Transcript Prvo predavanje:

Prvo predavanje:
Uvod u postkolonijalnu teoriju:
Definicije, pregled polja, perspektive
interpretacije tekstova
Predavanje iz predmeta Teorija književnosti (i kulture)
Kolegij Perspektive postkolonijalne teorije
Prof. dr. Boris Škvorc,
[email protected]
1. PRVI DIO: Pitanje postkolonijalnosti
• Problem postkolonijalnosti prisutan u raznim disciplinama.
• Studenti od New Yorka do Lagosa i Zagreba suočavaju se s terminom
‘postcolonial’ – postkolonijalan.
• Naoko jednostavno pitanje: ali vrlo brzo se pojavljuje problem definicije.
Čitav niz otvorenih pitanja o fikciji i fakciji tog narativa:
–
–
–
–
Referira li termin prema tekstovima ili praksama,
Referira li prema psihološkom stanju svijesti ili povijesnim procesima,
Ili se radi o međusobnoj interakciji svih ovih pitanja?
Je li riječ o problemu koji je vezan isključivo uz nekad kolonizirane prostore ili
je postkolonijalna situacija (tekst, praksa, stanje svijesti, povijesni procesi
odnosa moći i subalternosti) globalni problem,
– Jesu li kolonizirane samo zemlje ‘trećeg svijeta’ ili se pitanje postkolonijalnosti
može primijeniti na Poljsku, Ukrajinu, Albaniju, Hrvatsku, a danas praktički i na
cijeli svijet i kolonizaciju ‘Coca-colom’?
2. Dva tipa pozicioniranosti u odnosu na
problem postkolonijalnosti I.
Konferencija Critical Fiction 1991, New York:
• Ama Ata Aidoo o postkolonijalnosti:
– ‘Vjerojatno je koncept u fikciji važan za Sjedinjene Države nakon rata za
oslobođenje i do određene mjere za period poslije imperijalne
dominacije u kulturalnim praksama Kanade, Australije i Novog
Zelanda. U Africi, Indiji i nekim drugim dijelovima svijeta, ‘postcolonial’
nije samo fikcija, već fikcija/fakcija prostora, prikrivanje posljedica
opasnog perioda u našoj povijesti.’ (Napomena: hrvatski slučaj …)
• Homi K. Bhaba o postkolonijalnoj situaciji:
– ‘(...) termin postkolonijalan/postkolonijalno sve se više koristi kako bi
se izrazio oblik društvene kritike koji svjedoči procese nejednakosti i
neravnopravnosti u reprezentaciji kojom povijesno iskustvo jednom
koloniziranog Trećeg svijeta biva uokvireno Zapadnim uvidom u njega
(hegemonijskom historiografijom)’.
3. Dva tipa pozicioniranosti u odnosu na
problem postkolonijalnosti II.
• Aidoo i drugi:
– Problem vezan uz odnos sinkronije i dijakronije, prizivanje
narativa koje termin oživljava.
– Naglasak je na raskrinkavanju organiziranog odvraćanja
pozornosti od današnjih odnosa moći.
– Ovaj tip postkolonijalnosti dekonstruira privid
postkolonijalne slobode ne-zapadnih zajednica dominantno političko-etičko čitanje.
– Povlači se jasno razlikovanje između teksta i prakse, teksta
kao dijakronijske situacije i prakse interpretiranja kao
sinkrone drugosti u odnosu na tu dijakroniju (svijest o
razlici i posredovanju te razlike u interpretativnoj praksi).
– Ukazivanje na to da je nejednakost u odnosu na Zapad
ostala.
4. Dva tipa pozicioniranosti u odnosu na
problem postkolonijalnosti III.
•
Homi K. Bhaba
– ‘postkolonijalno’ treba usmjeriti našu pozornost na ‘svjedočenje’ neravnopravnosti
u oblicima reprezentacije,
– Politički aspekt izveden je iz nejednakosti u reprezentaciji, činjenice da je Istok
(Orijent) uokviren Zapadnim narativom i subalternim položajem etniciteta, roda i
marginaliziranih nacionalnih narativa,
– Postkolonijalnost je funkcija usmjeravanja pozornosti, ‘svjedok’ nejednakosti u
oblicima pri/kazivanja.
