro; radom izvan zatvora, a prebivanjem u njemu samo noću; vikend zatvor; kućni zatvor i sl. Sukladno tome i Kazneni zakon



" Kaznu zatvora u trajanju do šest mjeseci sud može izreći samo ako se može očekivati da se novčana kazna ili rad za opće dobro neće moći izvršiti ako se novčanom kaznom, radom za opcce dobro ili uvjetnom osudom ne bi mogla postići svrha kažnjavanja . "(čl. 45. st. 1.)

   

KAZNA DUGOTRAJNOG ZATVORA (čl. 46.)

Posebna vrsta kazne za najteže i najpogibeljnije oblike teških kaznenih djela KDZ je uvijek propisana alternativno uz kaznu "običnog" zatvora —nikada ne može propisati kao jedina glavna kazna za određeno kazneno djelo(primjerice kod kaznenog djela genocida (čl. 88. st. 2.), zločina agresije (čl. 89. st. 1.) ili teškog ubojstva (čl. 111.)) donja granica kazne dugotrajnog zatvora je 21 godina (kako bi se izbjeglo preklapanje između kazne zatvora i kazne dugotrajnog zatvora), a opći maksimum 40 godina (stavak 1.) Iznimno je KDZ moguće izreći u trajanju od pedeset godina - samo u iznimnim slučajevima izricito propisanim Zakonom (npr. za stjecaj teskih kaznenih djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora) (stavak 2.)

  

Kazna dugotrajnog zatvora izriče se na pune godine (st.3.) ne može se izreći počinitelju koji u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije navršio osamnaest godina (st.4.) —›u skladu je s člankom 37. Konvencije o pravima djeteta (N.N. — M.U., br. 12/93, 20/97) koji zabranjuje okrutne,nečovječne ponižavajuće kazne mogućnost kažnjavanja maloljetnika (djece u dobi od 14 do 18 godina) detaljno propisuje Zakon o sudovima za mladež

  

Izbor vrste i mjere kazne

pojam i vrste odmjeravanja kazne sudsko odmjeravanje kazne: opće pravilo o odmjeravanju kazne dopunska pravila: ublažavanje kazne, oslobođenje od kazne, odmjeravanje kazne za stjecaj kaznenih djela i odmjeravanje kazne osuđenoj osobi

Struktura izrečenih kazni i postotak uvjetne osude u razdoblju od 1998. – 2010. - postotci

90% 80% 70% 60%

82,10%

50%

35,10%

40% 30%

26,80% 18,30%

20% 10%

0,03%

0% uvjetna osuda 20-40 godina

0,06% 0,17% 0,47% 2,05% 6,40% 6,00% 4,60%

15-20 godina 10-15 godina 5-10 godina 2-5 godina 1-2 godine 6-12 mjeseci 3-6 mj.

2-3 mj.

1-2 mj.

30 dana

Udio uvjetne osude u ukupnom broju izrečenih kazni zatvora

90 80 70 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

KRETANJE ZATVORENIČKE STOPE U DESETOGODIŠNJEM RAZDOBLJU 130 120 110 100 90 80 70 60 50 58 60,3 59,5 63 68 78,5 86,3 96,7 106,7 110,4 117 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

Prikaz broja zatvorenika i smještajnih kapaciteta od 2005. do 2010.

6000 5000 4000 3000 2000 2679 1000 0 2001. 2641 2002.

2803 3022 3485 3833 4290 2003.

2004.

2005.

broj zatvorenika i maloljetnika 2006.

2007.

smještajni kapaciteti 4734 4891 5165 2008.

2009.

2010.

Pojam i vrste odmjeravanja kazne

   odmjeravanje kazne je određivanje kazne prema vrsti i mjeri ili izbor vrste i mjere kazne počinitelju kaznenog djela zakonsko i sudsko odmjeravanje kazne zakonsko odmjeravanje kazne: zakonodavac izborom vrste i mjere kazne izražava svoju ocjenu stupnja socijalne opasnosti pojedinog kaznenog djela - kriterij za tu ocjenu je apstraktna opasnost djela i njegovog počinitelja koja je izražena u (apstraktno) propisanoj ili zapriječenoj kazni

  način propisivanja kazni u zakonu: KZ prihvaća sustav relativno određenih kazni: za svako djelo propisana je kazna u određenim okvirima ili granicama određivanje donje i gornje granice kazne u skladu je s načelom zakonitosti propisivanja kazni, a istovremeno omogućava da se pri sudskom odmjeravanju kazna uskladi s konkretnom situacijom većina ne prihvaća ni sustav apsolutno neodređenih niti sustav apsolutno određenih kazni (predviđene kazne u fiksnom iznosu) koji su ili protivni načelu zakonitosti ili načelu individualizacije

  

sudsko odmjeravanje kazne:

kaznu sud u konkretnom slučaju određuje stupanj konkretne socijalne opasnosti djela i počinitelja - svoju ocjenu sud izražava kroz konkretnu izrečenu čl. 47. KZ-a - opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne koje služi za odmjeravanje kazne unutar, u okviru granica određenih zakonom za konkretno kazneno djelo istodobno, zakonodavac određuje i posebna, dopunska pravila kojima sudu daje i ovlast ublažavanja i oslobođenja od kazne, u cilju bolje individualizacije kazne

Dva temeljna načela sudskog odmjeravanja (izricanja) kazne – načelo zakonitosti i načelo individualizacije :



načelo zakonitosti u izricanju

kazne - počinitelju se može izreći samo ona kazna po vrsti i mjeri koju propisuje zakon. Sud se mora pridržavati granica (kaznenog okvira s posebnim minimumom i maksimumom) koje je zakon propisao za počinjeno kazneno djelo.

 načelo individualizacije - počinitelju se izriče takva kazna, po vrsti i mjeri, koja će biti što je moguće više prilagođena potrebama resocijalizacije konkretnog počinitelja:  tri vrste individualizacije: a) zakonodavna individualizacija - ona koju vrši sam zakonodavac na način da predviđa lakšu ili težu kaznu za istovrsna kaznena djela ovisno o motivima, osobnosti počinitelja i ostalih objektivnih i subjektivnih okolnosti; b) sudska individualizacija koja se ostvaruje različitim ovlastima koje sud ima pri odmjeravanju kazne, te c) penitencijarna individualizacija koja se ostvaruje pri izvršavanju kazni s različitim tretmanima osudenika

Opće pravilo o sudskom odmjeravanju kazne (čl. 47.KZ)

  Članak 47.

