Transcript MONETARNA POLITIKA

MONETARNA I FISKALNA POLITIKA
Doc. dr Zoran Mastilo
MONETARNA POLITIKA

U krotkom roku, monetarna politika utiče na razinu
domaćeg proizvoda kao i na njegov sastav: porast
ponude novca dovodi do smanjenja kamatnih stopa i
deprecijacije valute.
To izazva porast potražnje za dobrima i porast
domaceg proizvoda.

U srednjem i dugom roku, monetarna je politika
neutralna:
Promjene bilo razine novca ili stope rasta novca ne
utiču na domaci proizvod i nezaposlenost.
Promjene razine novca dovode do proporcionalnih
porosta cijena.
Promjene nominalne stope rasta novca izazivaju
odgovarajuće promjene stope inflacije.
TROŠKOVI INFLACIJE
Vrlo visoka inflacija od, recimo, 30% mjesečno ili više,
može poremetiti gospodarsku aktivnost. Medutim, tema
rasprave koja se danas vodi u zemljama OECD-a nisu
troškovi stopa inflacije od preko 30% mjesečno. Umjesto
toga, raspnvaje usredotočena na prednosti inflacije od 0%
prema lnflaciji od 4%godišnje. U tom su rasponu
ekonomisti uočili ćetiri glavna troška inflacije:
1)
troškove potplata,
2)
porezne poremećaje,
3)
novčane iluzije i
4)
promjenjivost inflacije
TROŠKOVI POTPLATA
U srednjem roku, viša stopa inflacije dovodi do vise nominalne
kamatne stope te tako povećava oportunitetni trošak držanja novca.
Posljedica toga je da ljudi smanjuju iznose na svojim bankovnim
raćunima odlazeći češće u banku - odatle izraz troškovi potplata. Ovi
bi se odlasci u banku izbjegli kad bi inflacija bila niža, pa bi Ijudi
umjesto toga radili druge stvari, npr. radili bi vise ili bi više uživali u
dokolici.
Tijekom hiperinflacija, troškovi potplata mogu postati značajni. No,
njihova važnost u vremenima umjerene inflacije je ograničena. Ako
stopa inflacije od 4% navodi Ijude da u banku odlaze, na primjer,
jednom mjesečno češće nego ranije ili da svaki mjesec izvrse jednu
transakciju više izmedu svog tekućeg računa i novčanog fonda, to baš i
nije neki značajan trošak inflacije.
POREZNI POREMEĆAJI
Drugi trošak inflacije nastaje zbog međudjelovanja
poreznog sustava i inflacije. To znaći da će viša stopa
inflacije povećati i iznos poreza.
Problemi koji sltvaraju međudjelovanja oporezivanja i
inflacije nisu ograničeni samo na oporezivanje kapitalnih
dobitaka. Iako znamo da je realna stopa prinosa na
imovinu realna kamatna stopa, a ne nominalna kamatna
stopa, dohodak u svrhu oporezivanja dohotka uključuje
nominalnu isplatu kamata, ne realne isplate kamata.
NOVČANA ILUZIJA
Ovaj pojam znaći da se čini da ljudi čine sistemske
pogreške pri proecjeni nominalnih i realnih promjena. Niz
izračuna koji bi bili jednostavni u uvjetima cjenovne
stabilnosti postaju složeniji u uvjetima inflacije.
Uspoređuju li svoje prihode ove godine s onima u
prošlosti, ljudi moraju uračunati i inflaciju. Pri izboru
razlićitih imovina i odlukama koliko će potrošiti ili
štedjeti, moraju paziti na razliku između realne i
nominalne kamatne stope. Ekonomisti i psiholozi su
prikupili formalnije dokaze koji upućuju na to da inflacija
navodi pojedince i poduzeća na donošcnje pogrešnih
odluka.
PROMJENJIVOST INFLACIJE
Promjenljivija inflacija znači da će fmansijska imovina
koja obcećava fiksne nominalne isplate u budućnosti,
poput obveznica, postati rizičnija. Umjesto izdavanja
samo nominalnih obveznica (obveznice koje obećaju
isplatu fiksnog nominalnog iznosa u budućnosti), države
ili poduzeća bi mogle izdavati i indeksirane obveznice,
obveznice koje obećaju isplatu nominalnog iznosa
prilagođenog za inflaciju.
