NOVAC, BANKARSKI SISTEM, I ROBNO-NOVČANO URAVNOTEŽENJE -GLOBALNO POSMATRANJE-

Doc. Dr Zoran Mastilo

NEMONETERNA I MONETARNA EKONOMIJA

Značenje i porijeklo novca.

Za razumijevanje tržišne ekonomije nužno je razumijevanje novca.

Upravljanje novcom danas je ključna činjenica upravlja-nja ekonomijom. Naglo povećanje ili smanjenje količine novca izaziva značajne i društvene, i ekonomske potrese, ostavljajući iza sebe trajne razvojne posljedice.

Za novac bi se moglo reći da je to svako opšteprihva ćeno sredstvo plaćanja.

Za novac se kaže da je to jedno od najvećih ljudskih otkrića.

Novac proizilazi iz društvene podjele rada i omogućava je, odnosno doprinosi joj. Podjela rada je tako prvi uslov za pojavu novca.

Drugi uslov za pojavu novca je akumulirana imovina.

Nemonetana ekonomija.

Barter (trampa) je neposredna zamjena jedne robe ili usluge za drugu robu ili uslugu.

Uslov da se to dogodi je obostrana podudarnost želja, odnosno da lice koje posjeduje određenu robu mora da nađe neko drugo lice koje posjeduje željenu robu i koje želi tu robu koja se nudi.

Sljedeći su osnovni

ekonomije.

nedostaci nemonetarne tj. barter

Nema jedinstvene mjere vrijednosti.

Kod bater ekonomije potrebno je da se cijena svake robe ili usluge izrazi u jedinicama svih drugih roba ili usluga; odnosno ne postoji standardizovan način za izražavanje cijena roba i usluga.

Nedostaje metod očuvanja kupovne moći.

ostvarenje barter trgovine potrebno je Za očuvati specifičnu kupovnu moć sadržanu u robi koja je u razmjeni.

Teškoće plaćanja u budućnosti

. U slučaju plaćanja robe u budućnosti nedostaje određena jedinica koja bi se koristila za tu vrstu plaćanja. Ugovorena roba kojom bi trebalo platiti može jako da se izmijeni do dana dospijeća plaćanja.

Određivanje mjesta za plaćanje.

Da bi se umanjili nedostaci čistog bartera, određivana su mjesta za trgovanje.

Problem je time samo djelimično riješen.

Monetarna ili novčana ekonomija.

Osnovna karakteri-stika nemonetarnih ekonomija, odnosno ekonomija koje su koristile robni novac je da je taj novac istovremeno imao i monetarnu i nemonetarnu vrijednost.

Vlada je emitovala srebrenjake i zlatnike kao punovrijedan novac čija je nominalna vrijednost bila jednaka njegovoj tržišnoj (realnoj) vrijednosti.

Napredak na razvoj novca se odnosi na usvajanje robnog standarda, odnosno emisije reprezentativnog punuvrijednog novca.

Zlato je mekan metal koji se upotrebom troši (liže). Ovo je dovelo do misli o zamjeni stvarne fizičke robe (kovanica) novčanim znakom. Riječ je o usvajanju robnog standarda, odnosno korištenju novčanog znaka čija je vrijednost u potpunosti jednaka vrijednosti fizičke robe koja stoji iza toga.

Fiducijalni (fiat) novac.

odnosno reprezentativnog U vrijeme robnog standarda, punovrijednog bankari su slobodno kovali novac.

novca privatni Novac sam po sebi ima malu vrijednost u odnosu na njegovu nominalnu vrijednost.

Osnovna fiducijalnog monetarnog standarda leži u povjerenju ljudi da za određen novčani iznosna novčanici moraju da kupe određenu količinu roba i usluga.

Povjerenje

standarda.

je osnova odražanja fiducijalnog monetarnog

Predvidljivost vrijednosti

novca.

je druga činjenica fiducijalnog Nestabilnost u vrijednosti novca mijenjaće odnos ljudi prema novcu.

Monopolsko emitovanje novca.

Zlatari su prvi emitenti fiducijalnog novca, odnosno viška novca bez robnog pokrića. Monopol u državnoj ponudi (emisiji) novca u suštini je metod ostvarenja oskudnosti ponude.