(1) Pri izboru vrste i mjere kazne sud će, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, ocijeniti sve okolnosti koje

utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža

(olakotne i otegotne okolnosti), a osobito jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji počiniteljev život, njegove osobne i imovinske prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu.

(2) Visina kazne ne smije prekoračiti stupanj krivnje.

 Polazeći od temeljnih kriterija (stupanj krivnje i svrha kažnjavanja) sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela (olakotne i otegotne okolnosti)  okolnosti koje utječu na mjeru izrečene kazne mogu prema svom učinku biti dvojake: 1. olakotne su one okolnosti koje utječu da kazna unutar granica posebnog minimuma i maksimuma bude lakša (tj. bliža minimumu ili donjoj granici predviđene kazne) 2. otegotne su okolnosti koje utječu da kazna unutar granica predviđene kazne bude teža odnosno bliža posebnom maksimumu Posebni minimum Raspon propisane kazne za određeno kazneno djelo

Olakotne okolnosti Otegotne okolnosti

Posebni maksimum m

   olakotne i otegotne okolnosti mogu biti objektivne (one koje se odnose na kazneno djelo npr. vrijeme, mjesto, način počinjenja i sl.) ili subjektivne (one koje se odnose na osobnost počinitelja npr. pobude, raniji život, svojstva i dr.) zbog raznovrsnosti okolnosti koje mogu utjecati na izrecenu kaznu, zakonodavac je u čl. 47. st. 1. KZ-a naveo samo primjerice neke najvažnije najtipičnije okolnosti - ne nabraja ih taksativno nego opravdano samo radi primjera i opće orijentacije opisuje neke najtipičnije (okolnosti relevantne za sudsko odmjeravanje kazne su bezbrojne i sud može bilo koju okolnost u konkretnom slučaju uzeti u obzir kao olakotnu ili otegotnu) zakonodavac opravdano unaprijed ne određuje koje su okolnosti olakotne, a koje otegotne, jer ista okolnost

može u jednom sručaju biti otegotna, a u

drugom olakotna (npr. koristoljublje je etički negativna pobuda i u pravilu je otegotna okolnost, ali ako je netko ukrao da bi došao do hrane za gladnu djecu, može se uzeti kao olakotna okolnost)

    okolnosti koje mogu biti olakotne ili otegotne: jačina ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra - okolnosti koje se odnose na posljedicu, jer zaštićeno dobro može biti manje ili više oštećeno, dok opasnost povrede kod ugrožavanja može biti daljnja ili bliža; pobude iz kojih je djelo počinjeno ili motivi mogu biti negativni (zloba, pakost, mržnja i sl.), ali i pozitivni (samilost, sažaljenje, nužda, osjećaj odgovornosti i sl.);

način počinjenja i skrivljeni učinci kaznenog

djela: objektivne i subjektivne okolnosti pri počinjenju određenog djela kao npr. način, sredstvo, mjesto, vrijeme i dr. - takve okolnosti utječu na odmjeravanje kazne samo ako ne predstavljaju obilježje kaznenog djela (ako je teška krađa počinjena tijekom poplave, potresa, požara ili druge nesreće, sud ne može uzeti u obzir kao otegotnu okolnost da je počinitelj krađu počinio iskorištavanjem nesreće, jer je to već zakonodavac uzeo u obzir kada je za taj slučaj krađe propisao težu kaznu (kvalificirano kazneno djelo)

   prijašnji počiniteljev život, : okolnosti vezane za osobne, obiteljske i dr. odnose, zdravstveno stanje počinitelja, njegova dob i sl. okolnosti vezane za raniju osuđivanost počinitelja tj. radi li se o povratniku koji je već bio osuđen za jedno ili više djela, o kojim se djelima radi (istovrsnim ili različitim), koliko je vremena prošlo od ranije osude; osobne i imovinske prilike počinitelja: obiteljske, radne, imovne prilike počinitelja;

njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu:

ponekad će počinitelj pokušati naknaditi štetu, dragovoljno se prijaviti, priznati djelo, kajati se, ali ponekad će prijetiti da će ponovno počiniti djelo, pokazivati radost i sl.

→

priznanje djela može se uzeti u

obzir kao olakotna okolnost, ali se

negiranje ili nepriznavanje djela

ne smije uzeti kao otegotna okolnost, jer bi se time ograničilo pravo na obranu (okrivljenik nije dužan govoriti istinu)



“stupanj povrede počiniteljevih dužnosti” (po uzoru na njemački Kazneni zakon)

 

zabrana dvostrukog vrednovanja iste okolnosti

sud se mora strogo pridržavati jednog načela ili pravila - zabrane dvostrukog vrednovanja ili ocjene iste okolnosti: sud pri odmjeravanju kazne ne smije uzeti u obzir onu okolnost koju je već zakonodavac uzeo u obzir kao obilježje djela (npr. zakonodavac je predvidio da je ubojstvo iz koristoljublja teško ubojstvo za koje je propisao težu kaznu - kvalificirani oblika djela. Sud ne smije to kvalifikatorno obilježje (okolnost koristoljublja) ponovno cijeniti kao otegotnu okolnost privilegirajuće obilježje npr. da je majka usmrtila svoje dijete tijekom poroda ili da je počinitelj ubojstva na mah bio u stanju jake razdraženosti

Ublažavanje kazne

  pojam: ublažavanje kazne je odmjeravanje kazne ispod posebnog minimuma kazne predviđene za određeno kazneno djelo ili izricanje blaže vrste kazne hrvatski KZ ne poznaje ublažavanje izricanjem blaže vrste kazne, nego samo izricanjem kazne ispod posebnog minimuma

UBLAŽAVANJE KAZNE

Posebni minimum Ublažavajuće okolnosti Raspon propisane kazne Posebni maksimum m

  

Temeljna pitanja: UVJETI UBLAŽAVANJA KAZNE: Kada sud smije ublažiti kaznu?

GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE: Kako (do koje granice, mjere) se kazna smije ublažiti?

UVJETI UBLAŽAVANJA KAZNE (temelji ili razlozi za ublažavanje kazne)

  Razlozi za ublažavanje su izričito određeni razlozi koji moraju postojati da bi sud uopće bio ovlašten ublažiti kaznu predviđeni su člankom 48. KZ-a, i postoje tri slučaja zakonom propisana kazna za određeno kazneno djelo može ublažiti: a) stavak 1.: propisuje u Općem dijelu niz općih instituta kod kojih je moguće blaže kažnjavanje: prekoračenje nužne obrane, bitno smanjena ubrojivost, otklonjiva zabluda o protupravnosti, pokušaj kaznenog djela, pomaganje, neuspjelo poticanje) b) stavak 2.: kad to zakon izričito propisuje kad postoje naročite olakotne okolnosti, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom Kao tipične naročite olakotne okolnosti KZ primjerice navodi: (1) Pomirenje počinitelja i žrtve; (2) Počiniteljev trud oko naknade štete: “ako joj je u kad se :KZ izričito potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu kaznenim djelom ili se ozbiljno trudio naknaditi tu štetu”,.



c) stavak 3.: sporazumjeli državni odvjetnik i okrivljenik kad su se o tome sukladno odredbama ZKP-a o ubrzanju kaznenog postupka priznanjem krivnje uz ustupak državnog odvjetništva (tzv. plea bargaining )

GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE (Kako - do koje granice, mjere se kazna smije ublažiti?)

 moguće su dvije vrste ublažavanja kazne: ograničeno (čl. 49.) i neograničeno (čl.

50. st. 2.)

- kod ograničenog ublažavanja zakonom su predviđena pravila ili granice ispod kojih sud ne smije kaznu ublažiti (čl. 49. st. 1. i 2.) - kod neograničenog ublažavanja ova se pravila ne primjenjuju, ali je sud vezan općim minimumom kazne zatvora – tri mjeseca zatvora)

Ograničeno ublažavanje kazne

 Granice ublažavanja predviđene su zakonom i ovise isključivo od donje mjere propisane kazne - nakon što je sud utvrdio postojanje jednog od spomenutih razloga za ublažavanje iz čl. 48., on nije ovlašten kaznu ublažiti kako hoće nego je vezan sljedećim granicama (čl. 49. st. 1.): 1. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od deset godina, kazna se može ublažiti do tri godine, 2. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od pet godina, kazna se može ublažiti do dvije godine, 3. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od tri godine, kazna se može ublažiti do jedne godine, 4. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kazna se može ublažiti do šest mjeseci, 5. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, kazna se može ublažiti do tri mjeseca.

  U stavku 2. uvedena je nova odredba kojom se u slučaju ublažavanja temeljem sporazuma okrivljenika i državnog odvjetnika (čl. 48. st.3.) omogućuje ublažavanje i preko granica propisanih u stavku 1. (do 50% najniže kazne dobivene ublažavanjem temeljem st. 1.) , s time da ni u tom slučaju kazna ne može biti manja od općeg minimuma (tri mjeseca zatvora); Pored sporazuma o visini, državni odvjetnik i okrivljenik mogu se sporazumjeti i o vrsti kaznenopravne sankcije (temeljem odredbi ZKP), što uključuje i sporazum o zamjeni jedne vrste kazne drugom (mogućnost da se dogovori zamjena kazne zatvora novčanom kaznom ili radom za opće dobro)

  

Neograničeno ublažavanje kazne

sud ublažava kaznu ne pridržavajući se granica određenih u čl. 49. KZ moguće samo onda kad je ostvaren razlog za neograničeno ublažavanje: kad je u zakonu izričito predviđena mogućnost oslobođenja od kazne, a sud tu mogućnost ne želi primijeniti (npr. kod neprikladnog pokušaja). Neograničeno ublažavanje kazne predviđeno je čl. 50. st. 2.: “Kad je sud ovlašten počinitelja osloboditi kazne, može ga i blaže kazniti, pri čemu nije dužan držati se granica propisanih u članku 49. stavku 1. ovoga Zakona.” i kod neograničenog ublažavanja kod kojeg sud može primijeniti bilo koju blažu kaznu po mjeri i vrsti, ipak postoji jedno ograničenje: sud ne može nijednu

kaznu izreći ispod njenog općeg minimuma

  

Oslobođenje od kazne

na počinitelja kaznenog djela u pravilu se primjenjuje kaznenopravna sankcija među kojima često i kazna, ali ponekad postoje posebni razlozi uslijed kojih se pokazuje opravdanim ne izreći kaznu počinitelju kaznenog djela, premda je utvrđena njegova krivnja.

razlozi mogu biti: a) kaznenopravni razlozi, i b) kriminalno-politički razlozi Pojam: oslobođenje od kazne je zakonom predviđena dužnost ili mogućnost da sud počinitelja kaznenog djela, proglasivši ga osuđujućom presudom krivim, oslobodi od svake kazne

Oslobođenje od kazne

Članak 50. (1) Sud može osloboditi kazne počinitelja:  1. kad se takva ovlast temelji na izričitoj zakonskoj odredbi,  2. kad ga posljedice kaznenog djela počinjenog iz nehaja tako teško pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja,  3. kad je počinitelj nastojao otkloniti ili umanjiti posljedice kaznenog djela počinjenog iz nehaja te naknadio štetu koju je njime prouzročio,  4. kad se počinitelj kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora do jedne godine pomirio sa žrtvom i naknadio štetu.

(2) Kad je sud ovlašten počinitelja osloboditi kazne, može ga i blaže kazniti, pri čemu nije dužan držati se granica propisanih u članku 49. stavku 1. ovoga Zakona.