Postoji mnogo anedoktalnih dokaza da mnogi ljudi ne
uspijevaju pravilno uključiti inflaciju u svojc finansijske
izračune.
KORISTI OD INFLACIJE
lnflacija zapravo nije uvijek loša. Možemo izdvojili tri
koristi od inflacijce:
(1)
seigniorage,
mogućnosti koje negativne realne kamatne stope
otvaraju makroekonomskoj politici i
(2)
(pomalo paradoksalno) korištenje međuodnosa
novčane iluzije i inflacije za pospješivanje prilagodbe
realnih nadnica.
(3)
SEIGNORAGE
Kreiranje novca - osnovni uzrok inflacije - jedan je od načina
na koji drzava može finansirati svoju potrosnju. Drukčije
rečeno, kreiranje novca je alternativa javnom zaduživanju ili
povećanju poreza.
Koliki je seigniorage u praksi?
Uzmimo Sjedinjene Države za primjer. Omjer monetarne baze
novca kojeg je izdao Fed i BDP-a iznosi oko 6%. Porast
nominalnog rasta novca za 4% godišnje (Što bi na kraju
uzrokovalo porast inflacijc za 4%) povećao bi seigniorage za
4% x 6%, odnosno 0,24% BPP-a.
Iznos koji se ovako dobiva je relativno mali u usporedbi s
inflacijom od 4% koja se uzrokuje.
MOGUĆNOSTI NEGATIVNIH REALNIH
KAMATNIH STOPA
Ukratko, u gospodarstvu s višom prosječnom stopom
inflacije ima više prostora za upotrebu monetarne politike
za suzbijanje recesije. Gospodarstvo s nižom prosječnom
stopom inflacije možda neće biti u stanju vratiti domaći
proizvod na prirodnu razinu upotrebom monetame
politike.
Neki su ekonomisti zabrinuti da se isto može ponoviti i u
drugim zemljama. U mnogim zemljama je, uključujući i
Sjedinjene Države, inflacija niska kao i nominalne
kamatnc stope.
PONOVNI POGLED NA NOVČANU
ILUZIJU
Razmotricemo dva scenarija. U prvom scenariju, inflacija
iznosi 4%, a vaša se nadnica nominalno poveća za 1% - u
dolarima. Po drugom scenariju, inflacija je 0%, a vaša se
nadnica nominalno smanjuje za 3%. U oba scenarija vaša
se realna plata smanjuje za 3%, pa biste trebali biti
ravnodušni. No, dokazi upućuju da će mnogi ljudi lakše
prihvatiti smanjenje nadnice u prvom slučaju nego u
drugom. Iz ovog primjera vidimo da će prisustvo inflacije
olakšati provedbu ovih korekcija nadnica nadolje.
Ekonomisti dosad nisu odredili njegovu važnost, ali pošto
je inflacija sada niska u tolikim gospodarstvima, možda
ćemo uskoro tmati priliku testirati ga.
OPTIMALNA STOPA INFLACIJE:
TRENUTNA RASPRAVA
Rasprava u zemljama čianicama OECD-a se vodi
izmedu onih koji misle da je blaga inflacija
(recimo do 4%) dobra i onih koji žele postići
stabilnost cijena - odnosno inflaciju od 0%.
Rasprava nije odlučena. Trenutno se čini da većina
središnjih banaka teži niskoj ali pozitivnoj inflaciji
- odnosno, stopama inflacije između 2 i 4%.
CILJANE STOPE RASTA NOVAC I
NJIHOV RASPON
Izbor optimalne stope inflacije od strane središnje banke
određuje nominalnu stopu rasta novca koja bi se trebala
postići u srednjcm roku.
Pošto se monetarna politika može i treba koristiti kao
odgovor na kratkoročne flukluacije, sredisnja banka bi
trebala dopustiti da nominalni rast novca odstupa od
željcne srednjoročne stope rasta.
Kako bi javnosti priopćila svoje namjere središnja bi
banka trebala objaviti ciljanu nominalnu stopu rasta
novca, te tako pojasniti što želi postići u srednjem roku i
zašto želi odstupiti od te vrijednosti u kratkom roku.