U okolnostima kada je država jedini proizvođač zlatnika, ona je u stanju da odredi (izabere) cijenu zlatnika izraženu u jedinicama dobara i usluga po zlatniku. To je

granični prihod

(

MR

) koji država ostvaruje proizvodeći svaki pojedinačni zlatnik.

Pretpostavimo da je granični trošak (

MC

) u proizvodnji zlatnika konstantan (MC = ATC). To državi daje mogućnost ostvarenja emisione dobiti.

A je tačka izravnanja graničnih troškova i graničnih prihoda u proizvodnji zlatnika, odnosno to je tačka optimalnog obima proizvodnje (

Q 0

).

Država je odredila cijenu zlatnika (

P 0

), što je iznos zlatnika po jedinici robe. Pretostavimo da je cijena zlatnika jednaka jedinici robe.

Potrebno je uočiti da

emisiona dobit

iznos realnih dobara i usluga.

predstavlja Povećanom emisijom novca izaziva se inflacija koja dovodi do razlike u visini realnog i nominalnog domaćeg društvenog proizvoda, što zapravo, predtavlja iznos emisione dobiti.

FUNKCIJE I OSOBINE NOVCA

Novac ima četiri osnovne funkcije:



sredstvo razmjene,



sredstvo očuvanja vrijednosti (štednje),



obračunsko sredstvo i mjera vrijednosti i



platežno sredstvo.

Sredstvo razmjene ili prometno sredstvo.

Teškoće bartera se prevazilaze upotrebom novca. Dobra se razmjenjuju za novac da bi se pribavila druga dobra.

Sredstvo očuvanja vrijednosti.

Vrijednost u obliku roba se veoma teško čuva. Pretpostavimo da piljar ne proda sav paradajz.

Obračunsko sredstvo i mjera vrijednosti.

Novac je mjera vrijednosti i obračuna. Vrijednost ekonomskih dobara i usluga iskazana u novcu predstavlja cijenu.

Platežno sredstvo.

Akt kupoprodaje ne mora da bude istovremen. Moguće je da isporuka robe nije istovremena sa plaćanjem, nego se prodaje kao roba na kredit. Tada je riječ o funkciji novca kao platežnog sredstva.

Osnovne osobine novca.

osnovnih osobina: Novac ima pet svojih  prepoznatljivost,  prenosivost,  trajnost,  djeljivost i  standardizovanost.

VRSTE NOVCA I SISTEMI ODREĐIVANJA VRIJEDNOSTI NOVCA

Vrste novca.

Novac se danas sastoji iz:



gotovinskog i



bezgotovinskog dijela.

Gotovinski dio

se sastoji od: papirnog novca i metalnog sitnog novca – novčani znaci.

Razlog zašto je papirni novac u toliko širokoj upotrebi jeste što je on pogodno sredstvo razmjene.

Bezgotovinski,

bankovni novac su računi u bankama (tekući, žiro) koji se koriste putem upotrebe čekova.

Sistem određivanja vrijednosti novca.

Sistem određivanja vrijednosti novca je skup pravila i pravnih normi kojima je uređena novčana privreda u određenoj nacionalnoj privredi.

Suština mjera regulisanja novca, odnosno određivanja njegove vrijednosti je u pojmu oskudnosti.

Dva su sistema određivanja vrijednosti novca

: sistem vezane vrijednosti i sistem slobodne vrijednosti.

Kod sistema vezane vrijednosti količina emisije novca je vezana za postojanje vrijednog i oskudnog dobra (zlata).

Sistem slobodne vrijednosti treba da ispravi nedostatak sistema vezane vrijednosti.

BANKARSKI SISTEM

Centralna banka i poslovne banke.

Bankarski sistem čine centralna banka i brojne poslovne banke. Poslove deponovanja i posuđivanja novca obavljaju i brojni drugi finansijski posrednici slični bankama kao što su osiguravajuća društva, kreditne i štedne zadruge.