Odmjeravanje kazne za stjecaj kaznenih djela

    Stjecaj kaznenih djela: počinjenje više kaznenih djela od

strane jednog počinitelja, a za koja mu se djela

istodobno sudi - kako se radi o više kaznenih djela sasvim je razumljivo da se na počinitelja primjeni i više kazni, ali postojanje više izrečenih kazni može stvoriti poteškoće u izvršenju (koja će se kazna prije primijeniti, obuhvaća li teža kazna i lakšu, itd.), stoga se u slučaju stjecaja kazna odmjerava na poseban način način se sastoji u sljedećem (čl. 51. st. 1. KZ 2013. ): 1. najprije se odmjerava kazna za svako pojedino kazneno djelo (i to prema općem pravilu za odmjeravanje kazne i eventualno pravilima za ublažavanje kazne), 2. nakon toga se “ ...na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, osuđuje na jedinstvenu kaznu.”

    može se postaviti pitanje zar ne bi bilo jednostavnije odmah izreći jednu kaznu za sva kaznena djela u stjecaju. Međutim, to se ne može uraditi, jer postoji mogućnost da se kasnije kazna za neko kazneno djelo u stjecaju ukine ili izmijeni, pa se tada ne bi moglo utvrditi na koji dio kazne se izmjena ili ukidanje odnosi Kako odrediti jedinstvenu kaznu nakon što je utvrđena kazna za svako pojedino kazneno djelo? Pri tome se primjenjuju sljedeći posebni načini ili metode: metoda kumulacije: jednostavno zbrajanje kazni koje su utvrđene za pojedina kaznena djela u stjecaju.

Jedinstvena kazna je zbroj svih pojedinačno utvrđenih

kazni. Kumuliranje kazni može kod utvrđenih kazni zatvora dovesti do pretjerano dugih kazni oduzimanja slobode, pa je u odnosu na tu vrstu kazne ova metoda nepravedna (težina kazne oduzimanja slobode raste razmjerno njenoj duljini trajanja). Stoga je metoda kumulacije primjerenije novčanoj kazni;

  metoda apsorpcije: jedinstvena kazna

predstavlja najtežu od pojedinačno utvrđenih

kazni - najteža utvrđena kazna apsorbira sve ostale utvrđene kazne, tako da se kao jedinstvena kazna izriče samo najteža kazna. Prema ovoj metodi počinitelj se ustvari kažnjava samo za najteže kazneno djelo, dok za sva ostala djela u stjecaju ostaje nekažnjen, i metoda asperacije: sastoji se u povećanju najteže utvrđene kazne, ali tako da jedinstvena

kazna ne smije dosegnuti zbroj svih pojedinačno utvrđenih kazni te ne smije prijeći

opći maksimum vrste kazne - prema ovoj metodi

jedinstvena kazna ima svoju donju i gornju

mjeru odnosno tri ograničenja (mora biti veća od svake pojedinačne kazne - donja mjera, te ne smije dosegnuti njihov zbroj niti biti veća od općeg maksimuma - gornja mjera jedinstvene kazne)

 Za lakše razumijevanje navedenih metoda prikazuje se tabelarno na primjeru istodobnog suđenja počinitelju za počinjenje tri kaznena djela (krađe, teške krađe i razbojništva) izricanje jedinstvene kazne primjenom svake od metoda kazn.djela: krađa teška krađa razbojništvo utvrđ. kaz. 2 god. 3 god. 6 god. mje.

j e d i n s t v e n a k a z n a

kumulacija: 11 god. zatvora apsorpcija: 6 god. zatvora asperacija: od 6 god. i 1 mje. - 10 god. i 11

Koje od navedenih metoda usvaja KZ?

 Temeljna metoda: asperacija → čl. 51. st.2.: " Jedinstvena kazna sastoji se u povišenju najviše pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije doseći zbir pojedinačnih kazni, niti premašiti najveću mjeru kazne dugotrajnog zatvora, odnosno novčane kazne.”  Poseban slučaj asperacije kod teških kaznenih za koja je propisan dugotrajni zatvor počinjenih u stjecaju, → čl. 51. st.3.: " Ako su za dva ili više kaznenih djela utvrđene pojedinačne kazne dugotrajnog zatvora čiji zbroj prelazi pedeset godina, sud može izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju pedeset godina. "

  

Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi

moguće je da osoba bude osuđena zbog počinjenog kaznenog djela, izrečena joj je kazna, pa nakon toga, a prije nego je izdržala već izrečenu kaznu, ponovno počini kazneno djelo: novo kazneno djelo može biti počinjeno nakon pravomoćnosti presude, a prije nego je osuđenik započeo s izdržavanjem kazne, ali može biti počinjeno i tijekom izdržavanja kazne zatvora kako u takvim slučajevima izreči jedinstvenu kaznu već osuđenoj osobi koja je počinila novo kazneno djelo: KZ u čl. 53. predviđa da se u ovakvom slučaju primjenjuju iste odredbe koje važe za odmjeravanje kazne za stjecaj kaznenih djela, što znači da se već izrečena kazna uzima kao utvrđena, potom se utvrđuje kazna za novo kazneno djelo, a nakon toga se izriče jedinstvena kazna primjenom navedenih metoda. Ako je počinitelj već izdržao dio ranije izrečene kazne, taj se dio uračunava u izrečenu jedinstvenu kaznu.

Međutim, navedeni način odmjeravanja kazne osuđenoj osobi je pravilo koje ipak ima dva izuzetka:

  kad se osuđeniku sudi za kazneno djelo što je počinjeno tijekom izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, ako se s obzirom na još preostali dio prije izrečene kazne primjenom odredbi o stjecaju ne bi mogla postići svrha kažnjavanja, neće se postupiti po odredbama o odmjeravanju kazne za stjecaj, već će se počinitelju za novo kazneno djelo izreći samostalna kazna. (čl. 53. st.2.) kad osuđenik za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora počini kazneno djelo za koje je u zakonu propisana kazna do jedne godine zatvora ili blaža kazna, primijenit će se stegovna mjera (čl. 53. st.3.)