RAST M1 I INFLACIJA
*
Na slici se može vidjeti da osnos rasta M1 i
inflacije za Sjedinjene Države od 1970. nije bio
jako čvrst. Točno je da se obje varijable povećale
tokom razdoblja i da su se obje od tada smanjile.
No, može se primjetiti da je inflacija počela
opadati ranih osamdesetih, dok je nominalni rast
novca ostao visok još jedno desetljeće, te je opao
tek 1990-ih.
RAST M2 RASPON CILJANIH
VRIJDENOSTI I OSTVARENJA
*
Kombinacija velikih promjena potražnje za
novcem (bila to potražnja za M1 ili M2),
nedostatak čvrste veze izmedu rasta M2 i inflacije,
zajedno s teškoćama s kojima se središnja banka
susreće pri pokušaju kontroliranja M2, dovelo je
do predvidljivog učinka: rast M2 je često bio vrlo
različit od cilja kojeg je objavila središnja banka.
CILJANJE INFLACIJE
Središnje banke mnogih zemalja su postizanje
niske stope inflacije odredile kao svoj glavni, a
ponekad i jedini cilj, kako u kratkom tako i u
srednjem roku.
Ovo je poznato kao ciljanje inflacije.
CILJANJE INFLACIJE
Ciljanje inflacije eliminira odstupanje domaćeg proizvoda od
njegove prirodne razinc - zapanjujući je. Međutim, taj
zaključak trebamo ublažiti i to iz dva razloga:
 Središnja banka ne može uvijek u kratkom roku ostvariti
stopu inflacije koju želi.
 Poput svih makroekonomskih odnosa, ni odnos Philipsove
krivulje ne vrijedi u potpunosti. Na primjer, može se desiti
da inflacija raste čak i kad je nezaposlenost na svojoj
prirodnoj razini. U tom slučaju, središnja će banka biti
suočena s težim izborom: da li zadržati nezaposlenost na
prirodnoj stopi i dozvoliti porast inflacije, ili povećati
nezaposlenost iznad prirodne stope, kako bi se zadržala
kontrola nad inflacijom.
TAYLOROVO PRAVILO
Inflacija očito nije pod izravnom kontrolom središnje
banke. John Taylor sa Sveučilišta Stanford je na ovo
pitanje odgovorio tvrdnjom da bi, s obzirom da kamatna
stopa izravno utječe na potrošnju, središnja banka trebala
razmišljali o izboru kamatne stope, a ne o nominalnoj
stopi rasta novca. On je predložio pravilo koje bi središnje
banke možda trebale slijediti. Prema Tayloru, središnja
banka trebala primjenjivati slijedeće pravilo:
it=i’+a(πt-π’)-b(ut-un)
gdje su a i b pozitivni koeficijenti
MANDAT FED-a
Mandat Feda je posljednji put definiran u HumphreyHawkinsovom zakonu, kojeg jc Kongres izglasao 1978.
Zakon od Feda traži da održi dugoročni rast monetarnih i
kreditnih agrcgata po stopi koja će odgovarati potencijalu
porasta proizvodnjc u gospodarstvu, ali i da djelotvorno
doprinosi ciljevima maksimalizacije zaposlenosti,
slabilnim cijcnama te usmjerava dugoročne kamatne
stope.
Fed nema samo mandat za postizanje niskc inflacije u
srednjem i dugom redu, veći da slabilizira ekonomsku
aktivnost u kratkom roku.
ORGANIZACIJA FED-a
Sustav amerićke središnje banke se sastoji od tri dijela
12 Područja federalnih rezervi (Federal Reserve Districts), u
svakom od kojih postoji po jedna Banka područja federalnih rezervi
(Federal Reserve District Bank). Glavna je funkcija ovih
regionalnih banaka upravljanje obradon čekova i nadzor bankovnih
i finansijskih aktivnosti u područiju.