Prof.dr.Đuro Medić Ekonomski Fakultet u Zagrebu; Katedra Teorijske Ekonomije Priručnik za studij Ekonomije uz Udžbenik P. Samuelson W. Nordhaus Ekonomija, 15. Izdanje Poglavlje 29; CENTRALNO MONETARNA POLITIKA BANKARSTVO I

CENTRALNA BANKA

CENTRALNA BANKA JE

glavna monetarna institucija u nekoj državi.Ona ima monopol u emisiji novčanica.

Formalno-pravni položaj i zadacicentralne bankeregulišu se posebnim zakonom. Kakav je naziv banke zavisi od države do države: u SAD-unaziva se sistem federalnih rezervi(Fed), a u Hrvatskoj-Hrvatska banka(HNB), u BiH zove se narodna

Centralna banka BiH.

U Hrvatskoj Centralna banka je zadužena za kreiranje i provođenje monetarne politike, za osiguranje domaće i međunarodne likvidnosti te za kontrolu rada poslovnih banaka.U BiH situacija je nešto drugačija, slobodno možemo kazati da je Centralna banka BiH valutni odbor.

Svaka Centralna banka je uskoj vezi sa državom.

Upodjeli vlasti na parlamentarnu, izvršnu i sudsku, centralna banka predstavlja, zapravo, četvrtu, tj.

Monetarnu vrstu vlasti. Centralna banka zapravo finansira izvršnu vlast (vladu) pomoću otkupa državnih vrijedonosnih papira ili dodjelom kredita za pokriće deficita u državnom budžetu. Zbog značaja novca i njegove specifičnosti kao robe, centralna banka ima određenu autonomiju prema izvršnoj vlasti (vladi).

Guverner i banka za svoj rad odgovaraju zakonodavnoj vlasti (parlamentu), a ne vladi. Uspješnost centralne banke mjeri se isključivo sobzirom na ostvarivanje proklamonovanih ciljeva monetarne politike, a ne temelju prihoda i dobiti koju ona ostvruje. S centralnom bankom upravlja vijeće ili savjet čije članove i guvernera obično predlaže šef države, a imenuje imenuje i smjenjuje parlament.

Centralna banka, kao institucija, razvila se iz emisijskebanke u vrijeme kada se emisija novca odvojila od zlatne podloge i kada je od države dobila zadatak da kontroliše novčani opticaj, domaću likvidnost, vanjsku likvidnost i poslovanje ostalih banaka.

MONETARNA POLITIKA

je vrsta makroekonomske politike koju (u ime države) kreira i provodi centralna banka kada reguliše ukupnu ponudu novca, kamatne stope, devizni kurs i uslove kreditiranja. S obzirom na smjer kretanja novčane mase (odnosno varijable koja predstavlja agregatnu ponudu novca).

Monetarna politika, u pojednostavljenom opisu može biti: a) Ekspanzivna (kada se novčana masa povećava po stopi većoj od stope rasta (DBP) i kada cjena novca pada), b) Restriktivna ( kada novčana masa, odnosno ponuda novca raste sporije od stope rasta (DBP) i kada cjena novca raste c) Neutralna (kada novčana masaraste po stopi koja se kreće, približno, na nivou stope rastadruštvenog bruto proizvoda).

OVO je podjela po monetaristima i oni predpostavljaju da je brzina novca konstantna.

Pored ovih moramo razmatrati još neke, kao što su:  Kretanje stope obavezne rezerve,  Kretanje monenetarnih multiplikatora  Kretanje kamatnih stopa  Razliku između aktivnih i pasivnih kamatnih stopa  Mehanizam kreiranja i povlačenja novca, itd.

U procesu povećanja ili smanjenja količine novca u opticaju možemo razlikovati tri vrste subjekata, koji donose odluke i tri nivoa aktivnosti.

Prvi nivo

čini Centralna Banka i njena emisija primarnog novca (monetrane baze M0)

Drugi nivo

čine ostale monetarne institucije (poslovne banke) i njihovo kreiranje depozitnog novca pomoću kredita koje one odobravaju svojim komitentima.

Treći nivo

čine nemonetrani subjekti (građanji, poduzeća i sl.) i njohove aktivnosti u odnosu prema monetarnim institucijama.