SUPSTITUTI KRATKOTRAJNIH ZATVORSKIH KAZNI Rad za opće dobro i uvjetna osuda



Rad za opće dobro

Rad za opće dobro je izvaninstitucionalna sankcija koja je nastala i razvila se kao alternativa zatvoru. Uključuje obvezu osuđenika, a u nekim državama i osumnjičenika da odradi određeni broj sati besplatnog društveno korisnog rada u zamjenu za potpuni ili djelomični odustanak države od primjene neke druge kaznenopravne sankcije.

 Obavljanje rada za opće dobro je jedan od simboličnih oblika „popravljanja" štete pričinjene društvu počinjenjem kaznenog djela, predstavlja danas široko prihvaćenu sankciju u svjetskim i europskim zakonodavstvima  Ova mjera je još 1972. godine bila propisana britanskim Criminal Justice Actom, krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih prihvaćena je, osim u Velikoj Britaniji i Republici Irskoj, i u kontinentalnoj i sjevernoj Europi: u Belgiji, Francuskoj, Luksemburgu, Nizozemskoj, Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Portugalu, Danskoj, Norveškoj, Finskoj, Cipru. Također, poznaju je i nova kaznena zakonodavstva bivših istočno-europskih država (Poljska, Češka, Mađarska, Letonija itd.) i nekadašnjih država sa područja SFRJ (Slovenija, Makedonija, Federacija BiH, Srbija ).

      Pravna priroda rada za opće dobro je heterogena, budući se pojavljuje kao: Samostalna alternativna sankcija; Dopunska sankcija; Varijanta izvršenja kazne zatvora okviru djelomične suspenzije izvršenja izrečene kazne zatvora (počinitelj se upućuje na izvršenje dijela izrečene kazne u penalnu ustanovu, nakon čega se ostatak kazne zamjenjuje radom za opće dobro); Uvjet uz uvjetni otpust, sankciju probacije, uvjetni odustanak od kaznenog progona, uvjetni odustanak od izricanja ili izvršenja izrečene kazne zatvora; Zamjena za novčanu kaznu – ab initio kao način izvršenja novčane kazne ili umjesto supletornog zatvora u slučaju neplaćene novčane kazne.

Ciljevi rada za opće dobro  Kažnjavanje - oduzimanje slobodnog vremena počinitelju;  Reparacija – počinitelj mora nadoknaditi štetu koju je počinio;   Rehabilitacija - posao može počinitelju osigurati stjecanje novih vještina ili mu omogućiti nove kontakte sa građanima koji poštuju zakon i koji organizirajuju i nad gledaju rad koji se obavlja u zajednici; Reintegracija - zajednica zna za kaznu ili vidi osuđenog, ali za počinitelja postoji šansa da vrati vlastiti ugled.

Rad za opće dobro u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu

 

(čl. 55.KZ)

proširenje mogućnosti zamjene na kazne zatvora do jedne godine i novčanu kaznu u iznosu do tristošezdeset dnevnih iznosa te uvođenje obveze za suce da kad izreknu kaznu zatvora u trajanju do 6 mjeseci je svaki put moraju zamijeniti radom za opće dobro, osim ako se time ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja (stavak 1.) Time se želi ograničiti primjena kazne zatvora u korist rada za opće dobro

 

Stavak 2. uvodi precizan kriterij zamjene kazne zatvora radom za opće dobro

→

2 sata rada = 1 dan zatvora, odnosno zamjene novčane kazne za ROD (2 sata rada = 1 dnevni iznos) Stavak 3. omogućuje izricanje

posebnih obveza i zaštitnog nadzora

uz rad za opće dobro, a stavak 8. predviđa opozivanje rada za opće dobro ukoliko se ove obveze odnosno zaštitni nadzor ne izvršavaju odnosno poštuju.

   1) 2)

Posebne obveze Čl. 62.

Mogu se izreći uz:rad za opće dobro, uvjetnu osudu i uvjetni otpust sa izdržavanja kazne zatvora U čl. 62. st. 1. su dopunske fakultativne obveze usko povezane s počinjenim kaznenim djelom; s njima se pojačava prijetnja kaznom: obveze naknade štete i uplata svote novaca u korist javne ustanove, humanitarne ili karitativne svrhe ili u fond za zaštitu žrtava, dok je primarna funkcija obveza navedenih u st.2. odvraćanje počinitelja od činjenja kaznenih djela u budućnosti (različite obveze počiniteljeve resocijalizacije; tretmana čvrsto povezanog za izvansudsku skrb i njezine institucije; djelovanja usmjerenog na osuđenikovo preodgajanje i popravljanje u vanjskoj sredini i uz veće korištenje društvenih službi (socijalne skrbi, probacije i zdravstva), te zaštita zdravlja i sigurnosti osobe na čiju štetu je kazneno djelo počinjeno

1. nastavak obrazovanja ili osposobljavanje za određeno zanimanje koje odabere uz stručnu pomoć nadležnog tijela za probaciju, 2. zaposlenje koje odgovara njegovoj stručnoj spremi ili razini obrazovanja, osposobljenosti i stvarnim mogućnostima obavljanja radnih zadataka, koje mu savjetuje i omogući nadležno tijelo za probaciju, 3. nadzirano raspolaganje prihodima u skladu s potrebama osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati i prema savjetima nadležnog tijela za probaciju, 4. liječenje ili nastavak liječenja koje je nužno radi otklanjanja zdravstvenih smetnji koje mogu poticajno djelovati za počinjenje novog kaznenog djela, 5. liječenje ili nastavak liječenja od ovisnosti o alkoholu, drogama ili druge vrste ovisnosti u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi ili odvikavanje u terapijskoj zajednici, 6. sudjelovanje ili nastavak sudjelovanja u postupku psihosocijalnog tretmana u zdravstvenim ustanovama ili u pravnim ili kod fizičkih osoba ovlaštenih za provedbu psihosocijalnog tretmana, 7. zabranu posjećivanja određenih mjesta, objekata i događaja, koji mogu biti prilika ili poticaj za počinjenje novog kaznenog djela, 8. zabranu približavanja žrtvi ili nekim drugim osobama, 9. napuštanje doma na određeno vrijeme ako se radi o djelima obiteljskog nasilja, 10. zabranu druženja s određenom osobom ili grupom osoba koje bi ga mogle navesti da počini kazneno djelo, zabranu zapošljavanja, podučavanja ili smještaja tih osoba, 11. zabranu uznemiravanja ili uhođenja žrtve ili neke druge osobe, 12. zabranu napuštanja doma u određenom razdoblju tijekom dana, 13. zabranu nošenja, posjedovanja i povjeravanja na čuvanje drugoj osobi oružja i drugih predmeta koji bi ga mogli navesti na počinjenje kaznenog djela, 14. ispunjavanje obveze uzdržavanja , 15. redovito javljanje nadležnom tijelu za probaciju, centru za socijalnu skrb, sudu, policijskoj upravi ili drugom nadležnom tijelu,

