Transcript KAZNENOPRAVNE SANKCIJE

KAZNENOPRAVNE
SANKCIJE
Pojam i vrste kaznenopravnih sankcija
 vrsta pravne sankcije tj. prinudne mjere predviđene
pravnim propisima koja se primjenjuje na počinitelje
protupravnih ponašanja
 značajka bilo koje pravne sankcije je u tome što iza nje
uvijek stoji državna prinuda odnosno određena represija
 primjena kaznenopravne sankcije ne ovisi o osobi koja je
počinjenim kaznenim djelom oštećena, ona se uvijek
primjenjuje u interesu zajednice, a ne u interesu pojedinca
 kaznenopravna sankcija predstavlja oduzimanje ili
ograničavanje nekog prava osobi prema kojoj se primjenjuje
(npr. oduzimanje slobode, imovine i sl.). Zbog toga je sustav
sankcija vrlo važno pitanje kaznenog prava jedne države





karakteristike kaznenopravne sankcije:
prinudne mjere kojima je cilj sprečavanje
kriminaliteta ili zaštita društva od kriminaliteta
premda im to nije cilj, predstavljaju zapravo
određeno zlo za počinitelja mjere određene
samo zakonom u skladu s načelom zakonitosti djela
i kaznenopravne sankcije (čl. 2. KZ)
mjere koje može izricati samo sud na temelju
provedenog postupka koji je određen zakonom
mjere kod kojih je zakonom određeno trajanje
njihove primjene, te se nijedna kaznenopravna
sankcija ne može propisati i primijeniti na
neodređeno vrijeme


pojam kaznenopravne sankcije kao prinudne mjere
oduzimanja ili ograničavanja prava određenog
trajanja s ciljem zaštite društva od
kriminaliteta koju na temelju kaznenog zakona
primjenjuje sud u kaznenom postupku prema
počinitelju kaznenog djela
vrste kaznenopravnih sankcija koje se mogu
propisati i primijenjiti prema odraslim
počiniteljima u hrvatskom kaznenom
zakonodavstvu su: kazne (i supstituti
njihovog izricanja ili izvršenja) i sigurnosne
mjere → dualistički sustav kaznenopravnih
sankcija)
Kazne i kažnjavanje



Pojam i svrha kazne (apsolutne, relativne i
mješovite teorije)
Sustav kazni (glavne i sporedne kazne): novčana
kazna, kazna zatvora i kazna dugotrajnog
zatvora (čl. 40. st. 1. KZ)
Pojam i vrste odmjeravanja kazne (zakonsko i
sudsko odmjeravanje). Sudsko odmjeravanje
kazne: opće pravilo o odmjeravanju kazne (olakotne
i otegotne okolnosti), ublažavanje kazne
(ograničeno i neograničeno), oslobođenje od
kazne, odmjeravanje kazne za stjecaj kaznenih
djela (jedinstvena kazna i metode njenog izricanja:
kumulacija, apsorpcija i asperacija), odmjeravanje
kazne osuđenoj osobi
Pojam i svrha kazne



Kazna je najstarija i danas još uvijek glavna vrsta
kaznenopravne sankcije koja predstavlja oduzimanje
ili ograničavanje temeljnih sloboda i prava
počinitelja kaznenog djela - u dugom povijesnom
razvitku reakcije na nedopuštena ponašanja bila ujedno
i jedina sankcija. Kao jedina sankcija u određenim je
društvima i povijesnim razdobljima bila surova,
drastična, tjelesna, nehumana (doba smrtne kazne i
teških tjelesnih kazni).
Jedno od važnijih pitanja koja se pojavljuju pri primjeni
kazne - temelj ili pravna osnova kazne - temeljem čega
društvo ima pravo kažnjavanja (ius puniendi): to pitanje
je različito rješavano od strane različitih filozofskih
pravaca, temelj prava na primjenu kazne nalazi se u
nužnosti i korisnosti kazne za zaštitu društva i
pojedinaca u njemu
Drugo pitanje, povezano s pravnom osnovom primjene
kazne, je pitanje svrhe kažnjavanja odnosno što je
cilj izricanja i izvršenja kazne. Odgovor na ovo pitanje
pokušavaju dati tri grupe teorija


Apsolutne teorije: smisao i opravdanje kazne nalaze u
pravednoj odmazdi (stoga se nazivaju i teorije odmazde ili
retribucije) - kazna nema neku posebnu svrhu, ona je
sama sebi cilj, jer je razlog njene primjene vraćanje
počinitelju onoga (zla) što je on učinio drugoj osobi
(talionsko načelo: oko za oko, zub za zub) - Kant i Hegel
(kategorički imperativ apsolutne pravednosti) po kojima je
kazna negacija zločina.
Relativne teorije: pronalaze smisao i opravdanje kazne
samo ako se s njome postiže određena svrha tj. ako je
usmjerena ka određenom cilju - spriječiti buduće počinjenje
kaznenih djela, pa se ove teorije nazivaju i teorijama
prevencije - relativne su teorije okrenute budućnosti, a
dijele se u dvije podgrupe ovisno o pravcu djelovanja kazne:
a) t. generalne ili opće prevencije: svrha je kazne
utjecaj na sve građane da ne čine kaznena djela
(zastrašivanjem, opomenom ili psihološkom prinudom),
b) t. specijalne prevencije: kazna ima svrhu da
konkretnog počinitelja odvrati od budućeg počinjenja
kaznenih djela (zastrašivanjem pojedinca ili njegovim
popravljanjem).



Mješovite ili eklektičke teorije: kombiniraju zahtjeve
pravedne odmazde (retribucije) i prevencije, pa
kazna mora preventivno djelovati, ali ona je i odmazda za
počinjeno djelo
uglavnom prihvaćene mješovite teorije o svrsi kažnjavanja
Kazneni zakon sadrži i posebnu odredbu o svrsi
kažnjavanja (čl. 41.): “Svrha kažnjavanja je izraziti
društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati
povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na
vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne
čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti
činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te
omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. “

Smisao kažnjavanja sastoji se u postizanju
načela pravednosti, u društvenoj osudi,
specijalnoj (individualnoj prevenciji),
resocijalizaciji, generalnoj, izrijekom se ne
spominje retribucija, ali ju je nemoguće
negirati: odmazda postoji kod svih kazni u
manjoj ili većoj mjeri, jer sud izriče kaznu
prema težini kaznenog djela. Odmazda je
krajnja, ali prateća nužnost u smislu zaštite
društva od najtežih kaznenih djela.
Formalni pojam kazne








određuje se prema pravnim elementima kazne:
pretpostavka za izricanje kazne je počinjeno kazneno
djelo;
kazna mora biti predviđena zakonom;
kaznu može izreći samo sud u kaznenom postupku;
kazna se može izreći samo počinitelju koji je kriv;
kazna se sastoji u oduzimanju ili ograničavanju nekog
pravnog dobra počinitelja,
kazna je sredstvo za zaštitu društva od kriminaliteta.
Ovo su zajednički formalni elementi svake kazne
temeljem kojih se može odrediti njezin pojam: kazna
je kaznenopravna sankcija koja se sastoji u
oduzimanju ili ograničavanju nekog prava
počinitelja, koja je zakonom predviđena i koju
izriće sud u zakonom predviđenom postupku
počinitelju koji je kriv za počinjeno djelo u
cilju zaštite društva od kriminaliteta.
Značajke kazni

Pored ovih bitnih zajedničkih elemenata
teorija kaznenog prava smatra da kazna mora
imati i sljedeće karakteristike:
a) mora biti osobna tj. mora pogađati samo
počinitelja (međutim, svaka kazna posredno
pogađa i druge osobe)
b) mora biti razmjerna tj. odgovarati stupnju
krivnje, vrsti i težini djela
c) mora biti djeljiva tj. takva da se može
dozirati prema količini
d) mora biti opoziva ili popravljiva
e) mora biti humana ili čovječna tj. ne smije
izazivati patnje
Sustav kazni. Novčana kazna. Kazna zatvora.
Zamjena kazne zatvora. Uvjetni otpust




