Transcript Novovjekovni utopisti i filozofija odgoja

Novovjekovni
socijalni
utopisti i
filozofija odgoja
(Thomas More)
Utopija (grč. ou=ne, tópos=mjesto), zemlja koja nigdje ne
postoji,
fantazijsko
dočaravanje
nekoga
idealnog
neostvarenog i neostvarljivog stanja u ljudskom životu,
ponajviše s tendencijom da se time potkrijepe stanovite
koncepcije o poboljšanju društvenog i državnog uređen3ja,
odgojnog postupanja i moralnog života. Utopije su donekle
srodne fikcijama (izmišljotina, svjesno zamišljanje neke
situacije uz pretpostavku da doista postoji, iako je očita njena
nestvarnost, a ponekad čak i nemogućnost i proturječnost).
Antički uzor kasnijim utopijama je Platonova “Država”. Izraz
utopija prvi je upotrijebio Thomas Morus u svojem romanu
“Utopija” (1516). Među ostalim utopistima mogu se
spomenuti Francis Bacon (“Nova Atlantida”), Tommaso
Campanella (“Civitas solis”) i dr.
(Filozofijski rječnik, ur. V. Filipović)
“Čovjek je u biti utopijsko biće. Sav čovjekov povijesni
napor usmjeren je prema onome što još nije nigdje, tj.
nigdje realno, ali je zato uvijek u čovjeku kao potreba,
kao htijenje, kao zahtjev da bude realno, dakle idealno.”
(M. Polić, K filozofiji odgoja)
“Ja jesam. Vi jeste.
To je dovoljno. Sada moramo početi”
(Ernst Bloch, Duh utopije)
Bloch (slika desno) bitak naziva izrazom
“još-ne-bitak” (“Noch- Nicht-Sein”)
Thomas More, lat. Morus
(1478-1537)
renesansni humanist,
lord kancelar u vrijeme
kralja Henrika VIII., s kojim
dolazi u sukob jer nije htio
položiti zakletvu njemu
kao poglavaru crkve. Stoga
je smaknut.
Katolička crkva ga je
kanonizirala 1886., kada
postaje svetac zaštitnik
političara.
Prvo
izdanje
“Utopije”
(1516)
• U prvom dijelu knjige More daje oštru kritiku društvenih
prilika u Engleskoj, ukazujući na patnje naroda (“ovce su pojele
ljude”)
• U drugom dijelu knjige takvom poretku suprotstavlja svoju
viziju idealne zajednice na zamišljenom otoku Utopiji.
• Privatno je vlasništvo u Utopiji
ukinuto
i
zamijenjeno
je
društvenim, tako da država nije
više “zavjera bogatih protiv
siromašnih” (More).
• Položaji se temelje na zaslugama,
a ne na podrijetlu i titulama.
Postoji radna obaveza za sve, kao i
obaveza obrazovanja. Ljudi imaju
pravo sudjelovati u svim dobrima
zajednice od škole do prehrane.
• Državno
ustrojstvo,
pravne
ustanove i kazneno zakonodavstvo,
kaže More, moraju poslužiti
očuvanju onoga što je osnovna
svrha ovakve države: ostvarenje
slobode ličnosti.
“Nastojanja da se zamisle najbolja društvena i politička
uređenja posljedica su nezadovoljstva onima postojećim, u
čiju su se istinsku kritiku uspjela oblikovati utoliko ukoliko su
uspjela, nasuprot tom postojećem, dohvatiti novo, upravo
utopijsko.“
(Polić, ibid.)
• Ono što je u Moreovu djelu najvrednije to je upravo ono
utopijsko kojim je prekoračio granice svoga vremena i pokazao,
makar samo u mašti, mogućnost jednoga novog, drukčijeg
svijeta. U “Utopiji” nalazimo niz vrlo vrijednih misli o radu,
odgoju i obrazovanju, upravo zahvaljujući “utopizmu”.
Utopijsko stoga nije sinonim za površno, proizvoljno,
nelogično, neutemeljeno i sl.
•Kao i Platon, More daje predložak najboljega društvenog i
političkog uređenja, na što upozorava i puni naslov njegova
djela:
“O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji”.
• No, za razliku od Platona, u duhu modernog socijalizma
More zagovara pravnu jednakost svih državljana. Točnije,
zagovara besplatno zdravstvo i obrazovanje, rastavu braka,
kolektivnu prehranu, kritizira luskuz i bogaćenje.
“Poput Platona, i More je najbolju državu pokušao
utemeljiti na ispravnom odgoju i moralu koji bi se tim
odgojem izgradio, no time ujedno i pokazao koliko su
kratkovidni i ideološki ograničeni pokušaji odgojne
moralizacije društva radi ostvarenja ‘idealne države’ bez
obzira na konkretna rješenja koja se nude”.
