Transcript predavanja
POSLOVNO PRAVO PREDAVANJA Katastar • • Katastar je evidencija o zemljištu koja sadrži podatke o položaju, obliku i površini zemljišnih parcela o načinu korištenja kulturi i plodnosti katastarskom prihodu i korisniku. Katastar je javna knjiga. Osnovna jedinica u sistemu katastra je katastarska parcela . • Zemljišna knjiga je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugim pravima, koja su zakonom predviđena za upis kao i ostaklih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet.Upis u zemljišne knjige može biti • Uknjižba • Predbilježba • Zabilježba • Prava koja se upisuju u zemljišne knjige su:pravo vlasništva suvlasništvai zajednička prava Glavna knjiga • U glavnu knjigu se upisuju zemljišta, zgrade i pravo na nepokretnostima. Glavna zemljišna knjiga je skup zemljišnoknjižnih uložaka povezanih i prošivenih jemstvenikom u jednu cjelinu. Zemljišnoknjiški uložak ima tri lista: • a). popisni list, • b). vlasnički list i • c). teretni list. • Zbirka isprava • • Zbirka isprava je skup svih isprava na osnovu kojih se vrši upis upis u glavnu knjigu. Pored zemljišnih knjiga vode se i pomoćni registri a to je registar vlasnika, registar parcela i dnevnik. Načela zemljišno - knjižnog prava su: načelo upisa, javnosti pouzdanja u zemljišne knjige, načelo legaliteta i načelo prvenstva. IV DIO AUTORSKO PRAVO I PRAVO INDUSTRIJSKE SVOJINE • • • • • • • • • • • Autorska prava i prava industrijske svojine Autorsko pravo i pravo industrijske svojine pripadaju široj grani nematerijalna dobara. Njihova je karakteristika što su ona produkt ljudskog intelekta, te što zadržavaju svoju samostalnost i svoju vrijednost. Autorska djela su proizvodi ljudskog duha ili uma iz oblasti nauke, književnosti, umjetnosti, arhitekture i drugih oblasti stvaralaštva, bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja. Pod pojmom industrijske svojine podrazumjeva se skup intelektualnih vrijednosti, što čini proizvod ljudskog duha ili uma iz oblasti tehnika i tehnologije. Objektivno pravo koje reguliše :odnos povodom pronalaska, pravnih položaja pronalazača i zaštita prava pronalazača određenog pronalaska se naziva pronalazačkim pravom. Patenti su vrsta pronalazačkih prava koji se odnose na novo tehničko rješenje nekog problema i imajuodgovarajaući inventivni nivo, koji su primjenjivi u industriji ili drugoj djelatnosti.Tehnička unaprijeđenja pretstavljaju tehničko poboljšanje već poznatog tehničkog rješenja ili tehnološkog postupka. Znakovi razlikovanju su objekti industrijske svojine kojima se individualiziraju proizvodi i uslužne djelatnosti po proizvođaćima, odnosno vršioca usluga. Zatim, Robni i uslužni žigovi kao objekti industrijske svojine služe u privrednom prometu radi razlikovanja roba ili usluga iste ili slične vrste različitih privrednih subjekata. Geografska oznaka porijekla proizvoda kao znak razlikovanja predstavlja pravo u objektivnom smislu kojim se štiti proizvod specifičnih svosjtava zbog uticaja klimatskih i drugih uslova ili postupaka stanovnika određenog kraja. Pojam obligacionog prava • U objektivnom smislu obligaciono pravo preetstavlja skup pravnih normi kojima se uređuje neograničeni broj raznovrsnih dužničkopovjerilačkih odnosa. Obligacioni odnos je normativan izraz određenog privrednog odnosa. Obligacije se zasnivaju voljom subjekata . Kada je u pitanju obligacioni odnos on je odnos između povjerioca i dužnika. Povjerilac je ovlaščenik