Sustav kazni: pod kaznenim sustavom određenog
kaznenog prava podrazumijevaju se vrste kazni, njihov
međusobni odnos, način određivanja kazni u zakonu, te
pravila o sudskom odmjeravanju kazni.
KZ predviđa tri vrste kazni - novčanu kaznu, kaznu
zatvora i dugotrajni zatvor
dijeli kazne na glavne i sporedne kazne:
glavne - zakon ih predviđa uz pojedino djelo kao
osnovnu mjeru kažnjavanja tj. one koje se same ili
samostalno mogu izreći
sporedne - mogu se izreći samo uz glavnu kaznu kao
dopunska mjera kažnjavanja
K. zatvora: samo glavna kazna, novčana kazna: glavna i
sporedna kazna. Za k. dj. počinjena iz koristoljublja
novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije
propisana zakonom ili kad je zakonom propisano da će se
počinitelj kazniti zatvorom ili novčanom kaznom, a sud kao
glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora (čl. 40. ST. 5. KZ-a).
SUSTAV KAZNI U HKZ
NOVČANA KAZNA
KAZNA ZATVORA
SUPSTITUTI:
RAD ZA OPĆE DOBRO
UVJETNA OSUDA
DUGOTRAJNI ZATVOR







način propisivanja kazni u zakonu: KZ prihvaća sustav
relativno određenih kazni: za svako djelo propisana je
kazna u određenim okvirima ili granicama - određivanje donje
i gornje granice kazne u skladu je s načelom zakonitosti
propisivanja kazni, a istovremeno omogućava da se pri
sudskom odmjeravanju kazna uskladi s konkretnom situacijom
većina ne prihvaća ni sustav apsolutno neodređenih niti
sustav apsolutno određenih kazni (predviđene kazne u
fiksnom iznosu) koji su ili protivni načelu zakonitosti ili načelu
individualizacije
Karakteristike hrvatskog kaznenog sustava:
sadrži mali broj vrsta kazni, svega tri, nema tjelesne kazne;
kazne su propisane u zakonu u granicama ili rasponu;
glavne i sporedne kazne mogu se izreći samo kada je to
predviđeno zakonom. Jedina iznimka od načela zakonitosti u
izricanju kazne je novčana kazna koja se kao sporedna može
izreći i kad nije propisana zakonom za kaznena djela počinjena
iz koristoljublja, i
za kazneno djelo može se izreći samo jedna kazna kao glavna,
a druga samo kao sporedna.



NOVČANA KAZNA (čl. 42.KZ)
Propisuje se i izriče u dnevnim iznosima
(st.42.st.1.),pojam dnevni dohodak
zamijenjen je pojmom dnevni iznos jer
dnevni iznos ne predstavlja samo dohodak,
nego podrazumijeva i počiniteljeve nužne
životne troškove
Donja granica novčane kazne je podignuta na
30, a gornja na 360 dnevnih iznosa
(ekvivalent kazni zatvora od jednog mjeseca
odnosno jedne godine)
kriteriji za utvrđenje broja dnevnih iznosa ->posebno je naglašeno da se ne uzimaju u
obzir imovinske prilike (jer one dolaze do
izražaja u visini dnevnog iznosa) (st.42.st.3.)


kriteriji za utvrđivanje visine dnevnog
iznosa(st.42.st.4.): kod određivanja visine
dnevnog iznosa uzimaju u obzir i prihodi i
imovina (uzimaju se u obzir i potencijalni
prihodi koje bi osoba od te imovine mogla
ostvariti — npr. vrijednost nekretnina u
kojima počinitelj ne stanuje, a ne iznajmljuje
ih uštedevina od koje ne ostvaruje kamate)
—,dnevni iznos ne može biti manji od
dvadeset kuna ni veći od deset tisuća kuna
U stavku 5. uvedena je mogućnost slobodne
ocjene, ali uz uvjet da bi pobliže utvrdivanje
okolnosti važnih za utvrdivanje visine
dnevnog iznosa "bilo povezano s
nerazmjernim teškoćama"

U stavku 6. uređeno je pitanje rokova
plaćanja novčane kazne; "u roku koji odredi
sud, a koji ne može biti kraći od trideset dana
niti duži od šest mjeseci, a može mu se
naložiti obročna otplata u roku do jedne
godine."

U stavku 7. uvodi se pogodovanje osudenika
u slučaju promjene imovinskih prilika (daje se
mogućnost sudu da na zahtjev osuđenika
produlji rok za isplatu novčane kazne odredi
obročnu otplatu u produljenom roku ako je
do neplaćanja novčane kazne došlo zbog
znatnog pogoršanja imovinskih prilika
osuđenika nakon donošenja presude —na
zahtjev osudenika rok plaćanja može se
produljiti do dvadeset i četiri mjeseca odrediti
obročna otplatu u tom roku
ZAMJENA NEPLAĆENE NOVČANE KAZNE
(čl. 43.KZ)
 Kad novčana kazna nije u cijelosti ili
djelomično plaćena u roku koji je određen
presudom prvo će se pokušati naplatiti
prisilno putem Porezne uprave Ministarstva
financija (stavak 1.).
 Ako se nije moguće prisilno naplatiti u roku
od tri mjeseca, novčana kazna će se uz
pristanak osuđenika zamijeniti radom za opće
dobro (stavak 2.).
 stavak 3. i 4. predviđa zamjenu kaznom
zatvora (supletorni zatvor) ako osuđenik ne
izvrši rad za opće dobro u cijelosti ili
djelomično ili ne da pristanak za rad za opće
dobro
→Zakonodavac primjenjuje supletorni zatvor
kao zadnje sredstvo i sve ostale mogućnosti
se moraju pokušati iskoristiti prije njegova
izricanja
 Prilikom zamjene jedan dnevni iznos se
izjednačuje s jednim danom zatvora ili s dva
sata rada za opće dobro (dva sata rada za
opće dobro uzimaju se kao ekvivalent jednom
danu zatvora odnosno jednom dnevnom
iznosu kod novčane kazne jer se smatra da
dnevno uz redovito osam satno radno
vrijeme osoba može maksimalno raditi još
dva sata za opće dobro); supletorni zatvor ne
može trajati dulje od 12 mjeseci

Stavak 5. pobliže uređuje postupak u
slučaju plaćanja novčane kazne nakon
pravomoćnosti odluke o zamjeni, a stavak
6. u slučaju da novčanu kaznu ne plati
osoba koja u Republici Hrvatskoj nema
prebivalište






KAZNA ZATVORA (čl. 44. KZ)
Opći minimum kazne zatvora 3 mjeseca- opći
maksimum 20 godina (st.1.)
Izricanje kazne zatvora (st.2.):
u trajanju do šest mjeseci izriče se na pune
mjesece i dane
u trajanju duljem od šest mjeseci izriče se na pune
godine i mjesece (osim kod primjene odredaba o
stjecaju )
Specifičnost u zamjeni novčane kazne zatvorskom
kaznom: zatvor se izriče na pune dane, a njegova
duljina može biti i kraća od tri mjeseca (opci
minimum) (st.3.)
Stavak 4. u skladu sa suvremenim tendencijama
otvara mogućnost izdržavanja kazne zatvora u
trajanju do jedne godine u domu
IZNIMNOST KRATKOTRAJNE KAZNE ZATVORA
(čl. 45. KZ)
 Nedostaci kratkotrajnih zatvorskih kazni
 nad osobom osuđenom kaznom zatvora u trajanju
do 6 mjeseci iluzorno je očekivati da se može
provesti bilo kakav svrhoviti penalni tretman
(postupak resocijalizacije);
 osudenik je tijekom izdržavanja kazne izložen tzv.
zatvorskoj infekciji; uspostavljaju se kriminalne
sveze za djelovanje pro futuro; kazna je više
odmazda nego sankcija kojom se može polučiti
kakva takva korist;
 gubi se posao;
 ionako prepuni zatvori opterećuju se smještajem
osoba osuđenih na kratkotrajne kazne zatvora;
kazna se izdržava u lokalnim zatvorima i u
neadekvatnim prostorijama, s nedovoljnim brojem
kvalificiranih osoba.



Takva kazna pozitivni „šok" učinak može
postići samo u odnosu na relativno mali
broj osuđenika.
IzIaz iz postojeće situacije je izvršenje
kratkotrajne kazne zatvora u posebnim
zatvorima; zamjena kazne zatvora
novčanom kaznom, radom za opće dobro;
radom izvan zatvora, a prebivanjem u
njemu samo noću; vikend zatvor; kućni
zatvor i sl.
Sukladno tome i Kazneni zakon

"Kaznu zatvora u trajanju do šest mjeseci
sud može izreći samo ako se može
očekivati da se novčana kazna ili rad za
opće dobro neće moći izvršiti ako se
novčanom kaznom, radom za opcce dobro
ili uvjetnom osudom ne bi mogla postići
svrha kažnjavanja. "(čl. 45. st. 1.)
KAZNA DUGOTRAJNOG ZATVORA (čl.
46.)




