Transcript UVOD U EKONOMIJU 2

UVOD U EKONOMIJU 2
Prof. dr Ibrahim Jusufranić













NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA
(odstupanje od tržišne efikasnosti)
Osnovni pojmovi
Nepotpuna konkurencija
Prirodno monopol
Monopol
Oligopol
Oligopson
Duopson
Tržišna moć
Javna dobra
‘’Slobodni jahač’’
Eksterne ekonomije
Eksterne disekonomije
Nepotpuna tržišta
Netržišna rješenja

U stvarnosti, tržište je daleko od svog
idealnog stanja – savršene konkurencije.
Zapravo, tržište je sklono ispoljavanju
određenih grešaka upravo zbog tendencija
u stalnom remećenju potpune ravnoteže,
pa se javlja kao dinamičan ali nedovoljno
stabilan sistem. Posljedice ovakvog stanja
su: nestabilan tempo privrednog rasta i
cikličan karakter privrednog razvoja,
nedovoljno
iskorištenje
resursa,
nestabilnost cijena, odnosno pojava
inflacije i nezaposlenosti.

1.
2.
3.
4.
5.
6.
Svaka
odstupanja
od
modela
potpune
konkurencije istovremeno znače i stanje
suboptimalne efikasnosti u alokaciji resursa,
shvaćene u Paretovom smislu. Postoji šest važnih
slučajeva tržišnih nedostataka koja ukazuju na
nesavršenosti tržišta i neostvarivanje Paretoefikasnosti:
Nepotpuna (nesavršena) konkurencija
Eksterni efekti
Javna dobra
Nesavršene informacije
Nepotpuna tržišta
Nezaposlenost
i
drugi
makroekonomski
poremećaji

NEPOTPUNA KONKURENCIJA I
NEPOTPUNO TRŽIŠTE
Pojam i izvori nepotpune konkurencije

Nepotpuna (nesavršena) konkurencija
je
znatno
konkurencije
odstupanje
i
dolazi
od
savršene
sa
pojavom
nesavršenog konkurenta (monopola i
oligopola) čija tržišna moć (najveće povećani
tržišni udjeli) rezultiraju cijenama koje su
veće od onih koje bi se formirale u uslovima
savršene konkurencije.




Međutim,
unutra
svakog
tržišnog
mehanizma postoje procesi koji bitno
slabe moć konkurencije.
Radi
se
o
izvorima
nesavršene
konkurencije, koje klasifikujemo u dvije
grupe:
postojanje ekonomije obima i opadajućih
troškova,
‘’prepreke ulasku’’ novih konkurenata.
1.
Postojanje ekonomije obima i opadajućih
troškova najčešće je karakteristika velikih
industrijskih preduzeća, koja povećavanjem
proizvodnje smanjuju svoje prosječne troškove
(ispod graničnih troškova) i time ostvaruju
konkurentsku prednost u odnosu na mala
preduzeća. Ovo stvara nesavršenu konkurenciju
jer omogućava opstanak samo jednog (monopol)
ili nekoliko preduzeća (oligopol) na tržištu.
Primjer nesavršene konkurencije je i postojanje
prirodnog monopola koji odražava situaciju
‘’kada je jeftinije da jedno preduzeće obezbjeđuje
cjelokupnu proizvodnju, nego da se obavlja
parcijalno od stane nekoliko preduzeća’’ (npr.
pošta, električna energija i sl.).
2. ‘’Prepreke ulasku’’ novih konkurenata su
‘’faktori koji novim preduzećima otežavaju
da uđu u neku industriju’’. Nastaju onda
kada (a) pravna ograničenja ili (b)
ekonomske
proizvoda)
prepreke
smanjuju
(diferencijacija
broj
mogućih
konkurenata.
(a)
Najačešća
pravna
ograničenja
su:patenti, ulazna ograničenja, te carine i
kvote u vanjskoj trgovini.
 Patenti se dodjeljuju pronalazaču kao
isključivo pravo na neki pronalazak
(inovaciju),

Ulazna ograničenja u neke privredne
sektore
najčešće
podrazumijevaju
monopolske koncesije preduzećima. Ove
koncesije predstavljaju ugovore kojima
država dodjeljuje nekom preduzeću
isključivo pravo pružanja neke usluge.
Država sklapa ovakve ugovore sa
sektorima sa prirodnim monopolima koji
pružaju važne usluge (npr. isporuke el.
energije, plina i vode, koji se omogućavaju
potrošačima bez razlike) ili za korištenje i
eksploataciju prirodnih resursa (turističke
atrakcije, rudnici i sl.)

Uvozna ograničenja uvodi država da bi
zaštitila domaću proizvodnju (postoji izreka
‘’carina je majka monopola’’), čime se
domaća preduzeća stavljaju u konkurentniju
poziciju od stanih (pri ulasku strana
preduzeća moraju računati sa dodatnim
troškovima – carinama ili ograničenjima –
uvoznim kvotama.
(b) Ekonomske prepreke ulasku na tržište
odnose se na prošireno prisustvo
diferencijacije proizvoda, što je i
karakteristično za stanje nesavršene
konkurencije
(u
modelu
savršene
konkurencije proizvodi su istovjetni). Izvori
diferencijacije proizvoda mogu proizilaziti
iz lokacije ili kvaliteta proizvoda/ usluga.
Primjer za to je automobilska industrija
koja prodaje diferencijane proizvode (iako
nisu istovjetni automobili npr. Mercedes i
BMW međusobno konkurišu na tržištu
luksuznih automobila).
Vrste nepotpune konkurencije
 Osnovne vrste nesavršene konkurencije
su:
monopol
(monopson),
oligopol
(oligopson) i monopolistička konkurencija.
(1) Monopol je tržišno stanje u kome jedan
prodavac ima potpunu kontrolu nad cijelim
tržištem. Monopolist je jedini proizvođač u
svom sektoru i nijedan drugi sektor ne
proizvodi čak ni adekvatni supstitut (izraz
monopolist dolazi od grč. mono = jedan i
polist = prodavac).


Postojanje samo jednog kupca naziva se
monopson. U svom čistom obliku,
monopson se javlja kod prometa nekih
sirovina (npr. otkupna stanica ljekovitih
bilja), u vrijeme ratova i većih ekonomskih
poremećaja. Monopson se još naziva
‘’monopolom kupca’’. Monopoli nastaju
kao rezultat visokog stepena koncentracije
i centralizacije proizvodnje i kapitala, a
često djeluju kao sporazumi i svezi velikih
proizvođača i trgovaca.


Svojom tržišnom snagom, monopoli su u
stanju da u potpunosti određuju cijene na
tržištu (za razliku od potpune konkurencije
gdje niko ne može uticati na cijenu). Tako
formirana cijena je monopolska cijena, a
ona u pravilu premašuje normalne cijene
koje se formiraju u odnosima potpune
konkurencije. Osim naknade troškova i
uobičajane zarade, monopolska cijena
obuhvata još i monopolski ekstraprofit.
Treba napomenuti da su potpuni monopoli
danas rijetki. Pojavljuju se najčešće u
obliku prirodnih monopola (telefonska
mreža, plin, električna energija).
(2)
Mnogo
češći
oblik
nesavršene
konkurencije je tržišno stanje sa dva (ili
nekoliko) učesnika. Nekoliko preduzeća na
strani ponude, koji presudno utiču na
kretanje cijena nazivaju se oligopoli (grč.
oligopol = malo prodavaca), dok je
konkurentima pristup otežan. U stanju
nepotpune konkurencije može ih biti
najmanje dva, kada se nazivaju duopoli.
 Tipičan primjer oligopolskih tržišta su
tržišta automobila i tržišta prerađivačke
industrije, a najprisutniji su u američkoj
privredi.



Oligopolisti često sklapaju tajne dogovore o
cijenama, proizvodnim kvotama ili podjeli tržišta
(tzv. džentlmenski sporazum), a mogući su i
prešutni dogovori.
Kao oligopolski oblici pojavljuju se:
- korner,
- pul,
- kartel,
- trust i
- koncern.
Najpoznatiji kartel je OPEC (Organisation of
Exporting Countries), kojeg su formirale zemlje
izvoznice nafte.




Korner je oblik povezivanja trgovaca kako bi
ovladali tržištem i povisili cijene.
Kartel
predstavlja
oblik
horizontalnog
povezivanja preduzeća koja proizvode iste ili
slične proizvode.
Pul (eng. pool) je interesna zajednica nezavisnih
preduzeća koja međusobno sarađuju na
različitim projektima proizvodnje i trgovine.
Koncern predstavlja oblik povezivanja preduzeća
ili grupa preduzeća, sa zadržanim pravnim
statusom, povezanih tako da jedno preduzeće
ima kontrolni paket dionica.

Trust čini preduzeća koja su potčinjena
jedinstvenoj upravi.
 Više
kupaca koji presudno utiču na
kretanje cijena nazivaju se oligopsoni. Njih
također može biti najmanje dva, u
tržišnom stanju nepotpune konkurencije,
kada se nazivaju duopsoni.
(3) U monopolističkoj konkurenciji, koja
je od svih oblika nepotpune konkurencije
najbliža potpunoj konkurenciji, učestvuje
veliki broj preduzeća različite veličine, a
ulazak novih konkurenata je relativno lak
(nema ekonomskih i pravnih prepreka).

Kvalifikacija tržišnih stanja prema Weintraub- u
Tržišno stanje
Broj učesnika
Elastičnost
supstitucije ili
tražnje (Es)
Unakrsna
elastičnost
tražnje (cxEy)
Potpuna
konkurencija
Veliki
-
0
Monopol
Jedan
Određeni mali
0
Oligopol
Mali
-
Određeni broj
Ograničena
konkurencija
Veliki
Određeni (veliki) Određeni broj
broj


Kako nesavršena konkurencija vodi
ka neefikasnosti privrede
Privreda je efikasna kada ostvaruje Pareto
efikasnost. U konkurentnim uslovima u
kojima se ostvaruje potpuna konkurencija,
granične koristi su jedanake graničnim
troškovima. Nesavršena konkurencija vodi
ka neefikasnosti privrede. U uslovima
nesavršene
konkurencije,
preduzeća
ostvaruju
dodatne
prihode
koje
preuzimaju od prodaje dodatne jedinice –
granični
prihod
jednak
graničnim
troškovima.

U slučaju prirodnog monopola, zbog
smanjenja prosječnih troškova, kao i zbog
graničnih troškova manjih od prosječnih
troškova, konkurencija, naravno nije
održiva; iako je utvrdila cijenu koja je
jednaka graničnim troškovima (što bi bio
uslov u uslovima konkurencije), preduzeće
bi poslovalo sa gubitkom, pošto su
graanični troškovi niži od prosječnih
troškova. Jednostavno rečeno, monopolska
moć rezultira maksimiziranju profita sa
obimom proizvodnje ispod optimalnog
nivoa i cijenama koje su iznad okoje se
ostvaruju
u
uslovima
potpune
konkutrencije.

Postojanje malog broja preduzeća na
nekom tržištu (ili čak samo jednog) ne
znači nužno da se ta preduzeća mogu
monopolski ponašati. Ključno je da li
postoji mogućnost lakog (pravnog i
ekonomskog) ulaska na to tržište od
strane drugih potencijalnih učesnika
(drugih firmi iz zemlje ili inostranstva).
Ako takva mogućnost postoji, postojeća
firma neće dugo da ostvaruje monopolski
profit već će ubrzo morati da se ponaša
konkurentski, tj. da obara cijenu i poveća
obim konkurencije kako ne bi bila
ugrožena novim konkurentima.