prinudnog izvršenja obligacije. Dužnik je onaj subjekt koji je dužan da izvrši prestaciju, a koji zbog izostanka dobrovoljnog izvršenja, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva i hipoteze donošenja osuđujuće presude mora da odgovori na pitanje postavljeno u tužbenom zahtjevu, odnosno da trpi prinudno izvršenje na svojom imovini. Sadržina obligacije prema načelima: • • • • Načelo autonomije volje, Načelo savjesnosti i poštenja, Načelo dispozicije, Načelo jednakosti ugovornih strana i ravnopravnosti njihovih davanja, • Načelo ekvivalentnosti ili davanja jedankih vrijednosti • Načelo zabrane iskorištavanja monopolskog položaja,Načelo zabrane prouzrokovanja štete. Obligacije prema osobinama: • Prema sankciji – to su obligacije koje se mogu ostvariti sredstvima državne prinude ili one koje ne uživaju zaštitu države, • Prema načinu izvršenja- mogu biti aktivne i pasivne, novčane i nenovčane, • Prema osobini stvari obligacija za predmet mogu imati individualno određenu stvari određene po rodu. • Prema djeljivosti predmeta – oligacije mogu biti djeljive i nedjeljive, • Prema načinu ispunjenja mogu biti alternativne i fakultativne, • Porema broju učesnika na strani povjerioca ili na strai dužnikaobligacije mogu biti sa jednim ili više subjekata,Prema načinu i trajanju ispunjenja sadržine- mogu biti trenutne trajne i periodične. Ugovori- pojam ugovora • • • • • • • Ugovori nastaju saglasnošću volja ugovornih strana. Opšti uslovi za zaključenje ugovora su: a). sposobnost ugovaranja – to je sposobnost lica da sopstvenim radjama i izjavama volje stiče prava i preuzima obaveze. b). saglasnost volja o bitnim elementima - ogleda se u podudarnosti volja u pogledu predmeta i osnove ugovora. c). Predmet ugovora- ugovor morta imati sporazumno dogovoren predmet. d). Osnov (causa) ugovora – je razlog ulaska u ugovorni odnos i preuzimanje obaveza na tačno određena ponašanja prema sadrćžini ugovora. e). Cijena u ugovoru ona je bitan element ugovora samo kod dvostranoobveznih ugovora. f). Motiv ugovora – to je unutrašnji motiv-podstrek subjekta za zaključenje ugovora. Posebni uslovi za zaključenje ugovora • • • • • • • • • • • • Posebni uslovi za zaključenje ugovora su: Forma ugovora – prema pravnom značaju dijelimo formu ugovora na ad solamnitatem i ad probationem. Načini zaključenja ugovora su: Predugovor- preuzima se obaveza da se kasnije sklopi ugovo, Pregovori- svrha pregovora je da se licu koje je incijativu za pregovbore pomogne da formuliše svoju ponudu. Ponuda – je izjava volje jedne strane upućena drugoj strani sa ozbiljnom namjerom da se zaključi ugovor. Opšta ponuda – prijedlog za zaključenja ugovora upućen neodređenom broju lica, koji sadrži bitne elemente ugovora, čijem je zaključenju namijenjen, važi kao ponuda , ukoliko drugačije ne proizilazi iz okolnosti slučaja ili običaja, Poziv na ponudu – veoma blisko opštoj ponudi i i u određim slučajevima neće se smatrati da se radi o opštoj ponudi nego pozivu zainteresovanim licima da učine ponudu. Prećutno zaključenje ugovora – to su slučajevi kada ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi sa ponuđačem u pogledu određene robe, a nije odmah ili u ostavljenom roku ponudu odbio ili kada se lice ponudilo drugome da stalno izvršava njegove naloge za obavljanje određenih poslova, Memorandum i Savremena sredstva veze. Podjela ugovora • • • • • • • • Ugovore možemo podijeliti prema različitim kriterijumima i to: a). Ugovori sa zakonskom osnovom- ova grupa ugovora nalazi svoj zakonski osnov u zakonu, a.a) Ugovori u privredi i ugovori u građansko-pravnim odnosima- terminologija kod ugovora u privredi različita je u poslovnoj praksi kao i pravnoj nauci a.b). Imenovani i neimenovani - imenovani ugovori su oni koji se čestio ponavljaju u pravnoj praksi dok neimenovani ugovori nisu regulisani posebnim pravnim propisima. c). Neformalni i formalni ugovori- opšte je pravilo kod ugovora da se ne traži d) konsensualni i realni ugovori, e) dvostrano obavezni i jednostrano obavezni ugovori f). Aleatorni ugovori, kauzalni apstraktni i komutativni POJAM CESIJE • Cesija je ugovor kojim vjerovnik svoju otuđivu tražbinu prenosi na drugu osobu. Stari vjerovnik zove se cedent ili ustupitelj, novi se vjerovnik zove cesionar ili primatelj, a dužnik se naziva cesus. Cesija odnosno ustup tražbine koji se odvija na temelju ugovora jest dobrovoljna ili ugovorna cesija. Prijelaz tražbine s jednog vjerovnika na drugoga može nastupiti kao posljedica nekih činjenica uz koje se po sili zakona veže prijelaz tražbine. Takva se cesija naziva zakonskom cesijom. Cesijski ugovor je konsenzualan ugovor i, prema tome, postaje perfektan u trenutku sporazuma između cedenta i cesionara (prihvat ponude bez ikakve tradicije). Premda kod cesije susrećemo tri osobe, cesija je dvostran, a ne trostran pravni posao. To znači da za perfekciju cesije nije potreban pristanak dužnika, ali je cedent dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju. Obavijest o ustupanju tražbine naziva se n o t i f i k a c i j o m. Od trenutka notifikacije dužnik može valjano ispuniti obvezu samo cesionaru. Ipak, u jednom će slučaju za valjanost cesije biti potreban pristanak dužnika. To je, naime, slučaj kad su vjerovnik i dužnik ugovorili da vjerovnik neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili je neće moći prenijeti bez pristanka dužnika. Ugovor o ustupu tražbine neće imati nikakva učinka, bit će ništetan, ako dužnik i vjerovnik ugovorom isključe mogućnost ustupa tražbine. OBJEKT CESIJE • Tražbine se dijele na prenosive (otuđive) i neprenosive (neotuđive). Neotuđive su tražbine u prvom redu strogo osobne tražbine, tj. one koje su tako nerazdvojno vezane uz osobu vjerovnika da bi odvajanjem od te konkretne osobe potpuno izgubile svoj prvobitni smisao i funkciju. Ne mogu se, također cedirati ni tražbine čiji prijenos je zakonom zabranjen, kao što su one na kojima se ne može provoditi ovrha radi prisilne naplate duga. Ne mogu se ustupati u načelu sve one tražbine koje se po svojoj naravi protive prenošenju na drugoga. Za pravo koje se ustupa nije odlučno pitanje potječe li iz jednostrano ili dvostranoobveznih odnosa. PRESTANAK OBAVEZE (OBLIGAC1JE) • Obligacija ima određeni cilj koji se postiže izvršenjem određene radnje ili činidbe, odnosno uzdržavanja od tih radnji ili činidbi, kada one prozvode određeno pravno dejstvo u oblasti imovinskog prometa. Sve obaveze iz obligacije prestaju da postoje izvršenjem dužnikove obaveze. Obligacije, međutim, mogu da prestanu na više načina i to: 1) ispunjenjem obaveze, 2) prebijanjem (kompenzacijom), 3) otpuštanjem duga, 4) prenovom (novacijom), 5) sjedinjenjem (konfuzijom), 6) nemogućnošću ispunjenja, 7) smrću subjekta obligacije, 8) protekom vremena i otkazom, 9) zastarelošću i 10) na osnovu zakona, zbog neispunjenja i sudskom odlukom. Ispunjenje obaveze • - Pod ispunjenjem