Posebna vrsta kazne za najteže i najpogibeljnije
oblike teških kaznenih djela
KDZ je uvijek propisana alternativno uz kaznu
"običnog" zatvora —nikada ne može propisati kao
jedina glavna kazna za određeno kazneno
djelo(primjerice kod kaznenog djela genocida (čl. 88.
st. 2.), zločina agresije (čl. 89. st. 1.) ili teškog
ubojstva (čl. 111.))
donja granica kazne dugotrajnog zatvora je 21 godina
(kako bi se izbjeglo preklapanje između kazne zatvora
i kazne dugotrajnog zatvora), a opći maksimum 40
godina (stavak 1.)
Iznimno je KDZ moguće izreći u trajanju od pedeset
godina - samo u iznimnim slučajevima izricito
propisanim Zakonom (npr. za stjecaj teskih kaznenih
djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora)
(stavak 2.)



Kazna dugotrajnog zatvora izriče se na
pune godine (st.3.)
ne može se izreći počinitelju koji u
vrijeme počinjenja kaznenog djela nije
navršio osamnaest godina (st.4.) —›u
skladu je s člankom 37. Konvencije o
pravima djeteta (N.N. — M.U., br. 12/93,
20/97) koji zabranjuje okrutne,nečovječne
ponižavajuće kazne
mogućnost kažnjavanja maloljetnika
(djece u dobi od 14 do 18 godina)
detaljno propisuje Zakon o sudovima za
mladež
Izbor vrste i mjere kazne



pojam i vrste odmjeravanja kazne
sudsko odmjeravanje kazne: opće
pravilo o odmjeravanju kazne
dopunska pravila: ublažavanje kazne,
oslobođenje od kazne, odmjeravanje
kazne za stjecaj kaznenih djela i
odmjeravanje kazne osudenoj osobi
Pojam i vrste odmjeravanja
kazne



odmjeravanje kazne je određivanje kazne
prema vrsti i mjeri ili izbor vrste i mjere kazne
počinitelju kaznenog djela
zakonsko i sudsko, a neka kaznena prava
poznaju i tzv. administrativno odmjeravanje
kazne
zakonsko odmjeravanje kazne: zakonodavac
izborom vrste i mjere kazne izražava svoju
ocjenu stupnja socijalne opasnosti pojedinog
kaznenog djela - kriterij za tu ocjenu je
apstraktna opasnost djela i njegovog
počinitelja koja je izražena u (apstraktno)
propisanoj ili zapriječenoj kazni


način propisivanja kazni u zakonu: KZ
prihvaća sustav relativno određenih
kazni: za svako djelo propisana je kazna u
određenim okvirima ili granicama određivanje donje i gornje granice kazne u
skladu je s načelom zakonitosti propisivanja
kazni, a istovremeno omogućava da se pri
sudskom odmjeravanju kazna uskladi s
konkretnom situacijom
većina ne prihvaća ni sustav apsolutno
neodređenih niti sustav apsolutno
određenih kazni (predviđene kazne u
fiksnom iznosu) koji su ili protivni načelu
zakonitosti ili načelu individualizacije



sudsko odmjeravanje kazne: sud u
konkretnom slučaju određuje stupanj konkretne
socijalne opasnosti djela i počinitelja - svoju
ocjenu sud izražava kroz konkretnu izrečenu
kaznu
čl. 47. KZ-a - opće pravilo o izboru vrste i mjere
kazne koje služi za odmjeravanje kazne unutar, u
okviru granica određenih zakonom za konkretno
kazneno djelo
istodobno, zakonodavac određuje i posebna,
dopunska pravila kojima sudu daje i ovlast
ublažavanja i oslobođenja od kazne, u cilju bolje
individualizacije kazne
Dva temeljna načela sudskog
odmjeravanja (izricanja) kazne –
načelo zakonitosti i načelo
individualizacije :
 načelo zakonitosti u izricanju
kazne - počinitelju se može izreći samo
ona kazna po vrsti i mjeri koju propisuje
zakon. Sud se mora pridržavati granica
(kaznenog okvira s posebnim
minimumom i maksimumom) koje je
zakon propisao za počinjeno kazneno
djelo.
načelo individualizacije - počinitelju se izriče
takva kazna, po vrsti i mjeri, koja će biti što je
moguće više prilagođena potrebama
resocijalizacije konkretnog počinitelja:
 tri vrste individualizacije:
a) zakonodavna individualizacija - ona koju vrši sam
zakonodavac na način da predviđa lakšu ili težu
kaznu za istovrsna kaznena djela ovisno o
motivima, osobnosti počinitelja i ostalih objektivnih
i subjektivnih okolnosti;
b) sudska individualizacija koja se ostvaruje različitim
ovlastima koje sud ima pri odmjeravanju kazne, te
c) penitencijarna individualizacija koja se ostvaruje
pri izvršavanju kazni s različitim tretmanima
osudenika

Opće pravilo o sudskom odmjeravanju
kazne (čl. 47.KZ)


Članak 47.
(1) Pri izboru vrste i mjere kazne sud će, polazeći od stupnja
krivnje i svrhe kažnjavanja, ocijeniti sve okolnosti koje
utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža
(olakotne i otegotne okolnosti), a osobito jačinu
ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih je
kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih
dužnosti, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela,
prijašnji počiniteljev život, njegove osobne i imovinske prilike te
njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos
prema žrtvi i trud da naknadi štetu.
(2) Visina kazne ne smije prekoračiti stupanj krivnje.
Polazeći od temeljnih kriterija (stupanj krivnje i svrha
kažnjavanja) sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje
utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za
počinitelja kaznenog djela (olakotne i otegotne okolnosti)
 okolnosti koje utječu na mjeru izrečene kazne mogu
prema svom učinku biti dvojake:
1. olakotne su one okolnosti koje utječu da kazna unutar
granica posebnog minimuma i maksimuma bude lakša
(tj. bliža minimumu ili donjoj granici predviđene kazne)
2. otegotne su okolnosti koje utječu da kazna unutar
granica predviđene kazne bude teža odnosno bliža
posebnom maksimumu




olakotne i otegotne okolnosti mogu biti objektivne
(one koje se odnose na kazneno djelo npr. vrijeme,
mjesto, način počinjenja i sl.) ili subjektivne (one
koje se odnose na osobnost počinitelja npr. pobude,
raniji život, svojstva i dr.)
zbog raznovrsnosti okolnosti koje mogu utjecati na
izrecenu kaznu, zakonodavac je u čl. 47. st. 1. KZ-a
naveo samo primjerice neke najvažnije najtipičnije
okolnosti - ne nabraja ih taksativno nego
opravdano samo radi primjera i opće orijentacije
opisuje neke najtipičnije (okolnosti relevantne za
sudsko odmjeravanje kazne su bezbrojne i sud može
bilo koju okolnost u konkretnom slučaju uzeti u obzir
kao olakotnu ili otegotnu)
zakonodavac opravdano unaprijed ne određuje koje su
okolnosti olakotne, a koje otegotne, jer ista okolnost
može u jednom sručaju biti otegotna, a u
drugom olakotna (npr. koristoljublje je etički
negativna pobuda i u pravilu je otegotna okolnost, ali
ako je netko ukrao da bi došao do hrane za gladnu
djecu, može se uzeti kao olakotna okolnost)




okolnosti koje mogu biti olakotne ili otegotne:
jačina ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom
zaštićenog dobra - okolnosti koje se odnose na
posljedicu, jer zaštićeno dobro može biti manje ili više
oštećeno, dok opasnost povrede kod ugrožavanja može
biti daljnja ili bliža;
pobude iz kojih je djelo počinjeno ili motivi mogu biti
negativni (zloba, pakost, mržnja i sl.), ali i pozitivni
(samilost, sažaljenje, nužda, osjećaj odgovornosti i sl.);
način počinjenja i skrivljeni učinci kaznenog
djela, (ranije: “okolnosti u kojima je kazneno djelo
počinjeno”): objektivne i subjektivne okolnosti pri
počinjenju određenog djela kao npr. način, sredstvo,
mjesto, vrijeme i dr. - takve okolnosti utječu na
odmjeravanje kazne samo ako ne predstavljaju obilježje
kaznenog djela (ako je teška krađa počinjena tijekom
poplave, potresa, požara ili druge nesreće, sud ne može
uzeti u obzir kao otegotnu okolnost da je počinitelj
krađu počinio iskorištavanjem nesreće, jer je to već
zakonodavac uzeo u obzir kada je za taj slučaj krađe
propisao težu kaznu (kvalificirano kazneno djelo)