Mjerenje tržine moći
Učešće preduzeća na tržištu mjeri se
pokazateljima tržišne moći. Pod pojmom
tržišne moći podrazumijevamo stepen
uticaja ponuđača ili kupaca na odvijanje
tržišnih transakcija, prije svega na
oblikovanje cijena.
Za mjerenje ove moći koriste se dva
pokazatelja:
- koeficijent koncentracije i
- Herfindahl –Hirschmanov index.
(1)

Koeficijent koncentracije pokazuje udio
prvih 4 od 8 najvećih preduzeća u ponudi
nekog sektora. U slučaju čistog
monopola,
koeficijent
koncentracije
iznosi 100%, a sa svakim povećavanjem
broja tržišnih učesnika se smanjuje.
Analiza savremene tržišne strukture
razvijenih zemalja pokazuje da se
povećava stepen konkurentnosti u većini
privrednih graba, npr. u SAD je krajem
1950- ih godina samo oko 56%
industrijskih
sektora
bilo
potpuno
konkurentno dok je 1980- ih godina
konkurentnost povećana na 77%.
(2) Herfinddahl – Hirschmanov index (HHI)
obuhvata sva preduzeća na tržištu.
Izračunava se kvadriranjem tržišnih udjela
svakog preduzeća i zbrajanjem tako
dobivenih kvadrata. U slučaju monopola,
HHI ima maksimalnu visinu koja iznosi
10,000, dok je u uslovima potpune
konkurencije vrijednost HHv veća od 0, u
zavisnosti od broja tržišnih učesnika.


EKSTERNI EFEKTI (EKSTERNALIJE)
Pojam eksternih efekata i njihove
posljedice
Tržišne transakcije uključuju dobrovoljne
razmjene u kojima ljudi razmjenjuju dobra
za
novac.
Međutim,
mnoga
međudjelovanja, kao što su eksternalije,
se odvijaju izvan tržišta. Ovakvi efekti
postoje onda kada akcije pojedinaca ili
grupa utiču na blagostanje ili štetu drugih,
bez njihove volje ili saglasnosti.


Eksternalije se sastoje od troškova i koristi
koji se nagomilavaju, ne onome ko ih
proizvodi, već drugim pojedincima ili društvu
kao cjelini i predstavljaju primjer sukoba
pojedinačnog i javnog interesa, odnosno
odstupanje od optimalne alokacije resursa u
Paretovom smislu.
Eksternalije se pojavljuju kao: (1) negativne,
pa se zovu eksterne disekonomije (negativan
uticaj na druge, tj. povećavanje njegovih
troškova) i (2) pozitivne, i tada se nazivaju
eksternim ekonomijama (koristi drugima bez
naknade).
(1)
(2)
Negativni eksterni efekti se najčešće vežu za
zagađivanje
okoliša,
odnosno
troškove
ugrožavanje prirodne okoline i normalnog
biološkog i socijalnog ambijenta života ljudi.
Klasični primjeri negativnih eksternalija su npr.
zagađivanje okoline od strane bazne hemijske
industrije Tuzle ili efekti tonjenja grada od
posljedica eksploatacije soli.
Eksterni efekti nisu isključivo negativne prirode.
Pozitivne eksternalije se najčešće povezuju sa
inovacijama. Mnoge razvijene zemlje, naprosto,
‘’preuzmu’’ stručnjake i specijaliste iz nerazvijenih
zemalja bez ulaganja u njihovo školovanje.


a)
b)
Posljedice eksternih efekata se odnose na
nedovoljnu ponudu dobara koja stvaraju
pozitivne eksterne efekte te na prekomjernu
proizvodnju dobara koja stvaraju negativne
eksterne efekte.
Ekonomski subjekti nisu u stanju da eksterne
efekte unesu u tržišne cijene robe, a to može
učiniti samo država propisivanjem:
korektivnog poreza, kojim se otvara mogućnost
naknade štete licima koja su oštećena dejstvom
negativnih eksternih efekata,
zabranom ili ograničenjem djelatnosti koje
proizvode negativne eksterne efekte (npr. u
slučaju zagađivanja okoline).

1.
2.
3.
JAVNA DOBRA
Dobra ili usluge koja tržište ne može ili neće
obezbijediti, a koriste svim građanima su javna
dobra. Preciznije, javna dobra predstavljaju dobra/
usluge čije su koristi dostupne cijeloj zajednici bez
obzira žele li pojedinci to dobro ili uslugu koristiti.
Tri osnovna obilježja (čistih) javnih dobara, kaja ih
razlikuju od tržišnih dobara su:
Istovremena i besplatna raspoloživost za više
korisnika,
Nemogućnost isključenja pojedinaca iz upotrebe
javnog dobra,
Jednakost potrošnje za sve korisnike.

Za javna dobra se kaže da omogućavaju
nerivalnu potrošnju, nasuprot tržišnih
dobara koja predstavljaju rivalnu potrošnju.
Naime, tržišna dobra/ usluge su dostupni
onim potrošačima koji za njih plate, a
njihova prisutnost na tržištu isključivo zavisi
od interesa i zarada ponuđača (proizvođača
i trgovaca). Za razliku od tržišnih dobara,
čista javna dobra se ne mogu kupiti na
tržištu, a javljaju se kao izraz opštih potreba
savremenog čovjeka. Primjeri javnih dobara
su: parkovi, javna škola ili bolnica, gradsko
osvjetljenje,
odbrana
zemljei
zaštita
građana, putevi i sl.

Primjer
Pretpostavimo
primjer
izgradnje
(asfaltirana) puta kroz jedno naselje. Ovaj
projekat košta 1.000.000 €. Ako bi
postojao tržišni motiv za izvođača radova
tada bi postojećih 10.000 domaćinstava
ovog naselja morali platiti po 100 €. Ali ne
postoji način da se domaćinstva prisile da
plate pristojbu, a kamoli da stvorimo
sistem u kojem domaćinstva koja imaju
najviše koristi od puta ili ga najviše žele
doplate i najvišu pristojbu.


Korištenje puta je neisključivo i neekskluzivno: ako
se put izgradi svi će imati koristi od toga. Stoga
domaćinstva neće imati motiva platiti onoliko koliko
im je put koristan. Pojedinci se ponačaju kao
slobodni jahači (free riders) i ne plaćaju onoliko
koliko im je put zaista koristan.
Zbog prisustva slobodnih jahača, tržištima je gotovo
nemoguće efikasno pružati javna dobra. U ovim
slučajevima, tržište nhe može biti isključivi
instrument efikasne alokacije, već su potrebna
netržišna rješenja. Zbog toga, ako želimo da se
javna dobra proizvode efikasno nužno je da ih
subvencionira ili u cjelini plaća država.
1.
2.
OSTALE NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA
Kad privatna tržišta nisu u stanju da pruže neki
proizvod ili uslugu, čak i kad su troškovi
njihovog obezbjeđenja niži nego što su
pojedinci
spremni
da
plate,
postoji
nesavršenost, a takva tržišta zovu se
nepotpuna tržišta. U ova tržišta spadaju:
tržište osiguranja, tržište kapitala, kao i
komplementarna tržišta.
Konkurentska (savršena) tržišta obezbjeđuju
potpune informacije za učesnike u razmjeni (o
svim cijenama roba/ usluga, njihovom
kvalitetu, o mogućim opasnostima koja su
povezana sa kupovinom i prodajom roba/
usluga itd.).

Efikasnost zahtijeva da se informacije
besplatno šire ili tačnije, da jedino mogu da
se naplaćuju stvarni troškovi njihovog
prenošenja. U stvarnosti, međutim to nije
slučaj. Kupci obično nemaju sve tržišne
informacije (ne znaju da na drugom mjestu
postoje niže cijene, bolji kvalitet; ili im se
neke
informacije
čine
nevažnim
ili
preskupim), kao što ni prodavci ne znaju
uvijek preferencije kupaca, što govori o
stanju nesavršenog tržišta. U tom slučaju
imamo asimetrične informacije, budući da
učesnici u razmjeni nisu jednako obaviješteni
o cijenama i robama/ uslugama na tržištu.

a)
b)
Zato država interveniše donošenjem
propisa, nastojeći da kupcima i
prodavcima omogući jednake tržišne
informacije. Najčešće to čini:
propisivanjem odgovarajućih standarda i
propisivanjem higijenskih, tehničkih i
zaštitnih uslova pod kojima se robe
proizvode ili prodaju (npr. kvalitet
namirnica;
sigurnost
automobila,
higijenskih
proizvoda;
nametanje
obaveze da proizvođači pruže informacije
o načinu upotrebe proizvoda, garancije
kvaliteta i sl.)
3. I na kraju možda najprepoznatljiviji
simptom
nesavršenosti
tržišta
je
nezaposlenost, inflacija i makroekonomska
neravnoteža. Ove tri institucije su usko
povezane, te jedna povlači drugu, a većina
ekonomista
smatra
da
je
nivo
nezaposlenosti
nesumnjiv
dokaz
nesavršenosti tržišta.












EKONOMSKA ULOGA DRŽAVE: DOPUNA I
KOREKCIJA TRŽIŠNOG MEHANIZMA
Osnovni pojmovi
Velika ekonomska kriza
Kejnsijanska revolucija
Mješovita privreda
Javni radovi
Antimonopolsko zakonodavstvo
Regulisanje cijena
Nacionalizacija
Stabiliziranje ekonomije
Fiskalna politika
Monetarna politika
Ekonomija javnog izbora
Funkcija političke ponude
DRŽAVA I EKONOMSKI SISTEM

a)
b)
c)
Slika savremene ekonomske aktivnosti
države (sistem mješovite privrede na
kapitalističkoj osnovi) pokazuje na njeno.
stvaranje i nametanje primjene pravila,
promjena pravila,
učešće kao ekonomskog aktera.


U prva dva slučaja, država stvara i nameće
primjenu pravila funkcionisanja privrede i
pravila demokratske vladavine, čime na
jednoj strani, vrši zaštitu građansih prava,
vlasničkih prava i prisiljavanje na
izvršavanje ugovora, a na drugoj,
postavlja pravila igre za ekonomske
aktivnsoti i pravni okvir za tržišnu
utakmicu.
Država, također, mijenja pravila, donoseći
nova ili korigujući stara. Najčešće je riječ o
pravilima za funkcionisanje tržišta i
privatnog vlasništva.




Učešće države kao ekonomskog aktera
podrazumijeva ulogu države kao: proizvođača,
mikroekonomskog regulatora, distributera i
makroekonomskog regulatora.
Kao mikroekonomski regulator, država utiče na
ono što će privatna preduzeća rpizvoditi, na
način na koji će se dobra i usluge proizvoditi i na
mjesto gdje će se proizvoditi.
Kao distributer, država
utiče na raspodjelu
dohotka među pojedincima i grupama.
Kao makroekonomski regulator, država koristi
različite metode kojima utiče na poslovni ciklus i
kontroliše
nestabilnost
cijena,
profite
izaposlenost koji proizilaze iz njegovog
naizmjeničnog ritma ekspanzije i recesije.