Glavni i konačni ciljevi monetarne politike su: a) Osigurati privredi i društvu potrebnu količinu novca u opticaju b) Uspostavljanje monetarne ravnoteže tj. Jednoakosti agregatene ponude i agregatne tražnje novca.

c) Stabilnost domaćeg novca i njegovog deviznog tečaja Posredni ciljevi Centralne banke su: a) b) c) Kontrola bankarskih rezervi likvidnosti Kontrola ukupne ponude novca Kontrola kamatnih stopa

Glavni zadaci Centralne banke su: a) Regulacija novčane mase b) c) Regulisanje deviznog kursa Regulisanje finansijskih obaveza države prema inozemstvu d) e) f) Skrb sa platni bilans i devizne rezerve Osiguranje uloga na štednju depozita Kontrola zakonitosti rada poslovnih banaka.

Glavni instrumenti pomoću kojih centralna banka ostvaruje ciljeve monetarne politike:  Prvi instrument, najčešće korišten poznat pod nazivom finansijske operacije na otvorenom tržištu  Drugi instrument, diskontna ili eskontna stopa  Treći instrument je stopa obavezne rezerve likvidnosti  Četvrti instrument je tzv. selektivna kreditna politika

Bilans Centralne Banke

može se definisati kaosistemski pregled podataka o sredstvima odnosno aktivi ove institucije na određeni dan, te podataka o obavezama (pasivi) monetrane vlasti sa druge strane.

U aktivi bilansa

nalaze se podaci o monetarnom zlatu, sprecijalnim pravima vučenja sredstava od MMF-a, efektivan strani novac, depoziti i vrijedonosni papiri.

U pasivi bilanska

ostalih nalaze se depoziti poslovnih banaka i domaćih sektora, iznos obaveznih rezervi likvidnosti koje poslovne banke drže kod Centralne Banke.

Tržište novca.

Posebno važno u prenosu monetarnih impulsa na realne agregate, glavni elementi ovog tržišta su subjekti ponude novca, subjekti potražnje novca, količina ponude i količina potražnje novca, kmatna stopa kao cijena upotrebe novca.

Osnovni zadaci i osobine centralne banke su:  vladina banka,  banka banaka,  čuvar nacionalnog zlata i deviznih rezervi,  administracija i upravljanje nacionalnim dugom,  emisija novca,  provođenje monetarne politike,  kontrola banaka i drugih finansijskih institucija.

Vladina banka

. Centralna banka je primarni fiskalni agent vlade, odnosno ministarstva finansija.

Banka banaka

. Centralna banka drži depozite poslovnih banaka koje banke koriste za svrhe međubankarskih poravnanja, plaćanja prema vladi, prihvat novca od vlade prema drugim korisnicima.

Čuvar nacionalnog zlata i deviznih rezervi (devizna banka).

Pored čuvanja banka ostvaruje menadžment ovim rezervama.

Administracija i upravljanje nacionalnim dugom.

Banka je odgovorna i za dug i za ostvarenje aranžmana za njegov otkup.

Kontrola banaka i drugih finansijskih institucija.

kontroliše banke sa stanovišta održanja potrebe likvidnosti i zaštite depozita.

Banka

Aktivu centralne (narodne) banke čine:  zlatne i devizne rezerve,  držvni vrijednosni papiri, odnosno državne mjenice i državni zapisi trezorske obveznice,  krediti dati poslovnim bankama uz određenu eskontnu stopu,  zlato (zlatne rezerve),  devizna aktiva.

 ostala aktiva.

Pasivu centralne banke čini:



novac (gotovina) u opticaju,



depoziti banke (države, poslovnih banaka, stranih država, ...),



kapital,



ostale pasive.



Emisija novca



Provođenje monetarne politike



Poslovne banke

Pasivni bankarski poslovi

su svi poslovi vezani za držanje tuđe finansijske aktive. To su aktivni bankarski poslovi.

U svojoj djelatnosti banke ostvaruju:  platni promet,  odobravanje kredita i  prijem depozita.

Razlika u djelatnosti poslovne banke u odnosu na druge finansijske posrednike je u tome što je ona depozitna ustanova koja je relativno neograničena u svojoj mogućnosti odobravanja privrednih kredita i kojoj je zakonski dozvoljeno da izdaje čekove.