 Zakonodavac je u točki 16. st. 2. čl. 62. uveo generalnu klauzulu i omogućio sucima da odrede i druge obveze koje su primjerene s obzirom na počinjeno kazneno djelo te koje su potrebne da se počinitelja odvrati od počinjenja novog kaznenog djela, a koje sukladno članku 63. ne mogu biti nemoguće, nerazumne i protiv dostojanstva počinitelja (npr. osobi koja je posjekla nečija stabla može se narediti da zasadi nova stabla, osobi koja je napisala grafit odrediti da ga očisti ili preboji zid, zabrana uključivanja u određene aktivnosti koje mogu poticajno djelovati na počinjenje kaznenog djela, zabranu napuštanja mjesta prebivališta, doma ili određenog prostora bez posebne dozvole službenika za probaciju ili suca izvršenja i sl.).

 izvršenje ovih obveza uređuje Zakon o probaciji

   Izricanje posebnih obveza (čl. 63.KZ) Temeljno načelo u izricanju posebnih obveza je da su razumne, provedive i da se njihovim nametanjem počinitelju kaznenog djela ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo (st.1.) Provođenje medicinskih mjera (liječenje, odvikavanje, psihosocijalni tretman) moguće je samo uz pristanak počinitelja (stavak 2.) – u skladu sa sužavanjem prostora za prisilni tretman u medicini U st. 3. navedeni su rokovi trajanja pojedinih obveza, a u st. 4. je uvedeno načelo fleksibilnosti vremena trajanja obveze; vrijeme trajanja posebne obveze koje je odredio, sud može naknadno na prijedlog službe za probaciju produljiti ili skratiti s tim da ne prijeđe rok provjeravanja. Time se ostavlja toliko potrebna fleksibilnost za provođenje sustava probacije.

  Stavkom 4. propisuje se da je izvršenje rada za opće dobro moguće samo ukoliko je osuđenik na njega pristao.

Stavkom 5. propisano je da počinitelj pristanak na rad za opće dobro daje službi za probaciju prije samog početka njegova izvršenja, a ne više sudu.

Ovim stavkom određuje se i rok u kojem se rad za opće dobro može izvršiti (jedan mjesec do dvije godine). Konkretan rok u kojem se rad za opće dobro mora izvršiti i sadržaj rada za opće dobro određuje nadležno tijelo za probaciju.

   Stavkom 6. propisuje se da će se na osuđenika koji se u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, primijeniti ona kazna koju je sud izrekao (kazna zatvora ili novčana kazna) pa zamijenio radom za opće dobro.

stavak 7. uređuje postupanje u slučaju neizvršenja rada za opće dobro. Tada se neizvršeni dio zamjenjuje prvotno izrečenom kaznom. Rad za opće dobro se pretvara u novčanu kaznu odnosno kaznu zatvora po istom ključu kojim se novčana kazna odnosno kazna zatvora pretvara u rad za opće dobro (2 sata rada = 1 dnevni iznos, odnosno 2 sata rada= 1 dan zatvora). Uvodi se i mogućnost produženja roka za izvršenje rada za opće dobro ako ovaj nije izvršen bez krivnje počinitelja.

Stavak 9. izričito naglašava da se rad za opće dobro ne plaća.

  

Uvjetna osuda (čl. 56. – 58. KZ)

Pojam i pravna priroda

U novom KZ uvjetna osuda je uvjetovana odgoda izvršenja izrečene kazne (novčane kazne ili kazne zatvora) pod obligatornim uvjetom da počinitelj u vremenu provjeravanja (roku ne koji se izvršenje kazne uvjetno odlaže) ne počini novo kazneno djelo i ispuni određene obveze – ukoliko ih sud naloži U starom KZ u.o. je bila kaznenopravna sankcija sui generis upozorenja) (jedna od dviju mjera

Pretpostavke za primjenu uvjetne osude (čl. 56. KZ)

    Stavak 1. određuje u čemu se sastoji uvjet kod uvjetne osude:” …ako počinitelj u vremenu provjeravanja ne počini novo kazneno djelo i ispuni određene mu obveze.” Stavak 2. sadrži tzv. formalne i materijalne pretpostavke za izricanje uvjetne osude; Formalna pretpostavka: izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna Kod formalne pretpostavke napušta se metoda kombiniranja konkretnog i apstraktnog kriterija i usvaja se samo konkretni kriterij izrečena kazna zatvora do jedne godine, bez obzira radi li se o kazni zatvora izrečenoj za jedno ili više kaznenih djela u stjecaju (jedinstvena kazna), čime se htjelo osjetno suziti primjenu u.o. i potaknuti na zamjenu kazne zatvora radom za opće dobro ili novčanom kaznom.

