Transcript UVOD U EKONOMIKU
UVOD U EKONOMIJU
Prof.dr. Ibrahim Jusufranić
UVOD
Ekonomija je nauka o efikasnoj alokaciji ograničenih resursa između različitih mogućnosti njihove upotrebe. Prisutna su dva principa ovog problema.
Mikroekonomija istražuje akcije koje preduzimaju pojedinci i preduzeća i razmatra uslove koji vode efikasnoj upotrebi resursa. Makroekonomija ispituje ukupne performanse privrede jedne zemlje nastojeći da odredi faktore koji vode punoj iskorišćenosti društvenih resursa.
Ekonomija kao nauka sadrži više od teorija koje se odnose na ekonomske probleme. Jedan važan dio ekonomske analize testira teorije na osnovu podataka iz realnog svijeta i primjenjuje realne modele na situacije.
Fundametalni koncepti : oskudnost, izbor i proizvodne mogućnosti
Svi ekonomski problemi nastaju iz problema oskudnosti. Proizvodni resursi i dobra koja pojedinci žele da kupuju su ograničeni u svojoj raspoloživosti, dok je želja i raspoloživost pojedinaca da troše dobra gotovo neograničena.
Kao kriterijum alokacije ograničenih resursa su upotrebljiva cijena. Ogroman broj cijena na slobodnom tržištu održava međuzavisnost između količine raspoloživih dobara i želje da se ona posjeduju. Ekonomski sistem cijena omogućuje pojedincima koja dobra mogu sebi da priušte i u kojim količinama.
Cijena služi kao mjera relativne oskudnosti roba i usluga. Visoka cijena robe i usluge može ukazivati na visoke troškove proizvodnje. Visoka cijena može da odražava i apsolutnu rijetkost, ukazujući na to da je raspoloživa ograničena količina nekog dobra za zadovoljenje tražnje potrošača.
Sa društvenog aspekta, moguće je odricanje koje nastaje pri izboru između alternativnih kombinacija dobara predstaviti krivom proizvodnih mogućnosti.
Pored modela proizvodnih mogućnosti, problemi odskudnosti i izbora su također, predstavljeni u ekonomskom modelu ponude i tražnje. Mogućnost proizvođača da ponudi robe i usluge pojedincima po različitim cijenama je široko obuhvaćen konceptom ponude. Želje i mogućnosti pojedinaca da kupuju robe i usluge po različitim cijenama je široko obuhvaćen konceptom tražnje.
Mikroekonomija i makroekonomija
Savremeni pristup istraživanju ekonomskih problema je podijeljen na mikroekonomiju i makroekonomiju.
Mikroekonomija se bavi pojedinačnim dobrima i odlukama koje prave pojedinačna preduzeća i potrošači. Makroekonomija se bavi funkcionisanjem ukupne privrede jedne zemlje Mikroekonomija proučava i kako pojedinci odlučuju koliko će rada i drugih resursa sa kojima raspolažu,kao što su kapital i zemlja prodati preduzećima kako bi došli do dohotka.
Pri datim cijenama dobara, pojedinci moraju da odlučekako da raasporede svoj dohodak na kupovinu roba i usluga tako da postignu najviši stepen zadovoljenja potreba.
Makroekonomija proučava globalne ekonomske agragate kao što su ekonomski rast, nezaposlenost , inflacija, platni bilans, privredna ravnoteža itd. Svaki od njih je indikator ukupnog stanja privrede i stepena iskorištenosti resursa.
Kreirajući i sprovodeći monetarnu i fiskalnu politiku, država pokušava da postigne ove ciljeve.
Veća razlika između mikro i makro ekonomske analize se vidi u grupama koje su u fokusu studija svake od njih. U mikroekonomiji, glavni privredni subjekti čije se akcije analiziraju su pojedinci i prduzeća. U makroekonomiji, osnovu analize čine akcije većih grupacija ili agregata subjekta kao što su svi potrošači, država, svi investitori.
Za razumijevanje akcija osnovnih ekonomskih subjekata, često se koriste agregati kao osnova u mikroekonomskoj analizi, kao što su domaćinstva (grupa pojedinaca) i grana (grupa preduzeća.
Ekonomski modeli
U sagledavanju problema realnog svijeta ekonomisti kombinuju definicije, predpostavke , grafike i jednačine da bi formirali ekonomske modele. Modeli su uprošćena slika kompleksnih fenomena iz realnog svijeta. Dobar ekonomski model će identifikovati ključne varijable fenomena koji se razmatra, adekvatno će predstaviti odnose između varijabli a potom će obezbijediti uvid u osnovnu prirodu i način djelovanja posmatranog problema.
Definicije
Za uspješnu ekonomsku komunikaciju i za precizno identifikovanje ekonomskih problema pod određenim okolnostima, od suštinskog je značaja razumijevanje pojmova iz osnovnog ekonomskog riječnika. Ovo je u izvjesnoj mjeri problematično jer ekonomski riječnik obuhvata riječi koje se svakodnevno upotrebljavaju, a koje često imaju vrlo različito značenje u odnosu na ono koje koriste ekonomisti.
EKONOMSKI SISTEM
Pod ekonomskim sistemom podrazumijevamo društveno određeni mehanizam za rješavanje temeljnih ekonomskih pitanja (šta,kako i za koga proizvoditi). Ekonomski sistem je najvažniji podsistem ukupnog društvenog sistema, jer zahvaljujući svojoj otvorenosti i velikom broju veza za ostale podsisteme, snažniji nego što ovi djeluju na njega.
Glavne komponente ekonomskog sistema su: 1. Resursi : inputi faktori proizvodnje, tehničko tehnološko znanje, poduzetništvo i organizacione sposobnosti ;
2. Ekonomski subjekti : domaćinstva, preduzeća, država. Svaki od učesnika je uključen u neki proces donošenja odluka gdje se stvaraju različiti tipovi hijerarhijskih odnosa i različiti položaji pojedinih učesnika u njima ; 3. Procesi – ekonomske aktivnosti, koje objašnjavaju kako funkcioniše ekonomski sistem, tj.upotreba inputa(resursa) i njihova transformacija u outpute (rezultate); 4. Ekonomske institucije kao ustaljen odnos između ekonomskih subjekata, a plod su navika, običaja i propisa, koji determinišu pravila ljudske akcije i organizacije trajnijeg ekonomskog ponašanja.
1.
2.
Vrijednosti sistema za oblikovanje ekonomskih sistema su : Sistem donošenja odluka, informacioni sistem, sistem motivacija i koordinacioni mehanizam.
U sistemu donošenja ekonomskih odluka teorijski razlikujemo : centralizovane i decentralizovane privredne sisteme. U modernim ekonomskim sistemima preovladavaju mješoviti ekonomski sistemi sa tendencijom ka većoj decentralizaciji.
Sistem informacija uključuje mehanizme i kanale za prikupljanje, prenos, obradu, čuvanje i analizu ekonomskih situacija.
3. Sistem motivacija se bavi načinima kako jedan učesnik motiviše drugog da se ponaša prema njegovim očekivanjima.
4. Koordinacija odluka učesnika u ekonomskim sistemima je moguća : Snagom pravila i običaja tradicionalnih društava - Planom tj.sistemom komandne ekonomije, gdje se odluke donose centralizovano izdaje ih centralni organ kao direktive učesnicima u sistemu Tržištem tj. slobodnim sučeljavanjem ponude i tražnje vođenih “nevidljivom rukom”
Za razliku od najranijih društava, u kojima običaj upravlja svakim oblikom ponašanja pa shodno tome i privrednim životom, savremeni ekonomski sistemi se dijele na : 1. Ekonomski sistem komandne ekonomije ili centralno-planski sistem i 2.
Tržišno ekonomski sistem, koji je danas preovladavajući u svijetu.
Naziv komandna ekonomija dat je po tome što država komanduje upotrebom faktora proizvodnje u zemlji.
Komandne ekonomije
se zasnivaju na državnom vlasništvu nad kapitalnim dobrima, a država uglavnom arbitarno određuje cijene.
Za razliku komandne ekonomije
tržišni ekonomski sistem
se karakteriše vrlo ograničenom ulogom države. Bitne odlike ovog sistema u kome je omogućeno slobodno ugovaranje i sučeljavanje kupaca i prodavca su : Privatno vlasništvo nad kapitalnim dobrima - Sloboda izbora kao pravo ljudi da osnivaju svoja preduzeća Motiv učešća preduzeća u ekonomskoj djelatnosti je isključivo profit Cijene se formiraju pod utjecajem sučeljavanja ponude i tražnje, dakle konkurencijom na tržištu.
Tržišne privrede se klasificiraju u tri modela : • Anglosaksonski model • Socijalno tržišna privreda • Istočnoazijski model
Anglosaksonski model
apsolutizira ulogu tržišta i ekonomskih sloboda kao preduslova ekonomskoj efikasnosti. Model je zasnovan na visokoj produktivnosti rada i općem mentalitetu za postizanje ličnog uspijeha. Ovaj model proizilazi iz doktrine liberalne ekonomije.
Model socijalno tržišne privrede
se diferenciraju : unosi korekture u tržišni način privređivanja s jedne strane što se ne vjeruje u svemoć tržišta, a s druge strane što se ima na umu rješavanje socijalnih problema. U okviru ovog modela često Švedski model, karakterističan po snažnoj socijalnoj komponenti, smanjenju socijalnih razlika.
Njemački model socijalno tržišne privrede u kome država aktivno utiče na cijene carine i tehničke norme.
Istočnoazijski model
se primjenjuje u Japanu i jednom broju zemalja jugoistočne azije, a karakteriše ga prožimanje tržišta nacionalnom kulturom i tradicijom.
Tradicionalni mentalitet u kome se daje prioritet interesa nacije u odnosu na pojedinca rezultira visokim nivoom dobrovoljne štednje i investicija što za ekonomsku posljedicu ima sporiji rast životnog standarda stanovništva u odnosu na rast produktivnosti rada.
TEMELJNI EKONOMSKI POJMOVI I PROBLEMI Potrebe Računovodstveni trošak Rijetkost Ekonomski trošak Ekonomska dobra Zakon opadajućih prinosa Proizvodna funkcija Maltusova teorija Granice proizvodnih Stanovništva mogućnosti Ekonomija obima Input faktori proizvodnje Ekonomske institucije Marginalna analiza Transakcioni troškovi Oportunitetni trošak Socijalni kapital
RIJETKOST I IZBOR
Svi ekonomski problemi i dileme proizilaze iz činjenice da se ljudske potrebe stalno šire a da su dobra ograničena i li rijetka.
Potrebe
su osjećaj pomanjkanja neke stvari, dobra,usluge, koje osoba želi da ublaži ili otkloni. Ekonomski posmatrano, potrebe se manifestuju u formi zahtjeva pojedinaca za proizvodima i uslugama na tržištu, čijom se kupovinom smanjuje ili otklanja napetost. Potrebe su, zapravo, neograničene a njihovo zadovoljavanje kontinuirano, pa ekonomija mora da premosti jaz ograničenih i neograničenih potreba.
Dobra
su stvar ili usluge kojima se zadovoljavaju neke ljudske potrebe. Dobra se dijele na slobodna i ekonomska.
Slobodna dobra
su ona dobra koja svojom količinom premašuju ljudske potrebe(zrak koji udišemo, sunčevo svjetlo, voda). Ovakvih dobara je sve manje jer ih čovjek osvajanjem prirode sve više pretvara u ekonomska dobra.
Ekonomska dobra
su rijetka jer ih ima manje nego što su ljudske potrebe, pa stoga i predstavljaju predmet izučavanja ekonomske nauke.
Definicija ekonomije upućuje na najefikasniju upotrebu resursa, odnosno ostvarenje najboljeg izbora u njihovoj upotrebi, što znači da ekonomija rješava dva ključna problema : • Oskudnost resursa i • Izbor (ekonomske odluke).
Problem
rijetkosti
se ispoljava u kontuiranom jazu između obima zadovoljenih i nezadovoljenih želja, koji se ekonomskim napretkom smanjuje, ali se nikada ne rješava.
Rijetkost dobara i usluga, kojima se zadovoljavaju brojne želje, potrebe i težnje izviru iz oskudnosti resursa.
Tretman
oskudnih resursa
i problema izbora između alternativne upotrebe tih resursa, pokazuje ekonomiju kao nauku o racionalnom izboru, koja otkriva i unapređuje pravila kojima se ljudi rukovode u svom racionalnom ekonomskom ponašanju.
Donošenje odluka se odvija u određenom društvenom okruženju, što ekonomiju karakteriše društvenom naukom koja proučava kako uticaj pravila na odlučivanje u uslovima ograničenosti tako i povratni utjecaj odluka o izboru na društvena pravila.