Imovinu poslovne banke čine:  gotovina u blagajni koja obično iznosi 1% ukupne aktive,  rezervni depoziti koji se drže kod centralne banke i iznose oko 1%.

Uz gotovinu u blagajni rezervni depoziti su drugi načini kojim banke ispunjavaju svoje zakonske obavezne rezerve:  stanje na korespodentnim računima,koji se drži kod drugih privatnih ,,korespodentnih" banaka. Mnoge manje banke drže ova sredstva kod veće ,,korespodentne" banke,  vrijednosni papiri,  krediti i  ostala aktiva.

U obavezama banke su:  čekovni depoziti i to depoziti po viđenju na koje banka ne plaća kamatu,  štedni depoziti,  oročeni depoziti,  posuđivanje od emisione banke uz diskont i  trajni kapital, odnosno udio vlasnika u banci.

Banka, na drugoj strani, ima dvije vrste troškova:  troškovi kamata i  troškovi realnih resursa (eksplicitni i oportunitetni troškovi).

MONETARNA BAZA I MONETARNI MULTIPLIKATOR

Monetarna baza.

Centralna banka snabdijeva privredu i stanovništvo novcem u formi:  gotovinskog i  bezgotovinskog dijela.

Gotovinski novac

se sastoji iz papirnog novca i metalnog (sitnog) novca.

Emisija papirnog novca

je u isključivoj nadležnosti centralne banke i predstavlja jedino zakonsko sredstvo plaćanja.

Metalni novac

je zapravo na metalu štampan papirni novac.

Bezgotovinski novac

. Osim gotovinskog dijela novca prisutan je i bezgotovinski dio Gotov novac kojeg emituje centralna banka nalazi se u svoja dva oblika:  gotovina u opticaju (cash) i  ukupne rezerve banaka.

Gotovina u opticaju

su papirne i metalne novčanice koje se nalaze u posjedu nefinansijskog sektora.

Ukupne rezerve banaka

je dio gotovinskog novca koje nebankarski subjekti polože u banke u formi depozita po viđenju i na koje poslovna banka izda (emituje) čekove. Od tog dijela položenog novca banke su dužne da izdvoje dio propisan od strane centralne banke koji se zove obavezne rezerve.

Monetarna baza:

MB = C + TR

U našem fiducijalnom novčanom sistemu monetarna baza predstavlja osnovni monetarni agregat, odnosno osnovnu polugu kojom monetarne vlasti utiču na formiranje ukupne novčane mase.

Osnovu za formiranje iznosa bezgotovinskog novca čini gotovinski novac.

Kreiranje bezgotovinskog novca kroz poslovne banke i monetarni multiplikator.

Poslovne banke su druga važna institucija koja na osnovu svojih kreditno - depozitnih transakcija kreira bezgotovinski novac i time bitno utiče na obim ukupne novčane mase (ponudu novca).

Banke na osnovu položenih depozita ili odobrenog kredita izdaju čekove koji su sredstvo plaćanja bez upotrebe gotovine. To izdavanje čekova na osnovi položenog (gotovinskog) depozita ili odobrenog kredita predstavlja emisiju bezgotovin-skog novca.

Na toj osnovi nastaje multiplikativna ekspanzija depozita koji je dio ponude novca.

Multiplikator depozitne

obavezne rezerve).

ekspanzije

, odnosno multiplikator bezgotovinskog novca je recipročna vrijednost stope obave-zne rezerve (1 / % Ukupna količina, odnosno ukupna ponuda novca sastoji se od:  novca centralne banke koji je u formi gotovog novca kod neprivrednih subjekata i služi za gotovinske kupovine na tržištu i  iznosa bezgotovinskog novca koji je nastao multipli-kacijom viška od položenih depozita iznad obavezne rezerve.

Grafički je to moguće prikazati na sledeći način:

Monetarna baza (

MB

) sastoji se od tražnje za novcem koji je u opticaju izvan banke (

C

) i obavezne rezerve u bankama (

R

):

MB = C+R.

Ukupna količina novca (

TM

) je zbir gotovinskog novca u opticaju (

C

) plus iznos kreiranog bezgotovinskog novca, odnosno iznos depozita po viđenju (

DV

):

TM = C+DV.