obligacije, smatraju se izvršenja onih radnji ili činidbi povjeriocu od strane dužnika. Pod ispunjenjem obligacije ne smatraju se samo isplate novčanih vrijednosti koje se duguju, već i ispunjenje svake druge prestacije koja čini sadržinu obligacije. Subjekti ispunjenja • Subjekti ispunjenja. - Obligaciju je dužan da ispuni dužnik. Ali, u obligacionom pravu obavezu mogu da ispune i treća lica, izuzev ako se ne radi o ličnim obligacijama. Povjerilac je u obavezi da primi ispunjenje od svakog lica koje ima određeni pravni interes da se obaveza iz obligacije ispuni. Tako je povjerilac obavezan da primi ispunjenje od trećeg lica ako je dužnik sa tim saglasan, sem kad iz ugovora ili prirode posla ne proističe što drugo. Ovakvu obavezu može da ispuni i njegov punomoćnik (ako se ne radi o ličnim obligacijama), a i svako treće lice (na primjer, jemac) koje će tu obavezu izvršiti u ime i za račun dužnika. Lice kome treba da se ispuni obligacija. • Ispunjenje iz obligacije mora da bude izvršeno povjeriocu ili licu koje je određeno zakonom, sudskom odlukom, ugovorom ili od strane samog povjerioca. Ispunjenje se smatra da je punovažno kada je izvršeno trećem licu, u slučaju da se sa time povjerilac složio. Ispunjenje koje je izvršeno poslovno nesposobnom povjeriocu, oslobada dužnika kada je to bilo korisno za povjerioca ili se predmet ispunjenja nalazi još kod njega. Takvo ispunjenje, poslovno nesposoban povjerilac može kasnije da odobri kada postane poslovno sposoban. Predmet ispunjenja. • Predmet ispunjenja, predstavljaju one radnje i činidbe na koje se dužnik obavezao, tj. ono što čini sadržinu dužnikove obaveze, tako da niti dužnik može da ispuni svoju obavezu sa nekom drugom, a niti povjerilac ima pravo i mogućnost da zahtijeva neko drugo ispunjenje. Tako na primjer, nema punovažnog ispunjenja ako je dužnik predao neku stvar na ime dugovanog, a povjerilac je istu primio i ako ona nije bila predmet obaveze. Ispunjenje se vrlo često može sastojati i u isplati neke sume novca na ime duga. To se vrlo često događa, pa se iz tih razloga i ispunjenje obligacija naziva i isplatom. Međutim, isplata ima uži smisao jer označava samo ispunjenje novčane obligacije. Zamjena ispunjenja. • Najčešće, dužnik ispunjava obligaciju sa onim o čemu se i obavezao. Međutim, može doći i do zamjene ispunjenja obligacije, u slučaju da se stranke sporazumjeju da dužnik umjesto određene prestacije ispuni neku drugu (na primjer, da umjesto nekog predmeta, odnosno stvari može da preda i određenu sumu novca). Ovakva zamjena ispunjenja ne može se učiniti bez pristanka dužnika. Izuzetno, ovo se može učiniti u izvršnom postupku kad povjerilac preuzima tražbinu svoga dužnika prema trećem licu da bi je naplatio. e) Vrijeme ispunjenja. -Dužnik je u obavezi da svoju prestaciju izvrši o roku, tj. onako kako su ugovorne strane i predvidjele. Jednostrano i dvostrano obvezni ugovori • • Kod jednostrano obveznih ugovora obaveza nastaje samo na jednoj strani, dok druga ugovorna strana ima samo pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. U tom slučaju postoji obaveza samo jedne strane-dužnika, a druga strana-povjerilac stiče samo pravo na potraživanje, bez bilo kakvih obaveza prema dužniku. Jednostrano obvezni ugovori su rjeđi i imaju manji privredni značaj od dvostrano obveznih ugovora. Najčešći jednostrano obvezni ugovor je ugovor o poklonu, a rjeđi su: ugovor o posudbi (posluzi), o punomoćstvu bez naknade i