EKONOMSKI INPUTI (FAKTORI PROIZVODNJE)
Ekonomski inputi, još se nazivaju faktori proizvodnje, su resursi potrebni za proizvodnju dobara. Dijele se na primarne ili izvorne i proizvodne ili izvedene. Primarni inputi se kao rijetki privredni resursi unajmljuju ili kupuju za odgovarajuće naknade ili dohotke svojim vlasnicima.
Karl Marks je faktore proizvodnje dijelio na : rad, sredstva za rad i predmete rada, pri čemu je rad izvajao kao jedinog stvaraoca nove vrijednosti.
Rad
je najširi pojam kojima ekonomisti označavaju različite fizičke i mentalne sposobnosti ljudi, koji se upotrebljavaju u proizvodnji dobara i usluga. Stečene radne sposobnosti stvorene u procesu obrazovanja i odgoja se ponekad tretiraju kao ljudski kapital.
Visina najamnina određena je : odnosom tržišne ponude i tražnje za radom i institucionalnim faktorom.
U ljudske resurse često se ubraja i tehnologija, koja obuhvata ljudsko znanje primijenjeno u proizvodnji, uključujući i metode transformacija inputa u gotove proizvode i usluge.
Kapital
je faktor proizvodnje koji poprima različita značenja i oblike. Otuda se kao najjednostavnije određenje kapitala može uzeti ono koje kaže da je kapital vrijednost koja se oplođuje bez obzira na svoj konkretan oblik oplodnje. Ovo postaje jasno ako se zna da ista stvar može u jednim okolnostima biti kapital, a drugima ne. Kao osnovni pojavni oblici kapitala pojavljuju se
realni i finansijski
kapital. Realni kapital čine trajna kapitalna dobra. Označavaju se još i investicionim resursima. Finansijski kapital predstavlja različite finansijske instrumente. Izražen u novcu finasijski kapital je suma novca neophodna za kupovinu određenih kapitalnih dobara.
Prirodni resursi
se obično svode na zemlju kao prvi i najvažniji prirodni resurs.
Opšta karakteristika prirodnih resursa je da imaju fiksnu ponudu ali je moguće razlikovati obnovljive i neobnovljive resurse iz čega je nastala posebna disciplina ekonomska ekologija. Koja povezuje ekonomsku racionalnost sa zaštitom okoline.
Preduzetništvo
se danas smatra četvrtim faktorom proizvodnje, čija se uloga sastoji u kombiniranju faktora proizvodnje-rada, kapitala i prirodnih resursa u svrhu njihove efikasnije upotrebe u proizvodnji dobara i usluga za druge.
PROIZVODNE MOGUĆNOSTI DRUŠTVA EKONOMDKE AKTIVNOSTI
Ekonomska aktivnost predstavlja svjesno i svrshishodno djelovanje ekonomskih subjekata u sferi upotrebe oskudnih dobara. Ekonomske potrebe su najznačajniji faktor koji utiče na povećanje proizvodnje odnosno ljudske potrebe su osnovni smisao i razlog organizovanja ekonomskih aktivnosti bilo da su one individualne ili grupne, privatne ili državne, legalne ili ilegalne i sl.
Proizvodnja
predstavlja organizovano djelovanje čovjeka na prilagođavanje dijelova prirode svojim potrebama, odnosno predstavlja proces stvaranja ekonomskih dobara. Raspodjela određuje veličinu udjela pojedinaca u tim potrebama.
Razmjena
omogućuje pojedincu da dođe do onih proizvoda za kojim ima potrebu mijenjajući dio koji mu je pripao raspodjelom. Ovakva privreda je robna privreda, za razliku od naturalne privrede, koja je odlikovala društva na vrlo niskim razinama razvoja.
U
potrošnji
proizvodi postaju predmet pojedinačnog i zajedničkog korištenja radi zadovoljavanja najrazličitijih ljudskih potreba.
PROIZVODNA FUNKCIJA
S ozirom na oskudnost svih faktora proizvodnje, čovjek se u proizvodnji rukovodi općim načelom ekonomičnosti ili ekonomske racionalizacije, koje se svodi na ostvarenje što većih rezultata proizvodnje uz što manji utrošak faktora proizvodnje. Dakle, u proizvodnji je zastupljen funkcionalni odnos između korištenja faktora proizvodnje
inputa
i ostvarenih rezultata
outputa.
Sa makroekonomskog gledišta, proizvodna funkcija označava proizvodnju određene nacionalne privrede koja se ostvaruju na osnovu raspoložive kombinacije agregiranih faktora proizvodnje.
TEMELJNA EKONOMSKA PITANJA
1.
2.
3.
Svako društvo, bez obzira na tip ekonomskog sistema i nivo ostvarenog razvoja mora se suočiti sa tri temeljna i međuzavisna ekonomska problema i riješiti ih : Šta će proizvoditi ?
Kako će se proizvoditi ?
Za koga će se proizvoditi ?
Ovim pitanjima ponekad se dodaje i pitanje : Ko donosi odluke i na koji način ?
Načini odgovora na ova tri pitanja usmjeravaju nas i ka pitanju mehanizma regulacije kao načina odgovaranja na gore pomenute dileme : kako se odluke donose, da li će se ti problemi rješavati planski ili tržišno.
Na temelju problema rijetkosti i time prinuđenog izbora, izraženog kroz predhodna pitanja, šta, kako i za koga proizvoditi proizašao je koncept oportunitetnog troška, koji se može predstaviti proizvodnom dilemom koja iskazuje proizvodne mogućnosti društva.
MARGINALNA ANALIZA
Odluke o obavljanju ekonomskih aktivnosti, čak i kada se donese, predpostavljaju dalje razmatranje njenog inteziteta.
Marginalnu analizu je u ekonomsku teoriju uvela marginalistička škola i po njoj je ta škola i dobila svoj naziv.
Iz marginalne analize je proizašao marginalni (granični metod), koji predstavlja skup tehnika analize primijenjenih u sferi ekonomskih pojava i odnosa.
Marginalna analiza ima široku primjenu pri rješavanju svakog ekonomskog problema izbora počev od istraživanja ravnoteže preduzeća pa sve do optimuma na nivou privrede jedne zemlje u cjelini.
GRANICA I KRIVA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI
Ukupan nivo proizvodnog potencijala jedne nacionalne privrede ilustruje se pomoću krive proizvodnih mogućnosti- KPM. Ova kriva prati različite količine proizvoda koji se mogu efikasno proizvoditi uz postojeću tehnologiju i resurse. Svaka proizvodnja koja se nalazi na krivi proizvodnih mogućnosti jeste efikasna proizvodnja. Uz uslov pune zaposlenosti svih proizvodnih faktora (rada, zemlje i kapitala) moguće je povećavati proizvodnju jednog dobra ili usluge samo smanjenjem proizvodnje drugog dobra ili usluge kako bi se oslobodili potrebni resursi.
•
DESET KLJUČNIH PRINCIPA FUNKCIONIRANJA EKONOMIJE :
Motivacija
. Za angažiranje u ekonomskoj djelatnosti najvažnije je da postoji podsticaj koji djeluje da se poduzme ili ne poduzme određena aktivnost-od štednje i investicija do potrošnje.
•
Ništa nije besplatno
. U uslovima rijetkosti resursa, korištenje tj.upotreba resursa uvijek košta (“nema besplatnog ručka”).
3.
Slobodna razmjena stimuliše ekonomski proces
. Tržišni učesnici se dogovaraju da izvrše razmjenu, jer uzajamno antipiciraju da će tako poboljšati svoj položaj. Tri su osnovna razloga zbog kojih je trgovina produktivna, odnosno zašto povećava bogatstvo ljudi :(1) trgovina kanališne robe ka onima koji ih najviše ciene; (2) razmjena omogućuje partnerima da profitiraju od specijalizacije u proizvodnji onih proizvoda u čijoj su proizvodnji najbolji, i (3) slobodna razmjena omogućava da ostvarimo dobit od zajedničkog napora,od podjele rada i prihvatanja metoda masovne proizvodnje.
4.
Transakcioni troškovi otežavaju trgovinu.
Njihovim snižavanjem unapređuje se ekonomski proces. Visoki troškovi poslovnih transakcija smanjuju potencijalnu dobit od razmjene. Obrnuto, smanjenje troškova transakcija povećava dobit od razmjene i na taj način se stimuliše ekonomski progres.
5.
Povećanje realnog dohotka zavisi od povećanja proizvodnje dobara i usluga.
Viši dohodak i životni standard su zavisni od veće produktivnosti i proizvodnje. Postoji direktan odnos između nacionalnog dohodka po stanovniku i proizvodnje po stanovniku. Proizvodnja je stvar dohotka.
6.
Četiri izvora rasta dohotka
su : (a) poboljšanje stručnosti radne snage, (b) akumulacija kapitala, (c) tehnološki progres,(d) bolja ekonomska situacija.
7.
Dohodak je naknada za pružanje ekonomskih usluga
i stiče se ukoliko je naša ekonomska aktivnost korisna. To bi nam moglo poslužiti kao motivacija da se obrazujemo, obučimo i razvijemo svoje talente u onim oblastima koje drugi visoko cijene. Milioni potrošača, koji nikad nisu upoznali ni čuli za Voltona ili Gejtsa, ipak, imaju koristi od njihovog poduzetničkog talenta jeftinih proizvoda. Volton i gejts su zaradili mnogo novca zato što su pomogli velikom broju ljudi.
8.
Profit usmjerava poslovnu aktivnost u pravcu povećanja nacionalnog bogatstva
resurse. Ova funkcija je od životne važnosti. Države i društva, koja nisu u stanju da ovu očekuju stagnaciju.
, a odvraćaju ga od projekta koji raspaju ograničene funkciju valjano obave,mogu sa sigurnošću da 9.
Načelo “nevidljive ruke” – tržišna cijena usklađuje pojedinačni i opšti interes
dobrobit.
. Ovaj je proces od vitalnog značaja za našu ekonomsku 10.
Najčešći razlog pogrešnih ekonomskih odluka je ignoriranje sekundarnih efekata i dugoročnih posljedica.
Političari, ili druge interesne skupine stalno naglašavaju, često i namjerno, kratkoročne koristi koje slijede iz određene ekonomske politike,dok potpuno ignorišu dugoročne posljedice.
TRŽIŠTE Osnovni pojmovi Tržišni mehanizam Ukrštena elastičnost “Necidljiva ruka” Očekivanja potrošača Funkcije tržišta Supstitutivne robe Zakon ponude Komplementarne robe Zakon tražnje Tržišne cijene Tržišna ponuda Tržišna ravnoteža Zakon ponude Čišćenje tržišta Elastičnost tražnje Profit Gifenov paradoks Izbor Elastičnost ponude Privatno vlasništvo Dohodovna elastičnost Tragedija zajed. dobra
POJAM TRŽIŠTA
1.
Tržište je osnovna i najznačajnija institucija ekonomskog sistema i jedna od najznačajnijih općih ekonomskih kategorija. Postoji nekoliko osnovnih značenja i teorijskih određenja tržišta : Tržište je najprije definirano kao mjesto razmjene različitih dobara. Radilo se o prostoru na kome se u određenom vremenu prodaju i kupuju najraznovrsniji proizvodi. Danas tržišna razmjena nije vezana za određeni prostor, već se ostvaruje na različite načine uz pomoć savremenih komunikacijskih sredstava tako da mjesto više nije bitna odrednica tržišta.
2. Tržište podrazumijeva sam oblik razmjene i usluga posrestvom novca, gdje važi istovjetnost cijena proizvoda iste vrste. Novčani oblik razmjene je nastao spontano sa razvitkom društvene podjele rada, specijalizacije i novca, a današnje tržište djeluje kao uređeni i ustaljeni proces razmjenskih odnosa.
Položaj prodavca i kupca na tržištu određuje tržišnu strukturu, koja utiče na način oblikovanja cijena i na vođenje poslovne politike ekonomskih subjekata i ponašanje potrošača.
Postoje različiti kriteriji za podjelu tržišta: • Globalna podjela tržišta obuhvata : tržište roba i usluga, tržište faktora proizvodnje, tržište novca i hartija od vrijednosti.
• Prema teritorijalnom obuhvatu, tržište može biti : lokalno, regionalno, nacionalno i svjetsko tržište.
• Prema obimu prometa, dijelimo trgovinu na veliko i trgovinu na malo.
• Sa gledišta vrste robe, kaja se na njemu razmjenjuje, razlikujemo npr.,tržište čelika, tržište nafta, tržište pšenice, tržište uglja itd.
• Sa gledišta intervencije države razlikujemo: 1.tržište bez intervencije države-slobodno tržište 2.vezani ili regulirano tržište.