Odbor guvernera (Board of Governors), koje se nalazi u
prijestolnici u Washingtonu. Odbor ima sedam članova, uključujući
i predsjedavajućeg. Svakog guvernera imenuje predsjednik na
mandat od 14 godina koji se ne može obnoviti, a imenovanje mora
potvrditi Senat SAD-a. Predsjedavatelja imenuje predsjednik na
obnovljivi mandat od 4 godine. Odbor guvernera je zadužen za
oblikovanje monetarne politike.
*
Federalni odbor za operacije na otvorenom triištu (federal
Open Market Committec - FOMC) također ima sjedište u
Washingtonu i ima 12 članova.
Petoro su predsjednici Banaka područja federalnih rezervi,
a ostalih sedmero su guverneri. Ideja u pozadini ovakvog
sastava je da će predsjednici regionalnih banaka biti
upoznati s gospodarskom situacijom u svojim područima,
dok će guverneri više brinuti o trendovima i događajima
na razini države. Glavna zadaća povjerenstva je davanje
naloga Uredu za operacije na otvorenom tržištu uredu koji
je zadužen za operacije na otvorenom tržistu Fed-ovu
kupnju i prodaju obveznica u New Vorku.
INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE
Fed može utjecati na kamatnu stopu pomoću tri
instrumenta:
obveza držanja rezervi utječe na potražnju za
rezervama, te tako i na potražnju za primarnim novceni.
1.
2.
posuđivanje bankama i
3.
operacije na otvorenom tržištu.
OBAVEZNA REZERVA
Fed propisuje obveznu rezervu, minimalnu količinu rezervi koju
banka mora držati u omjeru prema depozitima po videnju. Čak i kad
ne bi bile te obaveze, banke bi žeijele imati odredenu razinu rezervi
kako bi mogle zadovoljiti potražnju svojih deponenata za
gotovinom. No, Fed obično odreduje razinu obveznih rezervi iznad
razine koju bi izabrale banke.
Trenutačno je na snazi zahtjev da banke drže rezerve u visini 10%
svojih depozita po videnju. Promjenom obveze držanja rezervi, Fed
mijenja količinu rezervi koje banka mora držati uz zadanu razinu
depozita po videnju, pa se tako posredno mijenja i potražnja za
primarnim novccm, što dovodi do porasta ravnotežne kamatne
stope. Isto vrijedi i u suprotnom smjeru: smanjenje obvezne rezerve
smaniit će kamatnu stopu.
POSUĐIVANJE BANKAMA
Fed može i posuđivati bankama. Koliko Fed
posuđuje i pod kojim uvjetima naziva se
eskontnom politikom.
Stopa po kojoj Fed posuđuje bankama naziva se
eskontnom stopom. Kad Fed posuđuje bankama,
kaže se da posuđuje preko eskontnog šaltera.
OPERACIJE NA OTVORENOM TRŽIŠTU
Fedov treći i glavni instrument su operacije na otvorenom tržistu, u
kojima Fed kupuje i prodaje obveznice na trzištu obveznica.
Operacije na otvorenom tržistu izvršava Ured za operacije na
otvorenom tržištu u New Yorku i obično se vrše na tržištima
kratkoročnih trezorskih zapisa.
Kad Fed kupuje obveznice, plaća ih kreiranjem novca, povećanjem
monetarne baze; kad prodaje obvezmce, monetarna baza se
smanjuje. Iskustvo Feda kroz godinc je pokazalo da su operacije na
otvorenom tržištu najprikladniji i najfleksibilniji način promjene
ponude primamog novca, te tako i promjene kamatne stope.
Operacije na otvorenom tržištu su danas glavni instrument
monetarne politikc u SAD-u.
MONETARNA POLITIKA U PRAKSI
Najvažnije odluke iz sfere monetarne politike donose se na
sjednicama FOMC-a koje se održavaju otprilike svakih 6 tjedana.
Za ove sjednice osoblje središnje banke priprema prognoze i
simulacije učinaka različitih mjera monetarne politike. Prognoze
pokazuju što će se vjerojatno dogoditi gospodarstvu pod važećom
monetarnom politikom i koji su glavni izvori nesigurnosti.