dr. • • Dvostrano obvezni ugovori su takvi ugovori kojima se stvaraju obaveze za obje ugovorne strane. Znači, kod ovih ugovora obje ugovorne strane javljaju se i u ulozi dužnika i u ulozi povjerioca. Najtipičniji dvostrano obvezni ugovor je ugovor o prodaji, gdje se prodavac, u ulozi dužnika, obavezuje predati stvar, a istovremeno, u ulozi povjerioca, ima pravo zahtijevati od kupca isplatu cijene. Osim ugovora o prodaji, dvostrano obvezni ugovori su i: ugovor o djelu, ugovor o zakupu i dr. Formalni i neformalni ugovori • Ukoliko se za zaključenje jednog ugovora traži ispunjenje određene forme, govorimo o formalnim ugovorima. Određena forma može biti propisana zakonom (zakonska forma) ili voljom samih ugovornih strana (ugovorna forma). Kod ovih ugovora forma je bitan elemenat ugovora. • • Kod neformalnih ugovora dovoljna je saglasnost volja ugovarača o bitnim elementima ugovora da bi ugovor nastao. • • Značaj podjele ugovora na formalne i neformalne veoma je bitan u slučaju ništavosti ugovora. Naime, ukoliko je jedan ugovor formalan, a prilikom zaključenja forma nije ispoštovana, takav ugovor biti će ništav. Pitanje dokazivanja postojanja i sadržaja ugovora se gotovo ne postavlja kod formalnih ugovora. Kod formalnih ugovora mnogo je lakše razlučiti fazu pregovaranja ugovarača od samog zaključenja ugovora. Konsenzualni i realni ugovori • Konsenzualni ugovori su takvi ugovori kod kojih je dovoljno da ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima toga ugovora, bez bilo koje određene forme ili predaje stvari drugoj ugovornoj strani. Znači, kod konsenzualnih ugovora ugovor je perfektan kad ponuđeni prihvati ponudu. Konsenzualni ugovori su: ugovor o prodaji, o nalogu i dr. • • Realni ugovori nastaju kad ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora i kad jedna od ugovornih strana preda drugoj strani stvar koja je predmet ugovora. Znači, kod realnog ugovora je potrebno da se kumulativno ispune dvije pretpostavke, i to: sporazum stranaka i predaja stvari. Sporazum i predaja stvari mogu biti istovremeni, ali i ne moraju. Kauzalni i apstrakni ugovori • • • • • • Kauzalan je onaj ugovor u koljem je kauza (osnov) obvezivanja jasno istaknuta. Osnov obvezivanja (causa obligandi) kod kauzalnih ugovora je istaknut kao bitan element ugovora. Kada žele zaključiti određeni ugovor, ugovarači pred sobom već imaju cilj zbog čega žele zaključiti upravo taj, a ne neki drugi ugovor. Npr. Kada A posudi prijatelju B svoj auto, da bi ovaj obavio posjetu u susjednom gradu, tada se iz samog ugovora vidi da se radi o posudbi, a ne o prodaji. Apstraktan ugovor je takav ugovor kod kojeg osnov obvezivanja nije vidljiv iz samog ugovora. Iz apstraktnog ugovora se ne može vidjeti cilj zbog kojeg se stranke obvezuju. To ne znači da apstraktan ugovor nema kauzu. Osnov (kauzu) posjeduju i apstraktni ugovori, ali se ta kauza ne vidi. Ona nije vidljiva niti je poznata trećim licima. Npr. Ako se A pismeno obaveže da će B-u isplatiti 100 KM u roku od dva mjeseca, radi se o apstraktnom ugovoru, jer se iz samog pismena ne vidi da li obaveza A potječe iz ugovora o prodaji, zajmu ili sl. Ekvivalentni i aleatorni ugovori • Ekvivalentni ugovori su takvi ugovori kod kojih ugovorne strane već u trenutku zaključenja ugovora znaju u cjelosti svoja prava i obaveze, odnosno znaju šta jedna drugoj trebaju dati kao ekvivalent za ono što primaju. • • Aleatorni ugovori su takvi ugovori kod kojih ugovarači u