Transcript Djeca s teškoćama u učenju

Djeca s teškoćama u
učenju
Posebne jezične teškoće


Posebne jezične teškoće su uz disleksiju, najčešći
razlog specifičnih teškoća u učenju.
One su više ili manje vidljiv jezični deficit koji
često nije dijagnosticiran ili zbog kojeg neka
djeca pri upisu u školu mogu imati logopedsko
izvješće o odstupanju u pravilnosti izgovora
glasova, gramatičkoj ispravnosti, oskudnijem
razvoju rječnika i sporadičnoj nedostatnosti u
razvoju predčitačkih vještina.



Djeca s ovim poteškoćama ponekad predškolsko
razdoblje provedu na intenzivnoj govorno –
jezičnoj terapiji u nekoj ustanovi zbog
usporenog jezičnog razvoja, ali to nije prepreka
za normalan upis u prvi razred osnovne škole.
Možemo reći da su posebne jezične teškoće
jezično odstupanje ili specifičan slučaj jezičnog
razvoja s mnogolikošću pojavnih oblika i razina.
Po pitanju uzroka posebnih jezičnih teškoća
možemo reći da one nisu uzrokovane
neurološkim oštećenjem, ali su posljedica
međusobnog odnosa gena i neurološkog
funkcioniranja.



Ni genetski ni neurološki udio u toj konstelaciji
uzroka nije oštećenje, već taj dvojac stvara takvu
razvojnu klimu u dijelovima središnjeg živčanog
sustava odgovornog za jezični razvoj, koja utječe
na to da se neke jezične, memorijske ili
spoznajne funkcije odvijaju drugačije.
Djeca s PJT kasnije progovore i počinju
povezivati riječi u rečenicu, riječi u rečenici nisu
posložene na uobičajen način, često nemaju
pravilne nastavke za rod i broj.
Sve ovo čini njihov govor neodređenim i ostavlja
dojam suženog poimanja, no djeca s PJT imaju
misaoni ustroj bogatiji od onog što kažu.
Disleksija

Disleksija se opisuje kao trajni poremećaj u
pisanom jeziku, u savladavanju čitanja, pisanja,
dijelom i računanja, zbog te nemogućnosti da se
pravilno dekodiraju pisani simboli jezika, da se
automatiziraju mentalne akcije koje su temelj tog
dekodiranja, čime se bitno narušava preciznost i
brzina čitanja te dobro razumijevanje pročitanog.

Disleksija ne nastaje zbog načina poučavanja ili
intelektualnog deficita. Ona se u djeca najčešće
dijagnosticira u prvim godinama školovanja,
bitno narušava proces stjecanja i pokazivanja
znanja u školi postaje teškoćom u učenju.
Što disleksija jest i zašto spada u teškoće
učenja?

Disleksija je specifično kognitivno
funkcioniranje djeteta zbog kojeg ono ima
slabosti u nekim modalitetima primanja i obrade
informacija kao što su vizualno – prostorna
obrada pisanih simbola i fonološka obrada
glasova govora, te njihovo simultano
procesuiranje i automatizacija, što su temeljni
procesi za ovladavanje čitanja i pisanja.



Djeca s disleksijom su kreativna, imaju
sposobnost mijenjanja točke motrišta pri
pronalaženju problemskih rješenja.
Disleksija se još uvijek u nekim sredinama ne
priznaje kao entitet koji čini teškoću u učenju.
Osobitosti djeteta s disleksijom se očituju u
temeljnim školskim vještinama, čitanju, pisanju
ili računanju, ali i u domeni kratkoročnog
pamćenja i brzog imenovanja.

Također imaju problema s tim da teže slijede niz
radnji, imaju teškoće zbog kojih pokazuju
dezorganiziranost u vremenskim, prostornim ili
motoričkim sljedovima s gubljenjem čvrstih
orijentira, koji se u pamćenju njihovih sekvenci
najčešće koriste.