DRŽAVNI ODGOVOR NA NESAVRŠENOSTI
TRŽIŠTA:GENEZA KRITIKE
Ova koncepcija, u kojoj država igra samo ulogu
„noćnog čuvara sistema“, međutim, u potpunosti
je dovedena u pitanje u vremenu između dva
svjetska rata i to u tri tačke:
Prvo, osporeno je da će tržište, prepušteno
samom sebi, nužno stvoriti punu zaposlenost
svih raspoloživih proizvodnih resursa;
Drugo,
alokacija
resursa
uslovljena
nesavršenom konkurencijom, monopolom i
oligopolom, daleko je od optimuma i
Treće, monopolistički oblici uslovljavaju da
raspodjela dohotka ima tendenciju d apostane
sve neravnomjernija i, kao takva, neprihvatljiva
za društvo.

Spoznaje da se ekonomski liberalizam,
zasnovan na nemiješanju države u
ekonomske poslove, pokazao nemoćnim
da
zapadne
ekonomije
izvuče
iz
ekonomske depresije u uslovima snaženja
monopolskih struktura, primorao je
državu, da po uputama Kejnsove teorije,
koncipira mjere anticiklične politike. Ove
mjere, zasnovane na kejnsijanskom
konceptu podrazumijevale su monetarnu i
fiskalnu politiku.

U ove mjere za stimulisanje zaposlenosti i
potrošnje dolazi i organizovanje javnih
radova (izgradnja puteva, hidrosistema i
sl.) koji zahtijevaju zapošljavanje većeg
broja ljudi djeluju na porast tražnje i na
proširivanje potrošnje u sektorima koji
proizvode potrošna dobra. U istom pravcu
djeluje i povećanje pomoći nezaposlenima,
kreditiranje
stambene
izgradnje
i
povećavanje izdataka za naoružanje.

1.
2.
3.
4.
EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE
Koristeći se instrumentima državne
politike, država realizuje svoje četiri
ekonomske funkcije:
unapređivanje ekonomske efikasnosti,
ostvarivanje manje nejednake raspodjele
dohotka,
stabiliziranje
ekonomije
pomoću
makroekonomskih politika i
međunarodno predstavljanje zemlje


Unapređivanje
efikasnosti
Nesavršena
ekonomske
konkurencija
(znatno
konkurencije)
odstupanje od savršene
dolazi
sa
pojavom
nesavršenog
konkurenta (monopola i oligopola), čija
monopolska moć „rezultira u cijenama
koje su veće od troškova i potražnji
potrošača koja je ispod nivoa efikasnosti.
Oblik
previsoke
cijene
i
preniske
proizvodnje je siguran znak da se radi o
neefikasnostima
povezanim
s
monopolskom moći“.

Obuzdavanje monopolske moći država vrši
uvođenjem:
- anonopolskog zakonodavstva (propisi koj
i zabranjuju monopoliziranje proizvodnje,
odnosno javne i tajne dogovore o visini
cijena,
geografskoj
podjeli
tržišta,
sklapanje
kartelnih
sporazuma
o
objedinjavanju preduzeća u gigante sa
monopolskim položajem na tržištu),
- regulisanja cijena i profita monopola

Sprečavanje štetnih eksternalija,
koje
može proizvesti neregulisano tržište,
država vrši tako što s jedne strane,
kontroliše i zabranjuje npr. „zagađivanje
zraka,
vode,
ogolijevanje
pejzaža
vađenjem ruda, štetnih otpadaka, ložih
lijekova i hrane, te radioaktivnog otpada“,
a s druge, uvodi poreze na djelatnosti koje
nameću eksterne javne troškove (kao što
je pušenje cigareta) ili subvencionira
djelatnosti koje su društveno korisne (npr.
istraživanje i razvoj).


Ostvarivanje
manje
nejednake
raspodjele dohotka
Da kojim slučajem, tržište ostvaruje ideal
savršene konkurencije i ostvaruje efikasnu
alokaciju resursa, ili da država svojim
intervencijama potpuno „ispravlja tržišne
promašaje“
i
unapređuje
ekonosku
efikasnost, još uvijek je moguće krivo
djelovanje tržišta ostvarivanje socijalno
neprihvatljive
nejednake
raspodjele
dohotka i potrošnje.

1.
2.
3.
Preraspodjelu dohotka države najčešće ostvaruju
na sljedeće načine:
oporezivanjem (uvođenjem progresivnih poreskih
stopa – što je dohodak veći i porezi su veći o
obratno, sa smanjivanjem dohotka, smanjuju se
poreske stope),
politikama trošenja
( transferni programi,
„socijalno-sigurnosne mreže“) putem novčanih
pomoći najsiromašnijim i nemoćnim ljudima
(starijim
osobama,
slijepima,
invalidima,
nezaposlenima,
porodicama
sa
preniskim
dohocima),
subvencioniranjem
neophodne
zdravstvene njege i socijalnog osiguranja,
politikama regulisanja jednakih uslova za
zapošljavanje, stanovanje i jednake obrazovne
mogućnosti za sve članove društva, uključujući
besplatno osnovno školovanje.


Stabiliziacija
ekonomije pomoću
makroekonomskih politika
Opći zadatak stabilizacione politike je da
ostvari stabilnost cijena održavanjem
agregatne tražnje na nivou agregatne
ponude kod pune zaposlenosti. Ovu
politiku država vodi odgovarajućom
ekonomskom politikom i to mjerama
fiskalne i monetarne politike, ili, pak,
kombinacijom instrumenata fiskalne i
monetarne politike.

Fiskalna politika (doslovno značenje
izraza fiskalna politia, prema engl.Fiscal
policy, je „politika javnih prihoda/poreza),
predstavlja skup mjera usmjerenih na
primjenu javnih (budžetskih) prihoda i
javnih
rashoda
radi
ostvarivanja
ravnomjernog
ekonomskog
rasta
i
stabilnosti cijena.


Monetarna
(novčana)
politika
određuje količinu novca u opticaju, visinu
kamatnih stopa i obim kredita, čime
država, utičući na kamate i investicije,
može
osiguravati:
visoku
stopu
zaposlenosti,
nisku
ifnlaciju,
platnobilansnu ravnotežu i rast društvenog
proizvoda. Monetarnu politiku u svakoj
zemlji neposredno provodi centralna (ili
narodna) banka.
Osim toga, država iznalazi ekonomske
politike koje pospješuju ekonomski rast
pod kojim podrazumijevamo rast bruto
nacionalnog proizvoda.



Međunarodno predstavljanje zemlje
Smanjenje trgovačkih prepreka država provodi
sa drugim zemljama putem usklađivanja zakona
i smanjenja trgovačkih prepreka,
kao i
poticanjem međunarodne specijalizacije i podjele
rada.
Programe pomoći donose
visoko razvijene
zemlje radi poboljšanja ekonomskog stanja u
siromašnim zemljama. Ovi programi se realizuju
bilateralno (pomoć jedne zemlje drugoj), ili
multilateralno, npr.preko institucija Svjetske
banke koja siromašnim zemljama dodjeljuje
kredite s niskim kamatama.

Današnja
povećana
međuzavisnost zemalja
ekonomska
upućuje na
usklađivanje njihovih makroekonomskih
politika. Cilj je usklađivanje njihovih
fiskalnih i monetarnih politika, kako
inflacija ili nezaposlenost ne bi, iz jedne,
prešli u drugu zemlju. Najčešće se koriste
koordinacije trgovinsih i valutnih politika,
ali se s integracijskim procesima širi popis
ekonomskih politika koje su predmet
koordinacije.
Npr.
EU
koordinira
monetarne politike, a IMF, na globalnom
nivou, koordinira politike valutnih kurseva.



JAVNI IZBOR
U političkom životu su osnovni subjekti odlučivanja:
glasači, političari i državna administracija. Svaa
akcija i kolektivna odluka državnog (javnog sektora)
proizilazi iz međuodnosa ovih subjekata.
Dakle, ovi učesnici učestvuju u demokratkom
političkom odlučivanju o pitanjima javnog interesa,
odnosno učestvuju u javnom izboru. Javni interes
(nacionalni ili opći interes), označava koristi ili
prednosti društvene zajednice za razliku od privatnih
interesa.
Ekonomija javnog izbora daje odgovore na pitanja,
koliki treba da iznose rashodi države, odnosno koji
je to najefikasniji nivo potrošnje države. To znači da
će se, i u slučaju ekonomije izbora, optimalni nivo
rashoda utvrđivati na osnovu marginalnih troškova i
marginalnih koristi.

a)
b)

Razlika je u tome:
što su političari zainteresovani za poboljšanje
svog položaja, koji se osigurava pobjedom na
izborima, a preduzeća, kao glavni igrači na
tržištu, nastoje maksimizirati profit i
b) što za razliku od privatnih odluka
ekonomskih učesnika na tržištu, kolektivna
(politička) odluka sadrži bitnu nedjeljivost sa
samo jednim ishodom (npr. da se gradi ili ne
autoput i sl.), pa se radi o zajedničkoj
marginalnoj koristi kao ukupnoj korisnosti koju
ostvaruju svi članovi zajednice.
Sva tri subjekta političkog odlučivanja teže
maksimalizaciji svojih interesa i nastoje ih
pretvoriti u odgovarajuće državne zakone i
propise.

U stvarnosti, političari konkurišu drugim
političkim opcijama (strankama) i bore se za
pravilo većine prema kome je odluka donesena
ako ju je prihvatilo najmanje 50% + 1 glasova
biračkog tijela. Krajnji rezultat ovakvih pokušaja
je dobijanje podrške većine glasača, pa će se, na
kraju, programi političkih stanaka veoma malo
razlikovati, a do sličnosti u programima dovodi i
činjenica da se one bore za prosječnog
(medijalnog) glasača, jer je najveći dio
populacije blizak takvim političkim opcijama.
Političke stranke se, upravo, i bore da privuku
više od 50% glasača, obećanjem da će njihov
položaj biti bolji, ako im daju političku podršku.
NOVAC I INFALACIJA
Osnovni pojmovi







Trampa
Robni novac
Papirni novac
Elektronski novac
Nominalna vrijednost novca
Realna vrijednost novca
Deflacija










Osnovni pojmovi (nastavak)
Sistem ‘’vezane vrijednosti’’
Sistem ‘’slobodne vrijednosti’’
Apresijacija novca
Depresijacija novca
Brzina novčanog opticaja
Inflacija
Inflacija tražnje
Inflacija troškova
Stagflacija
Tržišnu ekonomiju karakteriše proces razmjene
koji se obavlja pomoću novca, pa je
razumijevanje tržišne ekonomije uslovljeno
razumijevanjem novca.
POJAM I EVOLUCIJA NOVCA


Novac je sredstvo koje javnost prihvata
kao sredstvo plaćanja, medij za razmjenu i
mjerilo vrijednosti svih drugih roba i
usluga.
Razmjenjivost za sve robe i usluge, čini
novac posebnom ili rijetkom robom („roba
na robama“), koja u sebi sadrži „u
prikrivenom stanju“ sve druge robe.

1.
2.
3.
4.
5.
Prihvaćenost općim sredstvom razmjene
uslovljena je sljedećim osobinama novca u
savremenoj ekonomiji:
Prenosivost – novac mora biti pogodan za
nošenje i prenos radi transakcija na različitim
lokacijama;
Trajnost – novac mor aimati fizičku trajnost;
Djeljivost – mora postojati mogućnost djeljivosti
novca na jednake dijelove (npr.1 US dolar=100
centi);
Standardizovanost – novčanice se ne smiju
razlikovati po obliku ili kvalitetu što je
preduslov njihove prihvaćenosti;
Prepoznatljivost – novac mora biti poznat i
prepoznatljiv, čime se olakšava njegova
primjena i zaštita od falsifikata.