(M. Polić, K filozofiji odgoja)
• Vodeću ulogu u državi imaju najobrazovaniji, tzv.“svećenici”
no i drugi se potiču na obrazovanje u slobodno vrijeme
• Kao i Aristotel, primjećuje Polić, More podvaja odgoj i
obrazovanje, pretvarajući tako odgoj u indoktrinaciju i
manipulaciju sa sasvim jasno izraženom namjerom:
"Svećenici odgajaju djecu i omladinu i više se brinu da kod
njih razviju moral i dobre navike no znanje. Naročito se
brinu da dječacima još odmalena, dok su im duše još nježne
i povodljive, usade zdrave i za održanje njihovog društva
korisne misli. I kad ovakve zdrave misli upiju još kao djeca,
onda ih one prate i kao odrasle ljude kroz cijeli život. To jako
doprinosi održanju i jačanju društvenog poretka pošto se
ovaj, inače, raspada jedino pod utjecajem ljudskih poroka, a
ti se rađaju iz izopačenog načina mišljenja.” (More, Utopija)
•To što se odgajatelji manje trude oko podučavanja i znanja nego
oko razvijanja morala i dobrih navika znači da se vrijednosti kod
djece razvijaju nekritički, tj. da im se kao što More sam kaže
usađuju.
•»Zdrave i društveno korisne misli« usađuju se u dječje duše dok su
još nježne i povodljive, što znači nesposobne za kritičko
prosuđivanje o dobru i zlu, pa prihvaćaju sve što se u njih usadi.
•Ako tako nekritički usvojene misli (stavovi) ostaju djeci (ljudima) za
cijeli život, što znači da kasnije spoznaje na njih ne utječu, onda to
znači da nisu otvoreni za kritiku i spoznaju vlastitih zabluda. A to je
moguće samo ako su im misli (stavovi) određeni tvrdokornim
predrasudama.
•Eventualno opravdanje da se radi o »zdravim i za održanje društva
korisnim mislima« tipično je ideološko i svaka vlast, ma kakva god
bila, može se pozivati na njega.
•To sve doduše može pridonositi održanju određenog političkog režima ili
društvenih odnosa, ali ničim ne jamči da će oni biti dobri, a ne loši
(Milan Polić, Filozofija odgoja)
• Pitanje je koliko je etika Utopljana autonomna, ovozemaljska i
tolerantna, kako to More načelno proklamira:
"Ta vjerska načela otprilike su ova: duša je besmrtna i božjom
dobrotom ona je rođena za sreću; poslije ovog života našim
vrlinama i dobrim djelima određena je nagrada, a našim lošim
postupcima ispaštanje u mukama. Iako ovo spada u religiju,
oni ipak misle da i sam razum navodi da se u to vjeruje i da se
prihvati. Jer ako bi se ova vjerska načela izbacila iz ljudskog
društva, onda nitko ne bi bio toliko lud, kako to Utopljani
otvoreno izjavljuju, da ne traži uživanja za sebe svim sredstvima,
dobrim ili lošim… Jer po njihovom mišljenju, bilo bi potpuno
glupo živjeti prema strogoj i teškoj vrlini, te se ne samo odricati
slasti života već i strpljivo podnositi svaku bol ako za sve to ne
očekuješ nagradu. A zar je moguće da budeš istinski nagrađen
ako poslije smrti ne dobiješ ništa…?”
(More, Utopija)
„Šireći svoju vjeru nitko ne smije drugoga odvraćati od
njegove, vrijeđati tuđe vjersko uvjerenje, niti se služiti
ikakvom primjenom sile. Tko pokaže nesnošljivost u vjerskim
raspravama, kažnjava se progonstvom ili ropstvom…
Utopljanin je ovim mjerama težio održati mir, jer je iz iskustva
znao da ga stalne vjerske borbe i vjerska nesnošljivost
potpuno sputavaju".
"Utopljanin je cijelo pitanje vjere ostavio otvorenim i dao je
slobodu da svatko vjeruje u što hoće. Jedino je zabranio
učenje da duša propada zajedno s tijelom i da svijetom
upravlja slučaj, a ne providnost… To je razlog što Utopljani
vjeruju da poslije ovozemaljskog života postoje muke kao
kazna za zla, a uživanje kao nagrada za dobra djela u ovome
životu.”
(T. More, Utopija)
“Onaj tko ovo ne vjeruje kod njih se uopće ne ubraja među
ljude. Jer takav čovjek uzvišenu prirodu svoje duše spušta na
prezira vrijedan stupanj životinjskog tijela.”