prijašnji počiniteljev život, (ranije: “okolnosti u kojima je
počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela” i “usklađenost
njegova ponašanja sa zakonima”) : okolnosti vezane za osobne,
obiteljske i dr. odnose, zdravstveno stanje počinitelja, njegova dob i
sl. okolnosti vezane za raniju osuđivanost počinitelja tj. radi li se o
povratniku koji je već bio osuđen za jedno ili više djela, o kojim se
djelima radi (istovrsnim ili različitim), koliko je vremena prošlo od
ranije osude;
osobne i imovinske prilike počinitelja (ranije: “okolnosti u
kojima počinitelj živi”): obiteljske, radne, imovne prilike počinitelja;
njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela,
odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu (ranije: “ponašanje
nakon počinjenog kaznenog djela, posebno odnos prema
oštećeniku i naknadi štete prouzročene kaznenim djelom”);
ponekad će počinitelj pokušati naknaditi štetu, dragovoljno se
prijaviti, priznati djelo, kajati se, ali ponekad će prijetiti da će
ponovno počiniti djelo, pokazivati radost i sl.
→ priznanje djela može se uzeti u obzir kao
olakotna okolnost, ali se negiranje ili
nepriznavanje djela ne smije uzeti kao
otegotna okolnost, jer bi se time ograničilo pravo
na obranu (okrivljenik nije dužan govoriti istinu)
 Dodan je i “stupanj povrede počiniteljevih
dužnosti” (po uzoru na njemački Kazneni zakon)
 Ispuštena je “ukupnost društvenih i osobnih
uzroka koji su pridonijeli počinjenju kaznenog
djela” kao preširoka i neprecizna okolnost (na
koju se sudska praksa s pravom nije ni pozivala)
zabrana dvostrukog vrednovanja iste
okolnosti


sud se mora strogo pridržavati jednog načela ili
pravila - zabrane dvostrukog vrednovanja ili
ocjene iste okolnosti: sud pri odmjeravanju
kazne ne smije uzeti u obzir onu okolnost koju
je već zakonodavac uzeo u obzir kao obilježje
djela (npr. zakonodavac je predvidio da je
ubojstvo iz koristoljublja teško ubojstvo za koje
je propisao težu kaznu - kvalificirani oblika djela.
Sud ne smije to kvalifikatorno obilježje (okolnost
koristoljublja) ponovno cijeniti kao otegotnu
okolnost
privilegirajuće obilježje npr. da je majka usmrtila
svoje dijete tijekom poroda ili da je počinitelj
ubojstva na mah bio u stanju jake razdraženosti
Ublažavanje kazne




pojam: ublažavanje kazne je odmjeravanje
kazne ispod posebnog minimuma kazne
predviđene za određeno kazneno djelo ili
izricanje blaže vrste kazne
Temeljna pitanja:
UVJETI UBLAŽAVANJA KAZNE: Kada sud
smije ublažiti kaznu?
GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE: Kako (do
koje granice, mjere) se kazna smije ublažiti?
UVJETI UBLAŽAVANJA KAZNE
(temelji ili razlozi za ublažavanje kazne)


Razlozi za ublažavanje su izričito određeni razlozi koji
moraju postojati da bi sud uopće bio ovlašten ublažiti kaznu
predviđeni su člankom 48. KZ-a, i postoje tri slučaja kad se
zakonom propisana kazna za određeno kazneno djelo može
ublažiti:
a) stavak 1.: kad to zakon izričito propisuje (ranije “zakonsko
ublažavanje”): KZ izričito propisuje u Općem dijelu niz općih
instituta kod kojih je moguće blaže kažnjavanje: prekoračenje
nužne obrane, bitno smanjena ubrojivost, otklonjiva zabluda o
protupravnosti, pokušaj kaznenog djela, pomaganje,
neuspjelo poticanje)
b) stavak 2.: kad postoje naročite olakotne okolnosti, a svrha
kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom (ranije
“sudsko ublažavanje kazne”)
Kao tipične naročite olakotne okolnosti KZ primjerice navodi:
(1) Pomirenje počinitelja i žrtve;
(2) Počiniteljev trud oko naknade štete: “ako joj je u
potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu
kaznenim djelom ili se ozbiljno trudio naknaditi tu štetu”,.

c) stavak 3.: kad su se o tome
sporazumjeli državni odvjetnik i
okrivljenik sukladno odredbama ZKP-a o
ubrzanju kaznenog postupka
priznanjem krivnje uz ustupak državnog
odvjetništva (tzv. plea bargaining)
GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE
(Kako - do koje granice, mjere se kazna
smije ublažiti?)

moguće su dvije vrste ublažavanja kazne:
ograničeno (čl. 49.) i neograničeno (čl.
50. st. 2.)
- kod ograničenog ublažavanja zakonom su
predviđena pravila ili granice ispod kojih sud
ne smije kaznu ublažiti (čl. 49. st. 1. i 2.)
- kod neograničenog ublažavanja ova se
pravila ne primjenjuju, ali je sud vezan općim
minimumom kazne zatvora – tri mjeseca
zatvora)
Ograničeno ublažavanje kazne

Granice ublažavanja predviđene su zakonom - nakon što
je sud utvrdio postojanje jednog od spomenutih razloga za
ublažavanje iz čl. 48., on nije ovlašten kaznu ublažiti kako
hoće nego je vezan sljedećim granicama (čl. 49. st. 1.):
1. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora
u trajanju od deset godina, kazna se može ublažiti do tri godine,
2. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u
trajanju od pet godina, kazna se može ublažiti do dvije godine,
3. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u
trajanju od tri godine, kazna se može ublažiti do jedne godine,
4. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u
trajanju od jedne godine, kazna se može ublažiti do šest mjeseci,
5. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u
trajanju od šest mjeseci, kazna se može ublažiti do tri mjeseca.


U usporedbi sa sada važećim, predloženi tekst
daje nešto veće mogućnosti za ublažavanje
Granice ublažavanja postavljene su
jednostavnije nego u KZ/97 → posljedica
ukidanja “zakonskog” i “sudskog” ublažavanja
kazne (pojmovi “zakonsko” i “sudsko”
ublažavanje koje koristi KZ/97 neprecizni su
jer je ublažavanje u oba slučaja zakonsko
(njegove pretpostavke propisuje zakon) i
sudsko (o njemu odlučuje sud)), a djelomice i
drukčije metode jer način ublažavanja u
novom KZ ovisi isključivo od donje mjere
propisane kazne (a ne i gornje, kao u KZ/97).


U stavku 2. uvedena je nova odredba kojom
se u slučaju ublažavanja temeljem sporazuma
okrivljenika i državnog odvjetnika (čl. 48.
st.3.) omogućuje ublažavanje i preko granica
propisanih u stavku 1. (do 50% najniže kazne
dobivene ublažavanjem temeljem st. 1.) , s
time da ni u tom slučaju kazna ne može biti
manja od općeg minimuma (tri mjeseca
zatvora);
Pored sporazuma o visini, državni odvjetnik i
okrivljenik mogu se sporazumjeti i o vrsti
kaznenopravne sankcije (temeljem odredbi
ZKP), što uključuje i sporazum o zamjeni
jedne vrste kazne drugom (mogućnost da se
dogovori zamjena kazne zatvora novčanom
kaznom ili radom za opće dobro)
Neograničeno ublažavanje kazne


sud ublažava kaznu ne pridržavajući se granica
određenih u čl. 49. KZ
moguće samo onda kad je ostvaren razlog za
neograničeno ublažavanje: kad je u zakonu izričito
predviđena mogućnost oslobođenja od kazne, a
sud tu mogućnost ne želi primijeniti (npr. kod
neprikladnog pokušaja). Neograničeno ublažavanje
kazne predviđeno je čl. 50. st. 2.: “Kad je sud
ovlašten počinitelja osloboditi kazne, može ga i blaže
kazniti, pri čemu nije dužan držati se granica
propisanih u članku 49. stavku 1. ovoga Zakona.”