– Dominirajuća hegemonijska historiografija kao skup narativa (i književnih)
predstavlja druge iz perspektive kolonizatora (pozicije moći – odnosno diskurzivne
dominacije)
•
Termin funkcionira na najmanje dvije razine:
– Kao povijesni označitelj vremena dekolonizacije
– Kao termin koji označava promjene u intelektualnom pristupu, posebice uvjetovano
post-strukturalizmom i dekonstrukcijom.
•
Heterogenost interesa: postkolonijalno ne znači isto u različitim kontekstima,
za intelektualce u različitim dijelovima svijeta.
5. Teorijska ishodišta Bhabhina modela:
dekonstrukcija i poststrukturalizam
•
•
•
•
Michael Foucault i Jacques Derrida
– 1966. Derrida je pročitao svoj rad ‘Structure, sign and play in a discurse of the
human science’ na John Hopkins Sveučilištu u Baltimoreu.
Ono što je nakon toga ušlo u upotrebu je termin poststrukturalizma.
Model se povezuje s dekonstrukcijom i poststrukturalizmom, Derrida na filozofskoj
razini, Foucault kao lijevi intelektualac i povjesničar kulture.
– Derrida: premještanje središta zanimanja teorijskog mišljenja s analitičke aparature
na problem razumijevanja i interpretacije;
– Foucault: izučavanje odnosa moći, ukazivanje na ne-moć čvrstih struktura u
procesu tumačenja povijesnih narativa. Uvođenje etičko-političkog aspekta u
teorijsku raspravu.
POSTKOLONIJALNA TEORIJA/TEORIJE:
– Foucault i Derrida kao teorijsko ishodište.
– Bave se problemima granica interpretacije, odnosima moći i pozicioniranja
subalternog subjekta u odnosu na hegemoniju moći. Said, Bhabha, Spivak,
Aschroft,
– Propitivanje političkih/ideoloških odnosa u tekstu i bavljenje problemom
konstrukcije diskursa u uokvirivanju teksta/prakse ideologijom
6. Metodološko profiliranje
• Praksa postkolonijalne teorije zaživjela je pod utjecajem četiri
kritičko-teorijska djela:
In Other Words (1987) – Gayatri Chakravovrty Spivak (1949)
The Empire Writes Back (1989) – Bill Ashcroft (1946)
Nation and Narration (1990) – Homi K. Bhabha (1949)
Culture and Imperialism (1993) – Edward W. Said (1953)
• Cilj: propitivanje univerzalnih pretenzija zapadne kulture i
dekonstruiranje njihovih filozofskih i kulturnih (metafizičkih i
racionalističkih) premisa.
7. Metodološko polazište
• Osnovno metodološko pitanje: je li postkolonijalna teorija dio
istraživanja kulturalnih studija, ili je riječ o samostalnoj
disciplini?
• Na razini sadržaja dolazi do preklapanja:
– Analiza predodžbi o svijetu konstruiranih iz imperijalističke
perspektive,
– Analiza subalternih glasova, drugih koji:
- Tek trebaju izboriti pravo glasa,
- Čiji glas treba prepoznati kroz interpretaciju tekstova i
interpretacijskih praksi.
• Specifičnost postkolonijalne teorije:
– Bavi se problemima imperijalizma i hegemonijske historiografije kao
diskurzivnim proizvodima dominirajuće ideologije.
8. Imperijalizam - kolonijalizam
• Problem imperijalizma kao hegemonijske prakse:
– Praksa, teorija i stavovi dominantnog centra koji vlada udaljenim
teritorijima (Saidova definicija).
– Prirodna posljedica imperijalizma je kolonijalizam – naseljavanje i
kulturno osvajanje teritorija (prva katedra engleskog bila je u Indiji. HR:
u Šenoino doba njemački kao jezik čitatelja).