Historijski pregled pokazuje da je novac
prešao nekoliko faza dok nije dobio
osobine i funkcije kakve ima u savremenoj
ekonomiji. Novac je, zapravo, stariji od
države.
Društvena podjela rada i pojava privatnog
vlasništva su najzaslužniji za dalju
evoluciju novca.
Problem se rješava nastankom robnog
novca – robe koja počinje vršiti funkciju
općeg ekvivalenta, tj. za koju se u
razmjeni može dobiti bilo koja druga roba.

Dok je u slučaju kovanica nominalna
vrijednost novca jednaka materijalnoj
vrijednosti njegovog sadržaja (zlata),
papirni
novac
nema
unutrašnju
vrijednost, već samo čini novčani znak, a
njegova stvarna vrijednost jednaka je
štampanju i vrijednosti papira od kojeg je
novčanica izrađena. Zato što nema
nikakvu unutrašnju materijalnu vrijednost,
papirni novac i ne može cirkulisati u
opticaju prema svojoj vlastitoj vrijednosti,
već mu država zakonskim propisom daje
tečaj (otkuda i naziv fiat money –
fiducijarni novac).

Štampanje novca je ekskluzivno pravo
država, pa je papirni novac društvena
konvencija s precizno definisanim pravnim
normama, a ne prirodno svojstvo neke
robe (kao u slučaju roba iz trampe, robnog
novca i plemenitih metala) koja služi kao
mjera vrijednosti drugih roba. Troškovi
razmjene se pojavom papirnog novca
svode na minimum.

Današnji sistem plaćanja papirnim novcem
dijelimo na gotovinski (kao papirni novac i
metalni sitni novac) i bezgotovinski (gdje
se plaćanja obavljaju upotrebom čekova
preko računa u bankama), dok se već
započeta budućnost novca vidi u
potpunom prebacivanju novca iz fizičkog
koncepta u koncept elektronskog novca,
čime novac postaje informacija (virtualni
novac).

Elektronski
(digitalni)
novac
definišemo kao: „novac koji se kreće kroz
elektronske medije, tj. van uobičajenih
kanala
plaćanja
koje
tradicionalno
podržavaju banke“. Njegova upotreba je
inicirana znatnim prednostima u odnosu
na klasični novac: umjesto da ga
smjestimo na papir, novac se „upakuje“ u
niz cifara; iako je pokretan i prenosiv kroz
mrežu; ima
visok nivo inteligencije;
elektronski novac ne poznaje granice;
može
se
programirati,
pratiti
i
ograničavati, ako se izgubi može da se
zamijeni (kontrola dupliciranja).



Na osnovu iznijetog, zaključujemo da se
osnovne faze u razvoju novca vežu za
postojanje:
monetarne ekonomije u kojoj se razmjena
roba vrši po principu trampe robe za robu,
ili robe koja kao materijalna vrijednost
služi za iskazivanje općeg ekvivalenta za
koju se razmjenjuju ostale robe i
monetarne ekonomije u kojoj se razmjena
vrši po osnovu opće usvojenog robnog
standarda (papirnog novca) koji nema
unutrašnju materijalnu vrijednost a u
razmjeni služi po osnovu novčanog znaka.




FUNKCIJE NOVCA
Opća prihvatljivost novca proizašla je iz njegove
četiri funkcije u savremenoj ekonomiji.
Prva funkcija novca je univerzalno sredstvo
razmjene (ili prometno sredstvo), što proizilazi iz
osobine univerzalne i jednostavne razmjenjivosti
novca za sve druge robe.
Druga funkcija novca je
sredstvo očuvanja
vrijednosti, jer novac držanjem i vremenom ne
smije gubiti nominalnu vrijednost (zanemarujemo
moguće efekte inflacije). Druge robe kao opći
ekvivalenti (krzono, stoka, žito...) vremenom gube
vrijednosti ili se upotrebom habaju (npr. zlato).
U trećoj funkciji kao obračunska jedinica i mjera
vrijednosti novac iskazuje vrijednost svih drugih
roba i vrši njihovo upoređivanje, odnosno, njihov
međusobni obračun.

Novac funkcionira i kao sredstvo odgođenih
plaćanja, što je četvrta funkcija novca u kojoj
se povezuju funkcije novca kao univerzalno
sredstva razmjene i obračunske jedinice. U ovoj
funkciji novac, zapravo, funkcioniiše kao kreditni
novac (plaćanje putem kreditnih kartica,
mjenica, čekova i sl.). Savremena ekonomija je
karakteristična po kupovinama na kredit (od
domaćinstva, preduzeća do same države, pa
razlikujemo potrošačke kredite, investicione
kredite, međudržavne kredite itd.). Bez novca
kao sredstva razmjene i obračunske jedinice, sa
konstantnom nominalnom vrijednošću, institut
kredita bi bio znatno manje primjenjiv.
ODREĐIVANJE VRIJEDNOSTI NOVCA I
INFLACIJE
1. U sistemu vezane vrijednosti količina
emisije novca odgovara odgovarajućoj
količini zlata, kao vrijednog i oskudnog
dobra. Novac, u ovom slučaju,
ima
pokriće u zlatu, tako što država propisuje
kurs u odnosu na zlato, odnosno količinu
zlata (u gramima) koju predstavlja
novčana jedinica. Ovaj sistem određivanja
vrijednosti novca funkcionisao je od 1800.
godine, kada se pojavio u Americi, pa sve
do prve polovine XX stoljeća.
2. Predhodni nedostatak određivanja
vrijednosti novca (problem likvidnosti)
ispravlja
se
sistemom
slobodne
vrijednosti. U ovom slučaju novac nema
zlatno pokriće, već ga država proglašava
sredstvom prometa i plaćanja. Vrijednost
novca se tada određuje robama koje mu
stoje nasuprot. Veća količina robe na
tržištu povećava broj i vrijednost tržišnih
transakcija, pa je potrebna i veća količina
novca.


Nominalna vrijednost novca je izražena
(otisnuta) na novčanicama, a realna, u količini
roba i usluga, koje se mogu kupiti za nominalnu
količinu novca. Razlika realne i nominalne
vrijednosti novca proizilazi iz (ne)stabilnosti
ekonomskog sistema, zbog čega, između njih,
može doći do odstupanja. To znači da za istu
nominalnu vrijednost novca u različitim
vremenima možemo kupiti manje ili više roba.
Realnu vrijednost određuje kupovna moć koja
stoji iz njega.
Količinu
novca u opticaju (M) smo izrazili
klasičnom kvantitativnom jednačinom razmjene.
Može se zaključiti da je masa novca potrebna za
promet srazjerna zbiru cijena dobara, a obrnuto
srazmjerna broju opticaja istoimenih komada
novca.


Brzina novčanog opticaja je posebna
okolnost koja utiče na novčanu masu i čije
se povećavanje manifestuje isto kao i
povećanje sume novca u opticaju. Ukoliko
u određenom periodu ista količina novca
posluži za više transakcija roba i usluga
nego u predhodnom periodu, to će
povećati ekonomske efekte date količine
novca.
Količina novca je, kako vidimo, određena
prema potrebama privrede. Za ravnotežu
između ponude i tražnje novca odgovara
država sa svojim mjerama ekonomske
politike.

Inflacija se obično shvata kao opći rast
cijena, ili rast općeg nivoa cijena. Riječ
inflacija je latinskog porijekla i izvorno
znači naduhavati (innflare), nadimanje
(inflatio), a ekonomski, ona predstavlja
„naduhavanje“
cijena
i
novčanih
dohodaka, troškova proizvodnje i drugih
novčanih iznosa, tj. poremećaj u robnonovčanim odnosima kada količina novca u
opticaju znatno prekorači veličinu robnih
fondova, što dovodi do porasta cijena i
pada vijednosti novca (smanjenja njegove
kupovne moći). Inflacija se može
posmatrati i kao oblik depresijacije novca.
Npr. rast cijena za 30% znači da su robe, čija je
prosječna cijena za taj period iznosila 100 ERU-a
u toku ovog perioda, poskupile na 130 EUR-a
(indeks cijena na malo je 130). Dakle, nominalna
vrijednost novčanice od 100 EUR-a je realno
izgubila na supstanci, pa se sada za 100 EUR-a
može kupiti znatno manje roba nego prije
poskupljenja.
 Postoji više vrsta inflacije, od kojih navodimo
sljedeće:
a) prema osnovnom mehanizmu nastajanja,
inflacija može biti: apsolutna (prouzrokovana
povećavanjem količine novca u opticaju iznad
rasta količina roba i usluga) i relativna (nastala
zbog povećavanja brzine opticaja novca),

b) prema intenzitetu, inflacija može biti: puzajuća
(do 4% godišnje), galopirajuća (do 50 ili 100 %
godišnje) i hiperinflacija (iznad 100% godišnje
koja može toliko da „podivlja“ da dostigne
1000%, pa i više, u nekim slučajevima iznosi
milione procenata godišnje ili čak mjesečno).
Najpoznatije hiperinflacije u historiji nastale su
tokom i nakon Prvog svjetskog rata: npr. u
Njemačkoj 1923. godine, cijene su toliko
porasle, da je za kupovinu običnih namirnica
bila potrebna vreća novčanica,
c) prema dužini trajanja, inflacija može biti:
sekularna, jednokratna, hronična,
d)prema dejstvu, inflacija može biti: aktivna i
neaktivna, odnosno, slobodna i prigušena
(kontrolisana).
Kao uzroci inflacije postoje:
a) Inflacija tražnje, (dolazi usljed prevelike
efektivne tražnje u odnosu na ponudu, pri
čemu
je
rast
tražnje
uzrokovan
prekomjernim ratom novčane mase ili
rastom lične i investicione potrošnje),
b) Inflacija troškova, (dolazi usljed
povećavanja
troškova
proizvodnje,
odnosno cijene inputa, npr. cijene
energenata),
c)
Strukturna inflacija, uvezena inflacia,
tzv. psihološka inflacija, a govori se i o

političkoj inflaciji.


Deflacija je suprotna pojava od inflacije, u
kojoj dolazi do smanjivanja količine novca u
opticaju, praćenog općim padom cijena i
povećavanjem
kupovne
snage
novca.
Neminovna posljedica deflacije je smanjivanje
tražnje, pad investicione i druge ekonomske
aktivnosti, besposlica i smanjivanje obima
proizvodnje. Danas je deflacija rijetka pojava i
uglavnom je rezultat vladine monetarne politike.
Za cilj može imati povećanje izvoza (domaća
roba
postaje
jeftinija
za
uvoznike),
uravnoteženje platne ilanse i sl. Pogoduje
vjerovnicima koi su posudili novac, dok je za
dužnike nepovoljna, (vraćaju više novca nego
su posudili).
Uz inflacije se pojavljuje i fenomen stagflacije,
pod kojom se podrzaumijeva istovremeno
pojavljivanje visoke inflacije i visoke stope
nezaposlenosti.