Dislekisija je moguća u svim stupnjevima od
blažih, umjerenih i težih. Može biti znatno
umanjena odgovarajućom terapijskom
intervencijom. U povoljnim uvjetima okoline,
koja je podržavajućeg i angažiranog tipa, ne
umanjuje se i ne priječi se put uspješnom
stjecanju znanja, čak i akademskog stupnja.
Disleksija ne iščezava potpuno u odrasloj dobi,
ali je tada njezin intenzitet rezultat nepovoljnih
okolnosti osobnog rasta i razvoja koje su osobu
pratile tijekom života.
Uzroci disleksije

Naziv disleksija prvi je upotrijebio njemački
neurolog R. Berlin davne 1872. u značenju
prema grčkom dys – teškoća i lexis – pisana
riječ. Bila je u središtu interesa psihologa,
logopeda, a donekle i učitelja. Postojalo je
mišljenje da je ona izmišljeno stanje jer djeca
koja imaju uredno razvijene kognitivne
sposobnosti nauče čitati bez teškoća.


Samuel Orton postavio je hipotezu da je u
dislektične djece percepcija izokrenuta zbog
smetnji obrade i skladištenja vizualnih
informacija u lijevoj i desnoj moždanoj
hemisferi.
Psiholingvisti izučavaju razvoj jezika u djece s
pretpostavkom da je deficit fonološke obrade
riječi glavni uzrok disleksije. Ta veza glas – slovo
usporava i onemogućava automatizaciju
sposobnosti koja je temeljna predčitačka
vještina, kao i preduvjet dobrog čitanja i pisanja
uopće.


Galaburda i neuroznanost ponovno podcrtava
uzroke obrade, odnosno primanja i obrade
informacija i veže te procese uz hemisferalnu
organizaciju ljudskog mozga.
Tako dobivamo tri potencijalna uzroka:
1. manjkava fonološka obrada riječi
2. izmijenjena vizualna obrada informacija
3. narušeno kratkotrajno pamćenje
Jezik i spoznaja djece sa specifičnim
teškoćama u učenju



Za djecu sa specifičnim teškoćama u učenju
karakteristična je svojevrsna lakoća kontakta u
komunikaciji s terapeutom, razgovor im je najvažniji dio
kontakta. Unatoč problemu u samom govoru, najveći
broj njih nikada ne zazire od njega.
Kada se govori o spoznajnom razvoju djece s
teškoćama u učenju, uz terapeuta roditelj ili učitelj može
na taj razvoj može najpovoljnije utjecati.
Za spoznajni razvoj djece važni su jezik i komunikacija.



Jezik je ono s čime se djeca čitajući i pišući školsko
gradivo susreću kao najbitnijim sredstvom primanja,
prijenosa i izražavanja znanja.
Škola je mjesto gdje se jezik prakticira svakodnevno,
jezik ostavlja najjači dojam na nastavnike i daje im
osnovne za prosudbu njihovih sposobnosti
Jezik je oruđe kojim dijete dolazi do spoznaje. Kod
djece s poteškoćama u učenju on je premosnica kojom
će oblikovati ideje, prenijeti svij misaoni slijed u formu
koja je razumljiva onome tko ga sluša.



Dobro baratanje jezikom omogućit će ovladavanje
naprednijim čitanjem i pisanjem, stvorit će uvjete za
usavršavanje vještine učenja.
Terapeut i roditelj, razumijevajući ulogu jezika mogu
utjecati na to da se obogaćivanjem komunikacije
unaprijedi djetetova spoznaja o temeljnim činjenicama
znanja gotovo svih nastavnih sadržaja.
Kvaliteta i proširenost komunikacijskih ciklusa, puno
pitanja i odgovora bilo kod kuće, bilo u školi, svoj djeci,
a osobito s teškoćama u učenju pomaže da unaprijede
svoj kognitivni i emocionalni razvoj kao dva bazična
stupa svog cjelokupnog psihološkog razvoja.


Također je važan razgovor o značenju riječi, što
dijete pod nekom riječi podrazumijeva;
smještanje riječi u različite rečenice,
odgonetavanje što znače njihovi opisi u
rječnicima. Na taj način se mnogo postiže u
poučavanju djeteta s teškoćama jezične prirode.
Taj razgovor je ustvari oblik poučavanja, on je
specifična vrsta interakcije djeteta s odraslom
osobom koja se provodi serijom pitanja i
odgovora s ciljem produbljivanja razumijevanja
svake riječi koja je sporna.


Jezik je osnovna nadomjesna strategija koja djetetu
omogućuje dolazak do riječi kojima će moći odrediti
svoju percepciju, odnosno što vidi kad nešto promatra,
kako to što vidi može izraziti riječima, uobličiti u
rečenice kojima će to povezati s onim što otprije zna i
što iz svega toga može zaključiti.
Terapeuti, učitelji, roditelji susreću se s problemom,
učenje je teško, a rezultati ne odgovaraju uloženom
trudu. javljaju se predrasude i neznanja u vezi s djecom
koja imaju specifične teškoće u učenju. Čini se da je
teškoća nešto što prevladava i uglavnom određuje
sudbinu djeteta, onemogućujući ga da se uspješno
školuje.