MEHANIZAM TRŽIŠTA
Tržište rješava tri ekonomska problema
. U tržišnoj privredi odgovore na tri temeljna ekonomska pitanja – šta, kako i za koga proizvoditi – u interakciji miliona preduzeća ipotrošača koji stupaju u dobrovoljnu razmjenu, rješavaju se nevidljivim putem preko sistema cijena i tržišta.
a)
Šta će se proizvoditi
određuje se novčanim glasovima potrošača i to prema njihovim dnevnim odlukama šta će kupiti. Poznata je
Teorija o potrošačkom suverenitetu
po kojoj potrošaču pripada primarna uloga u usmjeravanju proizvodnje.
b)
Kako će se proizvoditi određuje
se konkurencijom među različitim proizvođačima. U međusobnoj konkurenciji i borni za profit, koja na tržištu ostavlja samo najuspješnije tržišne učesnike. Uspješniji su, dakle, oni ekonomski subjekti koji primjenjuju savršenije tehnološke metode i postupke.
c)
Za koga se proizvode
dobra odlučuje se pomoću ponude i tražnje za tržištima faktora proizvodnje. Ovo tržište određuje cijene faktora, tj.nadnice, rente, kamate, profite. Njihovim zbrajanjem dobijamo
nacionalni dohodak.
Ekonomski red, a ne nered
. Tržišni sistem sadrži unutrašnju logiku. Tržišni sistem je razvijeni mehanizam za nesvjesnu koordinaciju ljudi, aktivnosti i preduzeća preko sistema cijena i tržišta. Da bi stanovnici u gradovima upšte opstali mora im biti organiziran tok dobara i usluga unutar i van grada. Zapanjujuća je činjenica da se ekonomske aktivnosti koordiniraju bez ičije prisile ili naredbe iz nekog centra, bez intervencije vladehiljade roba proizvede milioni ljudi, dobrovoljno, bez naredbe iz centra ili kakvog glavnog plana.
Tržišni mehanizam
. Prvobitno je tržište bilo mjesto gdje su se kupovala i prodavala dobra, odnosno prostor na kome važi istovjesnost cijena proizvoda iste vrste.
Općenito, tržišta su mehanizmi putem kojih se susreću kupci i prodavci da bi razmijenili stvari. Tržište je mehanizam putem kojeg kupci i prodavci međudjeluju da bi nekoj robi odredili cijenu i količinu.
U tržišnom sistemu sve ima svoju cijenu, koja je, zapravo, vrijednost tog dobra u novčanom obliku. Cijene su ravnotežni kotačić u tržišnom mehanizmu.
Nevidljiva ruka i savršena konkurencija.
Tržišne privrede se temelje na privatnom vlasništvu, što omogućava efikasnu alokaciju resursa.
A. Smit tvrdi da tržišne cijene harmonično usklađuju akcije pojedinaca motivisanih interesima sa općim interesom društva. Drugim riječima , u društvu postoji svojevstan automatski mehanizam ili “nevidljiva ruka”, koji obezbjeđuje da poduzetnici radeći u svom sopstvenom interesu, rade nesvjesno i ono što je u interesu društva kao cjeline :
“Svaki pojedinac se trudi da sazna kako najpovoljnije da angažuje kapital kojim upravlja. Njega zanima sopstveni interes, a ne interes društva. Ali rukovođen svojim sopstvenim interesom, on prirodno, ili bolje rečeno nužno, bira upotrebu koja je najpovoljnija za društvo...njegova namjera je sopstvena korist, ali je on u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, vođen “nevidljivom rukom” da promovira cilj koji nije dio njegove prvobitne namjere. Ostvarujući sopstveni interes često unapređuje bolje nego kada zaista namjerava da ga unaprijedi.”
FUNKCIJE TRŽIŠTA
Primarna funkcija tržišta je da povezuje proizvodnju i potrošnju kroz sučeljavanje tržišne ponude i tržišne tražnje. Mogu se konstatovati : bitna uloga u informisanosti tržišta subjekta preko sistema cijena, njegovi dinamički ekonomski efekti, inovativna uloga itd.
1.
Informativna funkcija
tržišta se ogleda u pružanju sudionicima na tržištu općih informacija o stanjima ponude i tražnje za određenom robom/uslugom. Opću tržišnu informaciju predstavlja
tržišna cijena.
2.
Alokativna funkcija
pokazuje uticaj tržišta na racionalnu ekonomsku raspodjelu faktora proizvodnje. Zapravo, tržište omogućava alokaciju faktora proizvodnje na jeftin i jednostavan način.
3.
Selektivna funkcija
tržišta je selekcija samih privrednih subjekata, krozodabir njihovih proizvoda i usluga na tržištu, a na osnovu tržišne konkurencije u kojoj opstaju samo efikasni poduzetnici. Oni koji ne mogu da svoje individualne troškove proizvodnje i tržišne cijene prilagoder tržišnim zahtjevima i konkurenciji, ispadaju iz igre, pa se tržišna utakmica nastavlja i vodi uglavnom između srednje efikasnih i najefikasnijih.
4.
Distributivna funkcija
tržišta se, po pravilu, odnosi na primarnu raspodjelu nacionalnog dohotka, koja kroz proces tržišnog formiranja cijena faktora proizvodnje određuje dohotke njihovim vlasnicima. Zbir dohodaka vlasnika faktora proizvodnje daje sumu nacionalnog dohotka jedne zemlje.
Optimalna uloga tržišta se postiže samo ako je uspostavljeno jedinstvo svih nabrojanih funkcija tržišta.
CIJENA KAO ELEMENT TRŽIŠNE PRIVREDE
POJAM CIJENA
Cijena se definiše kao novčani izraz vrijednosti robe ili kao “stopa” razmjene jednog dobra za novac”, što onda znači da je cijena, jednostavno, količina novca koja se traži – nudi za prodaju – kupovinu neke robe.
Tržište preko cijena, kao jedinstvenih i temeljnih informacija, uspostavlja ravnotežu, ponude i tražnje. Postignuta ravnoteža cijena znak je uspostavljene koordinacije ponude i tražnje, jer pri toj cijeni prodavci mogu svu ponuđenu robu prodati, a potrošači je mogu nabaviti.
TEORIJE VRIJEDNOSTI KAO OSNOVA ZA TUMAČENJE CIJENA
Na pitanje šta je cijena-ne može se dati potpuni odgovor bez teorije vrijednosti robe. S razvijanjem ekonomske misli kroz historiju pojavljivala su se različita tumačenja pojma i značaja teorije vrijednosti, koje se mogu svrstati u dvije oprečne grupe, od kojih je za jedne vrijednost objektivno svojstvo robe (objektivne teorije vrijednosti), a za druge, subjektivni odnos prema robi (subjektivna teorija vrijednosti).
OBJEKTIVNE TEORIJE VRIJEDNOSTI Objektivne teorije vrijednosti polaze od proizvodnje i od njenih uslova, a u njih se najčešće, svrstavaju : (a) teorija radne vrijednosti i (b) teorija troškova proizvodnje (a) Po
teoriji radne vrijednosti
– vrijednost roba se objašnjava količinom rada utrošenog u proizvodnju robe. Zajedničko za sve robe je da su one proizvod ljudskog rada , odpredmetčenog i materijalizovanog u robama
(b) Teorija troškova proizvodnje
obračunava vrijednost roba kao zbir troškova koji su uslovljeni angažovanjem ekonomskih inputa faktora proizvodnje :
najamnina i rente
Roba i njena osnovna obilježja
Šta je roba?
Roba je proizvod ljudskog rada, koji je proizveden radi razmjene.
Takav proizvod mora imati korisno svojstvo kome se može podmiriti neka ljudska potreba.
To predstavlja osnovno obilježje svake robe.
Prema teoriji radne vrijednosti, svaki koristan predmet ne mora biti roba.
Primjer: voda na izvoru, korisna je, može da zadovolji određene potrebe ali prema teoriji radne vrijednosti, da bi bio koristan proizvod, mora da bude proizvod ljudskog rada.
Roba je korisno materijalno dobro, proizvedeno s ciljem da se razmjeni za njega dobra određena količina novca ili odgovarajuća protivvrijednost.
Osnovna svojstva robe
a) Upotrebna vrijednost robe, b) Prometna vrijednost robe.
Skup korisnih svojstava robe činu uoptrebnu vrijednost robe.
Roba može biti namijenjena razmjeni ili za sopstvene potrebe.
Korisničkim svojstvima robe bavi se nauka o poznavanju robe.
Upotrebna vrijednost robe za svog proizvođača mora da ima društvenu upotrebnu vrijednost.
Proizvođač tek na tržištu saznaje koliko njegovi proizvodi odgovaraju onima kojiima su namijenjeni.
Time se dolazi do pojma prometne vrijednosti robe.
Prometna vrijednost robe označava njenu sposobnost da bude razmijenjena za drugu robu.
Prvo imamo razmjenu robe za robu koja se zove
trampa
(R-R).
Jedan par obuće je 30 metara tkanine, prometna vrijednost je njena razmjenska vrijednost i izražava se kao relativna vrijednost robe.
Prometna vrijednost robe može biti različita.
c) Vrijednost robe Vrijednost robe je rezultat različitih konkretnih radova, kao i rezultat troškova radne snage.
Dvojak karakter rada je sadržan u robi.
To je isti rad koji proizvodi neko dobro.
Materijalno dobro mora imati neka korisna obilježja, koristan rad, ali ta konkretna djelatnost istovremeno predstavlja i trošenje radne snage uopšte (apstraktran rad).
d)Individualni (privatni) i društveni karakter rada u robi Individualni rad je istovrmeno i društveni rad, zbog društvene podjele rada jer njihov proizvod bi morao imati i društvenu upotrebnu vrijednost.
Tako individualni rad poprima i društveni karakter.
Individualni rad se potvrđuje na tržištu kao društveni rad.
Znači, njihovi proizvodi moraju imati društvenu upotrebnu vrijednost pa njihov privatni i individulano organozovani rad u tom smislu poprima i društvenu karakter.
Konkretni i apstaktni rad
Upotrebna vrijednost robe je rezultat konkretnog rada a njihova vrijednost je određena apstraktnim radom.
Rad koji je označen kao konkretan rad, koji je apstaraktan od njegovih konkretnih obilježja i načina ispoljavanja, Marks je označio kao apstraktan rad i da je to zajednički imanitelj svih roba.
Neophodna količina apstraktnog rada za proizvodnju određene vrste roba, mora biti jedinstvena veličlina, mora biti ista i uopšte važeća za istu vrstu robe iako se prozvodi pod različitim uslovima.
Veličina vrijednosti pojedinačne robe ne formira se kao individualna već kao društveno prosječna veličina.
Izražavanje veličina vrijednosti robe
Da bi se robe razmijenile moraju imati različite upotrebne vrijednosti i da su one mođusobno samjerljive.
Taj zajednički izmjeritelj čini apstarktan rad.
Vrijednost robe određena je društvenim potrebnim radnim vremenom: a) Prometna vrijednost robe kao način izržavanja veličine vrijednosti robe
Prometna vrijednost robe predstavlja jedini mogući način izražavanja veličine njegove vrijednosti.
Jedan kaput = pret koža Veličina razmjenskog odnosa je pokazatelj prometne vrijednosti kaputa koji može na jedan poseban način doći i do određenih saznanja o veličini njene vrijednosti.
Karakteristična prometna vrijednost robe je u tome što se ta roba nalazi u relativnom obliku vrijednosti jer svoju vrijednost izražava relativno u odnosu na neku drugu robu.
Otuda za kaput se kaže da ona vrši funkciju ekvivalenta.
Prometna vrijednost se izražava kao način njene razmjenske sposobnosti.
To je uslovilo pojavu novca kao jedne određene vrste roba koja je stekla monopol u vršenju te funkcije.
Korisnost, potrebe i vrijednosti robe
Vrijednost robe zavisi od korisnosti datog proizvoda koje svaki podjedinačni potrošač određuje prema svojim potrebama (prema ukusu i potrošačkim preferencijalima).
Korisnost proizvoda je oznaka za njegovu upotrebnu vrijednost (upotrebna svojstva).
To je opštevažeća karakteristika svakog materijalnog dobra.
Za subjektivnu vrijednost, korisnost ima jedno drugačije značenje, jer ne izučava korisnost materijalnih dobara kao njihovo objektivno svojstvo.
Korisnost se upotrebaljava kao osnova za važnost koju pojedinac pripisuje nekom proizvodu sa stanovišta sopstvenih potreba i sopstvenih potrošačkih kriterija.
Ttreba imati u vidu da potrebe potrošača predstavljaju ključnu kariku u ekonomskom učenju marginalista (subjektivna teorija vrijednosti).
Marginalisti se ponašaju hedonistički da se obezbijedi više zadovoljstva sa što manje napora i žrtvovanja.