MJERENJE UKUPNE EKONOMSKE MOĆI,
KRUŽNI TOK DOBARA I DOHODAKA
Osnovni pojmovi
Prirodna dobra
Proizvodna dobra
Bruto nacionalni proizvod (GNP)
Neto nacionalni proizvod (NNP)
Bruto domaći proizvod (GDP)
Dvosektorski model ekonomije
Nacionalno računovodstvo
Integralni tržišni mehanizam
Intermedijalna dobra
Dodatna vrijednost
Opšta ravnoteža


1.
2.
DRUŠTVENO BOGATSTVO
Vidjeli smo da je stvaranje društvenog bogatstva
u uslovima oskudnosti resursa u biti ekonomske
nauke. Mjerenje ukupne ekonomske moći
omogućava:
- označavanje nivoa koji je neka zemlja dostigla u
svom rastu (domaći ili nacionalni proizvodi),
- usporedbe sa drugim zemljama i u odnosu na
prethodne periode.
Društveno bogatstvo jedne zemlje čine ukupna
materijalna dobra koja obuhvataju:
prirodno bogatstvo i
proizvedeno društveno bogatstvo
1. U prirodno bogatstvo (prirodne izvore)
ubrajamo:
- prirodne uslove (uslovi za odvijanje
života i proizvodnje – tlo, voda, klima i
raspoložive
prirodne
izvore:
poljoprivredno zemljište, vode s ribom u
njima, šume (drvna masa) s divljači i
drugim sadržajima u njim,a rudno i
mineralno blago, klimatske prilike,
geografski položaj, koje čovjek koristi u
proizvodnji.
2.
Proizvodna
dobra
(proizvedeno
društveno
bogatstvo),
su
izraz
kumuliranih
investicija
u
dužem
vremenskom intervalu, u čijem su
stvaranju
učestvovale
generacije
naraštaja. Ovdje spadaju dobra u koja je
uložen ljudski rad i čiji je vijek trajanja
preko jedne godine. U nacionalnim
statistikama uobičajeno je iskazivanje
fiksnih fondova i obrtnih fondova (zaliha)
u sektoru privrede (preduzeća).


Fiksne ili osnovne fondove čine: građevine,
oprema, osnovno stado, višegodišnji zasadi,
patenti, licence i sl., te trajna potrošna dobra u
domaćinstvima ako čine materijalnu bazu
proizvodnje, (aparati za pranje rublja u javnim
praonicama, automobili u preduzećima).
U obrtne fondove ili zalihe ubrajamo: obrtna
sredstva u preduzećima, trajna i polutrajna
potrošna dobra u domaćinstvima, stočni fond,
drvnu masu u šumi. Ovaj dio društvenog
bogatstva zavisi od tekućih ekonomskih
aktivnosti u zemlji, odnosno raspodjele efekata
proizvodnje na finalnu potrošnju i investicije.
Investicije služe stvaranju i povećavanju fonda
proizvedenog bogatstva.

DRUŠTVEN ORAČUNOVODSTVO-RAČUNI
UKUPNOG PROIZVODA I DOHOTKA
Ekonomska oblast s kojom se sagledava i mjeri
ukupna
(makroekonomska),
ekonomska
aktivnost
(izražena
makroekonomskim
agregatima)
jedne
zemlje,
naziva
se
društveno računovodstvo ili računovodstvo
nacionalnog dohotka (ili još: nacionalno
računovodstvo). Na osnovu tih podataka,
makroekonomska
analiza
utvrđuje
međuzavisnost makroekonomskih agregata
radi njihovog objašnjavanja, predviđanja i
usmjeravanja.


Makroekonomski
agregati
su
ekonomske veličine u kojima su zbirno
(agregatno) izraženi rezultati i resursi
privrede jedne zemlje.
Društveno računovodstvo, dakle, daje
ukupnu sliku ekonomskih aktivnsoti
nacionalne privrede u određenom periodu
kroz sistemski pregled strukture i tokov
adruštvene
reprodukcije
u
obliku
povezanog sistema računa.

Ekonomske aktivnosti mogu biti stvarne i
finansijske. Stvarne ili realne aktivnosti
sadrže proizvodnju, razmjenu i potrošnju
dobara i usluga (agregatni izraz ovih
veličina čini nacionalni proizvod). U
finansijske aktivnosti
spadaju tokovi
novčanih dohodaka, odnosno novčane,
kreditne i druge finansijske transakcije
između ekonomskih subjekata (agregatni
izraz ovih veličina čini nacionalni
dohodak).

Cilj
društvenog
računovodstva
je
prikazivanje
formiranja
nacionalnog
proizvoda i nacionalnog dohotka, i
praćenje relacija između ekonomskih
subjekata. U tom smislu, ukupna
ekonomska aktivnost se prati preko
računa preduzeća, domaćinstava, države i
inostranstva. Preduzeća su proizvođači
nacionalnog proizvoda, a dohoci faktora
proizvodnje (rada, kapitala, zemlje), čine
nacionalni dohodak.




Prema metodologiji UN, Svjetske banke i IMF-a
vrijednost
ukupnog
proizvoda
obuhvata
vrijednost proizvodnje svih materijalnih dobara i
usluga koje se realizuju na tržištu tokom godine
dana izraženo u US dolarima.
Ukupni proizvod se izražava kao:
Bruto nacionalni proizvod (Gross National
Product – GNP) koji izražava ukupnu vrijednost
finalnih proizvoda i usluga proizvedena tokom
godinu dana.
Neto nacionalni proizvod (Netto National
Product – NNP) koga dobivamo umanjenjem
GNP, a za iznos amrotizacije.
Postoje dva načina mjerenja GNP-a:
1. metod proizvodnje ili metod izdataka (product approach),
2. metod prihoda.
1) Po metodu proizvodnje ili izdataka, GNP se dobija
sabiranjem komponenti, u vremenskom intervalu od jedne
godine, po slijedećem obrascu:

GNP = C + 1 + G + NX

pri čemu su:
- C (consumtion) = lična potrošnja pojeidnaca i
domaćinstva,
- I (investment) = potrošnja preduzeća, tj. domaće
investicije,
- G (government spending) = potrošnja države, tj. državni
rashodi,
- NX (net export) = neto izvoz tj. vrijednost izvoza
umanjenog za vrijednost uvoza (potrošnja stranaca)
2) Po metodi prihoda, odnosno dohodaka
GNP se dobija sabiranjem nadnica
(W=wage), kamata (i=interest), renti
(R=rent), profita (Pf=profit), amortizacije
(Dp=depreciation) i posrednih poreza
(T=taxes), tj. kao:
GNP = W + i + R + Pf +Dp + T

Po oba metoda uvijek se dobija isti iznos
GNP-a (eventualno neslaganje – statitička
greška – iznosi do 1%).

Vrijednost ukupnog proizvoda, proizvedenog
unutar jedne zemlje u toku godine dana,
označavamo kao bruto domaći proizvod
(GDP= Gross Domestic Product) i u njega ne
ulaze vrijednosti dobara i uslug aproizvedenih
domaćim kapitalom u inostranstvu. Inostrani
faktor uključen je u veličinu GNP. Dakle, GNP se
dobija dodavanjem GDP-u – prihoda od ulaganja
u inostranstvu i oduzimanjem plaćanja strancima
za njihova ulaganja. Npr. japanski GNP je veći
od GDP zazvaljujući postojanju obimne „druge“
japanske ekonomije nastale obimom ulaganjima
japanskog apitala u inostranstvu, a skromnosti
stranih ulaganja u Japanu.


U
obračunu
GNP-a
se
isključuju
intermedijarna dobra – dobra koja se
upotrebljavaju u izradi nekog dobra u
cijelom lancu njegove proizvodnje, a čijim
sabiranjem bi se vještački povećao GNP.
Pri mjerenju GNP-a koristimo realne
(stalne), a ne nominalne (tekuće) cijene
dobara i usluga kako bismo isključili uticaj
(tekućih) cijena na visinu GNP-a (normalni
GNP raste brže od realnog GNP-a zbog
inflacije cijena). Realni GNP dobijamo tako
što nominalni GNP podijelimo indeksom
cijena (deflator GNP).

Najvažnija koponenta GNP je potrošnja
stanovništva
(pojedinaca
i
domaćinstava), koja se izražava kao
raspoloživi dohodak domaćinstava.
Do ove veličine se dolazi slijedećim
računanjem:
1. Bruto nacionalni proizvod (GNP)
2. Amortizacija
3. Neto nacionalni proizvod (1. minus 2.)
4. Indirektni porezi
5. Nacionalni dohodak (3.minus 4.)
6. Dio ND koji pripada ali se ne isplaćuje
domaćinstvima
(npr.
doprinosi
za
socijalnu sigurnost)
7. Transferna plaćanja domaćinstvima
(npr. socijalna pomoć)
8. Dohodak domaćinstava (5.minus
6.plus7.)
9. Direktni porezi
10.
Raspoloživi
domaćinstava (8.minus 9.)
dohodak


KRUŽNI TOK DOBARA I DOHODAKA
U tržišnoj privredi, svaki intup ili faktor
proizvodnje (prirodni resursi, rad, kapital,
preduzetništvo), ima svoju cijenu upotrebe,
što direktno utiče na cijenu proizvedene
robe/usluge (output), bilo da se oni troše ili
korist za daljnju upotrebu.
Na
tržištu
finalnih
dobara
(tržište
roba/usluga)
domaćinstva
kupuju
robe/usluge, koje preduzeće proizvede. Na
strani tražnje su, dakle, domaćinstva a na
strani ponude, preduzeća.


Tržišta inputa i outputa međusobno su
povezana ponašanjem i preduzeća i
domaćinstava. Preduzeća određuju količine i
vrste proizvoida, vrste i količinu inputa, koje
će koristiti u proizvodnji, kao i tehnologiju
koju će koristiti. Domaćinstva određuju
tipove i količine proizvoda koje će tražiti na
tržištu proizvoda i količine i tipove koje će
ponuditi na tržištu inputa.
Tržište faktora proizvodnje u ekonomskom
sistemu vrši dvije bitne funkcije:
1. određuje kako se robe proizvode
2. za koga se robe proizvode



Ciklični tok tražnje, proizvodnje, odhodaka i
ponovo, tražnje, predstavlja kružni tok dohotka
i proizvodnje u ekonomskom sistemu. Kružni tok
dohotka i proizvodnje iskazuje tok robe i usluga
od preduzeća prema domaćinstvima i tok faktora
od domaćinstava prema preduzećima.
Zbir svih vrijednosti proizvedene robe i usluga,
koji je jednak toku novca od tržišta roba prema
preduzećima, čini nacionalni proizvod i, ujedno,
predstavlja protutežu toku roba/usluga od
preduzeća prema tržištu robe.
Zbir vrijednosti rente, nadnica, kamata i dobiti čini
nacionalni dohodak, koji je jednak tou novca od
tržišta faktora prema domaćinstvima, kao
protuteža toku faktora od tržišta faktora prema
preduzećima.

U
modelu
dvosektorske
ekonomije
(jednostavni model u kome je ekonomska
aktivnost svedena na odnos preduzeća i
domaćinstva),
nacionalni
dohodak
i
nacionalni proizvod su, po definiciji, identični.
To proizilazi iz:
1) identičnosti izdataka domaćinstava za
kupovinu roba/usluga njihovom ukupnom
dohotku, kao i činjenice da preduzeća svu
proizvedenu robu/usluge prodaju direktno
domaćinstvima, što znači da nacionalni
proizvod mora biti identičan nacionalnom
dohotku i
2) činjenice da preduzeća prihode od
prodaje roba/usluga (nacionalni proizvod),
koriste za plaćanje faktora proizvodnje
(renta, nadnica, kamata), a razlika
predstavlja
dobit,
koja
pripada
domaćinstvima.
Plaćanje
faktora,
uključujući i dobit, jednako je ukupnim
primanjima
domaćinstava
(nacionalni
dohodak), što ponovo znači da nacionalni
proizvod mora biti identičan nacionalnom
dohotku).

