Ovo je napisano 2070.

Važnost pisma je nenadmašiva. Mnogo ljudi moralo bi ga pročitati.

Jučer ujutro našao sam pred vratima čudnovatu kuvertu. Papir je bio grub i siv, kao smjesa papira i metala. Nije bilo marke, ali moja je adresa bila napisana jasno i čitko. Znatiželjno ga otvorih. Pismo je bilo napisano rukom, i rukopis mi se učini poznatim. Ali još čudniji bijaše datum i sadržaj. Pogledajte.

PISMO NAPISANO 2070.

www ww w www w Wwwwww w w ww w wwwwwwww wwwwwww w w w wwwww ww w w w www wWwwwww w w ww w wwwwwwww wwwwwww w w ww www ww w www wWwwwww w w ww w wwwwwwww wwwwwww w w w wwwww ww w w w www w Wwwwww w w ww w wwwwwwwwWwwwww w w ww w wwwwwwww wwwwwww w w w wwwww ww w w w www wWwwwww w w ww w wwwwwwww wwwwwww w w ww www ww w www wWwwwww w w ww w wwwwwwww wwwwwww w Objavljeno u reviji w w wwwww ww w w w www w Wwwwww w w ww w wwwwwwww "Crónica de los Tiempos" od travnja 2002.

Godina je 2070. Upravo sam napunio 50 godina, a izgledam kao da mi je 85.

Imam ozbiljnih problema, jer pijem malo vode.

Mislim da mi je ostalo još malo vremena da živim.

Danas sam jedna od najstarijih osoba svoje porodice..

Sjećam se kada mi je bilo pet godina.

Sve je bilo sasvim drugačije.

U parkovima je bilo mnogo stabala, kuće su imale lijepe vrtove i mogao sam si priuštiti kupelj i čitav stajati sat pod tušem.

Sada za pranje rabimo ručnike navlažene rudnim uljima.

Prije su sve žene imale lijepu kosu.

Sada moramo brijati glavu, da bismo lakše održavali čistoću bez vode.

Prije je moj otac prao automobil vodom koja je tekla iz cijevi.

Sada djeca ne vjeruju da se voda rabila na taj način!

Sjećam se mnogih opomena: “Štedi vodu”, a nitko ih nije poštovao jer ljudi nisu niti pomišljali da bi vode moglo nestati.

Sada su sve rijeke, zaljevi, jezera, slapovi in vodne rezerve kontaminirani do mjere da to više nitko ne može promijeniti, ili ih jednostavno više nema.

Sav kraj oko nas jedna je velika pustinja

Infekcije probavnih organa, kožne bolesti i infekcije urinarnog trakta sada su glavni uzroci smrti.

Industrija je paralizirana, nezaposlenost je dramatična. Tvornice za pročišćavanje vode su glavni izvor zapošljavanja, ali plaćaju pitkom vodom umjesto plaćama...

Napadi za šalicu vode na pustim mjestima su svakodnevni.

Hrana je 80% sintetička.

Nekada su govorili da odrasla osoba treba piti 8 čaša vode na dan.

Sada ispijamo pola čaše!

Odjeću poslije uporabe odbacujemo, što je grozno. Morali smo se vratiti starim izvorima, jer vodovodna mreža ne služi ničemu. Nema vode.

Izgled ljudi vrijedan je smilovanja. Izmučena i dehidrirana tijela, koža je puna oštećenja, jer više nema ozonskog štita.

Zbog isušenosti je koža 20-godišnje djevojke sličnija koži 40 godišnjakinje.

Znanstvenici proučavaju mogućnosti, ali tih nema.

Vodu nije moguće proizvesti. Nema nio previše kisika, jer više nema drveća. Pomanjkanje kisika je znatno smanjilo IQ novih generacija.

Zbog promjene sperme mnogo ljudi se promijenilo.

Rađa se mnogo djece s poremećajima u radu organa, s mutacijama i deformacijama …

Vladi moramo plaćati zrak, koji udišemo; 137 m 3 za odrasloga čovjeka dnevno Oni koji ne mogu plaćati sklanjaju se u “područja z ventilacijom”, gdje su golema mehanička pluća koja rade na Sunčevu energiju.

Zrak nije dobre kvalitete, ali barem dišu.

Prosječna starost je 35 godina.

U nekim državama, uz rijeke je ostalo nekoliko oaza s vegetacijom, ali njih sada čuva vojska.

Voda je postala blago, cjenjenije nego zlato ili dijamanti.

Tu više nema stabala, jer gotovo nikada ne pada kiša.

Ako kiša pada, uglavnom je kisela.

Zbog atomskih pokusa i zagađujuće industrije 20. stoljeća sezone su se dramatičmo promijenile.

Ljudi su upozoravali na činjenicu da treba zaštititi okoliš, ali za te opomene nitko nije mario.

Kada me kći zamoli da joj pripovijedam kako je bilo kada sam bio mlad, pričam joj o lijepim šumama.

Pričam joj o kiši, cvijeću, kako se bilo lijepo kupati u rijeci, loviti ribe i piti vodu do iznemoglosti.

I o tome kako je ljudima bilo lijepo.

Ona me upita: Oče, zašto je voda nestala? Odmah osjetim čvor u unutrašnjosti.

Ne mogu zaobići udar savjesti, jer je očigledno da su generacije koje su uništile Svijet one, koje se jednostavno nisu brinule o upozorenjima. A ta su bila toliko jasna da za zanemarivanje znakova nema opravdanja.

Sada naša djeca plaćaju visoku cijenu…

Uistinu mislim da na Zemlji neće biti moguće dugo živjeti jer je okoliš do te mjere uništen da povratka na normalno stanje više nema.

Kako bih se rado vratio u prošlost i objasnio ljudima kamo vodi njihovo ponašanje!

... dok je bilo dovoljno vremena da spasimo Zemlju!

Nije bitan samo Dan voda ili kakva druga posebna prigoda.

Svaka osoba koja pročita moći će razviti svijest da je potrebno nešto načiniti za Svijet i za budućnost naše djece.

BRIGA ZA PLANET ZEMLJU NIJE ŠALA, JER SE RADI O OZBILJNIM PROBLEMIMA.