Suština je da je maksimiranje zadovoljstva problem ekonomske teorije.
To je Dževons označio kao polazište teorije korisnosti.
Na toj osnovi se u teoriji marginalne korisnosti potrvđuje odgovarajuća tabela prema K. Mengeru (austrijski ekonomsita) izgleda ovako:
I 10 9 2 1 0 8 7 6 5 4 3 II 9 8 7 6 5 4 3 2 1 0
Vrsta potreba i stepen njihovog zadovoljenja
III 8 7 6 5 4 3 2 1 0 IV 7 6 5 4 3 2 1 0 V 6 5 4 3 2 1 0 VI 5 4 3 2 1 0 VII 4 3 2 1 0 VII 3 2 1 0 IX 2 1 0 X 1 0
Rimski brojevi označavaju različite potrebe koje su razvrstane prema opadajućem značenju od I do X za iskazivanje smanjenja potrošnje.
Arapski brojevi označavaju intenzitet svake potrebe izaražen korisnošću.
Tabela pokazuje da svakaom dodanom jedinicom intenzitet želja postepeno opada sve dok dođe do 0 kada je data potreba sasvim zadovoljena.
To je prvi Gosenov zakon pri kojem svaka potreba gubi na intenzitetu što se više zadovoljava.
A korisnost svake dodane jedinice datog dobra opada s obzirom na različite vrste i intenzitet svake potrebe posbeno.
Tako je uveden zaključak da veličina pojedinačne vrste robe određena korisnošću date vrste robe kojom se potreba zadvoljava.
Isto tako zakon opadajuće marginalne korisnosti upućuje na zaključak da se smanjenjem korisnosti pojedinačne robe smanjuje i ukupna masa vrijednosti date robe.
Izmjerljivost korisnosti (utvrđivanje veličine vrijednosti robe) Vrijednost robe nije objektivna već ima subjektivno obilježje.
Kod marginalista: potrošač se posmatra kao izolovana jedinka.
Sam Menger je govorio da je postoji prikladnija jedinica mjere i da je korisnost neposredno izmjerljiva veličina.
Alferd Maršal: određuje vrijednost pomoću sume novca koju je potrošač spreman da plati da bi obezbijedio željeno zadovoljstvo.
Zajedničko za stav marginalista bilo jednih i drugih da se korisnost može mjeriti, to se zove teorija kardinalne korisnosti.
Međutim teorija kardinalne korisnosti kazuje da se razlike između roba ne mogu kvantificirati.
V. Paret uvodi novi pojam “
OFELIMETIT
” koja za razliku od korisnosti predstavlja jednu neutralnu oznaku koja je jednom određenom potrošaču jedinstveno potrebna (neutralan, toliko što ne potencira psihološke i hedoinističe karakteristike dobra zbog kojih potrošač kupuje).
To je jedinistven odnos prema određenoj vrsti materijalnog dobra.
Pareto posmatra potrošača u odnosu na različite vrste roba, prema specifičnim korisnim svojstvima nekog dobra s namjerom da u tom ponašanju utvrdi stanje opšte ravnoteže.
Tako se umjesto teorije subjektivne vrijednosti utemeljuje teorija izbora potrošača.
To je uticalo da se ostvari teorija cijena bez teorija korisnosti ili vrijednosti u bilo kom obliku.
Od tada se teorija cijena treba posmatrati neposredno kao korektor ekonomske veličine bez bilo kakvog korištenja kategorije vrijednosti.
SUBJEKTIVNA TEORIJA VRIJEDNOSTI Subjektivna teorija vrijednosti predstavlja zajednički naziv za sve teorije u analizi prometne vrijednosti dobara polaze od subjektivnih osjećaja i ocjena u vrednovanju ili korisnosti dobara.
Za razliku od objektivnih teorija koje polaze od proizvodnje, subjektivna teorija vrijednosti polazi od potrošnje, odnosno od potrošačovog stava o korisnosti zadovoljsstvu koju mu pričinjava odabrana roba. Korisnost je subjektivni osjećaj pojedinca i teško ju je izmjeriti.
Upravo na pitanju je li korisnost mjerljiva ili nije, teorije korisnosti, odnosno teorije ponašanja potrošača dijele se na dvije grupe :
kardinalna teorija korisnosti
i
ordinalna teorija korisnosti,
u koju spadaju : teorija identifikacije i teorija otkrivene preferencije.
(1) U vrijeme nastajanja subjektivne teorije vrijednosti smatralo se mogućim izmjeriti korisnost, odnosno da se ukupna korisnost za pojedinca izražava prostim zbirom svih pojedinačnih roba. Ovako izračunata korisnost označena je kao
kardinalna korisnost.
(2) Kasnije, umjesto predhodnog sabiranja korisnosti pojedinačnih roba, teoretičari su ustanovili da postoji međusobna zavisnost između korisnosti različitih roba, pa je ukupna korisnost funkcija korisnosti različitih roba, što je označeno
ordinarnom korisnošću.
Ordinarna teorija korisnosti jedan je od osnovnih postulata savremene ekonomike, koja se danas zove
teorije preferencije ili izbora.
TRŽIŠNA PONUDA I TRAŽNJA
Tržište je određeno ukupnom ponudom i tražnjom različitih roba i usluga. Cijene i količine dobara kojima se trguje na tržištu zavisiće od preferencijala ravnoteže.
– želja kupaca i prodavaca. Za bilo koje dobro kupci žele doći po što nižoj cijeni,a prodavci po što višoj cijeni. Ponašanje kupaca “opisuje” zakon tražnje,a ponašanje prodavaca zakon ponude koji će svojom interakcijom obezbjediti uspostavljanje tržišne
TRAŽNJA
Pojam i zakon tražnje
Tražnja na tržištu proizilazi iz potrebe za robama/uslugama i nužnosti potrošnje. U tom smislu tražnja se definiše kao
određenoj cijeni.
količina roba ili usluga koje su potrošači-kupci sposobni i spremni kupiti u određenom trenutku po
Količina prodatih roba u obrnutoj je srazmjeri sa visinom cijena, što znači da se tražnja poveća sa smanjivanjem cijene, odnosno smanjuje se sa povećavanjem njene cijene.
• Količina prodatih roba u obrnutoj je srazmjeri sa visinom cijena, što znači da se tražnja povećava sa smanjivanjem cijene, odnosno smanjuje se sa povećanjem njene cijene.
• Pod količinom robe koju su potrošači spremni kupiti, podrazumijevamo količinu koju potrošači žele i mogu kupiti po određenoj cijeni i u određenom periodu.
• Na tržištu roba/usluga je najvažniji odnos između tržišne cijene i tražene količine, iz čega izvodimo
zakon tražnje
, koji glasi:
kada cijena roba/usluga na tržištu raste, tražnja za njima će opadati, i obrnuto, sa opadanjem cijena tražnja raste, uz neizmijenjene ostale faktore, Dakle, sa snižavanjem cijena, raste spremnost potrošača da kupe veću količinu roba/usluga, dok sa povećavanjem cijena, ova spremnost se smanjuje.
• Međusobni odnos cijena roba/usluga i tražene količine može se prikazati putem algebarske funkcije, tabelarno i grafički u koordinatnom sistemu (kriva tražnje).
Funkcija tražnje
izražava ovu zavisnost tražnje i cijena, tj. Tx= (f (cx) i pokazuje da se promjenom cijene robe x mijenja i tražnja za tom robom (Tx). Relacija Tx= f (cx) naziva se
Kurno Maršalovim zakonom tražnje
, a dijagram te funkcije predstavlja krivu tražnje.
•
Skala tražnje
može biti individualna i ukupna (agregatna). Individualna skala tražnje pokazuje nabavnu spremnost pojedinog kupca, a agregatna nabavnu spremnost svih kupaca na nivou nacionalne privrede.
• Za pretpostavljeni odnos tražnje za X robom imamo sljedeće stanje prikazano u tabeli: pri cijeni od 5 novčanih jedinica (NJ), kupci su spremni nabaviti 7 količinskih jedinica (KJ). Sa smanjivanjem cijene na 4 NJ, kupci povećavaju svoje nabavke na 8 KJ. Sa daljim smanjivanjem cijena, kupci su stimulisani za još veće kupovine. Tako bi po cijeni od 3 NJ kupci kupili 10 KJ, a po 2 NJ 13 i po cijeni od 1 NJ kupili bi 18 KJ.
FAKTORSKA TRŽIŠTA Osnovni pojmovi
• PRINOS MARGINALNOG PROIZVODA • EFEKTI SUPSTITUCIJE • NAJAMNINA • EFEKAT DOHOTKA • EKONOMSKA RENTA • TRŽIŠTE NOVCA • KAMATA • TRŽIŠTE KAPITALA • DIVIDENDA • KAPITALISANJE • KAPITALNA DOBRA • POTROŠAČKI KREDITI • INDIVIDUALNA PONUDA RADA • PONUDA ZEMLJE
DOHOCI FAKTORA PROIZVODNJE
•
Inputi – faktori proizvodnje
(rad, pčrirodni resursi i kapital) su, također, robe, čiju cijenu određuje njihov odnos ponude i tražnje. Cijene faktora proizvodnje nisu ništa drugo do dohoci koje faktori proizvodnje donose svojim vlasnicima.
• Faktorsko tržište obuhvata tržište rada, finansijsko tržište i tržište kapitalnih dobara. Faktor rad donosi svojim vlasnicima (radnicima) najamnine kao dohodak od rada, faktor prirodni resursi donose dohotke u obliku raznih renti, a faktor kapital donosi dohodak kamatu, mada se u dohotke od kapitala može uvrstiti još i dividenda.
• Dakle, nadnica je cijena rada, renta je cijena zemlje, a kamata cijena kapitala. Kao neka vrsta dohotka smatra se i profit (uz nadnice, kamatu i rente, profit se često smatra „četvrtom vrstom dohotka“). profiti tumače kao implicitni prinosi,
Profit
se definiše kao razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova. Najčešće se odnosno samo kao drugo ime za nadnice, rentu i kamatu.
Profit
se definiše i kao nagrada za preuzimanje rizika, a prema istaknutom ekonomisti Šumpeteru, profit je nagrada za inovacije i preduzetništvo.
• • Dakle, „dohoci tržišne ekonomije dijele se vlasnicima faktora proizvodnje u obliku najamnina, profita, rente i kamata“. Zbrajanjem (agregiranjem) svih dohodaka na nivou jedne nacionalne privrede, dobijamo nacionalni dohodak.
Tražnja za
imputima
proizvodnje, se bitno razlikuje od tražnje za finalnim dobrima – faktorima – robama i uslugama. Tražnja za faktorima je izvedena tražnja, jer je određena tražnjom finalnih dobara. Tražnja za faktorima zavisi od prinosa marginalnog (graničnog) proizvoda svakog od faktora.
•
Prinos marginalnog (graničnog) proizvoda nekog faktora (MRP= Marginal Revenue Product)
je dodatni prihod (dohodak) koji se ostvaruje zapošljavanjem dodatne jedinice tog inputa uz pretpostavku da su ostali inputi ostali nepromijenjeni. Njegova veličina je jednaka umnožku graničnog prihoda koji se ostvaruje prodajom dodatne jedinice proizvoda (MR =
Marginal revenue)
i marginalnog (graničnog) proizvoda inputa (MP=
Marginal Product
), odnosno, (MRP) = Mr x (MP) i
• Slijedom toga, prinos marginalnog proizvoda rada (MRP)L jednak je umnošku MR i MFL, prinos marginalnog proizvoda kapitala (MRP) K jednak je umnošku MR i MPK, a prinos marginalnog proizvoda zemlje (MRP) n jednak je umnošku MR i MPn.
ODREĐIVANJE CIJENE FAKTORA PROIZVODNJE
• Cijena upotrebe nekog
inputa
– faktora proizvodnje (najamnine kao cijene upotrebe rada, rente kao cijene upotrebe prirodnih izvora i kamate kao cijene upotrebe kapitala) – formira se na tržištu u zavisnosti od odnosa njegove ponude i tražnje.
• Ovakav način formiranja cijene faktora proizvodnje podrazumijeva uslove slobodne konkurencije na tržištu.
Tržište rada
• Tržište rada je sastavni dio tržišta faktora –
inputa
proizvodnje i na njemu se traži (kupuje) i prodaje rad (
engl.Labor)
. Tržište rada je specifično tržište, budući da na njemu radnici prodaju svoje radno vrijeme (ne sam rad) i zauzvrat dobijaju najamninu. Subjekti tražnje za radom su poslodavci a ponude radnici.
• Dohodak od rada (cijena rada) je
najamnina
(ili nadnica, engl.wage) i zajedno sa drugim dohocima od
inputa
nacionalni dohodak.