1.
2.
3.
4.
Međutim
kružni
tok
dohotka
i
proizvodnje ne odvija se uvijek u
direktnom odnosu između preduzeća i
domaćinstava (dvosektorski, jednostavni
model ekonomije), već veliim dijelom i
preko:
institucionalnih posrednika (finansijsko
tržište),
posredstvom javnog sektora (države) i
inostranog
sektora
(međunarodne
razmjene plaćanja).


UPOTREBA NACIONALNOG DOHOTKA
Potrošnja
Struktura potrošnje tijesno je korelirana s
visinom dohotka, što je uočio još u prošlom
stoljeću pruski statističar Engel. Na nižim
nivoima dohotka, on se sav ili pretežno troši,
troši na osnovne životne potrepštine, kao što su
hrana i stan. Povećavanjem dohotka, izdaci na
hranu rastu, jer se kvalitetnije jede, ali se u
relativnom izrazu ti izdaci smanjuju. Daljnjim
porastom dohotka povećavaju se izdaci za
odjeću, rekreaciju i luksuzna dobra.



Kao komponente raspoloživog dohotka
(Yd) potrošnja (C=Consumption) i štednja
(=Saving) se mogu predstaviti kao:
Yd=CC + S
Povećanje
dohotka
je,
ne
samo
pretpostavka veće potrošnje, nego i veće
štednje.
Štednja se definiše kao neutrošeni dio
raspoloživog dohotka, a izračunava se
tako da se raspoloživi dohodak umanji za
visinu potrošnje.



Zbrajanjem
individualnih
funkcija
potrošnje, dobija se nacionalna funkcija
štednje. Ona je određena:
- tekućim raspoloživim dohotkom,
- permanentnim dohotkom
- imetkom
Permanentni dohodak je onaj koji je lišen
kratkoročnih i sezonskih uticaja. Veličina
imetka, također djeluje na veličinu
potrošnje. Ona je tim veća što je imetak
veći i obrnuto. Za razliku od tekućeg
dohotka, promjena imetka, u pravilu,
rijetko uzrokuje nagle promjene potrošnje.




Investicije
U okviru komponenti GNP najnestabilnije su
investicije, koje determinišu dinamiku ekonomskog
rasta.
Investicijama
(investment)
nazivamo
ulaganja u proširenje ili obnovu proizvodnog
potencijala, pretvaranje finansijskih sredstava u
elemente realnog kapitala. U najširem smislu
investicija (lat. In = u, vestire =obući, odjenuti), je
svako ulaganje s ciljem ostvarivanja dobiti.
Za ekonomiste investicije uvijek znače „proizvodnju
trajnih kapitalnih dobara“, to jest investicije
„postoje samo onda kada se stvara realni kapital“.
“. U svakodnevnom govoru, međutim, investicije
čine prostran naziv još i za kupovinu vrijednosnih
papira, zemlje, otvaranje štednih računa i sl.

Iako, prema ekonomskom tumačenju,
investicie
podrazumijevaju
isključivo
proizvodnju fizičkog kapitalnog dobra.
Investiranje, označava ulaganje u
materijalna dobra, novca i znanja (know
how, licence, patenti) u investicijske
objekte radi ostvarenja neke zarade
(profita, dohotka, dividende) ili postizanje
nekog
drugog
interesa
ili
cilja.
Investiranje, pritom, uvijek podrazumijeva
žrtvovanje tekuće potrošnje da bi se
povećala buduća potrošnja.

Kapital se, dakle, može ulagati u:
- aktivne (realne) investicije, odnosno
trajna ulaganja novčanih sredstava u
nabavku i izgradnju realnih dobara radi
stvaranja uslova za trajno poslovanje, što
ekonomisti preciziraju kao ulaganja u
stalna sredstva (oprema, građevine) i
trajna (obrtna sredstva);
- pasivne (portfolio) investicije, što se
odnosi na ulaganja u vrijednosne papire.

Brojne su vrste investicija, od kojih su najvažnije
slijedeće:
Prema svrsi investiranja, razlikujemo nove
investicije, investicije u proširenja, investicije u
rekonstrukcije i modernizacije, te investicije u
zaštitu životne sredine (ekološke investicije).
2. S obzirom na vrstu ulaganja, postoje investicije u
fiksne fondove (osnovna sredstva, kao što su
građevinski objekti, oprema, saobraćajna i druga
infrastruktura i sl.) i investicije u obrtne fondove
(ulaganja u obrtna sredstva: sirovine, razne
materiale i sl);
1.
3. Prema kriterijumima obuhvatnosti, investicije mogu
biti:

bruto investicije, koje se finansiraju iz amortizacije i
akumulacije, te namjenjuju zamjeni istrošenog fizičkog
kapitala i proširenja postojećeg);

neto investicije, koje čine izdvojeni dio dohotka u
vidu akumulacije (dobiju se kada se od bruto
investicija oduzme amortizacija), a namjenjuje se za
proširenja proizvodnje i to,
uglavnom u fizičko
proširenje kapaciteta i

nove investicije, kao nova ulaganja, (novi fiksni
fondovi i povećanje obrtnih fondova), koja premašuju
sumu izdvajanja za proširenje kapaciteta i
rashodovanje fiksnih fondova, kao što je slučaj kod
neto investicija.
4. Prema donosiocima odluke, investicije dijelimo na
individualne, investicije korporacija i javne investicije.


Investicije su uslov ekonomskog razvoja. Faktori
koji opredjeljuju ekonomski razvoj
izražavaju se upravo kroz investicije. Efekat
investicija se najdirektnije odražava na rast GDP,
odnosno nacionalnog dohotka, jer investicije
podižu proizvodnju i zaposlenost. Dodavanje
fondu građevina i opreme povećava potencijalnu
proizvodnju i pomiče dugoročni ekonomski rast.
Dakle, onovn oobilježje investicija, počiva na
tome da promjena njihove veličine ima snažne
reperkusije na kretanje veličine agregatne tražnje
i, analogno tome, ima uticaja na promjenu
proizvodnje i zaposlenosti na nivou ukupne
privrede. Druga važna karakteristika investicija
upućuje na to da porast investicija u obliku
kapitalnih tokova (objekti, oprema), utiče na rast
potencijalne proizvodnje, što u dugom roku
djeluje na akceleraciju razvojne dinamike.


Izvor investicija je štednja. Ukupnu štednju čine:
lična štednja, bruto štednja preduzeća i štednja
države, pa investicije i štednja moraju biti u
ravnoteženi. Ukupna štednja je jednaka
nacionalnim
investicijama
(domaće
bruto
investicije i neto izvoz).
Veličina investicija zavisi od profitabilnosti
investiranja. Do onvestiranja će doći samo ako
je očekivana profitna stopa visoka, odnosno
veća od kamatne stope. U suprotnom, za
investitora (ulagača), je bolje d akapital uloži u
banku. Otuda se kapital aktivir au vidu investicija
onog momenta kada visina očekivane stope
profita premašuje kamatnu stopu.









EKONOMSKI RAZVOJ I
GLOBALIZACIJA
Osnovni pojmovi
Ekonomski rast
Ekonomski razvoj
Održivi razvoj
Produktivnost
Ekonomska globalizacija
Nova ekonmija
Informatička ekonomija
Ekonomika tranzicije
Privatizacija


EKONOMSKI RAST I RAZVOJ
Pojam i izvori ekonomskog rasta i
razvoja
Ekonomski rast je dugoročno povećanje
proizvodnje, odnosno, uvećanje realnog
bruto društvenog proizvoda. Postojanje
ekonomskog
rasta
pretpostavkla
je
zadovoljavanja stalno rastućih potreba ljudi,
pa je ekonomski rast osnovni ekonomski i
politički cilj svake zemlje. Ekonomski rast se
kvantitativno izražava na različite načine, a
najčešće pomoću pokazatelja stope rasta
GDP per capita u određenom razdoblju.


U dugom roku (10-20 godina), ekonomski
rast govori o napredovanju nacionalne
eknomije, odnosno ‘’ekonomski rast,
dugoročno,
najznačajniji
je
faktor
ekonomskog uspjeha nacije’’. Ekonomski
rast se ostvaruje kada se granice
proizvodnih mogućnosti pomiću naviše kao
izraz povećanja kapaciteta za proizvodnju u
nekoj nacionalnoj privredi. Stopa rasta
proizvodnje određuje stopu kojom raste
standard stanovništva jedne zemlje.
Godišnje povećanje GNP u odnosu na
baznu godinu pokazuje stopu ekonomskog
rasta.

Prve analize ekonomskog rasta u ’40- im i
’50- im godinama dvadesetog vijeka imale
su za predmet isključivo kvantitativan rast
nacionalne privrede (proizvodnje i GDPa). Nakon toga je u ekonomsku teoriju
uveden pojam ekonomskog razvoja, pod
kojim
podrazumijevamo
‘’ekspanziju
privrede
popraćenu
strukturalnim
promjenama u sistemu proizvodnje i
promjenama u kvalitetu i sastavu finalnog
proizvoda’’. Dakle, ekonomski razvoj je širi
i kompleksniji ekonomski i društveni
proces od ekonomskog rasta.


U posljednje vrijeme se naglašava da
ekonomski razvoj treba da bude i održiv.
Održivi razvoj se definiše kao onaj
razvoj u kome svaka generacija sljedećoj
predaje stok ‘’neto resursa’’ (tj. prirodni
resursi), okoliš, znanje, tehnologije, fizički
i ljudski kapital) koji u per capita
terminima nije manji od onoga koji je
naslijedila.
Među
osnovnim
karakteristikama
ekonomskog
rasta
su
sporost
i
dugotrajnost, s jedne strane i razlike od
zemlje do zemlje, s druge strane.

U prvom slučaju, kako slijedi u narednoj tabeli,
uzeli smo period od oko 100 godina. Prosječna
stopa ekonomskog rasta u tom periodu
(posljednja kolona tabele), npr., za Japan je 2,8%
a za Pakistan 1,2%. To znači da je realni GDP
Japana sa 1.256 USD u 1870- oj godini po datoj
stopi ekonomskog rasta porastao na 26.460 USD
2000- te godine, a Pakistana sa 616 na 1.960
USD. Tabela također pokazuje da je GDP per
capita u USA, npr., čak 17 puta veći od onog u
Pakistanu. Realni GDP prosječnog Kineza u 2000oj godini ravaj je GDP prosječnog Britanca od prije
130 godina, a GDP prosječnog Pakistanca je 2000.
godine iznosio polovinu realnog dohotka
prosječnog Amerikanca.
Zemlja
Period
GDP p.c (na
početku
perioda
GDP p.c (na
kraju
perioda)
Stopa rasta
(godišnja u
%)
Japan
Brazil
1890-2000
1900-2000
1.256
650
26.460
7.320
2,8
2,5
Meksiko
Kanada
Njemačka
1900-2000
1870-2000
1870-2000
968
1.984
1.825
8.810
27.330
25.010
2,2
2,0
2,0
Kina
USA
Indija
1900-2000
1870-2000
1900-2000
598
3.347
564
3.940
34.260
3.390
1,9
1,8
1,5
V. Britanija 1870-2000
Pakistan
1900-2000
4.107
616
23.550
1.950
1,4
1,2


FAKTORI EKONOMSKOG RASTA I
RAZVOJA
Prethodne razlike u životnom standardu
(ostvarenim stopama ekonomskog rasta,
odnosno visini GDP) različitih zemalja
objašnjavaju se razlikama u dostignutom
nivou
produktivnosti,
a
time
i
konkurentnosti ekonomije jedne zemlje.
Produktivnost izražava sposobnost da se
određena količina dobara i usluga
proizvede u određenom vremenu.
Produktivnost (odnosno ekonomski rast i
razvoj) je određena sa četiri faktora, koje
čine:
- ljudski kapital,
- prirodna bogatstva,
- fizički kapital i
- tehnologija.
(1) Ljudski kapital je ekonomski izraz za
znanje i vještine koje radnici stiču kroz
obrazovanje
(spretnost,
znanje
i
motivaciju radne snage); obično se uzima
za najvažniji faktor ekonomskog rasta.