Kod djece s poteškoćama u učenju dolazi do
razvoja kompenzacijskih sposobnosti. Neka će
ih djeca razviti spontano, a neka kao rezultat
vlastitih interakcija s okolinom.
Kompenzacijske sposobnosti su dio evolucijskog
potencijala kojima dok odrastamo uspostavljamo
ravnotežu između ograničenja koja imamo i
zahtjeva prilagodbe u okruženju u kojem jesmo.


O djeci s poteškoćama u učenju još se premalo
zna, unatoč porastu opće informiranosti o djeci
s disleksijom ili posebnim jezičnim teškoćama.
Tako se još uvijek može čuti da su ta djeca lijena,
nezainteresirana, teška ili nesposobna.
Razvija se polje edukacijskih pristupa i
obrazovnih ustanova u kojima je naglasak na
većoj individualizaciji nastave, na uvažavanju
različitih vrsta inteligencije i kognitivnih stilova
djece, na uvažavanju različitosti i traganju za
novim putovima prenošenja znanja i prezentacije
nastavnih sadržaja.
Teorije spoznajnog razvoja i njihov
utjecaj na poučavanje djece

-
-
U 20. st. Velika prekretnica u teoriji dječjeg mišljenja i
učenja bila je ideja o stupnjevima dječjeg kognitivnog
razvoja švicarskog psihologa Jeana Piageta. On je počeo
proučavati dječji govor i mišljenje, dječju predodžbu
svijeta i moralno prosuđivanje djece. Stvorio je podjelu
dječjeg spoznajnog razvoja na četiri razdoblja:
Razdoblje senzomotoričke inteligencije (0 – 2. )
Razdoblje predoperacionalnog mišljenja (2. – 7.)
Razdoblje konkretnih operacija (7. – 11. )
Razdoblje formalnih operacija ( 11. do odrasle dobi)


Važna pretpostavka za poučavanje je postojanje
razvojnih stupnjeva koji se mijenjaju ne samo
pravilnošću maturacijskog, biološkog ustroja djeteta,
već i prilikama koje se stvaraju unutar nekog razdoblja.
Na te prilike utječe dijete samo svojom akcijom kojom
se teži uspostava ravnoteže.
Ciljanom uporabom jezika, specifičnim oblikom
interakcija i poučavanja djece koja imaju disleksiju i
posebne jezične teškoće, možemo mnogo učiniti za
njihovu spoznaju, za specifične jezične sposobnosti,
kao i za vještine čitanja, pisanja i učenja.

Piageta je zanimao spoznajni put tijekom
djetetova razvoja, služio se kliničkom metodom
koja se sastojala od niza poticajnih pitanja
kojima je istraživač nastojao potaknuti dijete na
odgovore ili neke akcije. Djetetovi odgovori
izazivaju nova pitanja kojima se nadovezuje na
ono što dijete prethodno odgovori. Metoda je
bila zamišljena da bude poticajna za dječju
spontanost u djelovanju i mišljenju, a ciljevi zbog
kojih je razvio tu metodologiju bili su otkriti
putove i zakonitosti spoznaje, tog temeljnog
sredstva ljudskog intelekta.



Djeca u potpunosti ne razumiju višefunkcionalnost
nekih izraza, ali razumiju situaciju, imaju ideju kako da
izraze svoju namjeru, iako to jezično ne uspijevaju u
potpunosti izreći.
David Wood navodi da djeca prvo upotrebljavaju riječi
u ograničenim i jednounkcionalnim namjenama, a tek
kasnije prihvaćaju sustav povezanih značenja tih riječi.
Teškoće s kojima se djeca suočavaju u nekim
situacijama ne mogu se objasniti samo nedovoljnim
shvaćanjem pojmova ili komunikacijskih potreba
sugovornika, već su njihove jezične prirode jer ne mogu
naći ispravna jezična sredstva da kažu nešto što možda
sasvim ispravni vide.
Usvajanje pojmova – najuža veza
govora i mišljenja