vrijeme zaključenja ugovora ne znaju u potpunosti svoja prava i obaveze. Oni ponekad ne znaju ni koja od ugovornih strana će bit povjerilac, a koja dužnik. Kod ovih ugovora ne postoji ekvivalent u davanju ili činjenju. Predugovor i glavni ugovor • Predugovor je saglasna izjava volja o preuzimanju obaveze da se zaključi glavni ugovor. Predugovorom se međusobno dvije strane obavezuju da će zaključiti jedan drugi glavni ugovor. Predugovor može biti dvostrano ili jednostrano obvezan. Predugovor obavezuje samo ako su njim određeni bitni elementi ugovora. • • Glavni ugovor je taj drugi ugovor koji su se strane obavezale zaključiti. Kada se zaključi glavni ugovor, on nema retroaktivno dejstvo, nego proizvodi pravni učinak od momenta njegovog zaključenja. Imenovani i neimenovani ugovori • • Imenovani ugovori su takvi ugovori koji su zbog svoje važnosti i česte upotrebe dobili svoj naziv i kao takvi regulisani zakonom, npr. ugovor o prodaji, o zakupu i dr. Za imenovane je ugovore karakteristično to da su njihovi bitni elementi propisani zakonom i bez ispunjenja tih bitnih elemenata oni ne mogu ni nastati. Pored bitnih elemenata, propisani su im i prirodni elementi, koji se isto tako trebaju primijeniti ukoliko ugovorne strane nisu dogovorile nešto drugo. Ove odredbe su poznate kao dispozitivni propisi. • • Neimenovani ugovori su takvi ugovori koji u zakonu nisu označeni posebnim nazivom, niti su u zakonu posebno regulisani. Ovi ugovori ipak svojom sadržinom moraju odgovarati općim propisima o obligacionim ugovorima. Pošto ugovarači uživaju slobodu ugovaranja, oni mogu zaključivati kako imenovane tako i neimenovane ugovore. Glavni i sporedni ugovori • Glavni ugovor je takav ugovor kojim se potpuno samostalno zasniva i reguliše obligacioni odnos između ugovornih strana. Ovaj ugovor nije zavisan od drugog ugovora, pa se često naziva i osnovni ili samostalni ugovor. Takvi su: ugovor o zakupu, ugovor o djelu, ugovor o poklonu i dr. • • Sporedni ugovori se dodaju glavnom ugovoru i dijele njegovu sudbinu. Kod tih ugovora nastanak, prijenos ili prestanak prava i obaveza zavisi od glavnog ugovora. Ti s eugovori nazivaju i akcesornim ugovorima. Sporednim ugovorima se potpunije postiže svrha glavnog ugovora i najčešće služe kao sredstvo pojačanja ili obezbjeđenja glavnog ugovora. Sporedni ugovori su: ugovor o zalogu, ugovor o jemstvu, ugovor o kapari i dr Trajni i trenutni ugovori • • Trajni i trenutni ugovori • • Trajni ugovori su takvi ugovori kod kojih izvršenje obaveze ili dugovane radnje traje duže vrijeme. To trajanje može biti kontinuirano ili periodično, ali u svakom slučaju izvršenje obaveze se realizira u jednom, uslovno rečeno, dužem vremenskom periodu. Trajni ugovori su: ugovor o zakupu, ugovor o doživotnom izdržavanju, ugovor o osiguranju i dr. • • Kod trenutnih ugovora obaveza se izvršava odjedanput, što znači da se ugovorna obaveza sastoji u jednom činjenju, nečinjenju ili propuštanju određene radnje. Trenutan ugovor bi bio kupovina novina na kiosku, gdje se odmah predaje novac i uzima kupljena stvar. Lični i nelični ugovori • Lični ugovori su takvi ugovori koji su zaključeni s obzirom na svojstvo tačno određenog lica. Kod tih ugovora od velikog značaja je sama ličnost ugovarača (kontrahentna), i to s obzirom na njegova svojstva ili naročite sposobnosti. Ti ugovori sadrže i dozu povjerenja u ugovornog partnera. Takvi ugovori se još nazivaju ugovori intuitu personae. U tu grupu