(2) Prirodna bogatstva (zemlja i uopšte
svi prirodni resursi) su nekada bila prvi
preduslov ekonomskog napretka. Danas
prirodna bogatstva ne određuju je li neka
zemlja uspješna ili ne: primjer su zemlje
poput Japana i Hong Konga, koje su
napredovale i pored toga što nemaju
prirodna bogatstva, svoj brzi rast su
bazirale na sektorima koji više zavise od
rada i kapitala. Za bogate zemlje naftom
(kao S. Arabija, koja na osnovu toga
ostvarujem visoke dohotke) su, pri tome,
izuzetak a ne pravila.
(3) Fizički kapital (ili samo kapital) je
izražen u obliku kapitalnih dobara
(oprema, mašine, zgrade, infrastruktura i
dr.) i investicija za izgradnju kapitalnih
dobara. Raspolaganje sa više kapitalnih
dobara obezbjeđuje bržu i obilniju
proizvodnju dobara i usluga).
(4) Tehnologija (tehničko- tehnološki
progres,
inovacije)
podrazumijeva
najbolje/ nejbrže tehnološke načine
proizvodnje dobara i usluga).


OTVORENA PRIVREDA- PREDNOSTI
MEĐUNARODNE TRGOVINE
Otvorena privreda i tokovi međunarodne
trgovine
Zemlje sa razvijenom vanjskom trgovinom imaju
tzv. otvorenu privredu, koja omogućava da se
svaka zemlja specijalizira (i time poveća svoju
produktivnost) za onu proizvodnju za koju ima
najpovoljnije uslove što će u krajnjem ishodu
povećati životni standard stanovništva u tim
zemljama. Dakle, otvorena privreda je ona koja
slobodno
uspostavlja
odnose
sa
drugim
ekonomijama širom svijeta, dok je suprotna
koncepcija- zatvorena privreda ona koja ne
sarađuje sa drugim ekonomijama u svijetu.



Globalizacija ekonomije u drugoj polovini 20.
vijeka označava podjelu koncepcije otvorene
privrede. Otada se ekonomsko jedinstvo svijeta
(označeno
kao
ekonomska
globalizacija)
iskazuje kao proces pretvaranja posebnih
nacionalnih privreda u integrisanu svjetsku
privredu, a ispoljava kao proces rasta
međunarodnih tokova roba, usluga kapitala,
ljudi i tehnologije.
Osnovne tokove dobara u međunarodnoj
ekonomiji čine: izvoz, uvoz i neto izvoz.
Izvoz predstavlja dobra i usluge koja se
proizvode u zemlji, a prodaju drugim zemljama.


Uvoz čine ona dobra i usluge koje se
proizvode u inostranstvu, a prodaju u zemlji.
Razlika između vrijednosti izvoza i vrijednosti
uvoza je neto izvoz (ili trgovinski bilans).
Ako neka zemlja više izvozi, nego što uvozi
(izvoz je veći od uvoza), tada je neto izvoz
pozitivan i zemlja ostvaruje trgovinski
suficit (ili pozitivan trgovinski bilans). Kada
zemlja ima višak uvoza u odnosu na izvoz
(izvoz je manji od uvoza) ona ostvaruje
trgovinski deficit (negativan trgovinski
bilans). Ako su, pak, izvoz i uvoz jednaki
zemlja ima uravnoteženi trgovinski
bilans.
KONCEPT I IZVORI KOMPARATIVNIH
PREDNOSTI
 Odgovor na pitanje zašto uopšte dolazi do
spoljnotrgovinske razmjene daje koncept
komparativnih prednosti D. Rikarda (1817)

Rikardova
teorija
komparativnih
prednosti pokazuje da dvije zemlje mogu
imati
koristi
od
specijalizacija
i
međunarodne trgovine, što je pokazano
na primjeru trgovine Engleske i portugala,
koje proizvode vino i platno.

Uzmimo da Engleska proizvodi određenu količinu
platna sa 100 radnih dana i vina sa 120 dana, dok
Portugal proizvodi istu količinu platna za 90
radnih dana a vina za 80 dana. Portugal, prema
tome, ima apsolutnu prednost u proizvodnji oba
proizvoda. S istim radom Portugal proizvede više
vina i platna od Engleske. To što Portugal ima
apsolutnu prednost u troškovima za oba dobra,
ne znači i pozitivan bilans u trgovini sa
Engleskom, zato što su komparativni oportunitetni
troškovi različiti između zemalja. Ipak se objema
zemljama isplati proizvoditi samo onaj proizvod
kod kojeg imaju relativnu prednost, a zatim i
međusobno trgovati.

Portugal ima relativnu prednost u
proizvodnji vina a Engleska u proizvodnji
platna. Ovo bi trebao biti razlog da
proizvode date proizvode i izvoze ih jedna
drugoj. Razlog je, zapravo jednostavan:
Engleska će za 100 jedinica rada
opredmećenog u platnu dobiti istu količinu
vina za koju ni inače morala utrošiti 120
radnih jedinica, dok će Portugal za 80
jedinica rada sadržanog u vinu razmjenom
dobiti istu količinu platna za koju bi inače,
kada bi ga sam proizvodio, morao utrošiti
90 radnih dana.


Zaključujemo da postoje obostrane koristi,
odnosno
komparativne
razlike
u
troškovima, iako Portugal oba proizvoda
može proizvesti jeftinije. Zbog toga se i
uspostavlja sistem međunarodne trgovine.
Svaka zemlja učestvujući u međunarodnoj
razmjeni povećava svoj GNP.
Iako je Rikardova teorija komparativnih
prednosti
doprinijela
razumijevanju
međunarodne trgovine, ona ima i svoj
nedostatak: važi samo u slučaju u kome
se zemlje nalaze na jednakom nivou
ekonomske razvijenosti.


Teorija koja dalje elaborira teoriju komparativnih
prednosti D. Rikarda je Hakšer- Olinova teorija.
Osnova teorije veže se za raspravu o uticaju
međunarodne ekonomije na cijena faktora
proizvodnje. Hakšer je u svojoj studiji zaključio da
se izvozom smanjuje raspoloživost proizvodnih
faktora za proizvodnju na domaćem tržištu, a uvoz
povećava njihovu raspoloživost.
Prema Hakšer- Olinovoj teoremi preduslov rizika u
komparativnoj prednosti i troškovima je razlika u
relativnoj raspoloživosti proizvodnih faktora. Zemlje
koje su relativno dobro obezbijeđene proizvodnim
faktorima imaju komparativnu prednost.
INSTRUMENTI SPOLJNOTRGOVINSKE
POLITIKE
 Ako zemlje svojom ekonomskom politikom
ograničavaju kretanje osnovnih tokova u
međunarodnoj ekonomiji na sceni je
zaštitna
politika
ili
protekcionizam.
Protekcionizam
predstavlja
tajkvu
ekonomsku doktrinu, odnosno ekonomsku
politiku koja ograničavanjem slobodne
razmjene između zemalja nastoji zaštititi
domaću ekonomiju, a provodi se tzv.
trgovinskim restrikcijama ili barijerama.


Najčešći oblik zaštitne politike je carina
(tarifa) koja predstavlja porez (ili taksu)
koja se naplaćuje prilikom uvoza dobara.
Carine
poskupljuju
uvezenu
robu
(favorizuje se domaća roba).
Kvota predstavlja ograničenje količina ili
vrijednosti uvoza dobara (uvozna kvota) ili
izvoza roba (izvozne kvote). Efekat kvota
je sličan efektu uvođenju carina. Međutim,
razlika je u tome što u slučaju uvođenja
kvota, veća cijena donosi veće prihode
preduzeću, dok u slučaju carina ta razlika
ide u državni budžet.


Izvozne olakšice predstavljaju mjere
stimulacije izvoza, ali mogu biti i barijere u
razmjeni, jer se domaćim preduzećima
daju, često velike, subvencije i povlastice,
pa oni mogu na svjetskom tržištu
prodavati po nižim cijenama, ustvari, po
damping cijenama. U tom slučaju cijene
su niže od cijene koštanja proizvodnje.
Embargo je restrikcija izvoza i uvoza za
sva dobra. Obično nije povezan s
ekonomskim,
već
međunarodnim
političkim razlozima. Primjer je posljednji
embargo uveden na uvoz i izvoz Iraka.

Tarife, kvote i embargo su direktne
metode restrikcije međunarodne trgovine.
Pored ovih barijera na međunarodnu
trgovina imaju uticaja i indirektne metode
restrikcije
koje
se
mogu
nazvati
regulativne trgovinske restrikcije, jer su
povezane sa regulativom i pravilima
postavljenim od vlade. Jedan tip tih
barijera je restrikcija uvoza povrća koja je
tretirana pesticidima. Ili, na primjer, uvoz
mesa iz Velike Britanije zbog kravljeg
ludila i sl.

EKONOMSKA GLOBALIZACIJA
Globalizacija je posljednji stadij u
neprestanom
procesu
društvene
promjene. Izraz globalizacija počeo se
upotrebljavati prije dvije i pol decenije za
objašnjenje
promjena
u
privredi,
tehnologiji i društvu. Mnogi autori
smatraju da globalizacija nije ništa novo i
da je posrijedi proces koji nije počeo prije
nekoliko stotina, a po nekima, i prije
nekoliko hiljada godina.

(1)
(2)
(3)
Na globalizaciju svjetske privrede, naročito
poslije 60- ih godina 20. vijeka, uticalo je niz
faktora, i to:
Stvaranje
međunarodnih
finansijskih
i
trgovinskih institucija 1944. godine kao što su
GATT, Svjetska banka, Međunarodni monetarni
fond, koji su bitno uticali na razvoj svjetske
trgovine i finansiranje zemalja u razvoju;
Razvoj svjetske trgovine u cijelom 20. vijeku,
naročito poslije 1950- ih;
Stvaranje multinacionalnih korporacija koje su
po svojoj ekonomskoj snazi snažnije i bogatije
od privreda mnogih zemalja u svijetu;
(4) Razvoj svjetskih tržišta kapitala, naročito
tržišta finansijskog kapitala;
(5) Stvaranje regionalnih trgovačkih blokova
u svijetu, naročito:
- stvaranje Evropske zajednice 1958.
godine i njeno prerastanje u EU,
stvaranje
Sjevernoameričke
zone
slobodne trgovine (NAFTA) 1992.,
- stvaranje regionalne trgovinske zajednice
srednje Azije i Pacifika (ASEAN) 1990.