Simulacije pokazuju evoluciju gospodarstva pod alernativnim
varijantama monetarne politike. FOMC zatim zadaje smjer
monetarne politike. Na kraju svake sjednice izdaje se direktiva
Uredu za operacijc na otvorenom tržistu sa zadacima u sljedećih
sest tjedana. Vođenje operacija na otvorenom tržištu u razdoblju
između sastanaka FOMC-a prepušteno je menadžeru Ureda za
operacije na otvorenom tržistu. On se usredotoćuje na kamatnu
stopu na tržištu primarnog novca, tzv. trzištu federalnih fondova.
FISKALNA POLITIKA
ARITMETIKA DEFICITA I DUGA
Proračunski deficit u godini možemo zapisati kao:
Deficitt=rBt-1+Gt-Tt
Bt-1 je državni dug na kraju godine t-1 ili na početku
godine t; r je realna kamatna stopa, za koju ćemo ovdje
pretpostaviti da je konstantna. Dakle, rBt-1 je jednak
realnim plaćanjima kamatna na državni dug u godini t; Gt
je državna potrošnja na dobra i usluge u godini t. Tt su
porezi minus transferi u godini t. Izrazimo li to riječima,
proračunski deficit jednak je potrošnji, uključujući otplatu
kamala na dug, umanjenoj za poreze bez transfera.
*
službena mjera deficita =iB+G-T
Ovo je tačna mjera pozicije novčanog tijeka
države. Ako je pozitivna, država troši više nego što
prima te se mora nanovo zadužiti. Ako je
negativna, država otkupljuje postojceći dug.
**
Službeni deficit i deficit prilagođen za inflaciju za Sjedinjene Države 1968.-2001.
***
Službena mjera pokazuje deficit za svaku godinu
od 1970. do 1997. (negativna vrijednost označava
deficit). Umjesto toga, mjera prilagođena za
infiaciju pokazuje kako su se do kasnih 1970-ih
deficiti i suficiti izmjenjivali. Međutim, obje mjere
pokazuju kako su se deficiti pogoršali nakon 1980.
i kako se stanjc popravilo u 1990-ima.
****
Državno proračunsko ograničcnje dakle samo
govori da je promjena drzavnog duga tijekom
godine 1 jednaka deficitu tijekom godine t.
Bt-Bt-1=Deficitt
SMANJENJE POREZA, OTPLATE I
STABILIZACIJA DUGOVA
*
1.
2.
3.
Ako je dug u potpunosti otplaećen tijekom godine
2, smanjenje poraza za I u godini 1 zahtijeva
povoćanje poreza u visini (1+r) u godini 2;
ako je dug u potpunosti otplaćen tijekom godine 5,
smanjenje poreza za 1 u godini 1 zahtijeva
povoćanje poreza u visini(1+ r)4 u godini 4.;
ako je dug stabiliziran od godine 2 nadalje, porezi
moraju
biti
trajno
viši
za
rod
godine 2 nadalje.
**
Ovaj primjer nam omogućuje da donesemo naš
prvi niz zaklučaka:
 uz nepromijenjenu državnu potrošnju, smanjenje
poreza mora prije ili kasnije biti nadoknađeno
povećanjem poreza u budućnosti;
 što vlada bude duže čekala s povećanjem poreza
i što su realne kamatne stope više,
to će i povećanje poreza morati biti više kad do
njega dođe.
ARITMETIKA POKAZATELJA
ZADUŽENOSTI
Bt Bt 1
Bt 1 Gt  Tt

 (r  g )

Yt Yt 1
Yt 1
Yt
Promjena pokazatelja zaduženosti tijekom vremena (lijeva
strana jednadžbe) jednaka je zbroju dva izraza:
 prvi izraz je razlika između realnih kamatnih stopa i
stope rasta pomnožena sa početnim pokazateljem
zadužcnosti;
 drugi izraz je omjer primarnog deficita i BDP-a.
KRETANJE POKAZATELJA ZADUŽENOSTI U
ZEMLJAMA ČLANICAMA OECD-a
Porast pokazatelja zaduženosti biće veći:

Što je viša kamatna stopa

Što je niža stopa rasta domaćeg proizvoda

Što je viši početni pokazatelj zaduženosti

Što je viši omjer primarnog deficita i BDP-a
*
Dug i primarni suficit za Sjedinjene Države, Europsku uniju i izabrane zemlje, 1981.-2000.