Ukupan novčani multiplikator (MM): MM



TM MB

PONUDA I POTRAŽNJA NOVCA

Ponuda novca.

U ekonomiji jedne zemlje novac ima izuzetan značaj.

Kako količina novca utiče na promjene važnih ekonomskih varijabli, onda jasno izlazi da se preko uspostavljanja optimalne količine novca može uticati na ostvarenje postavljenih ekonomskih ciljeva. Optimalna količi-na i optimalan rast novca je tako ona količina i onaj rast novca koji omogućavaju da se maksimiraju ekonomski ciljevi.

Transakcijski pristup naglašava da je bitna razlika između novca i drugih sredstava u obavljanju funkcije razmjene.

Pristup likvidnosti

naglašava da je osnovna razlika novca u odnosu na druge vrijednosti njegova likvidnost.

Pojam likvidnosti se odnosi na lakoću sa kojom pojedinac može unovčiti tu imovinu na neki nepoznat datum u budućno-sti po poznatoj nominalnoj novčanoj cijeni u kratkom roku i uz minimalne troškove.

M 0

-

monetarna baza: najuža mjera novca.

Prethodno smo vidjeli da je monetarna baza u zlatnom standardu bila vrijednost zlatnih poluga. Predstavlja iznos gotovine (papirni novac, kovanice) i iznos ukupnih bankarskih rezervi (obavezne rezerve kod centralne banke i rezerve kod poslovnih banaka).

M 1

- transakcijski pristup.

Šira mjera novca od monetarne baze odnosi se na novac koji emituju poslovne banke, odno-sno, to je iznos depozita po viđenju kod poslovnih banaka:

M 1 = M 0 + depoziti po viđenju.

M 2 - pristup likvidnosti. M 2 =M 1 + štednja i manji oročeni depoziti.

M 3

-

još šira definicija novca.

predstavlja novčani agregat

M 2

Novčani agregat

M 3

uvećan za velike oročene depozite.

Potražnja za novcem.

Potražnja za novcem podrazumi jeva jednostavnu činjenicu da nebankarski sektori žele jedan dio svojih dohodaka da drže kao gotovinu. Zbog toga je riječ o potražnji novca kao potražnji realnih novčanih fondova ili

realnoj tražnji za novcem.

Na obim potražnje za novcem, odnosno na obim gotovine koju su stanovništvo i preduzeća spremni da drže kod sebe utiču:  transakcijski motivi,  špekulativni motivi i  motivi opreznosti.

Transakcijski motivi.

Obim potražnje za novcem je tako funkcija rasta nacionalnog dohotka.

Količina novca (

L

) koji se u određenoj nacionalnoj privredi želi da drži za transakcione potre-be zavisi od veličine nacionalnog dohotka (

Y

) privrede.

Ljudi preferiraju niske troškove transakcija u odnosu na oportunitetni trošak nomi-nalne kamate.

Na određenom nivou nacionalnog dohotka (

Y 0

) ljudi su spremni da drže određenu količinu novca kod sebe (

L 0

)nezavisno od visine kamate (

i

).

Špekulativni motivi.

Ovdje se ima u vidu činjenica da na veličinu tražnje za novcem ne utiče samo visina dohotka, nego i špekulativni razlozi, odnosno uglavnom očekivanja u budućnosti utiču na donošenje odluke koliko će se novca držati u formi gotovine.

Vrijednosni papir

je iznos imovine koji svake godine donosi fiksnu sumu prihoda.

Potrebno je razlikovati:  efektivnu (tržišnu) kamatu,  nominalnu kamatu i  kurs obveznice.

Cijena vrijednosnih papira sa fiksnom kamatom mijenja se obrnuto proporcionalno promjenama realne kamatnte stope.

Visoka sadašnja kamata vodi smanjenju zaliha gotovi-ne, a niska sadašnja kamata vodi povećanju gotovine.



Kvantitativna jednačina novca.



Instrumenti kontrole ponude novca.



Intervencije na deviznom tržištu.



Operacije na otvorenom tržištu.



Diskontna stopa.



Obavezne rezerve.

UNUTRAŠNJA I SPOLJNA VRIJEDNOST NOVCA

Unutrašnja vrijednost novca.