čini
• Nadnice mogu biti nominalne i realne.
Nominalne nadnice
se izražavaju u novčanim jedinicama, a
realne
izražavaju kupovnu moć niminalnih nadnica, pa zavise, kako od visine nominalnih nadnica, tako i od cijene finalnih dobara (roba/usluga).
• Tržište rada može biti potpuno konkurentno i nepotpuno konkurentno, a ova razlika se odražava i na visinu nadnica (u uslovima nepotpune konkurencije nadnice su niže).
•
Potpuno konkurentna tržišta rada
karakterišu slijedeća bitna obilježja: (1) veliki broj i radnika i poslodavaca, pri čemu ni jedan ne može diktirati nadnice, (2) rad je homogen, što znači da su svi radnici jednakih vještina i jednake produktivnosti, (3) radnici su savršeno pokretni pri odabiru i prelasku s jednog na drugo radno mjesti, i (4) radnici su potpuno informisani o svim promjenama na tržištu rada.
• Na ovakvom tržištu nema uticaja sindikata i države, pa se nadnice isključivo formiraju pod uticajem ponude i tražnje rada. U ovom slučaju, svi poslovi i ljudi su jednaki, pa su nadnice iste, odnosno razlike su izražene samo zbog broja radnih sati provedenih na poslu. Međutim, savremeno tržište rada nije potpuno konkurentno, pa se obično cijena rada (visina najamnine) formira na nivou višem (rijetko i nižem) od nivoa koji bi odgovarao realnim odnosima ponude i tražnje za radom.
Ponuda rada
• Individualna ponuda rada odražava izbor pojedinca između više rada (zaposlenosti) i odmora (slobodnog vremena ili dokolice). Ukoliko je u toku dana (24 sata) pojedinac više zaposlen, povećava mu se iznos nadnice, ali ima manje slobodnog vremena. Ovo povećavanje nadnice, na uštrb slobodnog vremena, povećava mogućnost kupovine dodatne količine roba/usluga, što označavamo kao
efekat suptitucije
(korisnost odmora supstituiše se sa korisnošću od kupovine dodatne količine roba/usluge ili uštede).
• Ovaj efekat važi do izvjesne tačke, od koje pojedinac nije više spreman vršiti supstituciju odmora za najamnine. Tada nastupa
efekat dohotka
koji izaziva smanjenje ponude rada. Razlog za pojavu
efekta dohotka
je jednostavan, utemeljen je na bihejviorizmu: kada su egzistencijalne potrebe pojedinca zadovoljene, on počinje preferirati slobodno vrijeme i dokolicu, što može učiniti jedino smanjivanjem svoje ponude rada.
•
Ukupna (agregatna) ponuda rada
potpuno je podvrgnuta tržišnim zakonima. To znači da, za razliku od individualne ponude rada, koja od jedne tačke ima zakrivljenje ulijevo, ukupna ponuda rada ima karakteristike rastuće funkcije, odnosno kontinuirani rast udesno. U uslovima potpune konkurencije vlada potpuna mobilnost radne snage na tržištu, što znači da, ako, nakon dostizanja određenog nivoa nadnica, jedan broj pojedinaca iz zone efekta supstitucije ulazi u zonu efekta dohotka, ali će drugi pojeidnci, oni nezaposleni, ili iz drugih područja, pa čak i drugih zanimanja, uvećavaju ukupnu ponudu rada.
• Tržišna ponuda rada neodvojiva je od uticaja sindikata, s obzirom da radnici prema poslodavcima nastupaju organizovani u sindikat. Za razliku od svih drugih tržišta inputa i finalnih roba, tržište rada je korigovano
kolektivnim pregovaranjem,
kao praksom po kojoj su radnici predstavljeni kroz radnički sindikat.
• Svojim pritiskom (pregovorima i štrajkovima), sindikati mogu primorati poslodavce da podignu iznos najamnina iznad njihovog ravnotežnog nivoa, ili, pak, pšo je rjeđe, pristati na niže najamnine radi zadržavanja ili povećavanja broja zaposlenih.
Tražnja za radom
• Tražnja pojedinačnog preduzeća za radom određena je prihodom marginalnog proizvoda rada.
Prinos marginalnog (graničnog) proizvoda rada
je dodatni prihod (dohodak) koji se ostvaruje zapošljavanjem dodatnog radnika.
• Ako je marginalna produktivnost manja od plate, dodatno uposleni bi donosio veći trošak od prihoda. Poslodavac zapošljava nove radnike sve dok je njegova marginalna produktivnost rada veća od njihove plate.
• Marginalni proizvod rada zavisi o njegovoj marginalnoj produktivnsoti.
• U skladu s tim, preduzeće će zapošljavati nove radnike sve dok se cijena dodatne jedinice rada ne izjednači sa marginalnim prihodom proizvoda.
• U uslovima potpune konkurencije najamnine se slobodno formiraju isključivo pod uticajem odnosa ponude i tražnje za radom.
• Ako je nadnica manja od ravnoteže preduzeća, neće moći naći dovoljno spremnih radnika da rade za sniženu nadnicu, pa će preduzeća morati ponovo povećavati njen iznos i ona će se kretati ka ravnotežnom nivou. • I obratno, nadnica iznad ravnoteže će stimulisati povećanu ponudu rada pa će to voditi smanjivanju nadnica prema ravnotežnom nivou.
Posebna priroda tržišta rada
• Ako tržište rada ima još dvije posebne osobine. • Prvo, dok tržištu roba u uslovima cjenovne konkurencije karakteriše proces „
čišćenja“
tržišta od viška ponude ili viška tražnje, na tržištu rada gotovo nikad ne dolazi do ovakvog
„čišćenja“
ili do pojave viška ponude (stanja u kome nema nezaposlenosti); ako se to i desi, takvo stanje ne traje dugo.
• Drugo, dok će na tržištu roba smanjenje cijene obično izazvati povećanu tražnju i smanjiti ponudu (pa time i višak ponude), na tržištu rada to i ne mora biti tako.
• Smanjenje nadnica može povećati nezaposlenost umjesto da je smanji, kao što pritisak sindikata na povećavanje nadnica umjesto povećanja ponude rada dovodi do smanjivanja broja zaposlenih.
Tržište prirodnih resursa (zemlje) Ponuda i tražnja zemlje
• Iako su prirodni resursi raznorodni kao faktori proizvodnje, reprezentujemo ih
zemljom.
• Kao neobnovljivi proizvodni resurs čija je ponud afiksna, zemlja ima svoju cijenu koja je određena visinom
rente
kao dohotka od svojine nad zemljištem.
Renta (ili čista ekonomska renta
), je cijena upotrebe komada zemlje u nekom vremenu.
•
Tražnja zemljišta
je funkcija marginalnog prihoda proizvoda zemljišta, pri čemu treba imati u vidu da se marginalni proizvod zemljišta, u skladu sa zakonom opadajućih prinosa, smanjuje sa povećanjem količine zemljišta, uz nepromijenjenu količinu rada i zemljišta. • Tražnja za zemljom je izvedena tražnja i zavisi o cijeni poljoprivrednih proizvoda koji se na njoj uzgajaju. U uslovima
slobodne konkurencije,
visina rente određena je odnosom
krivih
tražnje zemlje (visina rente p0, pri sjecištu krivih ponude i tražnje R).
ponude i
Vrijednost zemlje i efekat oporezivanja renti
• Zemlja spada u trajna kapitalna dobra i svake godine donosi rentu. • Vrijednost zemlje (iznos cijene koju bismo platili za kupovinu ili prodaju određene površine zemlje) se svodi na izračunavanje
sadašnje vrijednosti vječne rente.
Sadašnja vrijednost se izračunava na osnovu generisanog toga budućih prihoda (dohodaka, tj. zbroja renti), koje ta zemlja donosi.
• Pošto zemlja ima beskonačni vijek trajanja, koji daje rentu, sadašnja vrijednost zemlje se izračunava po slijedećem obrascu:
V
N I x
100 • gdje su: • V = sadašnja vrijednost zemlje • N = stalni godišnji primici-godišnje rente • I = tekuća kamatna stopa
• Drugačije rečeno, sadašnja vrijednost odražava sumu novca koja se mora investirati danas da se ostvari zarada od beskonačnih godišnjih renti uz određenu kamatnu stopu. Npr. ako godišnja renta od jednog komada zemljišta iznosi 2.000 KM, pri godišnjoj kamatnoj stopi od 5% kupac će biti spreman (prema gornjem obrascu) platiti za kupovinu ovog komad azemljišta 40.000 EUR-a.
• Razmatranje zemljišne rente, pa shodno tome i vrijednost zemlje, uključuje i efekte
oporezivanja renti.
• U slučaju uvođenja poreza na rentu, međutim, tražnja i ponuda zemlje, shodno tome i visina renti, ostaju nepromijenjene. Porez se svaljuje na račun zemljovlasnika, za koja uvođenje poreza na rentu ima isti efekat kao i smanjenje tražnje za zemljištem, kao proizvodnim faktorom.
• U krajnjem, i vrijednost zemlje se ne mijenja (ostaje ista), niti dolazi do bilo kakvih poremećaja ili ekonomskih neefikasnosti.
•
Tržište kapitala
• Upotreba (ulaganja) kapitala može biti u finansijskom obliku i realnom obliku.
• U slučaju da se
kapital
pojavljuje u svom
finansijskom obliku,
tada on egzistira u različitim finansijskim instrumentima (novac, razne hartije od vrijednosti i sl.), koji se realizuju na finansijskom tržištu.
• Finansijska tržišta se po ročnosti dijele na tržište novca i tržište kapitala.
Kamata kao cijena kredita
izražava se u vidu kamatne stope i određuje se kao postotak od pozajmljenog kapitala obračunat na period od godinu dana.
• Kao posrednici na ovom tržištu, banke formiraju kamatu: • Prvo, prikupljanjem slobodnih novčanih sredstav aza čiju upotrebu za određeno vrijeme isplaćuju kamatu njihovim vlasnicima, građanima i preduzećima.
• Drugo, banke ne pozajmljuju novčana sredstva građanima i preduzećima, naplaćuju određenu kamatu.
• Ukratko, kamata se javlja kao cijena upotrebe novca. Na tržištu zajmovnog kapitala, kamatna stopa se određuje na osnovu ponud ei tražnje zajmovnog kapitala.
• Npr., na položenih 5.000 EUR-a u banku, pojedinac, uz godišnju kamatnu stopu od 3%, dobija 150 EUR-a kamate kao cijene upotrebe položenog kapitala, a ukupni povrat iznosi .150 EUR-a.
•
Tržište kapitala
(sa rokom dospijeća dužim od godinu dana, sa institucionalnim investitorima kao učesnicima, a to su: investicioni fondovi, penzioni fondovi, osiguravajuća društva).
• Pirmjer dohotka na ovom tržištu je
dividenda. Dividenda dioničarskom preduzeću (dioničarsko društvo)
se ostvaruje u , na osnovu uloga dioničara u temeljni kapital društva podijeljenog na dionice (npr. po 100 EUR-a).
•
Kapitalisati
određeni prihod, znači, pretvoriti ga u onu veličinu kapitala koja bi po važećoj kamatnoj stopi, donijela vlasniku isti prihod od banke, kao i prihod koji ima od dioničarskog preduzeća. Prihod se kapitališe po sljedećem obrascu:
p
dx
100
k
' pri čemu su: - d= dividenda - p= kapitalisani prihod (vrijednost dionice) - k' = kamatna stopa
• •
Primjer:
Npr. ako je godišnji prihod koji donosi neka dionica 30 EUR a i neka je tržišna kamatna stopa 6%. Kapitalisani prihod od te dionice će iznositi 500 EUR-a.
•
p
20
x
100 6 500
Tržišna cijena, (vrijednost) dionice, određuje se na berzi, zavisno od visine nominalne dividende, (vrijednosti izdate dionice u dioničkom preduzeću), kamate i odnosa ponud ei tražnje za dionicama tog preduzeća.
•
To znači da će tržišna cijena dionice (Tc) odudarati od nominalne cijene i izračunavaće se ovako:
•
Pretpostavke: - nominalna vrijednost dionice (Vd) - Vd = 100 EUR-a - dividendna stopa (d') = 9% - kamatna stopa (k') = 6% Tc
Vdxd
'
k
' 100
x
9 6 150
Ponuda i tražnja za kapitalom/kreditima
• Kredite tretiramo kao potrošačke, (uzimaju ih domaćinstva) i investicione, (uzimaju ih preduzeća). • Cijena upotrebe zajmovnog kapitala formira se u zavisnosti od tržišnog odnosa ponude i (od strane neto štediša) i tražnje (neto potrošači). Naravno, kamata kao tržišna cijena kapitala, određuje interes za ponudom (ako je kamatna stopa veća štediše više štede, pa se može ponuditi više kapitala) zajmoprimaca za uzimanje kapitala).