(postotak BDP-a)
PRIMARNI
SUFICIT/BDP (%)
DUG BDP-a
Zemlja
1981.
1995.
2000.
2000.
Sjedinjene Države
25.8
49.2
34.7
4.8
Europska unija
24.0
53.5
47.7
4.1
Italija
56.4
108.7
98.7
6.0
Belgija
82.2
125.2
103.0
6.6
Grčka
26.1
108.7
103.8
7.4
RIKARDIJANSKA EKVIVALENCIJA
Jedno ekstremno giedište govori, uzmemo li u obzir
proračunsko ograničenje države, ni deficit ni dug nemaju
nikakav utjecaj na gospodarsku aktivnost! Ovo je gledište
poznato kao Rikardijanska ekvivalencija. David Ricardo,
engieski ekonomist iz 19. stoljeća, prvi je iznio ovu
logiku.
Teorema nam govori da će, kako države budu sve manje
štedjele, ljudi šledjeti sve više u očekivanju nadolazećih
povećanja poreza. Smanjena javna štednja je nadoknađena
porastom privatne štcdnje.
DEFICITI, STABILIZACIJA DOMAĆEG PROIZVODA I
CIKLIČKI PRILAGOĐEN DEFICIT
Ekonomisti su, da bi mogli procijeniti da li sc vodi
pravilna fiskalna politika, konstruisali mjere deficita koje
im govore koliki bi bio deficit po postojećim pravilima o
oporezivanju i potrošnji kada bi domaći proizvod bio na
svojoj prirodnoj razini.Takve se mjere različito nazivaju,
od deficita uz punu zaposlcnost, preko deficita sredine
ciklusa, deficita standardizirane zaposlcnosti do
strukturnog dcficita (ovaj izraz koristi i OECD).
*
Takva mjera pruža jednostavnu referentnu točku
kojom možemo prosuditi smjer fiskalne politike:
ako je stvarni deficit visok, ali je ciklički
prilagoden deficit nula, tada tekuća fiskalna
politika izaziva nesustavno povećanje duga
tijekom vremena. Dug će rasti dok god je domaći
proizvod ispod prirodne razine; no, kad se domaći
proizvod vrati na svoju prirodnu razinu, deficit će
nestati, a dug se stabilizirati.
**
Tijekom recesijc, vlada može stvoriti deficit koji će biti
dovoljno velik da čak i ciklički prilagoden deficit bude
pozitivan. U tom slučaju činjenica da je ciklički
prilagođen deficit pozitivan predstavlja korisno
upozorenje. Upozorenje da povratak domaćeg proizvoda
na prirodnu razinu neće biti dovoljan za stabilizaciju duga:
država će morati poduzeti određene mjere, od povećanja
poreza do smanjenja potrošnje, kako bi u nekoj točki u
budućnosti smanjila deficit.
RATOVI I DEFICITI
Ratovi obično uzrokuju visoke proračunske deficite. Do dvaju
najvećih porasta državnog duga SAD-a u 20. stoljeću došlo je
tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata.
Je li ispravno da se države do te mjere oslanjaju na deficite kako bi
finansirale ratove? Naposljetku, ratna gospodarslva obično
karakterizira niska nezaposlenost, pa su mogući razlozi poput
stabilizacije domaćeg proizvoda. Odgovor je ipak potvrdan.
Zapravo postoje dva valjana argumenta u prilog deficitima za
vrijeme rata.
 Prvi je distribucijski: deficitarno financiranje je način da se dio
tereta rata prebaci na one koji će živjeti nakon ratnog razdoblja,
pa se čini jedino pošteno da buduće generacije sudjeluju u ratnim
žrtvovanjima.
 Drugi je razlog više ekonomski. Deficitarna potrosnja smanjuje
porezne poremećaje.
PREVALJIVANJE TERETA RATA
Uz dani domaći proizvod, povećanje državne potrošnje
povlači ili smanjenje osobne potrosnje ili smanjenje
investicija. O tome da li se država oslanja na povećanja
poreza ili deficite ovisi da li se nakon povećanja državne
potrošnje više prilagođava osobna potrošnja ili investicije.
Kako sve ovo utječe na odluku tko će snositi teret rata?