i kod neograničenog ublažavanja kod kojeg sud može
primijeniti bilo koju blažu kaznu po mjeri i vrsti, ipak
postoji jedno ograničenje: sud ne može nijednu
kaznu izreći ispod njenog općeg minimuma
Oslobođenje od kazne



na počinitelja kaznenog djela u pravilu se primjenjuje
kaznenopravna sankcija među kojima često i kazna, ali
ponekad postoje posebni razlozi uslijed kojih se
pokazuje opravdanim ne izreći kaznu počinitelju
kaznenog djela, premda je utvrđena njegova krivnja.
razlozi mogu biti:
a) kaznenopravni razlozi, i
b) kriminalno-politički razlozi
Pojam: oslobođenje od kazne je zakonom predviđena
dužnost ili mogućnost da sud počinitelja kaznenog djela,
proglasivši ga osuđujućom presudom krivim, oslobodi
od svake kazne
Oslobođenje od kazne
Članak 50.
(1) Sud može osloboditi kazne počinitelja:
 1. kad se takva ovlast temelji na izričitoj zakonskoj odredbi,
 2. kad ga posljedice kaznenog djela počinjenog iz nehaja
tako teško pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno
radi ostvarenja svrhe kažnjavanja,
 3. kad je počinitelj nastojao otkloniti ili umanjiti posljedice
kaznenog djela počinjenog iz nehaja te naknadio štetu koju
je njime prouzročio,
 4. kad se počinitelj kaznenog djela za koje je propisana
kazna zatvora do jedne godine pomirio sa žrtvom i naknadio
štetu.
(2) Kad je sud ovlašten počinitelja osloboditi kazne, može ga i
blaže kazniti, pri čemu nije dužan držati se granica propisanih
u članku 49. stavku 1. ovoga Zakona.
Odmjeravanje kazne za stjecaj kaznenih djela




Stjecaj kaznenih djela: počinjenje više kaznenih djela od
strane jednog počinitelja, a za koja mu se djela
istodobno sudi - kako se radi o više kaznenih djela sasvim je
razumljivo da se na počinitelja primjeni i više kazni, ali
postojanje više izrečenih kazni može stvoriti poteškoće u
izvršenju (koja će se kazna prije primijeniti, obuhvaća li teža
kazna i lakšu, itd.), stoga se u slučaju stjecaja kazna odmjerava
na poseban način
način se sastoji u sljedećem (čl. 51. st. 1. KZ 2013. ):
1. najprije se odmjerava kazna za svako pojedino kazneno djelo
(i to prema općem pravilu za odmjeravanje kazne i eventualno
pravilima za ublažavanje kazne),
2. nakon toga se “ ...na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i
počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, osuđuje na
jedinstvenu kaznu.”




može se postaviti pitanje zar ne bi bilo jednostavnije odmah
izreći jednu kaznu za sva kaznena djela u stjecaju. Međutim, to
se ne može uraditi, jer postoji mogućnost da se kasnije kazna za
neko kazneno djelo u stjecaju ukine ili izmijeni, pa se tada ne bi
moglo utvrditi na koji dio kazne se izmjena ili ukidanje odnosi
Kako odrediti jedinstvenu kaznu nakon što je utvrđena kazna za
svako pojedino kazneno djelo?
Pri tome se primjenjuju sljedeći posebni načini ili metode:
metoda kumulacije: jednostavno zbrajanje kazni koje su
utvrđene za pojedina kaznena djela u stjecaju.
Jedinstvena kazna je zbroj svih pojedinačno utvrđenih
kazni. Kumuliranje kazni može kod utvrđenih kazni zatvora
dovesti do pretjerano dugih kazni oduzimanja slobode, pa je u
odnosu na tu vrstu kazne ova metoda nepravedna (težina kazne
oduzimanja slobode raste razmjerno njenoj duljini trajanja).
Stoga je metoda kumulacije primjerenije novčanoj kazni;


metoda apsorpcije: jedinstvena kazna
predstavlja najtežu od pojedinačno utvrđenih
kazni - najteža utvrđena kazna apsorbira sve ostale
utvrđene kazne, tako da se kao jedinstvena kazna
izriče samo najteža kazna. Prema ovoj metodi
počinitelj se ustvari kažnjava samo za najteže
kazneno djelo, dok za sva ostala djela u stjecaju
ostaje nekažnjen, i
metoda asperacije: sastoji se u povećanju
najteže utvrđene kazne, ali tako da jedinstvena
kazna ne smije dosegnuti zbroj svih
pojedinačno utvrđenih kazni te ne smije prijeći
opći maksimum vrste kazne - prema ovoj metodi
jedinstvena kazna ima svoju donju i gornju
mjeru odnosno tri ograničenja (mora biti veća od
svake pojedinačne kazne - donja mjera, te ne smije
dosegnuti njihov zbroj niti biti veća od općeg
maksimuma - gornja mjera jedinstvene kazne)
Za lakše razumijevanje navedenih metoda
prikazuje se tabelarno na primjeru istodobnog
suđenja počinitelju za počinjenje tri kaznena
djela (krađe, teške krađe i razbojništva)
izricanje jedinstvene kazne primjenom svake
od metoda
kazn.djela: krađa teška krađa razbojništvo
utvrđ. kaz. 2 god.
3 god.
6 god.
jedinstvena kazna
kumulacija: 11 god. zatvora
apsorpcija: 6 god. zatvora
asperacija: od 6 god. i 1 mje. - 10 god. i 11
mje.

Koje od navedenih metoda usvaja KZ?
 Temeljna metoda: asperacija → čl. 51. st.2.:
"Jedinstvena kazna sastoji se u povišenju najviše
pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije doseći zbir
pojedinačnih kazni, niti premašiti najveću mjeru
kazne dugotrajnog zatvora, odnosno novčane kazne.”

Poseban slučaj asperacije kod teških kaznenih za koja
je propisan dugotrajni zatvor počinjenih u stjecaju,→
čl. 51. st.3.: " Ako su za dva ili više kaznenih djela
utvrđene pojedinačne kazne dugotrajnog zatvora čiji
zbroj prelazi pedeset godina, sud može izreći
jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju
pedeset godina. "
Odmjeravanje kazne osuđenoj
osobi



moguće je da osoba bude osuđena zbog počinjenog
kaznenog djela, izrečena joj je kazna, pa nakon toga, a
prije nego je izdržala već izrečenu kaznu, ponovno počini
kazneno djelo: novo kazneno djelo može biti počinjeno
nakon pravomoćnosti presude, a prije nego je osuđenik
započeo s izdržavanjem kazne, ali može biti počinjeno i
tijekom izdržavanja kazne zatvora
kako u takvim slučajevima izreči jedinstvenu kaznu već
osuđenoj osobi koja je počinila novo kazneno djelo: KZ u
čl. 53. predviđa da se u ovakvom slučaju primjenjuju iste
odredbe koje važe za odmjeravanje kazne za stjecaj
kaznenih djela, što znači da se već izrečena kazna uzima
kao utvrđena, potom se utvrđuje kazna za novo kazneno
djelo, a nakon toga se izriče jedinstvena kazna primjenom
navedenih metoda. Ako je počinitelj već izdržao dio ranije
izrečene kazne, taj se dio uračunava u izrečenu
jedinstvenu kaznu.
Međutim, navedeni način odmjeravanja kazne osuđenoj
osobi je pravilo koje ipak ima dva izuzetka:


kad se osuđeniku sudi za kazneno djelo što
je počinjeno tijekom izdržavanja kazne
zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne
maloljetničkog zatvora, ako se s obzirom na
još preostali dio prije izrečene kazne
primjenom odredbi o stjecaju ne bi mogla
postići svrha kažnjavanja, neće se postupiti
po odredbama o odmjeravanju kazne za
stjecaj, već će se počinitelju za novo
kazneno djelo izreći samostalna kazna. (čl.
53. st.2.)
kad osuđenik za vrijeme izdržavanja kazne
zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne
maloljetničkog zatvora počini kazneno djelo
za koje je u zakonu propisana kazna do
jedne godine zatvora ili blaža kazna,
primijenit će se stegovna mjera (čl. 53.
st.3.)

