Transcript AMIŠI Amisi
AMIŠI Jedni od najmiroljubivijih ljudi na Zemlji, Amiši, žive u Pokrajini Lancaster u Pennsylvaniji, nekoliko sati vožnje od New Yorka. U Sjevernoj Americi ima otprilike 150.000 Amiša i oni žive poput njihovih predaka iz 17. stoljeća. Amiši su europskog podrijetla. Njihovi pretci došli su većinom iz Njemačke i Švicarske, gdje su bili proganjani zbog svojih vjerskih uvjerenja. Prihvatili su velikodušni poziv Williama Penna, osnivača države Pennsylvania i patrijarha protestantske vjere. William Penn Biskup Jakov Amann iz Švicarske, po kome su Amiši dobili ime, odlučio se na reforme pravila protestantizma, koja su postala još stroža, što uključuje i isključenje bilo koje osobe iz zajednice koja se ne pridržava vjerske stege i propisane etike. Do danas se ništa nije promijenilo ili gotovo ništa. Svi članovi zajednice imaju svetopisamska imena, a muškarci nose duge brade. Obučeni su u crno grubo sukno i isto tako veliki crni šešir. Žene ne smiju biti obučene u odjeću s gumbima, jer se oni tretiraju kao nakit. Rabe vezice za zatvaranje svoje odjeće, a pregaču vežu vrpcama. Budući da žive s puno tjelesnog rada u poljima i zato što jedu samo zdravu hranu, alkohol i duhan su isključeni, Amiši uživaju u odličnom zdravlju. Najupečatljivije je njihovo držanje. Uspravni su, ponosni, vitki, pokretljivi, što je u suprotnosti s aljkavim i pretilim ljudima kojih ima dosta u američkoj naciji. Govore čudnim jezikom, mješavinom bernskog, alzaškog, nizozemskog i njemačkog, koji se zove Pennsylvania-nizozemski. Američke vlasti nisu do sada zabranile poučavanje Amiša u svojim školama na njihovom jeziku, što se pokazalo dobrim. Kuće Amiša su vrlo male, bez suvremenih sadržaja, nemaju ni vodu ni struju, jer njihova religija to zabranjuje. Obitelj ili skupina se navečer okuplja u miru i blagosti oko uljne lampe, što daje poseban ugođaj. Unutrašnjost kuća je slikovita, često su dijelovi prekriveni ovčjom kožom ili tkaninama. Zidovi su oličeni svijetlim bojama. Sve je drveno, jednostavno, rustikalno i funkcionalno. Plastika nije dopuštena. Dopušteni su samo prirodni i neprerađeni materijali. Madraci kreveta ispunjeni su slamom koja se mijenja dva puta godišnje. Amiši su podijeljeni u male zajednice. Jedna zajednica obuhvaća oko 35 do 40 obitelji, 250 do 300 ljudi, kojom upravlja patrijarh. Na svakom imanju žive zajedno četiri do pet naraštaja: od unuka do pradjedova. Svaki par ima prosječno 10 djece. Sustav je praktički samodostatan. Npr., Amiši odbijaju socijalnu skrb, jer drže da nije preporučljivo živjeti uz pomoć države. Međutim, djelomično su oslobođeni od poreza. Prva je briga pojedinca ili skupine razmotriti je li određena stvar neophodna za pravilno vođenje života. Ako je odgovor »ne«, što je često slučaj za sve što može ponuditi naše potrošačko društvo, oni to odbacuju, bilo predmet ili uslugu. Bave se poljodjelstvom i zanatstvom. Njihovi su alati starinskog izgleda, ali njime rukuju čvrsto, vješto i strpljivo, što daje odlične plodove. Električnu energiju Amiši odbijaju, ne žele kablove do svojih kuća niti svijet umjetnih slika, zvukova i lake zabave. Konj je njihov časni i nezamjenjivi pratitelj. Iako se ne mogu kretati tako brzo kao suvremeni ljudi, oni ne zagađuju okoliš. Kreću se sporednim putevima svoje pokrajine. Sve je uredno. Zemljište se održava s ljubavlju i poštovanjem. Ljudi su predani svojim poslovima, raspoređuju snage za sve obveze. Ne dopuštaju da ih nešto ometa sa strane. Zadivljujuće su uporni. Amiši ne čine sektu već zajednicu. Među njima nema indoktrinacije. Vrlo oprezno biraju riječi, jer, kao mirotvorci, drže da već glagolom mogu nekoga napasti. Moć primjera je uporište obrazovanja što ga Amiši koriste prema svojoj djeci, koja su uvijek čista, pristojna, uljudna. ZBOGOM … KRAJ www.miljenko.info Život je lijep ̶ André Rieu