Fiducijalni (papirni) novca koji posjedujemo, sam po sebi nema skoro nikakvu vrijednost.

Njegova vrijednost je u nominalnoj vrijednosti, odnosno utisnutom novčanom iznosu na novčanici.

Kolika je, međutim, stvarna, realna vrijednost novca, zavisi od cijena roba.

Nominalna i realna vrijednost novca.

Ukoliko se posmatra samo novčani iznos, bez pogleda na kupovnu sposobnost novca, riječ je o nominalnoj vrijednosti novca, odnosno nominalnom iznosu dohotka određenog privrednog subjekta.

Posmatra li se, međutim, masa dobara koju je moguće kupiti za određen iznos nominalnog dohotka, riječ je o realnom dohotku, odnosno realnoj vrijednosti novca.

Realni dohodak = nominalni dohodak stopa inflacije

Inflacija potiče od grčke riječi inflation = naduvavanje, a označava porast cijena ili pad vrijednosti novca.

Sama po sebi inflacija predstavlja opšti porast cijena.



Inflacija tražnje.



Inflacija troškova.



Uvozna inflacija.



Više izvozne cijene.



Više uvozne cijene.



Emisija primarnog novca.



Porast dohotka.



Efekti inflacije

.

Deflacija

je stanje u privredi koje je suprotno inflaciji.Ovdje se radi o padu opšteg nivoa cijena.

Osnovni uzrok deflacije je u pretjeranoj restriktivnoj politici centralne banke kada masa novca padne ispod obima društvenog proizvoda.

Spoljna vrijednost novca.

Devizni kurs

je cijena jedinice stranog novca (valute) iskazane u domaćem novcu

Deviza

je strano sredstvo plaćanja. To su: potraživanja od stranih banaka i drugih finansijskih organizacija prenosivih vrijednosnih papira, koji glase na inostranu valutu (mjenice, čekovi, obveznice i sl.), i inostranog gotovog novca.

Devizno tržište ili devizna berza.

Ponuda strane valute.

Gotovinski devizni kursevi

predstavljaju cijenu devize u trenutku trgovanja, što znači da se deviza stavlja na raspola ganje u trenutku završene kupovine.

Terminski devizni kurs

predstavlja cijenu devize kroz neko vreme, kada se deviza stavlja na raspolaganje, ali po kursu koji bude važio na dan isporuke devize (terminski kurs).

Unutrašnja vrijednost novca.

Fiducijalni (papirni) novca koji posjedujemo, sam po sebi nema skoro nikakvu vrijednost.

Njegova vrijednost je u nominalnoj vrijednosti, odnosno utisnutom novčanom iznosu na novčanici.

Kolika je, međutim, stvarna, realna vrijednost novca, zavisi od cijena roba.

Nominalna i realna vrijednost novca.

Ukoliko se posmatra samo novčani iznos, bez pogleda na kupovnu sposobnost novca, riječ je o nominalnoj vrijednosti novca, odnosno nominalnom iznosu dohotka određenog privrednog subjekta.

U zavisnosti od obima uticaja države na formiranje deviznih kurseva imamo:  slobodne devizne kurseve,  čvrste devizne kurseve i  devizne kurseve sa intervalom dozvoljenog odstupanja.

Slobodan devizni kurs

je devizni kurs koji se slobodno formira na deviznom tržištu, na osnovu odnosa ponude i tražnje deviza, bez uticaja države.

Suština formiranja slobodnog (fleksibilnog) deviznog kursa je da se uvoz plaća izvozom.

Pomijeranje

međuzavisnost

krive ponude.

Funkcionalna cijena i ponuđenih, količina na robnom tržištu znači kretanje duž krive ponude.

Dođe li do bržeg rasta inflacije u, npr., Njemačkoj, doći će do rasta izvoza iz, npr., Jugoslavije, odnosno kriva ponude će se pomjeriti u desno - po istom kursu marke sada će se nuditi više maraka.

S obzirom da su cijene u Njemačkoj usljed više stope inflacije porasle,rašće izvoz roba iz Jugoslavije, odnosno rašće ponuda maraka što će voditi padu njene cijene(kursa).