• •
Investiciona tražnja za kreditima
. Zajmovi koji se uzimaju za kupovinu kapitalnih dobara (dobra za proizvodnju drugih dobara) su
investicijski krediti.
Preduzeća se odlučuju da uzmu bankarski kredit za kupovinu kapitalnih dobara sve dok je priraštaj obima proizvodnje koji se duguje povećanoj upotrebi kapitalnih dobara, za još jednu jedinicu veći ili jednak cijeni kapitalnih dobaa uvećanoj za toršak kamate. Ravnoteža se uspostavlja na nivou u kome konkurencija između preduzeća svodi stopu prinosa od investicija (kapitala) na nivo tržišne kamatne stope.
EFIKASNOST TRŽIŠTA
Osnovni pojmovi:
- Potpuna konkurencija - Pareto efikasnost Kriva mogućih korisnosti - Ekonomija blagostanja - Efikasnost razmjene - Efikasnost proizvodnje - Laissez faire Parcijalna ravnoteža Opšta ravnoteža - Ekonomske slobode
• • • •
POTPUNA KONKURENCIJA
Krilatica kojom se ističe zahtjev da se iz ekonomskog života istisne svako miješanje države i preduzetnici prepuste da nesmetano posluju prema svojim preduzetničkim nakanama je
laissez faire ( same od sebe).
francuski:
pustite ljudima da rade što hoće, pustite da stvari teku
Ovaj izraz je vremenom postao sinonim dobro organizirane kapitalističe privrede i najbolje moguće ekonomske politike koja omogućava efikasnu alokaciju resursa.
Drži se da se tako najbolje usklađuju pojeidnačni i opšti interesi.
• Država treba da se brine samo o stabilnosti pravnog poretka (zaštita privatne svojina i slobodno zaključenih ugovora) i spoljnoj bezbjednosti. • Sve ostalo treba prepustiti privatnoj inicijativi, budući da će, s jedne strane, motiv za profitom preduzetnike usmjeriti prema efikasnijim načinima proizvodnje i novim robama/uslugama koja će više zadovoljavati potrebe potrošača, a s druge strane, da konkurencija pruža značajan podsticaj inovacijama.
• Potpuna konkurencija je pretpostavljeno tržišno stanje kada postoji dovoljan broj preduzeća (koji nude isti, homogeni proizvod) ili stepen suparništva da niti jedno od njih ne može uticati na cijenu tog dobra. • Odnosno, to je stanje u kome nema drugog izbora osim prilagođavanja prilikama koje diktira tržište.
• Radi se o teoretskoj tržišnoj strukturi, koja nam služi kao osnova procjenjivanja i vrednovanja ostalih oblika tržišnih struktura (nepotpune konkurencije), a karakterištu je: 1. veliki broj prodavaca i kupaca; 2. homogenost proizvoda/usluga; 3.
4.
potpuna obaviještenost kupaca i prodavaca; slobodan ulazak i izlazak sa tržišta; 5. svi prodavci i kupci su
price taker.
• Jedni ekonomisti danas, također, smatraju da slobodno tržište (tržišno stanje potpune konkurencije), najbolje doprinosi ekonomskoj efikasnosti i da konkurencija pruža značajan podsticaj inovacijama.
• Druga grupa ekonomista dokazuje da u nekim značajnim instancama tržište ne djeluje onako savršeno kao što zagovaraju pristalice slobodnog tržišta.
•
EKONOMSKA EFIKASNOST I EKONOMIJA BLAGOSTANJA
–
Uvod u ekonomsku efikasnost
Budući da su ekonomski resursi rijetki, a potrebe neograničene, neophodna je krajnje racionalna upotreba resursa u cilju dobijanja definisane količne dobara i usluga. „Ekonomija proučava efikasnost, jer proučava ograničenost. U svijetu ograničenih resursa sve želje ne mogu biti zadovoljene, ali ako djelujem oefikasnije, manji broj želja će ostati neispunjeni“.
• Pod pretpostavkama potpune konkurencije, tržište na najjednostavniji i najefikasniji način određuje gdje će se i kako upotrebljavati faktori proizvodnje. Već smo naučili da:
1.
kriva tražnje
pokazuje količinu dobra koju je kupac spreman kupiti po određenoj cijeni. Zbir svih krivi tražnje pojedinačnih kupaca čini
krivu tražnje na tržištu.
Pri odlučivanju koje će količine dobara tražiti kupci, izjednačavaju marginalnu (graničnu) korist koju imaju od potrošnje dodatne jedinice s marginalnim (graničnim) troškovima kupovine, te dodatne jedinice. Marginalni troškovi, na taj način, postaju cijena koju kupci moraju platiti;
2. Kriva ponude
preduzeća čini pokazuje količinu dobra koju je preduzeće spremno ponuditi po određenoj cijeni. Zbir krivih ponude svih
krivu ponud ena tržištu.
Za odluku koliko će proizvesti nekog dobra, konkurentna preduzeća izjednačavaju svoju marginalnu korist od proizvodnje dodatne jedinice tog dobra, a to kao i u slučaju tražnje, prestavlja cijenu i marginalne troškove proizvodnje, te dodatne jedinice.
• Tržišna ravnoteža se postiže kada su ponuda i tražnje jednake i u toj tački, marginalna korist i marginalni troškovi su jednaki cijeni. Tako je
marginalna korist jednaka marginalnim troškovima, tšo i jeste uslov potreban za ekonomsku efikasnost
. • Efikasnost je veća što se istim izdacima postiže veći učinak ili isti učinak sa što manjim izdacima. Kao uzroci neefikasnosti pojavljuju se: (a) loša organizacija rada i (b) neiskorišćenost raspoloživih faktora proizvodnje (rad, kapital, prirodni resursi).
Pareto-efikasnost
• Opće gledano, alokacija resursa je efikasno organizovana, ako i samo ako, uz date resurse i tehnologiju, nije moguće povećati blagostanje jednog pojedinca bez smanjenja blagostanja drugog pojedinca. Za ovako postignutu efikasnost kažemo da je
Pareto-efikasna
ili da je postigla
Pareto optimum.
• Ekonomska nauka proučava tri aspekta efikasnosti, neophodnih da bi se ostvarila
Pareto-efikasnost
, i to: (1) efikasnost razmjene, (2) proizvodna efikasnost i (3) efikasnost kombinacije proizvoda.
1. Efikasnost razmjene
(ravnoteža potrošača na konkurentnom tržištu) podrazumijeva da svi proizvodi stignu do pojedinca koji ih najviše preferira. Efikasnost razmjene obezbjeđuje da se proizvodna dobra raspodijele tako da niko ne može biti na dobitku, ukoliko neko drugi nije na gubitku. Dakle, trgovina ne daje mogućnost da obje strane budu na dobitku.
2. Efikasnost proizvodnje
(konkurentna ravnoteža na tržištu
inputa
), koaj podrazumijeva da je proizvodnja efikasna, ukoliko, uz date resurse i tehnologiju, nije moguće povećati proizvodnju jedne robe, bez smanjenja proizvodnje najmanje jedne druge robe.
•
3. Efikasnost na tržištu proizvoda
(
konkurentna ravnoteža na tržištu
autputa)
podrazumijeva da svaki sistem potrošnje je optimalan ako, na osnovu raspoložive količine potrošnih roba i želja i ukusa potrošača, nije moguće poboljšati položaj ni jednog potrošača, a da se pri tome ne pogorša položaj nekog drugog potrošača.
Načine koji pokazuju kako da se stigne do najpoželjnijeg stanja u društvu proučava
ekonomija blagostanja,
korisnosti.
kao ukupan zbir zadovoljstava što ih pojedinac doživljava upotrebom raspoložive količine dobara u privredi kaja funkcioniše duž granice mogućih
• •
Opća ravnoteža potpune konkurencije
Dakle, efikasnost je izraz racionalnog djelovanja. Individualna efikasnost izražava omjer učinka i troškova koji se ograničavaju na pojedinačnog proizvođača, a društvena efikasnost omjer svih učinak ai svih troškova, bez obzira na koga se odnose.
Opća ravnoteža
je ravnotežno stanje privrede u cjelini, u kome su sva tržišta (proizvoda i usluga, faktora proizvodnje) istovremeno u ravnoteži.
• Uslov postizanja ekonomske efikasnosti za cjelokupnu privredu je da su marginalne korisnosti po novčanoj jedinici za sva dobra i usluge jednake, te da su istovremeno jednake i graničnim društvenim troškovima tih dobara.
• Uslovi za postojanje opće ravnoteže su:
opća ravnoteža privrede u potpunoj konkurenciji uvijek je Pareto-efikasna, - pareto-efikasne alokacije predstavljaju opću ravnotežu privrede u potpunoj konkurenciji za odgovarajuću raspodjelu resursa,
alokacija koja maksimizira društveno blagostanje uvijek je Pareto-efikasna,
•
- pareto-efikasne alokacije maksimiziraju društveno blagostanje za neku funkciju društvenog blagostanja.
Funkcija društvenog blagostanja
prezentira odnos koji se uspostavlja između ukupnog društvenog blagostanja i blagostanja pojedinih članova društva. Blagostanje pojedinaca mjeri se nivoom korisnosti koji oni ostvaruju u potrošnji.
KAPITALIZAM I PREDUZETNIŠTVO
Osnovni pojmovi
• Kapitalizam • Tržišno društvo • Ekonomske slobode • Privatno vlasništvo • Preduzetnička ekonomija • Preduzetništvo • Preduzetnik • Društvo lica • Društvo kapitala • Korporacija • Korporativno upravljanje
•
Kapitalizam
je poseban društveno ekonomski sistem „u kome se proizvode robe radi
profita
upotrebom kapitalnih dobara u privatnom vlasništvu i najamnog rada“. Samo u prvih stotinu godina kapitalizam je unaprijedio materijalno blagostanje više nego predhodni društveno-ekonomski sistemi zajedno.
• Podsjetimo se da razdoblje kapitalizma počinje od kraja XV i početkom XVI stoljeća.
• Doba
manufakture
traje od sredine XVI do posljednje trećina XVIII stoljeća. Glavno obilježje mu je prelaz od jednostavne kooperacije u složenu kooperaciju s podjelom rada.
Liberalni kapitalizam
se temelji na: • (1) liberalizmu kao izvornoj ideologiji građevinskog društva i • (2) upotreb i vodene pare kao pogonske snage i industrijska revolucija.
• Teškoće u funkcionisanju kapitalizma 20 ih godina XX st. (
Velika ekonomska kriza 1929.godine
dovela je u pitanje slobodno tržište), dovode do sve veće državne intervencije u kapitalističkoj privredi, pa se govori i o
državnom kapitalizmu.
• Napuštena je pretpostavka slobodne konkurencije i ekonomskog liberalizma, a usvojen državni intervencionizam kao pretpostavka države blagostanja.
• Ekonomski promašaji i teškoće u provođenju intervencionističke politike 1960-ih i 70-ih godina (hronična i raširena kriza s istovremenom pojavom inflacije i nezaposlenosti) vratili su, od 1980-ih godina ideologiju ekonomskog liberalizma, sada u formi
neoliberalizma.
• Kao tržišni poredak koji se temelji na privatnom vlasništvu i ugovornom angažmanu najamnih radnika, uz profit kao osnovni motiv i pokretačku snagu ekonomskih aktivnosti kapitalista, kapitalizam se, kako smo vidjeli, eventualno razvija, i to prema sve višem nivou ekonomske racionalnosti.
• Kako se ovo dešava? Utemeljenje tržišnih odnosa u ekonomskom sistemu i ekonomskoj politici vrši snažan i svestran uticaj na sve oblasti ekonomskog života.
• Tržišno društvo pruža prednosti individualističkog poretka sa slobodnim tržišnim i privatnom inicijativom, sa profitnim motivima koji najsnažnije i najpostojanije utiču na čovjekovo racionalno ponašanje. • Kadgod su troškovi proizvodnje niži od prodajne vrijednosti, ili postoji jeftiniji način proizvodnje od onog koji se koristi u drugim firmama, preduzetnik će biti u stanju da ugrozi konkurentske firme i ostvari profit.
• Dakle, konkurentne snage vode ka višem stepenu efikasnosti, budući da konkurencija pruža značajan podstrek
inovacijama.
• Kapitalizam se u uslovima zrele industrijske revolucije pokazje efikasnijim od svih drugih društvenih poredaka i njihovih ekonomskih sistema u razvijanju i upotrebi tehnologije, kao i u prilagožavanju rapidno promjenjivim uslovima globalne podjele rada (rah centralnih planskih ekonomija, to najbolje pokazuje), što ga čini „jedinim ekonomskim sistemom na svijetu sposobnog za život“, koji omogućava stalni razvoj i stalno odgovaranje na širenje ljudskih potreba.