ugovora spadaju: ugovor o djelu, ugovor o punomoćstvu, ugovor o ortakluku, ugovor o poklonu i dr. • • Kod neličnih ugovora ugovaračima nije stalo do ličnih svojstava suprotne strane, nego do izvršenja određene obaveze. Ovakvu obavezu može ispuniti i svako drugo lice, a ne samo dužnik. Nelični ugovori su češći u obligacionom pravu. Generalni i posebni ugovori • Generalni ugovori se uglavnom zaključuju za duži vremenski period, gdje se utvrđuju samo opći elementi ugovora i uslovi izvršenja. Takvi se ugovori najčešće sklapaju prilikom izgradnje velikih investicionih objekata (tvornica, puteva i sl.) • • Poseban ugovor se zaključuje u okviru generalnog ugovora, i to na kraći vremenski period, kojim se konkretno uređuju pitanja značajna za izvršenje generalnog ugovora. Poseban ugovor mora biti u okvirima koji su predviđeni generalnim ugovorom. Ukoliko bi poseban ugovor izlazio iz okvira generalnog ugovora, tada bi se zapravo radilo o sporazumnoj promjeni generalnog ugovora. POJAM HARTIJE OD VRIJEDNOSTI: • • U hartiji od vrijednosti kao pismenoj ispravi je inkorporisano određeno pravo koje se može prenositi , pošto se i sama hartija od vrijednosti prenosi . Pod hartijama od vrijednosti podrazumjevaju se pismene isprave koje u sebi sadrže neko građansko – imovinsko pravo a postojanje tog prava je u bliskoj vezi sa postojanjem same pismene isprave . Hartijom od vrijednosti se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu njenom zakonitom imaocu . Osnovna obilježja hartija od vrijednosti: • • • • • • • • • • • • • Formalnost ( strogo formalni pravni posao ): postojanje pismene isprave obavezni opšti bitni elementi ( vrsta hartije , izdavalac , korisnik , obaveza, serijski broj , mjesto i datum izdavanja ) sankcija nedostataka bitnih elemenata : hartije izdate u seriji - neproizvođenje pravnog dejstva pojedinačna hartija - konverzija u ispravu sa drugom pravnom prirodom Imovinsko pravo mora da sadrži svaka hartija od vrijednosti. Zakoniti imalac može imati novčano potraživanje kao što su ček i mjenica . Postoji i potraživanje predaje neke stvari kao što je tovarni list , skladišnica ili člansko pravo kao što su akcije koje je istovremeno i imovinsko pravo . Pravo iz hartije je inkorporisano u hartiji ( ovo dosljedno važi i za hartiju od vrijednosti na donosioca ) . Negocijabilnost– Hartije od vrijednosti su prenosive isprave : Hartije na donosioca se prenose prodajom Hartije od vrijednosti na ime se prenose cesijom Hartije od vrijednosti po naredbi se prenose indosamentom. Vrste hartija od vrijednosti: • • • • • • • • • • • • • • Hartije od vrijednosti s obzirom na prirodu inkorporiranog prava mogu biti : stvarno – pravne , obligaciono – pravne i hartije sa pravom učešća . Stvarno – pravne hartije od vrijednosti u sebi sadrže neko stvarno pravo kao sto su : pravo svojine ili zaloga . Ovo pravo se odnosi i na pokretne i na nepokretne stvari . Obligaciono – pravne hartije od vrijednosti u sebi sadrže neko tražbeno – obligaciono pravo zakonitog povjerioca u odnosu na dužnika . To su : mjenica , ček , trgovačka uputnica , kreditno pismo , obveznica , blagajnički i komercijalni zapis , certifikat o depozitu . U hartije sa pravom učešća spadaju akcije koje izdaju akcionarska društva . Hartije od vrijednosti prema načinu određivanja imaoca prava mogu biti: hartije na ime , hartije po naredbi , hartije na donosioca, alternativne hartije od vrijednosti i mješovite hartije od