Što se država više oslanja na deficite, to će smanjenje
osobne potrošnje tijekom rata biti manje, a veće smanjenje
investicija. Niže investicije znače i nižu razinu kapitala
nakon rata, pa će i domaći proizvod biti manji Smanjujući
akumulaciju kapitala, deficiti postaju način prijenosa djela
tereta rata na buduće gencracije.
SMANJENJE POREZNIH
POREMEĆAJA
Ako bi država povećala poreze kako bi finansirala porast
potrosnje, porezne stope bi morale biti vrlo visoke. Vrlo
visoke porezne stope bi mogle izazvati znatne
gospodarske poremećaje: izlože li se visokim poreznim
opterećenjima, Ijudi počinju manje raditi ili se upuštaju u
nezakonite poslove koji se ne oporezuju. Umjesto da se
porezne stope povećavaju i smanjuju kako bi se održao
uravnoteženi proračun, bolje je (s aspekta smanjivanja
poremećaja) održavati razmjerno konstantnu poreznu
stopu, izglađivanje poreza. Izglađivanje poreza znači da će
država imati visoke deficite kad je državna potrošnja
iznimno visoka i male suficite ostatak vremena.
SMANJENJE POREZNIH
POREMEĆAJA
Pretpostavimo da država poduzima korake kako bi
izbjegla porast pokazatelja zaduženosti. Rezanje potrošnje
ili povećanja poreza će vjerojatno imati znatnu poliličku
cijenu, generirajući još više političke nesigurnosti i
situaciju koja će tražiti još višu kamatnu stopu. Također,
oštra fiskalna kontrakcija će vjerojatno izazvati recesiju, te
tako umanjiti stopu rasta. I porast realne kamatne stope i
smanjenje rasta dalje povećavaju, što još više otežava
stabilizaciju omjera duga i BDP-a.
*
Ako drzava odluči da je omjer duga i BDP-a previsok,
kako i koliko brzo bi ga trebala smanjiti? Odgovor: kroz
mnogo godina, možda i desetljeća, suficita. Izgledi
mnogih desetljeća fiskalne štedljivosti su prilično
neugodni. Stoga, u slučaju kad su omjeri duga i BDP-a
vrlo visoki, gotovo redovito pojavljuje se alternalivno
rješenje - odbijanje ptaćanja duga. Lako je uočiti iz ćega
proizlazi primamljivost ove ideje: izbjegavanje plaćanja
cijelog ili dijela duga je dobro za gospodarstvo. Time bi se
omogćilo smanjenje poreza i smanjenje iskrivljenja
poreza. Smanjio bi se rizik stvaranja zatvorenog kruga.
SUFICITI I NISKA STOPA ŠTEDNJE U
SAD
Stopa štednje u SAD-u je među najnižima medu zemljama
članicama OECD-a: 1990. godine prosječna stopa štednje
u SAD-u je iznosila 16,5% BDP-a, što je za 4,5% ispod
prosjeka OECD-a. Ako vjerujemo da Sjedinjene Države
ne štede dovoljno za budućnost, to je ipak argument za
poduzimanje mjera za povećanje privatne stednje, ili
nadoknađivanje niske privatne štednje većom javnom
štednjom.
SUFICITI I STARENJE AMERIKE
Oko polovice federalnih izdataka u SAD-u odnsi se na
programe stečenih prava. To su programi po kojima se
naknade isplaćuju svima onima koji zadovoljavaju
određene kriterije propisane zakonom. Tri najveća
programa su Socijalno osiguranje (koji osigurava naknade
umirovljenicima), Medicare (osigurava zdravstvene
usluge za umirovljenike) i Medicaid (osigurava
zdravstvene usluge za siromašne).
*
Projekcije potrošnje na Socijalno osiguranje, Medicare i Medicaid, 1998.-2060.
(postotak BDP-a)
ZEMLJA
Socijalno
osiguranje
Medicare
1998.
2010.
2040.
2060.
4.0
5.0
7.0
7.0
2.0
3.0
6.0
7.0
Medicaid
1.0
2.0
3.0
3.0
Ukupno
7.0
10.0
16.0
17.0
HVALA NA PAŽNJI