• Autoritativni oblici vlasti, primarno fašistički i komunistički, izgubili su legitimnost, jer, ekonomski i politički nisu uspjeli konkurisati liberalnim demokracijama.
• Produktivnost kapitalističkog svijeta omogućila je povećavanje socijalnih i vojnih izdataka, ulaganja u nauku, obrazovanje i sektor usluga, koje nijedan od predhodnih oblika vlasti nije mogao pratiti.
DEMOKRATIJA U TRŽIŠNOJ EKONOMIJI
• Uspostavljanje demokratije, u današnjem značenjhu tog pojma, isključivo je uslovljeno kapitalističkim društvenim ustrojstvom – uspostavljanjem demokratskog društva i tržišne ekonomije, kojim se uspostavljaju političke i ekonomske slobode.
Demokratsko društvo Političke slobode Tržišna ekonomija Ekonomske slobode
• U liberalnom ekonomskom konceptu
pravednosti
svaki pojedinac djeluje u skladu sa
individualnim izborom,
bez pritiska ili naredbi od drugih pojedinaca. Kao društveno određeni mehanizam za rješavanje osnovnih ekonomskih pitanja (šta, kako i za koga proizvodi), tržišni ekonomski sistem je vezan za demokratsku državnu uspostavu i odlikuje se time što u njemu učesnici na tržištu – pojedinci i privatna preduzeća, samostalno donose odluke (izbor) o proizvodnji i potrošnji.
• •
Robovlasništvo i feudalizam
su ekonomski život organizovali pod sistemom prinude i (apsolutne potčinjenosti robova u robovlasništvu i ekonomske zavisnosti kmetova u feudalizmu) ili, pak, institucijom
običaja.
U komandnoj ekonomiji
se ekonomski život planira i upravlja pomoću zaposijesti državnih organa. Preduzeća su u državnom vlasništvu i nemaju slobodu poslovanja niti mogu slijediti cjenovne signale u svojim odlukama kao što to rade preduzeća u tržišnim ekonomijama.
• • U
tržišnom ekonomskom sistemu
su ispunjene (demokratske) pretpostavke za koordinaciju odluka učesnika na tržištu:
Prvo
, svaki učesnik na tržištu je motivisan vlastitim interesom;
Drugo
, robe i usluge se obezbjeđuju slobodno, putem dobrovoljne robne razmjene sa drugim učesnicima;
Treće
, tržišni ekonomski sistemi funkcionišu na osnovu sistema cijena, koje vrše optimalnu, odnosno efikasnu alokaciju proizvodnih faktora (rad, kapital i prirodni resursi), a s druge strane, koordiniraju odluke proizvođača i potrošača na tržištu.
Procjenjivanje demokratičnosti tržišta
• Postoje četiri „stuba“, tržišne ekonomije, koji istovremeno karakterišu principe (kapitalističke) demokratije u ekonomiji: privatno vlasništvo, - profit, - sloboda izbora, - konkurenicja
•
Privatno vlasništvo
je to koje uspostavlja autonomnost tržišnih subjekata, ravnopravnost u razmjeni (formalna jednakost učesnika na tržištu), slobodu korišćenja i raspolaganja (prisvajanja) i odgovornost naspram predmeta vlasništva, čime se u okviru slobodne tržišne konkurencije ostvaruje racionalna alokacija faktora proizvodnje i maksimiziranje rezultata.
•
Isključivost
(ekskluzivnost), što daje pravo da vlasniku da odlučuje i snosi ključne posljedice o upotrebi vlasništva.
Prenosivost (
transferabilnost) kao mogućnost slobodne prodaje vlasništva.
Institucionalna zaštita
, koja podrazumijeva pravnu sigurnsot o zaštiti prava vlasništva, odnosno garantovanje prava da neće nastupiti promjena čovjekovog statusa što bi mu oduzelo vlasništvo
(ono što je Vaše ostaje Vaše).
• Dakle, privatno vlasništvo ne samo da utiče na efikasnost ekonomskih učesnika, nego je i izvor i garancija ekonomske i, u krajnjem slučaju, individualne slobode, a obje se svode na ravo vlasništva i mogućnost izbor.
• Uključivanje vlasništva u tržišno poslovanje ima različite zakonske forme. U pitanju su:
pojeidnačno vlasništvo, partnerstvo (ortaštvo), trustovi i korporacije.
• • •
Pojedinačno vlasništvo
službenik“ – gazda.
podrazumijeva poslovanje s vlasništvom pod kontrolom jedne osobe, koja postaje „sam svoj
Partnerstvo
je „forma poslovne organizacije u koju se udružuju dvije ili više osoba“, u čije najčešće varijante spadaju združena preduzeća ili sindikat (veći broj partnera).
Korporacijsko vlasništvo
potiče iz vremena u kome su ulaganja premašivala i pojedinačno i partnersko vlasništvo.
Profit, slobodaizborakonkurencija
• Važnost profita proističe iz motivacije preduzetnika za ekonomskim aktivnostima i pravu da se raspolaže sa ostvarenim profitima, što pretpostavlja punu zaštitu vlasništva prava koja se pojavljuju kao preduslov tržišnih transakcija.U tržišnoj privredi odgovore na tri osnovna ekonomska pitanja
proizvoditi
–
šta, kako i za koga
– u interakciji miliona preduzeća i potrošača koji stupaju u dobrovoljnu razmjenu, rješavaju se nevidljivim putem preko sistema cijena i tržišta.
EKONOMSKE SLOBODE
• U tom smislu,
slobodu
dvojako, i to kao: definišem o - odsustvo prinude ili prisile (negativna odredba slobode) i - slobodom izbora prema vlastitom nahođenju (pozitivna odredba slobode).
• Osnove ekonomskih sloboda čine: vlasnička prava, - sloboda ugovaranja i trgovine, poštovanja ugovora, - niski porezi.
• Prema mnogim istraživanjima postoji visok stepen korelacije između ekonomskih sloboda i ekonomskog razvoja. • Dokazano je da veće ekonomske slobode, po pravilu, obezbjeđuju veće ekonomsko blagostanje mjereno kroz rast društvenog bruto proizvoda (GDP).
PREDUZETNIŠTVO I PREDUZETNIČKA EKONOMIJA
•
Preduzetnik
je osoba koja ima sposobnosti osnivanja preduzeća i na vlastiti rizik (sa svojim kapitalom), smaostalno pokreće poslovne aktivnosti, organizujući i kombinujući faktore proizvodnje, (rad, kapital i prirodne resurse), u cilju ostvarenja zarade.
• Preduzetnici su nadareni preduzetničkim duhom; uočavaju šanse za nove poslovne poduhvate koje drugi poslovni ljudi ne vide ili za njih nisu zainteresovani.
• „Preduzetništvo je naziv za aktivnosti koje se sastoje u izvođenju inovacija, a pojedinci koji nose te aktivnsoti su preduzetnici“. • U njegovoj interpretaciji kapitalizma preduzetnik ima najznačajnije mjesto, budući da upravo preduzetnik razvija kapitalizam tako što revolucionira promjene u proizvodnji tehnološkim, organizacionim ili marketinškim inovacijama.
• Ovakve inovacije su, po Šumpeteru, zapravo, osnovne funkcije preduzetništva, i to: (1) uvođenje novih proizvoda ili unapređenje kvaliteta starih, (2) uvođenje novog metoda proizvodnje, (3) otvaranje novih tržišta, (4) osvajanje novih sirovina, (5) kreiranje novog tipa industirjske organizacije.
• Po Šumpeteru, inovacije su najvažnija konkurentska prednost preduzeća, a uzrok nestajanja preduzeća je njihova „nesposobnost da drže korak u inoviranju“.
• Preduzetništvo se tretira kao četvrti proizvodni fkator, pored rada, kapitala i prirodnih resursa. Kao što se angažovanjem rada, zemlje i kapitala ostvaruju najamnina, renta i kamata, preduzetništvom se ostvaruje
preduzetnička dobit,
koja ostaje nakon što se iz ukupnog prihoda odbiju svi torškovi i obaveze preduzeća. Budući da je ova dobit osnovni pokretač – motiv preduzetnikovog angažovanja u poslovnim procesima, preduzetnik se bori da stekne poziciju monopoliste koja mu upravo omogućava ostvarenje ove dobiti, sve dok ga konkurenti ne dostignu ili prevaziđu njegovu poziciju.
• U raspravi o preduzetništvu uočava se isprepletenost pojmova preduzetništvo i
menadžment.
U početku preduzetništvo je bilo vezano istovremeno i za upravljanje i za rukovođenje. Rastom preduzeća dolazi do diferenciranja vlasnika kapitala, koji, motivisan profitom, iskazuje odlučnost da investira u određenu djelatnost. On prvo bira oblik preduzeća, a potom angažuje i kombinuje faktore proizvodnje, da bi rukovođenje, organizacijsko-tehnološko organiziranje i kontrolisanje povjerio drugim (menadžerima).
• Vlasniku-preduzetniku ostaje u nadležnosti vlasničko upravljanje, odnosno vlasnički nadzor (što se svodi na kontrolu profitabilnosti, rasta i razvoja preduzeća). Upravo taj momenat je opredijelio da se u teoriji razgranički preduzetništvo od menadžmenta. Pri tome, preduzetnik primjenjuje nove ideje i preuzima rizik, a menadžer osigurava opću efikasnost poslovnog procesa.
PREDUZEĆE: PRAVNI OBLIK PROFITNOG DRUŠTVA
• Osnovna organizaciona jedinica koja obavlja ekonomsku djelatnost, je preduzeće. Pojam varira u nazivima od
preduzeća
(poduzeća),
privrednog društva do trgovačkog društva.
• Kao ekonomski subjekti preduzeće je osnovni oblik organizovanja tržišnog poslovanja, koji posluje u privredi radi ostvarivanja vlastitih poslovnih interesa, uz uvažavanje principa ekonomskog ponašanja.
• Precizirano, u ovakvoj definiciji preduzeće sadrži četiri obilježja:
(1) ima pravni status, (2) samostalna, obavlja poslovnu djelatnost i nastupa u pravnom prometu, (3) cilj poslovanja je dobit, (4) organizovano je u jednom od oblika utvrđenih zakonom.
• Glavni oblici preduzeća, njihove djelatnosti, upravljanja i druga važna pitanja su u svim zemljama propisani zakonom. Iako između njih postoje izvjesne razlike, postoje i zajedničke karakteristike, koje se odnose na to da se radi o samostalnim ekonomskim, tehničkim i finansijskim cjelinama u privatnom i javnom vlasništvu.
•
Privatna preduzeća
se javljaju u tri oblika: (1)
inokosna
(vlastita) preduzeća (samo jedan vlasnik), (2)
društve lica ili ortakluci
(dva ili više partnera) i (3)
društva kapitala
(dioničarska društva i društva sa ograničenom odgovornošću, u kojima članovi učestvuju s odgovarajućim ulozima u osnovnom kapitalu i imovini).
•
Javna preduzeća
oblika: uspostavljaju se kroz dva
(1) preduzeća u javnom vlasništvu
djelatnostima od općeg interesa, i to: (državna preduzeća), koja pripadaju općini, kantonu (županiji), državi i drugim političko-teritorijalnim jedinicama, od kojih su najpoznatija ona u komunalnim djelatnostima (gradski saobraćaj, gradska čistoća, vodovod, elektrodistribucija), djelatnostima saobraćajne i telekomunikacione infrastrukture (željeznice, putevi, pristaništa, luke i zračne luke, ŠTT usluge), zatim u području proizvodnje oružja, proizvodnje uglja itd.
(2) državna preduzeća u vlasništvu penzionih fondova, sindikata, vjerskih zajednica i sl.
• Dok su privatna preduzeća podvrgnuta tržišnoj konkurenciji i rizicima, javna preduzeća najčešće imaju monopolski položaj u području svog djelovanja i pod nadzorom su državne vlasti koja ih je osnovala.
• S pravne tačke gledišta preduzeće je pravno lice koje obavlja djelatnost radi sticanja dobiti. Pravni oblici organizovanja ekonomske aktivnosti, tj. preduzeća, uspostavljaju se kao: • (1) društva lica i • (2) društva kapitala.
• • (1) U
društva lica
spadaju
inokosna preduzeća i društva lica ili ortakluci.
Inokosna
(vlastita)
preduzeća
su najjednostavniji oblik preduzeća, s obzirom da postoji jedan vlasnik preduzeća koji donosi sve poslovne odluke (što može biti i
porodična firma
). Ovaj oblik organizacije preduzeća ima i svoje nedostatke, i to:
(a)
Teškoće u finansiranju novih investicija.