• Kritici se podvrgava način na koji su kolonijalne sile (Engleska,
Francuska) stvarale vrijednosne sustave u njima podčinjenim
kulturama i kako se uspostavljao odnos centra i periferije.
• U središtu se nalazi termin iz kulturalnih studija: problem
diskurzivne dominacije.
• Isprepletanje paradigmi, postmoderni model teorijske prakse
koji težište stavlja na interpretaciju pojedinačnog.
9. Isprepletanje terminologije: postkolonijalna i
kulturalna teorija
• Pojam diskurzivne dominacije proširio se na sve odnose
kolonizatora i koloniziranih, dominirajućih i podčinjenih, onih
na poziciji moći i subalternih skupina.
• Hegemonija poretka (ili diskurzivna dominacija) reflektira se u
kulturalnim odnosima općenito:
– U skupinu ‘koloniziranih’ počinju se ubrajati sve spolne, rodne i etničke
(manjinske) grupacije koje su:
• Subalterne,
• Marginalizirane,
• Podvrgnute institucionalnoj represiji,
• Isključene iz hegemonijske historiografije kao korpusa povijesnih
narativa (i književnih!)
10. Hegemonijska historiografija
• Skup povijesnih narativa (uključujući i povijesno književne,
odnosno povijesti književnosti) koji događaje u nekoj zemlji (i
književnosti određenog zemljopisnog područja) reprezentiraju
iz perspektive hegemonije poretka.
• Hegemonija: pristanak na ‘poredak stvari’. Sudjelovanje u
odnosima moći i poretku distribucije znanja koje je organizirao
dominirajući ideološko-politički aparatus (termine represivni
državni aparat i hegemonija uveo A. Gramsci)
– Hegemonija: snaga nad masama u službi sila znanja i (kulturalne) moći,
uključujući korištenje religije, obrazovanja i medija.
– Postkolonijalna teorija: povijesni narativi hegemonijske historiografije
prezentirani su iz perspektive kolonizatora.
11. Povijesni uvid u formiranje ‘postkolonijalne
kritke’
• Pitanje definicije: gotovo stoljetni odnos kritike i teorije (povijest teorije od
Nove kritike do Postmodernizma)
• Teorijski problem vs. diskurzivni problem:
– Diskurzivna komponenta: pedesete i šezdesete godine:
• Borba za nezavisnost u kolonijalnim zemljama
• Šezdeset i osma kao ‘politički preokret’ i prvi val ‘izravne demokracije’
u studentskoj populaciji Europe (opet Europe),
• Lokalno: nacionalistička ‘disidencija’: pokret za oslobođenje,
ekstremna emigracija (radikalno: otvaranje dekolonizacijskih
projekata?)
– Teorijska komponenta: šezdesete i sedamdesete:
• Utemeljenje rodne i spolne kritike (feminizma), promišljanja povijesti
(novohistoricizma) i kraja jedne paradigme (strukturalizma – pojava
poststrukturalizma i dekonstrukcije).
12. Pregled radova, metodoloških postavki i
problema: kraj tradicionalnog kolonijalizma
• Političko polazište hegemonijskih praksi (engleske, francuske, /
austro-ugarske?!, venecijanske!? …):
– Kraj ‘prvog vala’ kolonijalnih hegemonijskih praksi nije teorijski
ovjeren: Otomansko Carstvo, Austro-Ugarska … (Andrić, Krleža;
Travnička hronika /1944-1945/, Zastave /1962-1971/, problem u
narativima naznačen između 1945. i 1970.)
– Indija 1948. kao prekretnica.
– Teorijsko osmišljavanje vezano uz kraj francuske vladavine u Indokini,
krizu afričkog kolonijalizma, kraj vladavine kralja Faruka u Egiptu.
– Tekst koji je inicirao postkolonijalizam / nasuprot ideji literature
Commonwealtha je:
FRANTZ FANON: Prezreni na svijetu (srp. prijevod Prokleti na svetu),
1961.