• Život po određenim vjerskim načelima održava poredak, pa
zato i djecu treba vaspitavati na osnovu tih načela: „To jako
doprinosi održanju i jačanju društvenog poretka, budući se ovaj,
inače, raspada jedino pod utjecajem ljudskih poroka, a ti se
rađaju iz izopačenog načina mišljenja”.
• Vjerska tolerancija i sloboda mišljenja svode se u Utopiji u
najboljem slučaju na pravo njegova javnog iskazivanja, ali ne i
života u skladu s njime, primjećuje Polić. Utopija je zapravo
realizacija Moreovih moralnih shvaćanja, pa se svako ozbiljnije
odstupanje od njih, osim kao čisto teorijsko, odmah izvrgava
ruganju ili kazni.
• Dok Utopljani svoje građane izuzetno vole i cijene, s drugima
– pa onda i moralno drukčijima – postupaju kao s manje
vrijednima:
"Ako slučajno cijeli otok postane prenaseljen, onda se iz
svakoga grada određuju građani koji odlaze i osnivaju naselja
na najbližem kopnu, tamo gdje domoroci raspolažu s puno
zemlje koju ne obrađuju… Ukoliko urođenici odbiju da s
njima žive po njihovim zakonima, onda ih doseljenici s otoka
istjeraju s onog zemljišta koje su za sebe odredili… Ako se
urođenici tome odupiru, onda ih prisile ratom.”
(More, Utopija)
"Narod Zapoleta živi 500 milja istočno od Utopije. To su ljudi
zaostali, sirovi, divlji i najčešće stanuju po šumama i teško
pristupačnim planinama na koje su navikli… Ovi Zapoleti
ratuju za račun Utopljana u svakoj prilici i protiv svakog,
pošto im ovi plaćaju toliko koliko nijedna druga zemlja. Kao
što Utopljani traže čestite i sposobne ljude da ih koriste na
pošten način, tako isto oni traže i ove vrlo loše ljude da ih
bezobzirno iskoriste. Kad nastupi potreba, oni velikim
obećanjima privuku Zapolete i izlažu ih na najopasnija
borbena mjesta, odakle se malo njih vraća da traži što im se
duguje... Utopljani se ne brinu uopće koliko će ovih najamnika
izginuti, jer smatraju da će uvelike zadužiti ljudski rod ako im
pođe za rukom da sav ološ toga gadnog i razbojničkog
plemena očiste s lica zemlje.”
More daje jedan u nizu primjera kako pokušaji moralnih
reformi lako završavaju u duhovnom i fizičkom nasilju,
zaključuje Polić:
“More je zapamćen kao humanist. S pravom. Ali dobrim
dijelom i zato što nije bio u prilici pokušati realizirati
svoju Utopiju”. Mjeren vlastitim metrom prošao bi
More i gore:
"Uopće, u svakom slučaju krivičnog djela odgovornost
je ista za jasan i promišljen pokušaj kao i za samo
počinjeno djelo. Jer oni misle da prepreke, zbog kojih
djelo nije izvršeno, ne trebaju predstavljati olakotnost
za okrivljenog, koji bi djelo svakako i počinio da je samo
od njega zavisilo."
(More, Utopija)
•Postoji li bilo koji politički režim, ma koliko zao i
nepravedan, koji za sebe ne bi tvrdio upravo obratno?
•Može li se smatrati da su zdrave one misli koje su
korisne za održanje nekog političkog režima ili
društvenog poretka, ako su te misli usvojene
nekritički?
•Ne tvrdi li svaka vlast da su misli korisne za njezino
održanje, zdrave?
•Postoji li jamstvo da je nešto dobro, ako se to ne
može razložno dokazati?
• Je li autonomna etika ona koja počiva na strahu od
kazne ili izgledu za nagradu?
(Polić, Filozofija odgoja)
•Je li opravdano da Utopljani oduzmu urođenicima
zemlju koju ovi ne obrađuju?
•Je li opravdano da Utopljani urođenike prisile da žive po
zakonima Utopije? Što znači da je netko urođenik?
•Je li netko zaostao, sirov i divlji zato što živi u šumi ili
teško pristupačnim planinama?
•Je li pošteno nekome ponuditi veliku plaću i onda ga
izložiti pogibelji zato što je urođenik?
• Bi li bilo dobro da što više urođenika nestane s lica
zemlje?
•Mislite li da su Moreove misli o urođenicima zdrave i da
se s takvim mislima postaje dobar čovjek?
(Polić, Filozofija odgoja)