     Materijalna pretpostavka: “kad sud ocijeni da počinitelj i bez izvršenja kazne ubuduće neće činiti kaznena djela” Proširen je krug okolnosti kojima se sud mora rukovoditi pri odluci o uvjetovanju kazne, pri čemu će se posebno voditi računa o: ličnosti počinitelja, njegovu prijašnjem životu, osobito je li ranije osuđivan, obiteljskim prilikama, okolnostima počinjenja samog kaznenog djela, te ponašanju nakon počinjenog kaznenog djela, osobito o odnosu počinitelja prema žrtvi i nastojanju da oštećeniku popravi štetu (novčanu naknadu štete i restituciju).

   rok provjeravanja traje od jedne do pet godina, odmjerava se na pune godine, a počinje teći od pravomoćnosti presude, uvedena je mogućnost naknadnog skraćivanja odnosno produljenja vremena provjeravanja u zakonski propisanim okvirima (stavak 3.) Nema više razlikovanja između dvije vrste uvjetnih osuda “obična” uvjetna osuda i uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom 62. st. 2. t. 11.).

→ u stavku 4. je propisano da se uz uvjetnu osudu mogu kad je to potrebno radi

odvraćanja počinitelja od počinjenja kaznenog djela izreći

posebne obveze i pružiti mu pomoć kroz zaštitni nadzor. Obveze se mogu izreći i bez izricanja zaštitnog nadzora. U praksi će se kod počinjenja kaznenih djela u kojima se pojavljuje pojedinac kao žrtva najčešće izricati sljedeće dopunske fakultativne obveze: popravljanje štete počinjene kaznenim djelom (čl. 62. st. 2 t. 1.); zabrana približavanja žrtvi ili nekim drugim osobama (čl. 62. st. 2. t. 8.); zabrana uznemiravanja ili uhođenja žrtve ili neke druge osobe (čl. Iz stavka 5. proizlazi da vrijeme za izvršenje obveza iz članka 62. ne mora odgovarati vremenu provjeravanja s tim da ne može biti duže od njega

    

Djelomična uvjetna osuda (čl. 57.KZ)

mogućnost primjene uvjetne osude za samo dio kazne ako ocijeni da postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne neće ubuduće činiti kaznena djela.

u slučajevima u kojima je izrečena novčana kazna ili kazna zatvora u trajanju većem od jedne, a manjem od tri godine, ima sličan cilj kao i uvjetni otpust: doprinosi rasterećenju zatvorskog sustava te efikasnosti izvršenja novčanih kazni U st. 2. i 3. su dani okviri neuvjetovanog dijela kazne zatvora (najmanje šest mjeseci, a najviše jednu polovinu izrečene kazne) i novčane kazne (ne manje od jedne petine ni više od jedne polovine izrečene kazne) u st. 4. se isključuje mogućnost korištenja blagodati uvjetnog otpusta na neuvjetovani dio kazne zatvora

 

1.

2.

3.

Opoziv uvjetne osude (čl. 58. KZ)

Obligatoran: zbog počinjenja novog kaznenog djela u vremenu provjeravanja za koje je izrečena kazna zatvora u trajanju duljem od jedne godine Fakultativan:

počinjenje novog kaznenog djela u vremenu provjeravanja za koje je izrečena kazna zatvora u trajanju duljem do jedne

godine ili novčana kazna; Prilikom odlučivanja o opozivu sud će posebice voditi računa o tome je li zbog počinjenja novog kaznenog djela prijašnja uvjetna osuda bila prikladna kaznena sankcija i ima li uvjeta za njezino opozivanje. Nekoliko bitnih pretpostavki utječu na sudsku odluku o eventualnom opozivu: težina novog počinjenog djela, je li dolusni ili nehajni delikt, srodnost s prethodnim djelom (djelom iz uvjetne osude), postoji li povezanost ta dva kaznena djela, protek vremena od počinjenja prijašnjeg djela i sl.

neizvršavanje nametnutih posebnih obveza osuda zbog kaznenog djela počinjenog prije izricanja uvjetne osude za koje se naknadno saznalo

   U kojem se roku uvjetna osuda može opozvati?

Kod opoziva zbog novog kaznenog djela u.o. se može opozvati u roku 2 godine od isteka vremena provjeravanja → Dopunski rok nakon isteka vremena provjeravanja (st. 7.) je nužan,posebice ako je novo kazneno djelo počinjeno pri kraju roka provjeravanja, pa bi opoziv zbog vremena potrebnog za provođenje kaznenog postupka povodom počinjenog novog k.d. bio neprovediv.

U slučaju opoziva zbog neizvršavanja nametnutih posebnih obveza (čl. 62.) uvjetna se osuda može opozvati u roku od šest mjeseci od isteka roka određenog za izvršavanje obveza (budući tada nema novog kaznenog postupka pa sudac izvršenja uvjetni otpust može bez poteškoća opozvati u kraćem vremenu).

    O opozivu uvjetne osude uvijek odlučuje sud i to: U slučaju opoziva zbog novog kaznenog djela odlučuje sud koji je osudio optuženika zbog novog kaznenog djela, istom presudom kojom je optuženik za to djelo osuđen; O opozivu zbog neizvršenja obveza odlučuje isti sud koji je donio presudu kojom je počinitelju određena obveza na sjednici izvanraspravnog vijeća, ali na temelju ispitivanja osuđenika i prethodnih izvida radi utvrđivanja činjenica i prikupljanja dokaza važnih za odluku. O opozivu uvjetne osude zbog ranijeg kaznenog djela sud koji naknadno sudi za ranije kazneno djelo i to istom presudom kojom je optuženika osudio za to ranije djelo.

Uvjetni otpust

  Uvjetni otpust zakonom je predviđena mogućnost uvjetnog puštanja na slobodu zatvorenika s izdržavanja kazne prije isteka kazne, s tim da se za trajanja neizdržanog ostatka kazne nad njime može odrediti nadzor, a može ga se obvezati i na nastavak mjera propisanih programom izvršavanja. Ima dvojaku funkciju: (1) skratiti daljnje izdržavanje kazne zatvora kada to nije više nužno, i (2) poticati zatvorenika da se za vrijeme izvršenja kazne zatvora ponaša tako da se može smatrati da je kazna dobro djelovala.

   

Uvjetni otpust uređen je u tri zasebne odredbe: u članku 59. KZ 2011. propisuju se pretpostavke za njegovo određivanje, u članku 60. KZ 2011. vrijeme provjeravanja i obveze za vrijeme provjeravanja, u članku 61. KZ 2011. opoziv uvjetnog otpusta.