SUPSTITUTI KRATKOTRAJNIH
ZATVORSKIH KAZNI
Rad za opće dobro i uvjetna osuda

Rad za opće dobro
Rad za opće dobro je
izvaninstitucionalna sankcija koja je
nastala i razvila se kao alternativa
zatvoru. Uključuje obvezu osuđenika, a
u nekim državama i osumnjičenika da
odradi određeni broj sati besplatnog
društveno korisnog rada u zamjenu za
potpuni ili djelomični odustanak države
od primjene neke druge kaznenopravne
sankcije.


Obavljanje rada za opće dobro je jedan od simboličnih oblika
„popravljanja" štete pričinjene društvu počinjenjem kaznenog
djela, predstavlja danas široko prihvaćenu sankciju u svjetskim i
europskim zakonodavstvima
Ova mjera je još 1972. godine bila propisana britanskim Criminal
Justice Actom, krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih
prihvaćena je, osim u Velikoj Britaniji i Republici Irskoj, i u
kontinentalnoj i sjevernoj Europi: u Belgiji, Francuskoj,
Luksemburgu, Nizozemskoj, Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj,
Španjolskoj, Portugalu, Danskoj, Norveškoj, Finskoj, Cipru.
Također, poznaju je i nova kaznena zakonodavstva bivših
istočno-europskih država (Poljska, Češka, Mađarska, Letonija
itd.) i nekadašnjih država sa područja SFRJ (Slovenija,
Makedonija, Federacija BiH, Srbija ).






Pravna priroda rada za opće dobro je heterogena,
budući se pojavljuje kao:
Samostalna alternativna sankcija;
Dopunska sankcija;
Varijanta izvršenja kazne zatvora okviru djelomične
suspenzije izvršenja izrečene kazne zatvora (počinitelj
se upućuje na izvršenje dijela izrečene kazne u
penalnu ustanovu, nakon čega se ostatak kazne
zamjenjuje radom za opće dobro);
Uvjet uz uvjetni otpust, sankciju probacije, uvjetni
odustanak od kaznenog progona, uvjetni odustanak
od izricanja ili izvršenja izrečene kazne zatvora;
Zamjena za novčanu kaznu – ab initio kao način
izvršenja novčane kazne ili umjesto supletornog
zatvora u slučaju neplaćene novčane kazne.
Ciljevi rada za opće dobro
 Kažnjavanje - oduzimanje slobodnog vremena
počinitelju;
 Reparacija – počinitelj mora nadoknaditi štetu
koju je počinio;
 Rehabilitacija - posao može počinitelju
osigurati stjecanje novih vještina ili mu
omogućiti nove kontakte sa građanima koji
poštuju zakon i koji organizirajuju i nadgledaju rad koji se obavlja u zajednici;
 Reintegracija - zajednica zna za kaznu ili vidi
osuđenog, ali za počinitelja postoji šansa da
vrati vlastiti ugled.
Rad za opće dobro u hrvatskom kaznenom
zakonodavstvu
(čl. 55.KZ)
 proširenje mogućnosti zamjene na kazne
zatvora do jedne godine i novčanu kaznu u
iznosu do tristošezdeset dnevnih iznosa te
uvođenje obveze za suce da kad izreknu
kaznu zatvora u trajanju do 6 mjeseci je svaki
put moraju zamijeniti radom za opće dobro,
osim ako se time ne bi mogla ostvariti svrha
kažnjavanja (stavak 1.)
 Time se želi ograničiti primjena kazne zatvora
u korist rada za opće dobro


Stavak 2. uvodi precizan kriterij
zamjene kazne zatvora radom za opće
dobro→ 2 sata rada = 1 dan zatvora,
odnosno zamjene novčane kazne za
ROD (2 sata rada = 1 dnevni iznos)
Stavak 3. omogućuje izricanje
posebnih obveza i zaštitnog
nadzora uz rad za opće dobro, a
stavak 8. predviđa opozivanje rada za
opće dobro ukoliko se ove obveze
odnosno zaštitni nadzor ne izvršavaju
odnosno poštuju.
Posebne obveze
Čl. 62.



1)
2)
Mogu se izreći uz:rad za opće dobro, uvjetnu osudu i uvjetni
otpust sa izdržavanja kazne zatvora
U čl. 62. st. 1. su dopunske fakultativne obveze usko
povezane s počinjenim kaznenim djelom; s njima se
pojačava prijetnja kaznom: obveze naknade štete i uplata
svote novaca u korist javne ustanove, humanitarne ili
karitativne svrhe ili u fond za zaštitu žrtava,
dok je primarna funkcija obveza navedenih u st.2.
odvraćanje počinitelja od činjenja kaznenih djela u
budućnosti (različite obveze počiniteljeve resocijalizacije;
tretmana čvrsto povezanog za izvansudsku skrb i njezine
institucije; djelovanja usmjerenog na osuđenikovo
preodgajanje i popravljanje u vanjskoj sredini i uz veće
korištenje društvenih službi (socijalne skrbi, probacije i
zdravstva), te
zaštita zdravlja i sigurnosti osobe na čiju štetu je kazneno
djelo počinjeno
1. nastavak obrazovanja ili osposobljavanje za određeno zanimanje koje odabere uz stručnu pomoć
nadležnog tijela za probaciju,
2. zaposlenje koje odgovara njegovoj stručnoj spremi ili razini obrazovanja, osposobljenosti i stvarnim
mogućnostima obavljanja radnih zadataka, koje mu savjetuje i omogući nadležno tijelo za probaciju,
3. nadzirano raspolaganje prihodima u skladu s potrebama osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati i
prema savjetima nadležnog tijela za probaciju,
4. liječenje ili nastavak liječenja koje je nužno radi otklanjanja zdravstvenih smetnji koje mogu
poticajno djelovati za počinjenje novog kaznenog djela,
5. liječenje ili nastavak liječenja od ovisnosti o alkoholu, drogama ili druge vrste ovisnosti u
zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi ili odvikavanje u terapijskoj zajednici,
6. sudjelovanje ili nastavak sudjelovanja u postupku psihosocijalnog tretmana u zdravstvenim
ustanovama ili u pravnim ili kod fizičkih osoba ovlaštenih za provedbu psihosocijalnog tretmana,
7. zabranu posjećivanja određenih mjesta, objekata i događaja, koji mogu biti prilika ili poticaj za
počinjenje novog kaznenog djela,
8. zabranu približavanja žrtvi ili nekim drugim osobama,
9. napuštanje doma na određeno vrijeme ako se radi o djelima obiteljskog nasilja,
10. zabranu druženja s određenom osobom ili grupom osoba koje bi ga mogle navesti da počini
kazneno djelo, zabranu zapošljavanja, podučavanja ili smještaja tih osoba,
11. zabranu uznemiravanja ili uhođenja žrtve ili neke druge osobe,
12. zabranu napuštanja doma u određenom razdoblju tijekom dana,
13. zabranu nošenja, posjedovanja i povjeravanja na čuvanje drugoj osobi oružja i drugih predmeta koji
bi ga mogli navesti na počinjenje kaznenog djela,
14. ispunjavanje obveze uzdržavanja ,
15. redovito javljanje nadležnom tijelu za probaciju, centru za socijalnu skrb, sudu, policijskoj upravi ili
drugom nadležnom tijelu,


Zakonodavac je u točki 16. st. 2. čl. 62. uveo generalnu
klauzulu i omogućio sucima da odrede i druge obveze koje
su primjerene s obzirom na počinjeno kazneno djelo te
koje su potrebne da se počinitelja odvrati od počinjenja
novog kaznenog djela, a koje sukladno članku 63. ne
mogu biti nemoguće, nerazumne i protiv dostojanstva
počinitelja (npr. osobi koja je posjekla nečija stabla može
se narediti da zasadi nova stabla, osobi koja je napisala
grafit odrediti da ga očisti ili preboji zid, zabrana
uključivanja u određene aktivnosti koje mogu poticajno
djelovati na počinjenje kaznenog djela, zabranu
napuštanja mjesta prebivališta, doma ili određenog
prostora bez posebne dozvole službenika za probaciju ili
suca izvršenja i sl.).
izvršenje ovih obveza uređuje Zakon o probaciji



Izricanje posebnih obveza
(čl. 63.KZ)
Temeljno načelo u izricanju posebnih obveza je da su
razumne, provedive i da se njihovim nametanjem
počinitelju kaznenog djela ne vrijeđa ljudsko
dostojanstvo (st.1.)
Provođenje medicinskih mjera (liječenje, odvikavanje,
psihosocijalni tretman) moguće je samo uz pristanak
počinitelja (stavak 2.) – u skladu sa sužavanjem
prostora za prisilni tretman u medicini
U st. 3. navedeni su rokovi trajanja pojedinih obveza,
a u st. 4. je uvedeno načelo fleksibilnosti vremena
trajanja obveze; vrijeme trajanja posebne obveze
koje je odredio, sud može naknadno na prijedlog
službe za probaciju produljiti ili skratiti s tim da ne
prijeđe rok provjeravanja. Time se ostavlja toliko
potrebna fleksibilnost za provođenje sustava
probacije.