Ekonomska
globalizacija
je proces
pretvaranja posebnih nacionalnih privreda
u integrisanu svjetsku privredu, a ispoljava
se kao proces rasta međunarodnih tokova
roba, usluga kapitala, ljudi i tehnologije.
Nastupajuća ‘’opšta vladavina svjetskog
tržišta’’,
omogućena
informatičkotehnološkim
razvojem,
imigracijom
svjetskih finansijskih tržišta i trgovinskom
liberalizaciojom,
mijenja
totalitet
ekonomskih, političkih i kulturnih odnosa u
svijetu.

Ekonomija se transnacionalizira i oblikuje
prema interesima globalnih kompanija
(fuzionirane multinacionalne kompanije), kao
glavnih subjekata procesa globalizacije. To
znači da se čitavo svjetsko tržište tretira kao
jedinstveno područje sprovođenja poslovnih
aktivnosti. Ekonomska globalizacija se, iako
inicirana informatičkom tehnologijom, ne
razvija sama po sebi. Ona predstavlja
usklađivanje ekonomskih politika, jer se
samo tako može osigurati interes globalnih
kompanija da primjenjuju visoke tehnologije
tamo gdje će prelivanjem kapitala ostvariti
najveću – rentabilnost.

Globalizacija ima svoje pobornike i
kritičare. Po prvima, globalni tržišni
poredak
će
osigurati
ekonomski
prosperitet, demokraciju i mir u globalnim
razvijenim zemljama, a u zemljama u
razvoju trasirati put izlaza iz siromaštva.
Ekonomski rast će se temeljiti na
otvorenosti
nacionalnih
privreda
(ekonomska liberalizacija i slobodna
trgovina) kao glavnim pokazateljem
ekonomske globalizacije. Što zemlja više
sudjeluje u procesu globalizacije (mjereno
otvorenošću njene privrede), to je
uspješniji njen ekonomski razvoj.


Za kritičare je globalizacija politički
projekat koji se provodi u ime interesa
globalnog
kapitala.
Poznati
kritičar
globalizma,
Urlih
Bek
označio
je
globalizam kao ‘’ideologiju svjetskog
tržišta ili ideologiju neoliberalizma’’, a .
Soroš kao ‘’tržišni fundamentalizam’’.
Kritičari smatraju da je globalizacija
upravljana protiv nerazvijenih zemalja jer
one nisu u stanju nositi se sa
konkurencijom kompanija iz razvijenih
zemalja.


(1)
(2)
(3)
(4)
Nova ekonomija
Pojam nove ekonomije podrazumijeva četiri
različite stvari:
dio privrede koji proizvodi uređaje za informacije
i komunikacije u koje su ugrađene najnovije
tehnologije;
dio privrede koji proizvodi ili koji koristi nove
informacione i komunikacione tehnologije;
ekonomije u kojima se razvijaju i koriste
informatičke i komunikacione tehnologije;
čitava svjetska privreda, koja je zahvaljujući
ekonomskoj
tranziciji
i
transnacionalnim
kompanijama, postala tržišna, tj. svjetska
privreda u kojoj je tržišna privreda globalizirana
(globalna privreda, globalno tržište), u velikoj
mjeri je integrisana itijesno povezana.


Osnovne odrednice takve, nove ekonomije čine
informacija i Internet, što razvija informatičku
ekonomiju kao moćnu polugu svjetske
ekonomije, koja mijenja sektorsku strukturu
svjetske privrede i dovodi do promjena u svim
oblastima poslovanja. S njenom pojavom
razlikujemo
četiri
sektora
privrede:
poljoprivredu, industriju, usluge i informatiku.
Za razliku od tradicionalne (ili stare) ekonomije u
kojoj se ekonomski rast izvodi iz faktora – inputa
proizvodnje, u novoj ekonomiji se kao osnovni
pokazatelj
ekonomskog
rasta
pojavljuje
tehnološki progres, odnosno informatičke
tehnologije.
POJAM (PAKET) EKONOMSKE TRANZICIJE
 Transformacija društvenog sistema, odnosno
kompletnu zamjenu socijalizma kapitalističkim
društvenim ustrojstvom označena je kao
tranzicija, koja sadrži tranzicijske komplekse:
političko- pravno ustrojstvo (demokratija),
vlasništvo (privatno), tržište (free market), i nov
način izlaganja svjetskom tržištu (sistem
otvorenih ekonomija).
 Ekonomska sadržina ovog prelaza čini prelaz iz
netržišne (socijalističke) u tržišnu (kapitalističku)
privredu i označava se nazivom ekonomikom
tranzicije.

Standardan paket tranzicije, primijenjen manjeviše u većini bivših socijalističkih zemalja,
kompletiran je od strane Svjetske banke i IMF- a u
skladu s principima neoklasične ekonomske
ideologije. Isko postoje različiti pristupi u
predstavljanju elemenata paketa, radi preglednijeg
praćenja grupišemo ih na:
- institucionalne reforme,
- makroekonomsku stabilizaciju,
- mikroekonomsku liberalizaciju,
- prestruktuiranje i
- privatizaciju.
(1)
Institucionalne
promjene
uključuju
promjene etičkih propisa i sudova o pravnim i
ekonomskim vrijednostima zemlje, saglasno sa
tržišno determinisanim institucijama sistema.
Promjene počinju sa mijenjanjem ustava, zatim
sistemskih i podsistemskih zakona i propisa u
regulisanju
funkcionisanja
i
organizacije
preduzeća, finansijskih tržišta, bankarstva,
poreskog i računovodstvenog sistema kao i
tretmana
ugovora,
monopola,
zaštite
industrijske
svojima
itd.,
pa
sve
do
osposobljavanja učesnika za tržišno poslovanje i
uspostavljanja preduzetnički orjentisane vlade.
(2)

Početak reformi socijalističkih privreda
započinje uspostavljanjem makroekonomske
stabilizacije, koja se pozicionira kao strateški
preduslov za dalje reforme, obzirom da rješava
problem
inflacije
i
uvodi
čitav
set
monetarnofinansijskih mjera – restriktivnu
monetarnu politiku, konvertibilnost valuta,
finansijsku
disciplinu
i
tvrda
budžetska
ograničenja.
Makroekonomska stabilizacija se u većini
postsocijalističkih zemalja izvodi shok- terapijskim
mjerama otklanjanja fiskalnog deficita i
uspostavljanja kontrole novčane mase, i u
principu
počiva
na:
suzbijanje
inflacije,
eliminisanju budžetskih defita i konkurentskoj i
uravnoteženoj politici tečaja.
(3)Tranzicioni
liberalizacije
sadržaj
ekonomske
pokriva
‘’oslobođenje
tržišta’’ i sprovodi se mjerama kao što su:
deregulacija cijena, konvertibilnost (obično
rješavana devalvacijom) i
izlaganje
domaće privrede ‘’pozitivnim uticajima
svjetskog tržišta’’.
(4) Ako bi se izdvajao najkarakterističniji dio
standardnog tranzicionog paketa, onda bi
to svakako bila privatizacija.

1)
2)
3)

Njom se postižu sljedeći primarni ciljevi:
politički: smanjivanje moći države,
socijalni: podjela dionica stanovništvu,
odnosno uključivanje stanovništva u
proces tranzicije privrede, i
ekonomski
ciljevi:
racionalizacija
privređivanja i jačanje konkurencije.
U provođenju privatizacije prisutna su
dva
strategijska
modela:
shokterapijski model i gradualističi
model.


Shok- terapija zagovara ekspresnu promjenu
vlasničkih odnosa i prava kao radikalnog reza,
kako bi se s jedne strane u kratkom vremenu
stvorili uslovi da se preduzećima upravlja na sličan
način kao i u savremenim zapadnim kompanijama,
tj. da u njima upravljaju novi vlasnici na uobičajen
način preko menadžera, a s druge kako bi se
onemogućilo zadržavanje države kao vlasnika
preduzeća.
Gradualistički pristup polazi od toga da je vraćanje
u normalni tržišni sistem težak i spor postupak, da
je privatizacija samo dio procesa nastajanja tržišne
ekonomije i da je, prema tome, treba preduzimati
zajedno sa drugim mjerama marketizacije
privrede.
Sve tipologije modela privatizacije mogu se
svesti na dva modela: prodaja državnog/
društvenog kapitala i masovna (kuponska)
privatizacija.
(a) Tradicionalni (zapadni) model prodaje
državnih preduzeća, u kome se preferira kupac
sa najvećom ponuđenom cijenom, naravno, nije
bilo moguće direktno primijeniti zbog odsustva
tržišnih uslova (prije svega finansijskih tržišta) i
platežno sposobne tražnje. Iako se radi o
najprivlačnijem modelu ove ga zemlje ne mogu
izvesti, pa su izvedeni primjenjivi modeli
prodaje u obliku interne i eksterne privatizacije.

(b)
Model
masovne
privatizacije
(provodi
se
kuponima,
najčešće
označenim kao vaučeri i certifikati) se
razvija u dvije varijante: neposrednu i
posrednu.
 U prvoj se kuponi (vaučeri, certifikati) daju
neposredno građanima, a u drugoj
investicionim fondovima kao posrednicima
između
pojedinačnih
dioničara
i
preduzeća.

Model podjele kupona (označen i kao
papirna privatizacija) najviše se bazira na
osnovama
jednakosti
i
pravednosti
raspodjele državnog kapitala, budući da
sistemom kupona omogućava uglavnom
besplatan prenos vlasničkih prava na
građane (kuponi konverzijom prvo prelaze
u dionice, a zatim se u sljedećoj iteraciji
na otvorenom sekundarnom tržištu –
kupoprodajom dionica, dolazi do izvjesne
koncentracije vlasništva). Ovaj model je
prva izvodila nekadašnja Čehoslovačka, a
zaim i veći broj postkomunističkih zemalja.

Model institucionalnih institucija je skrojen po
uzoru na uzajamne (zajedničke) fondove (mutual
funds), čija je osnovna funkcija investiranje na
berzi i upravljanje novcem investitora. Model,
razvijen u Poljskoj 1989. godine i široko prisutan
još u Češkoj, Slovačkoj i Rusiji, vrši masovni i brzi
kuponski transfer vlasništva građanima, preko
institucionalnih vlasnika indirektno (državnom
holding kompanijom kao u slučaju bivše Istočne
Njemačke) ili tako što građani sami povjeravaju
svoje kupone finansijskim posrednicima ili PIFovima – privatizacijskim investicionim fondovima
(zapravo svoje kupone zamjenjuju za dionice ovih
fondova).
(5)
U
najširem
konsenzusu
prestruktuiranje predstavlja napuštanje
postojeće poslovne, naročito proizvodne
strukture, kako sa stanovišta razvojne
politike nacionalne privrede, tako i sa
stanovišta preduzeća (prestruktuiranje
preduzeća uz vlasničko obuhvata još
upravljačko, proizvodno i tehnološko
prestruktuiranje, a provodi se u kontekstu
tržišne
valorizacije
funkcionisanja
preduzeća.
Prema
sadržaju
paketa
tranzicije (p)restruktuiranje insistira na
promjeni privredne sektorske strukture i
određivanju novih nosilaca privrednog
razvoja.