Pretpostavke primjene uvjetnog otpusta  Nadležno tijelo za odlučivanje: o uvjetnom otpustu uvijek odlučuje sud, a ne kao do sada posebno povjerenstvo, budući se ovdje na neki način radi o promjeni prvobitne sudske odluke;    Formalne pretpostavke za primjenu uvjetnog otpusta (čl. 59. st.1. KZ): Izdržana najmanje polovina izrečene kazne, ali samo ako je osoba provela u zatvoru minimalno tri mjeseca (u skladu s izbjegavanjem izricanja kratkotrajnih kazni zatvora u trajanju kraćem od 6 mjeseci) Pristanak osuđenika; osuđeniku se mora prepustiti odluka želi li ostati do kraja u zatvoru ili izaći na uvjetni otpust

  Materijalne pretpostavke za primjenu uvjetnog otpusta (čl. 59. st.2. KZ): ličnost zatvorenika, njegov prijašnji život i osuđivanost, je li protiv njega u tijeku drugi kazneni postupak, odnos prema počinjenom kaznenom djelu i žrtvi, ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora, uspješnost primjene programa izvršavanja kazne zatvora, je li došlo do promjene njegova ponašanja nakon počinjenog kaznenog djela ili se očekuje da će do tih promjena doći primjenom mjera nadzora za vrijeme uvjetnog otpusta te životne okolnosti i spremnost osuđenika za uključivanje u život na slobodi), Postupka odlučivanja o uvjetnom otpustu predviđen je Zakonom o izvršavanju kazne zatvora (čl. 59. st.3. KZ)

   Puštanjem na uvjetni otpust za osuđenika počinje vrijeme provjeravanja koje odgovara neizdržanom dijelu kazne zatvora (čl. 60.st.1. KZ) Osuđeniku kojeg se pušta na uvjetni otpust može se odrediti jedna ili više posebnih obveza navedenih u članku 62. KZ (iste one koje se mogu odrediti uz uvjetnu osudu i rad za opće dobro na slobodi) i zaštitni nadzor sukladno odredbi članka 64. Zakona. Obveze i zaštitni nadzor ne mogu trajati dulje od pet godina, osim ako sud utvrdi da bez daljnjeg provođenja obveza ili zaštitnog nadzora nad osobom koja je osuđena za kaznena djela kojima se ugrožava ili povređuje tjelesni, psihički ili spolni integritet osobe i za koja je propisana kazna zatvora od pet ili više godina, postoji opasnost da će počiniti slično kazneno djelo, kada se obveze ili zaštitni nadzor mogu produljiti za jednu do pet godina ili odrediti nove obveze. Obveze ili zaštitni nadzor ne mogu trajati dulje od isteka neizdržanog dijela kazne zatvora na koju je počinitelj osuđen (čl. 60. st. 3. KZ)

opoziv uvjetnog otpusta

     Zbog novog kaznenog djela počinjenog u vremenu provjeravanja: Obligatoran – izrečena kazna u trajanju 1 godine i veća Fakultativan: izrečena kazna kraća od 1 godine; Neispunjenje posebnih obveza (čl. 62.) i kršenje zaštitnog nadzora (čl. 64.) određenih uz uvjetni otpust opoziv zbog novog kaznenog djela (stavak 1. i 2. čl. 61.)   Stavak 1. odnosi se na obvezni opoziv koji je vezan uz kaznu zatvora od jedne godine ili veću (kao i kod opoziva uvjetne osude), Kod obligatornog opoziva (st.1) raspravni će sud (sud koji je izrekao kaznu za novo djelo) opozvati uvjetni otpust i izreći jedinstvenu kaznu primjenom odredaba o stjecaju kaznenih djela i izricanja jedinstvene kazne osuđenoj osobi.

     stavak 2. odnosi na fakultativni opoziv, pri čemu su pobliže propisane ovlasti raspravnog suda, koje se nastojalo izjednačiti s onima koje sud ima pri opozivu uvjetne osude. U slučaju fakultativnog opoziva (kada osuđeniku za novo djelo izrekne izrekne kaznu u trajanju kraćem od jedne godine) , raspravni sud može (st.2.): 1. opozvati uvjetni otpust i izreći jedinstvenu kaznu, 2. ne opozvati uvjetni otpust i osuditi ga na kaznu zatvora, s time da vrijeme provjeravanja iz uvjetnog otpusta ne teče za vrijeme izdržavanja kazne na koju je osuđen 3. ne opozvati uvjetni otpust i izreći mu uvjetnu osudu, s time da vrijeme provjeravanja iz uvjetne osude počinje teći istekom vremena provjeravanja iz uvjetnog otpusta U stavku 4. riješeno je do sada prijeporno pitanje roka u kojem raspravni sud može opozvati uvjetni otpust tako da je taj rok izjednačen s onim za opoziv uvjetne osude i iznosi dvije godine

   za opoziv uvjetnog otpusta zbog skrivljenog neizvršavanja posebnih obveza (čl. 61.st.3),u potpunosti ili većoj mjeri, upornog kršenja posebnih obveza, teškog kršenje posebnih obveza ili ustrajnog izbjegavanja zaštitnog nadzora. za opoziv u.o. Zbog kršenja posebnih obveza i zašt. Nadzora nadležan je sudac izvršenja u navedenom slučaju uvjetni otpust se ne može opozvati nakon što je proteklo šest mjeseci od isteka roka određenog za izvršavanje obveza (čl. 61. st. 3. KZ). Rok opoziva uvjetnog otpusta za suca izvršenja znatno je kraći jer tada nema novog kaznenog postupka pa sudac izvršenja uvjetni otpust može bez poteškoća opozvati u kraćem vremenu.

 posljedica opravdanog kršenja posebnih obveza ili izbjegavanja zaštitnog nadzora jest, zamjena obveze drugima, izricanje zaštitnog nadzora ako ga do tada nije imao, oslobođenje obveza odnosno zaštitnog nadzora ili produljenje roka za izvršenje izrečenih obveza ili zaštitnog nadzora (čl. 61. st. 3. KZ).