Stavkom 4. propisuje se da je izvršenje rada
za opće dobro moguće samo ukoliko je
osuđenik na njega pristao.
Stavkom 5. propisano je da počinitelj
pristanak na rad za opće dobro daje službi za
probaciju prije samog početka njegova
izvršenja, a ne više sudu.
Ovim stavkom određuje se i rok u kojem se
rad za opće dobro može izvršiti (jedan mjesec
do dvije godine). Konkretan rok u kojem se
rad za opće dobro mora izvršiti i sadržaj rada
za opće dobro određuje nadležno tijelo za
probaciju.



Stavkom 6. propisuje se da će se na osuđenika koji
se u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne
javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije
mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili
ne da pristanak, primijeniti ona kazna koju je sud
izrekao (kazna zatvora ili novčana kazna) pa
zamijenio radom za opće dobro.
stavak 7. uređuje postupanje u slučaju neizvršenja
rada za opće dobro. Tada se neizvršeni dio
zamjenjuje prvotno izrečenom kaznom. Rad za opće
dobro se pretvara u novčanu kaznu odnosno kaznu
zatvora po istom ključu kojim se novčana kazna
odnosno kazna zatvora pretvara u rad za opće dobro
(2 sata rada = 1 dnevni iznos, odnosno 2 sata rada=
1 dan zatvora). Uvodi se i mogućnost produženja
roka za izvršenje rada za opće dobro ako ovaj nije
izvršen bez krivnje počinitelja.
Stavak 9. izričito naglašava da se rad za opće dobro
ne plaća.
Uvjetna osuda
(čl. 56. – 58. KZ)



Pojam i pravna priroda
U novom KZ uvjetna osuda je uvjetovana
odgoda izvršenja izrečene kazne (novčane
kazne ili kazne zatvora) pod obligatornim
uvjetom da počinitelj u vremenu
provjeravanja (roku ne koji se izvršenje kazne
uvjetno odlaže) ne počini novo kazneno djelo
i ispuni određene obveze – ukoliko ih sud
naloži
U starom KZ u.o. je bila kaznenopravna
sankcija sui generis (jedna od dviju mjera
upozorenja)
Pretpostavke za primjenu uvjetne osude
(čl. 56. KZ)




Stavak 1. određuje u čemu se sastoji uvjet kod
uvjetne osude:” …ako počinitelj u vremenu
provjeravanja ne počini novo kazneno djelo i ispuni
određene mu obveze.”
Stavak 2. sadrži tzv. formalne i materijalne
pretpostavke za izricanje uvjetne osude;
Formalna pretpostavka: izrečena kazna zatvora do
jedne godine ili novčana kazna
Kod formalne pretpostavke napušta se metoda
kombiniranja konkretnog i apstraktnog kriterija i
usvaja se samo konkretni kriterij izrečena kazna
zatvora do jedne godine, bez obzira radi li se o kazni
zatvora izrečenoj za jedno ili više kaznenih djela u
stjecaju (jedinstvena kazna), čime se htjelo osjetno
suziti primjenu u.o. i potaknuti na zamjenu kazne
zatvora radom za opće dobro ili novčanom kaznom.





Materijalna pretpostavka: “kad sud ocijeni da
počinitelj i bez izvršenja kazne ubuduće neće
činiti kaznena djela”
Proširen je krug okolnosti kojima se sud mora
rukovoditi pri odluci o uvjetovanju kazne, pri
čemu će se posebno voditi računa o:
ličnosti počinitelja, njegovu prijašnjem životu,
osobito je li ranije osuđivan, obiteljskim
prilikama,
okolnostima počinjenja samog kaznenog
djela, te
ponašanju nakon počinjenog kaznenog djela,
osobito o odnosu počinitelja prema žrtvi i
nastojanju da oštećeniku popravi štetu
(novčanu naknadu štete i restituciju).



rok provjeravanja traje od jedne do pet godina, odmjerava se na
pune godine, a počinje teći od pravomoćnosti presude, uvedena je
mogućnost naknadnog skraćivanja odnosno produljenja vremena
provjeravanja u zakonski propisanim okvirima (stavak 3.)
Nema više razlikovanja između dvije vrste uvjetnih osuda “obična”
uvjetna osuda i uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom → u stavku 4. je
propisano da se uz uvjetnu osudu mogu kad je to potrebno radi
odvraćanja počinitelja od počinjenja kaznenog djela izreći
posebne obveze i pružiti mu pomoć kroz zaštitni nadzor.
Obveze se mogu izreći i bez izricanja zaštitnog nadzora. U praksi će se
kod počinjenja kaznenih djela u kojima se pojavljuje pojedinac kao
žrtva najčešće izricati sljedeće dopunske fakultativne obveze:
popravljanje štete počinjene kaznenim djelom (čl. 62. st. 2 t. 1.);
zabrana približavanja žrtvi ili nekim drugim osobama (čl. 62. st. 2. t.
8.); zabrana uznemiravanja ili uhođenja žrtve ili neke druge osobe (čl.
62. st. 2. t. 11.).
Iz stavka 5. proizlazi da vrijeme za izvršenje obveza iz članka 62.
ne mora odgovarati vremenu provjeravanja s tim da ne može biti duže
od njega
Djelomična uvjetna osuda
(čl. 57.KZ)





mogućnost primjene uvjetne osude za samo dio kazne ako
ocijeni da postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja
cijele kazne neće ubuduće činiti kaznena djela.
u slučajevima u kojima je izrečena novčana kazna ili kazna
zatvora u trajanju većem od jedne, a manjem od tri godine,
ima sličan cilj kao i uvjetni otpust: doprinosi rasterećenju
zatvorskog sustava te efikasnosti izvršenja novčanih kazni
U st. 2. i 3. su dani okviri neuvjetovanog dijela kazne zatvora
(najmanje šest mjeseci, a najviše jednu polovinu izrečene
kazne) i novčane kazne (ne manje od jedne petine ni više od
jedne polovine izrečene kazne)
u st. 4. se isključuje mogućnost korištenja blagodati uvjetnog
otpusta na neuvjetovani dio kazne zatvora
Opoziv uvjetne osude
(čl. 58. KZ)


1.
2.
3.
Obligatoran: zbog počinjenja novog kaznenog djela u vremenu
provjeravanja za koje je izrečena kazna zatvora u trajanju duljem od
jedne godine
Fakultativan:
počinjenje novog kaznenog djela u vremenu provjeravanja
za koje je izrečena kazna zatvora u trajanju duljem do jedne
godine ili novčana kazna; Prilikom odlučivanja o opozivu sud će
posebice voditi računa o tome je li zbog počinjenja novog kaznenog
djela prijašnja uvjetna osuda bila prikladna kaznena sankcija i ima li
uvjeta za njezino opozivanje. Nekoliko bitnih pretpostavki utječu na
sudsku odluku o eventualnom opozivu: težina novog počinjenog
djela, je li dolusni ili nehajni delikt, srodnost s prethodnim djelom
(djelom iz uvjetne osude), postoji li povezanost ta dva kaznena
djela, protek vremena od počinjenja prijašnjeg djela i sl.
neizvršavanje nametnutih posebnih obveza
osuda zbog kaznenog djela počinjenog prije izricanja
uvjetne osude za koje se naknadno saznalo



U kojem se roku uvjetna osuda može opozvati?
Kod opoziva zbog novog kaznenog djela u.o. se može
opozvati u roku 2 godine od isteka vremena
provjeravanja →Dopunski rok nakon isteka vremena
provjeravanja (st. 7.) je nužan,posebice ako je novo
kazneno djelo počinjeno pri kraju roka provjeravanja,
pa bi opoziv zbog vremena potrebnog za provođenje
kaznenog postupka povodom počinjenog novog k.d.
bio neprovediv.
U slučaju opoziva zbog neizvršavanja nametnutih
posebnih obveza (čl. 62.) uvjetna se osuda može
opozvati u roku od šest mjeseci od isteka roka
određenog za izvršavanje obveza (budući tada nema
novog kaznenog postupka pa sudac izvršenja uvjetni
otpust može bez poteškoća opozvati u kraćem
vremenu).