Porast ponude marke, odnosno pomjeranje krive ponude vodi padu vrijednosti marke sa 30 din. na 25 din. za 1 DM, odnosno raste spoljna vrijednost dinara (

apresijacija

).

Rastom tražnje za markama, pomjeranjem krive tražnje u desno (porast uvoza) i rastom kursa marke, spoljna vrijednost dinara će se smanjiti, odnosno dinar će

deprecirati

. Sada će za jedinicu marke trebati da se plati više dinara.

Porast ponude marke, odnosno pomjeranje krive ponude vodi padu vrijednosti marke sa 30 din. na 25 din. za 1 DM, odnosno raste spoljna vrijednost dinara (

apresijacija

).

Rastom tražnje za markama, pomjeranjem krive tražnje u desno (porast uvoza) i rastom kursa marke, spoljna vrijednost dinara će se smanjiti, odnosno dinar će

deprecirati

. Sada će za jedinicu marke trebati da se plati više dinara.

Depresijacija dinara znači da će cijene stranih roba izražene u dinarima da rastu.

Čvrst devizni kurs.

Za razliku od slobodnog tržišnog kursa deviza koji se formira na osnovu odnosa ponude i tražnje, kurseve mogu da određuju i monetarne vlasti.

Tada se radi o čvrstom deviznom kursu.

S obzirom da se čvrst devizni kurs određuje nezavisno od tržišnih snaga, moguće su tri situacije:  moguće je da visina kursa odgovara visini tržišnog kursa,  precijenjenosti domaće valute,  domaća valuta je podcijenjena.

URAVNOTEŽENJE NA MONETARNOM TRŽIŠTU

Tražnja

za novcem je, da se podsjetimo, iznos koji su domaćinstva spremna da drže u formi gotovine. To je beska-matni novac usmjeren uglavnom u transakcijske svrhe.

Potražnja za (gotovinskim) novcem zavisi od:

r

- kamatne stope (negativan efekat),

y

- visine društvenog proizvoda (pozitivan efekat) i

p

- visine cijena (pozitivan efekat).

Kako je kamatna stopa oportunitetni trošak držanja novca to:  porast kamatne stope smanjuje tražnju za novcem, a  smanjenje kamatne stope povećava tražnju za novcem.

Količina tražnje za novcem je negativna funkcija visine kamatne stope.

Promjene društvenog proizvoda ili cijena dovode do pomjeranja krive tražnje u desno ili lijevo, zavisno da li se radi o rastu društvenog proizvoda i cijena ili njihovom smanjenju.

Držanje beskamatnog novca za transakcijske svrhe ne predstavlja ukupnu finansijsku aktivu pojedinaca. Da bi maksi-mirao rezultat, pojedinac alocira svoje finansijsko bogatstvo (

w

) na:  beskamatni dio (

M

) i  kamatni dio (

B

).

Portfolio potražnja

za novcem inverzno je povezana sa visinom kamatne stope.

Ponuda novca

je u cjelini u rukama centralne banke.

Ponuda novca od strane centralne banke se odnosi na monetarnu bazu (

M 0

). Zbog toga je funkcija ponude novca okomita prava (potpuna neelastičnost).

Fiskalni razlozi, što je ranije navedeno, mogu da utiču da ponuda novca nije u potpunosti vertikalna pra-va, odnosno da se ne radi o potpunoj neelastičnosti po-nude. Ta vrsta uticaja je, međutim, beznačajna i osnovano je to zanemariti.

Mehanizam za uravnoteženje kamatne stope,kada su u pitanju domaćinstva, uglavnom se ostvaruje preko odnosa ponude i tražnje transakcijskog (beskamatnog) i špekulativnog (kamatonosnog) novca.

Tržište realnog novca je u ravnoteži na nivou stope i

M 0

količine novca.

r 0

kamatne

ROBNO-NOVČANO URAVNOTEŽENJE

Do sada smo se bavili pitanjima pojedinačnih ravnoteža na :  robnom i  monetarnom tržištu.

Tražnja za novcem zavisi od dohotka (monetarni sektor), a obim investicija zavisi od kamatne stope (realni sektor).

 Izvođenje krive

LM.

 Pomijeranje krive

LM

HVALA NA PAŽNJI