vrijednosti . Kod hartija od vrijednosti na ime je korisnik isprave izričito označen u hartiji od vrijednosti . Kod hartije po naredbi je njihov korisnik, imalac prava, označen u samoj ispravi. Njemu je dato pravo da svojom naredbom odredi treće lice kao korisnika hartije od vrijednosti . Hartije na donosioca nemaju unaprijed određenog korisnika, nego izdavalac hartije od vrijednosti preuzima obavezu prema svakom licu . Alternativne hartije od vrijednosti su takve hartije u kojima je izdavalac izričito označio korisnika, ali je istovremeno dopustio da se obaveza iz hartije od vrijednosti može izvršiti i svakom drugom donosiocu isprave . Mješovite hartije od vrijednosti postoje u onim slučajevima kada jedan dio hartija od vrijednosti glasi na ime ili po naredbi a drugi dio glasi na donosioca. Konosman • Konosman je isprava kojom brodar potvrđuje prijem robe na brod radi prevoza pomorskim putem ili unutrašnjim vodenim putem i kojom preuzima obavezu da tu robu po izvršenom prevozu preda legitimnom imaocu te isprave. Konsoman ne putuje zajedno sa robom, već se odvojeno šalje primaocu robe. Robni promet je olakšan u slučaju kad konsoman glasi na donosioca, jer ne samo što se prodaje roba čiji je brodski transport u toku već je i prenos konsomana veoma jednostavan: predaje se iz ruke u ruku bez ikakvih formalnosti. • Konosman (engl. bill of lading, ili skraćeno B/L) je dokument koji izdaje brodar, a služi kao dokaz da je ugovor o prevozu zaključen i da je roba utovarena na brod. Tovarni list • Tovarni list je isprava koja prati robu u drumskom, željezničkom i avionskom saobraćaju. Ako se pošiljalac i prevozilac sporazumiju da prevozilac izda tovarni list po naredbi ili na donosioca, onda je riječ o prenosivom tovarnom listu koji upravo zbog toga ima karakter hartije od vrijednosti. Prenosivi tovarni list po naredbi prenosi se indosamentom primaoca, a ako njegovo ime nije naznačeno, onda je riječ o tovarnom listu po sopstvenoj naredbi koji se prenosi indosamentom pošiljaoca. Prenosivi tovarni list na donosioca prenosi se prostom predajom iz ruke u ruku. Skladišnica • Skladišnica je isprava koju ovlašteno skladište izdaje deponentu robe kao dokaz da je primio navedenu robu na čuvanje i rukovanje i kojom se obavezuje da po proteku roka čuvanja izda robu legitimnom imaocu ove hartije od vrednosti. Skladišnica ulazi u red hartija od vrijednosti jer, pored ostalih karakteristika koje imaju hartije od vrijednosti, u sebi sadrži pravo svojine i zaloge koje je prenosivo na drugo lice. Skladišnica olakšava kreditne poslove, s obzirom da može biti založena za dobijanje lombardnog kredita. Ček: • • Ček je obligacionopravna hartija u kojoj izdavalac-trasant daje bezuslovan nalog trasatu da isplati trećem licu ili samom trasantu svotu novca naznačenu u čeku iz sredstva transatovog pokrića kod trasata. • Pod čekom se podrazumeva hartija od vrijednosti kojom se njen izdavalac nalogom obraća drugom licu koji je bankarska organizacija, da o dospjelosti isplati čekovni iznos na teret njegovog pokrića, zakonitom imaocu čeka. Čekovi su najznačajniji instrumenti platnog prometa. • Trasant (engl. drawer, njem. Aussteler, Trassant) je osoba koja izdaje mjenicu. Bitni elementi čeka • označenje da je ček, napisan u samoj ispravi • bezuslovan nalog da se isplati određena svota novca i sredstava trasantovog pokrića • naziv trasata (banke) • datum i mjesto izdavanja • potpis izdavaoca čeka (trasanta).