O opozivu uvjetne osude uvijek odlučuje sud i to:
U slučaju opoziva zbog novog kaznenog djela
odlučuje sud koji je osudio optuženika zbog novog
kaznenog djela, istom presudom kojom je optuženik
za to djelo osuđen;
O opozivu zbog neizvršenja obveza odlučuje isti sud
koji je donio presudu kojom je počinitelju određena
obveza na sjednici izvanraspravnog vijeća, ali na
temelju ispitivanja osuđenika i prethodnih izvida radi
utvrđivanja činjenica i prikupljanja dokaza važnih za
odluku.
O opozivu uvjetne osude zbog ranijeg kaznenog djela
sud koji naknadno sudi za ranije kazneno djelo i to
istom presudom kojom je optuženika osudio za to
ranije djelo.
Uvjetni otpust


Uvjetni otpust zakonom je predviđena
mogućnost uvjetnog puštanja na slobodu
zatvorenika s izdržavanja kazne prije isteka
kazne, s tim da se za trajanja neizdržanog
ostatka kazne nad njime može odrediti
nadzor, a može ga se obvezati i na nastavak
mjera propisanih programom izvršavanja.
Ima dvojaku funkciju: (1) skratiti daljnje
izdržavanje kazne zatvora kada to nije više
nužno, i (2) poticati zatvorenika da se za
vrijeme izvršenja kazne zatvora ponaša tako
da se može smatrati da je kazna dobro
djelovala.




Uvjetni otpust uređen je u tri zasebne
odredbe:
u članku 59. KZ 2011. propisuju se
pretpostavke za njegovo određivanje,
u članku 60. KZ 2011. vrijeme
provjeravanja i obveze za vrijeme
provjeravanja,
u članku 61. KZ 2011. opoziv uvjetnog
otpusta.
Pretpostavke primjene uvjetnog otpusta
 Nadležno tijelo za odlučivanje: o uvjetnom
otpustu uvijek odlučuje sud, a ne kao do sada
posebno povjerenstvo, budući se ovdje na
neki način radi o promjeni prvobitne sudske
odluke;
 Formalne pretpostavke za primjenu uvjetnog
otpusta (čl. 59. st.1. KZ):
 Izdržana najmanje polovina izrečene kazne,
ali samo ako je osoba provela u zatvoru
minimalno tri mjeseca (u skladu s
izbjegavanjem izricanja kratkotrajnih kazni
zatvora u trajanju kraćem od 6 mjeseci)
 Pristanak osuđenika; osuđeniku se mora
prepustiti odluka želi li ostati do kraja u
zatvoru ili izaći na uvjetni otpust


Materijalne pretpostavke za primjenu uvjetnog
otpusta (čl. 59. st.2. KZ): ličnost zatvorenika, njegov
prijašnji život i osuđivanost, je li protiv njega u tijeku
drugi kazneni postupak, odnos prema počinjenom
kaznenom djelu i žrtvi, ponašanje tijekom izdržavanja
kazne zatvora, uspješnost primjene programa
izvršavanja kazne zatvora, je li došlo do promjene
njegova ponašanja nakon počinjenog kaznenog djela
ili se očekuje da će do tih promjena doći primjenom
mjera nadzora za vrijeme uvjetnog otpusta te životne
okolnosti i spremnost osuđenika za uključivanje u
život na slobodi),
Postupka odlučivanja o uvjetnom otpustu predviđen
je Zakonom o izvršavanju kazne zatvora (čl. 59. st.3.
KZ)



Puštanjem na uvjetni otpust za osuđenika počinje
vrijeme provjeravanja koje odgovara neizdržanom
dijelu kazne zatvora (čl. 60.st.1. KZ)
Osuđeniku kojeg se pušta na uvjetni otpust može se
odrediti jedna ili više posebnih obveza navedenih u
članku 62. KZ (iste one koje se mogu odrediti uz
uvjetnu osudu i rad za opće dobro na slobodi) i
zaštitni nadzor sukladno odredbi članka 64. Zakona.
Obveze i zaštitni nadzor ne mogu trajati dulje od pet
godina, osim ako sud utvrdi da bez daljnjeg
provođenja obveza ili zaštitnog nadzora nad osobom
koja je osuđena za kaznena djela kojima se ugrožava
ili povređuje tjelesni, psihički ili spolni integritet osobe
i za koja je propisana kazna zatvora od pet ili više
godina, postoji opasnost da će počiniti slično kazneno
djelo, kada se obveze ili zaštitni nadzor mogu
produljiti za jednu do pet godina ili odrediti nove
obveze. Obveze ili zaštitni nadzor ne mogu trajati
dulje od isteka neizdržanog dijela kazne zatvora na
koju je počinitelj osuđen (čl. 60. st. 3. KZ)
opoziv uvjetnog otpusta





Zbog novog kaznenog djela počinjenog u vremenu
provjeravanja:
Obligatoran – izrečena kazna u trajanju 1 godine i veća
Fakultativan:
izrečena kazna kraća od 1 godine;
Neispunjenje posebnih obveza (čl. 62.) i kršenje zaštitnog
nadzora (čl. 64.) određenih uz uvjetni otpust
opoziv zbog novog kaznenog djela (stavak 1. i 2. čl. 61.)


Stavak 1. odnosi se na obvezni opoziv koji je vezan uz kaznu
zatvora od jedne godine ili veću (kao i kod opoziva uvjetne
osude),
Kod obligatornog opoziva (st.1) raspravni će sud (sud koji je
izrekao kaznu za novo djelo) opozvati uvjetni otpust i izreći
jedinstvenu kaznu primjenom odredaba o stjecaju kaznenih
djela i izricanja jedinstvene kazne osuđenoj osobi.





stavak 2. odnosi na fakultativni opoziv, pri čemu su
pobliže propisane ovlasti raspravnog suda, koje se
nastojalo izjednačiti s onima koje sud ima pri opozivu
uvjetne osude. U slučaju fakultativnog opoziva (kada
osuđeniku za novo djelo izrekne izrekne kaznu u
trajanju kraćem od jedne godine) , raspravni sud
može (st.2.):
1. opozvati uvjetni otpust i izreći jedinstvenu kaznu,
2. ne opozvati uvjetni otpust i osuditi ga na kaznu
zatvora, s time da vrijeme provjeravanja iz uvjetnog
otpusta ne teče za vrijeme izdržavanja kazne na koju
je osuđen
3. ne opozvati uvjetni otpust i izreći mu uvjetnu
osudu, s time da vrijeme provjeravanja iz uvjetne
osude počinje teći istekom vremena provjeravanja iz
uvjetnog otpusta
U stavku 4. riješeno je do sada prijeporno pitanje
roka u kojem raspravni sud može opozvati uvjetni
otpust tako da je taj rok izjednačen s onim za opoziv
uvjetne osude i iznosi dvije godine




za opoziv uvjetnog otpusta zbog skrivljenog neizvršavanja
posebnih obveza (čl. 61.st.3),u potpunosti ili većoj mjeri,
upornog kršenja posebnih obveza, teškog kršenje posebnih
obveza ili ustrajnog izbjegavanja zaštitnog nadzora.
za opoziv u.o. Zbog kršenja posebnih obveza i zašt. Nadzora
nadležan je sudac izvršenja
u navedenom slučaju uvjetni otpust se ne može opozvati nakon
što je proteklo šest mjeseci od isteka roka određenog za
izvršavanje obveza (čl. 61. st. 3. KZ). Rok opoziva uvjetnog
otpusta za suca izvršenja znatno je kraći jer tada nema novog
kaznenog postupka pa sudac izvršenja uvjetni otpust može bez
poteškoća opozvati u kraćem vremenu.
posljedica opravdanog kršenja posebnih obveza ili izbjegavanja
zaštitnog nadzora jest, zamjena obveze drugima, izricanje
zaštitnog nadzora ako ga do tada nije imao, oslobođenje obveza
odnosno zaštitnog nadzora ili produljenje roka za izvršenje
izrečenih obveza ili zaštitnog nadzora (čl. 61. st. 3. KZ).