(b)
Neograničeno odgovaranje vlasnika za sve obaveze prema povjeriocima cjelokupnom njegovom imovinom, zbog čega se i kaže da je inokosno preduzeće firma sa
neograničenom odgovornošću;
(c)
Ograničen „vijek trajanja“ preduzeća, koji je obično vezan za životni vijek vlasnika. Njegovo umirovljenje (penzija) ili smrt često dovode do prestanka rada preduzeća.
•
Društvo lica
ortaci.
ili procentualnom
ortakluk
udjelu
predstavlja udruživanje imovine (apitala) više pojedinačnih vlasnika, koji time postaju • Ortaci saglasno odlučuju o bitnim pitanjima upravljanja i razvoja preduzeća, uključuju raspodjelu profita, dok se tekuća pitanja organizacije i upravljanja povjeravaju posebnoj osobi (menadžeru), koje može biti i neko od ortaka. U praksi se, često, svi ortaci angažuju u preduzeću i dobijaju odgovarajuću platu, dok se ostvareni profit obično dijeli prema unešene imovine/kapitala .
• Glavne prednosti ovog preduzeća su formiranje veće mase kapitala, iako je i to, često, nedovoljno za finansiranje djelatnosti većih razmjera. Ipak, kao glavni nedostaci se obično pojavljuju:
a)
Postizanje saglasnosti u donošenju zajedničkih odluka, budući da ortaci koji nisu zadovoljni svojim uticajem na poslovanje preduzeća mogu napustiti društvo;
b)
Odgovornost ortaka za poslovanje preduzeća, pošto svaki od njih odgovara neograničeno, čitavom svojom iovinom (neograničena solidarna odgovornost).
• • (2) Potrebe za formiranjem velikih kapitala i prevazilaženje predhodnih nedostataka društva lica, postižu se organizacijom preduzeća kao
društava kapitala
, koja se uspostavljaju kao
društva sa ograničenom odgovornošću i dioničarska društva.
Društva sa ograničenom odgovornošću (doo)
su društva kapitala, premda imaju i neka obilježja društva osoba. U pitanju su društva u kojima svaki od ulagača (suvlasnika) učestvuje u imovini društva, odnosno o osnovnoj glavnici sa određenim ulogom.
• Ulozi mogu biti različiti (pri čemu, svaki osnivač može steći samo jedan udio) i mogu se sastojati iz novca, stvari i materijalnih prava.
• Društvo za svoje obaveze odgovara cjelokupnom uloženom imovinom, a ne sa imovinom članova, jer članovi društva snose rizik za poslovanje društva samo do visine svog uloga.
•
Dioničarska (akcionarska) društva
predstavljaju oblik preduzeća koji je najpovoljniji za velike poslovne organizacije. Ovo društvo „je društvo čiji je osnovni kapital podijeljen na dionice“.
• Sredstva za osnivanje i početak rada pribavljaju se ulozima osnivača (suvlasnika) –
dioničara.
Dioničarem (akcionarom) se postaje kupovinom određenog broja
dionica
, pri čemu se kupovine dionica baziraju na uvjerenju u poslovnu uspješnost preduzeća.
•
Dionica
(akcija) je hartija od vrijednosti na kojoj je naznačen dio kapitala dioničarskog društva koji je, prilikom osnivanja društva, odrežen kao jedinica uloga pojedinca. Ta jedinica uloga je nominalna vrijednost dionice. Kupovinom dionice ulagač postaje suvlasnik dioničarskog preduzeća, a njegov suvlasnički dio zavisi od broja dionica koje je kupio prema ukupnom broju dionica koje su izdate (emitovane) pri osnivanju dioničarskog društva, ili kasnije proširivanjem društva.
• Dionice mogu kupiti:
- pojedinci
, koji time postaju individualni vlasnici dionica i - institucije (npr.banke, fondovi, država) kao institucionalni vlasnici.
• Naime, dionice svojim vlasnicima donose odgovarajuće
dividende
, koje se podmiruju iz ostvarenog profita društva. Dividenda je, u principu, veća od kamate koja bi se dobila od istog kapitala uloženog u banku, ali nosi i veći rizik da se uopće ne ostvari.
• Poseban oblik dioničarskog društva su
korporacije.
Naime, stalna težnja kapitala da se oplođuje i da širi svoju aktivnost, uslovljavala je postupni nastanak velikih preduzeća, korporacija koncerna, a danas i multinacionalnih kompanija.
•
Korporacije
datiraju iz XIV stoljeća (Ženeva), a svoj procvat doživljavaju u XIX i XX stoljeću u Velikoj Britaniji i SAD. • Korporacijsko vlasništvo nastalo je, dakle, na stepenu razvoja proizvodnje i privrede kada su ulaganja premašivala i pojedinačno i partnersko vlasništvo, pa se zato javlja dioničarstvo kao najpovoljniji oblik ulaganja privatnog vlasništva.
• Sa korporacijom, u stvari, tek otpočinje pravo preduzetništvo, rizik, inventivnost i kreativnost, a posebno menadžment, jer je kod individualnog i partnerskog tipa vlasništva menadžment nedovoljno prisutan. • Zato je potrebno istaći da je model privatizacije, putem korporacije, najefikasniji tip vlasništva. Ali, kolika će biti efikasnost njenog poslovanja, to zavisi od pravno-zakonskih osnova njene uspostave.
KORPORATIVNO UPRAVLJANJE: RAZDVAJANJE VLASNIŠTVA
• Problem s korporativnim upravljanjem nastaje od momenta odvajanja vlasništva od kontrole upravljanja, odnosno momenta od kada vlasnik
(principal)
prestaje imati kontrolu operativnog upravljanja nad preduzećima, a preuzima je menadžer (
agent)
. • Kontrolu preuzimaju profesionalni menadžeri, koji ne moraju imati ni jednu dionicu, a vlasnici dionica gube kontrolu nad preduzećem.
• Radi se o slijedećim procesima: 1. diferencijacije ili disperzije akcionarske svojine, 2. odvajanje svojine od kontrole i 3. raspršivanja akcija među velikom masom akcionara.
• Mnogi su u ovom procesu vidjeli proces „socijalizacije svojine bez revolucije, odnosno postepen prelaz od „sistema svojine“ ka „sistemu vlasti nad svojinom“, iz čega je proizašao problem korporativnog upravljanja.
• U najopćijem, pojmovnom smislu,
korporativno upravljanje (corporate governance)
je izraz koji se koristi da bi se opisalo kako vlasnici preduzeća (dioničari) kontrolišu profesionalne menadžere. Ova kontrola je neophodna kako bi se vlasnici (dioničari) uvjerili da menadžeri preduzimaju sve što mogu da bi osigurali efikasno poslovanje preduzeća i maksimiziranje vrijednosti ulaganja vlasnika. Postoji niz definicija korporativnog upravljanja. Zajedničko u svim definicijama je da ono predstavlja organizaciju ukupnog poslovanja preduzećima na način da se zaštite interesi svih relevantnih učesnika korporativnog upravljanja, naročito dioničara.
• Jedna od definicija kaže kako je posrijedi sistem kojim se korporacije usmjeravaju i kontrolišu. • Zbog toga se ističe da se najbitniji dio korporativnog upravljanja odnosi na finansijske aspekte upravljanja, što je djelatnost uprave i menadžmenta, a realizira se uspostavom finansijske politike i njenom provedbom (nadzorom).
• To podrazumijeva sprovođenje korporativnih kontrola i unutrašnjeg nadzora.
• Korporativno upravljanje u tržišnoj ekonomiji je način formaliziranja i jasnog izražavanja odlučivanja (zasnovanog na vlasništvu i menadžerskom postavljanju) u okviru kompanije, s pravom dioničara da uzmu učešće u tom procesu, imenovanjem njihovih predstavnika u odbore i glasanjem o određenim strateškim odlukama identificiranim u odredbama asocijacije.
• U načelu postoje dva pristupa kontroli uprave preduzeća u tržišnim privredama: - kontrola preko banaka i kontrola preko tržišta hartija od vrijednosti
• Kao pristup kontroli uprave preduzeća, bankarske su kontrole prisutne u njemačkom i japanskom slučaju, dok tržište hartija od vrijednosti to čini u SAD. Ovi pristupi su razvili tri ponuđena modela korporativnog upravljanja: anglo američki, japanski i njemački model, kao rezultat različitih uslova i zakonodavnog okvira u kome su se razvijali.
TEORIJA PRINCIPAL-AGENT
• Odnos između izvršilaca i vlasnika se objašnjava teorijom koja je poznata kao „principal-agent“ teorija. Izvedena iz teorije vlasničkih prava, ona prikazuje osnovne dileme korporacijskog upravljanja: agencijski ( odnos je ugovor u kojem vlasnik kapitala
principal)
angažuje izvršioca (
agenta)
da uradi određeni posao za njega, prenoseći na agenta i određena ovlaštenja odlučivanja.
Agent
prihvata da radi za
principala
, za naknadu koja nije direktna komercijalnoj vrijednosti ostvarenog rezultata.
• Problem međuuspostavljenog odnosa je u tome da se odredi situacija u kojoj
principal
uspijeva da uspostavi podsticaje za
agente
koji donose odluke, koje, opet, utiču na vlasnika, tako da izvršioci djeluju u interesu vlasnika, odnosno da maksimiziraju interese vlasnika.
• Sam problem nastaje iz dva razloga: a) interesi vlasnika i izvršilaca su različiti i b) informacije koje su dostupne vlasnicima i izvršiocima nisu iste.
Načela korporativnog upravljanja
• U usvojena načela spadaju:
1. Prava dioničara:
Kao prava dioničara nabrojana su prava na: urednu registraciju vlasništva, prenos dionica, dobivanje redovnih relevantnih informacija o korporaciji, učešće i glasanje na glavnoj skupštini, učešće u izboru članova nadzornog tijela i učešće dobiti korporacije.
2. Jednak tretman svih dioničara:
načelo, koje izražava suštinu Osnovno korporativnog upravljanja, podrazumijeva osiguranje jednakog tretmana svih dioničara, uključujući male dioničare. Isto važi i za strane investitore-ulagače. Za sve dioničare se obezbjeđuje jednaka mogućnost kompenzacije, ukoliko se povrijede njihova prava.
3. Uloga ostalih saradnika (staekholdera) u procesu korporativnog upravljanja:
• U procesu korporativnog upravljanja uređuju se prava i obaveze, ne samo dioničara, nego i ostalih učesnika u ukupnom funkcionisanju preduzeća. Radi se o spektru subjekata, kao što su: dobavljači, kupci, sindikati, povjerioci, itd. Na osnovu ove saradnje, preduzeće osigurava svoj razvoj (rast vrijednosti, otvaranje radnih mjesta i sl.).
4. Objavljivanje rezultata poslovanja i transparentnost:
Okvir korporativnog upravljanja treba osigurati pravovremeno i tačno objavljivanje svih informacija, koje se odnose na preduzeće, uključujući finansijsko stanje i poslovanje, strukturu vlasništva, te upravljanje preduzećem.
5. Odgovornost upravljačkih i nadzornih tijela:
Preko korporativnog upravljanja trebalo bi se osigurati strateško upravljanje preduzećem, uspješan nadzor upravljačkih tijela od strane nadzornih tijela, kao i odgovornost nadzornih i upravljačkih tijela prema preduzeću i dioničarima.
• Načela OECD-a posebno ističu „ravnopravan tretman svih dioničara, uključujući manjinske i strane dioničare, a podrazumijeva pravni lijek u slučaju kršenja ovih prava. • U opća prava dioničara spadaju:
siguran način registrovanja vlasništva, pravo prenošenja ili prodaje dionica,
- pravo na dobijanje redovnih i pravovremenih informacija o preduzeću, realna, informisana mogućnost učešća na skupštini dioničara, lično ili putem opunomoćenika, - pravo na informaciju o strukturi kapitala i drugim aranžmanima, koji omogućavaju dioničarima pravo glasanja koje prelazi njihovo dioničarsko učešće u preduzeću, nemiješanja na tržištu za kontrolu nad korporacijom, osim obezbjeđenja transparentnosti i ravnopravnosti prema svim dioničarima.
• Ravnopravan tretman svih dioničara, u vezi s ovim principima, podrazumijeva da: svi dioničari iste klase tretiraju se jednako i svaka se promjena glasačkih prava mora izglasati, - samodijeljenje i insider-trading, pri kome se zloupotrebljava preduzeće, trebalo bi biti zabranjeno, članovi odbora moraju objaviti svaki materijalni interes, koji imaju u transakcijama ili pitanjima koja imaju iticaj na preduzeće.