Lav Vygotski navodi da je usvajanje riječi ili pojmova
jedan od najznačajnijih misaonih procesa.
Razvoj pojmova ili značenja riječi pretpostavlja razvoj
mnogih funkcija kao što su. Hotimična pažnja, logičko
pamćenje, sposobnosti apstrahiranja, usporedbe i
razlikovanja, a svi ti veoma složeni psihički procesi ne
mogu se obuhvatiti pamćenjem, niti se mogu
jednostavno naučiti napamet i usvojiti.
U osnovi usvajanja je proces uopćavanja do kojeg se
dolazi posebnom vrstom razgovora.
Faze pojmovnog razvoja


Prva razina u usvajanju pojmova je sinkret čiji naziv
dolazi od sinkretizam, a podrazumijeva dječje opažanje
zbog kojeg ono stvara neuobličene i neuređene skupove
u kojima na osnovi jedinstvenog utiska povezuju
najrazličitije predmete ako su samo dovoljno prostorno
ili vremenski blizu.
Drugi stupanj u razvoju pojmova je mišljenje u
kompleksima u kojima dijete spaja predmete na osnovi
nekih sličnosti.


Razvijeniji stupanj stvaranja kompleksa uje stvaranje
kompleksa zbirke koja se zasniva na uopćavanju
predmeta na osnovi njihovog sudjelovanja u istoj
praktičnih radnji. Postoje i lančani kompleksi gdje se
svaki predmet uključuje u kompleks na osnovi
zajedničkog svojstva s drugim elementom, pri čemu se
priroda tih svojstava može mijenjati.
Treća razina u usvajanju pojmova je pseudopojam ili
potencijalni pojam. Njega dijete usvaja u kontaktu sa
svojom okolinom, zahvaljujući njemu djeca i odrasli se
mogu sporazumjeti.


Početak stvaranja pravih pojmova događa se oko
dvanaeste godine. Iznicanje pravog pojma je
stvaranje značenja riječi koje nije samo iskustvo
opažajnog, već pretpostavlja izdvajanje nekog
svojstva predmeta pojave ili radnje i promišljanje
o njemu na apstraktan, misaon način.
Početkom školovanja dijete počinje osvještavati
dvije funkcije kao što su pamćenje i pažnja. One
postaju voljne funkcije. Kada funkcija postaje
voljna, ona se počinje poimati, a s poimanjem
neka funkcija se intelektualizira i postaje višom
psihičkom funkcijom.

Vygotski smatra da se djetetu može pomoći u
usvajanju novih pojmova i oblika riječi i da je to
najbolji put da se i neka prijašnja značenja riječi
koja su možda bila posve nerazvijena i spontana
počnu razvijati i svjesno poimati što je za djecu s
jezičnim teškoćama od neprocjenjive važnosti.
Spoznaja koja se osvještava preko usvajanja
stotinu novih pojmova o kojima se može misliti,
koji se mogu uspoređivati, proširivati, sužavati i
mijenjati za slične. Usvajanje pojmova ili
poučavanje o značenjima riječi jedna je od
ključnih metoda u spoznajnom razvoju djece sa
teškoćama u učenju.
Čitanje i pojmovni razvoj djece s
teškoćama

Djeca s teškoćama ne stignu u školi mnogo slušati jer je
njihova pažnja podijeljena hvatanje bilješki koje često
nisu od prevelike koristi, te stoga kod kuće većinu
vremena provode u mehaničkim aktivnostima
prepisivanja iz bilježnica, pisanja zadaća ili učenja nekih
sadržaja napamet. Za djecu s teškoćama u čitanju
postoje zahvati tehničke naravi kojima se nastoje postići
pomaci u vještini dekodiranja, preoblikovanja simbola
jezika ili slova u glasove i brzini točnog iščitavanja riječi
koji sigurno pomažu i u otkrivanju značenja pročitanog.


Na početku je dobro provesti sate na tom
mehaničkom dijelu učenja čitanja, ne bi li se
povećala točnost i brzina. U tu svrhu se mogu
upotrijebiti radni listići ili računalo koje danas
nudi programe za rad s tekstom, poput Power
Pointa. Sve to može biti dobar način za ulazak
djece u svijet početnih čitačkih vještina, glasovne
analize i slogovnog spajanja u riječi.
Najznačajnije polje djelovanja u radu s djecom
koja imaju teškoća u učenju je poticanje njihova
pojmovnog i jezičnog razvoja.