Transcript 630625.SPE_2013

Podrijetlo i taložni okoliši neogensko-kvartarnih
turbiditskih taložina u Hrvatskoj
Tomislav Malvić
24. svibnja 2013.
Uvodne postavke
1.
Turbiditi i rezultati njihova djelovanja jedan su od čestih mehanizama prenošenja i taloženja
klastičnoga detritusa tijekom gotovo cijele povijesti Zemlje, a nastaju naravno i danas. Posebnost
njihova djelovanja je lako prepoznatljiva bočna i okomita izmjena turbiditskih i bazenskih
sedimenata koji ukazuju na izmjene “aktivnih epizoda” te razdoblja “mirnoga” taloženja u tim
prostorima.
2.
U Hrvatskoj postoje dva prostora s vrlo lijepim zapisima taložina nastalih djelovanjem
turbidita u jezerskoj i marinskoj sredini tijekom neogena i kvartara. To su hrvatski dio
Panonskoga bazenskoga sustava u Sjevernoj Hrvatskoj te Padske depresije u Sjevernom
Jadranu.
3.
Svaki od tih prostora obilježen je drugačijim podrijetlom klastita, tj. zemljopisnim smještajem
izvorišnih područja, te mehanizmima kojima su preneseni i istaloženi. Također oba imaju svoje
posebnosti glede paleooblika taložnoga prostora, dužine transporta, litologije nastale u razdoblju
neogena i kvartara te litostratigrafske podjele tih taložina.
4.
Oba navedena sustava mogu se smatrati tipskima za opis nastanka turbidita na blagim
podmorskim padinama pod snažnim utjecajem klimatskih promjena (Sjeverni Jadran) te u
izduženim prostorima dugotrajnih brakičnih jezera koja su se postupno smanjivala i oslađivala
(Panonski bazenski sustav).
0
SCALE
200 km
ZAGREB
Ireland
Osijek
Rijeka
United
Kingdom
Croatian part of
C R O A T I APannonian Basin
Netherland
Belgium
Germany
Po Depresseion in
Croatian part of
Northern Adriatic
System
Split
Luxemburg
France
Switzerland
Po
r tug
S
en
lov
A
Spain
ia
Hungary
Bosnia and
Herzegovinia
Se
a
Albania
dr
ia
t ic
&
rb .
S e .N.
M
al
Italy
Austria
Romania
Black Sea
Bulgaria
Macedonia
Grece
Turkey
Mediterranean Sea
Slika 1: Analizirani prostori s turbiditskim taložinama
Sjeverni Jadran
Prostor Jadranskoga bazena podijeljen je na nekoliko depresija različite starosti obzirom na početak njihova
otvaranja i taloženja unutar njih (PRELOGOVIĆ & KRANJEC, 1983).
Miocenske depresije su nazvane Dugootočna, Južnojadranska-albanska te Moliška.
Pliocenske se zovu Venecijanska, Padska, Marche-Abruzzi, Srednjojadranska, Bradano te Jadransko-jonska.
Najveće su površinom Padska i Južnojadransko-albanska.
Venetto
Depression
0
Adriatic Car bonate Platform
(ACP)
PO
Po
Depression
.
pr
De
tic
ia
dr
zi
eA
uz
dl
br
id
-A
M
e pr.
ch e
ar D
M
Du
gi
ot
ok
IT
AL
Y
De
pr
.
I TALY
IA
C R OATI A
DE
PR
ES
SI
ON
Gas fields
ACP
AP
ria
Ad
- A So
lba uth
nia A
De dria
pr tic
es sio
n
Exposed parts of
Mesozoic carbonate platforms
tic
ia n
on
-I
n
io
ss
re
ep
Ap
uli
an
(A Plat
P) for
m
Depressions filled
from Miocene
D
100 km
CR
OA
T
n
sio
es
o pr
an De se n
li o
ad
Br
Mo es si
pr
De
Uplifted structure
Gargano - Middle Adriatic
0
20 km
Depressions filled
from Pliocene
Slika 2: Prostor Jadranskoga bazena podijeljen na miocensko-pliocenske depresije
Sjeverni Jadran
glavne promjene paleogeografije na prijelazu iz pliocena u pleistocen
•Današnji prostor Jadranskoga mora uglavnom je oblikovan granicama taložina koje su nastajale tijekom
kvartarnih oledbi i međuoledbi.
•U odnosu na kvartar, tijekom pliocena marinski prostor je uglavnom pokrivao veću površinu i to
posebice u podnožju Alpi.
•Kvartarne oledbe i opće snižavanje razine mora najjače su se odrazili u području Sjevernoga Jadrana,
koje je i danas batimetrijski plitko, te su kontinentalni (riječni) taložni okoliši bili dominantni u tom
prostoru.
•Prosječno je tijekom takvih razdoblja delta rijeke Po mogla progradirati i 200 km prema istoku.
Slika 3: Prostor Jadranskoga bazena tijekom
donjega pliocena
Sjeverni Jadran
u pliocenu (5,332-2,588 mil. god.)
Oblikovanje Jadranskoga bazena započinje krajem miocena (prije oko 6 mil. god.). Dva su događaja obilježila
mediteranskih prostor: (a) velika glacijacija u području Antarktike i spuštanje globalne razine mora za 50
m; (b) prekidanje morske veze Mediterana i Atlantika kroz Gibraltar.
Rezultat je taloženje iznimnih količina evaporita (pa i u Jadransko-jonskoj depresiji) te redukcija površine
Mediterana za oko 50 %. Taj događaj je poznat pod nazivom Mesinska kriza saliniteta (npr. VESELI,
1999).
Slika 4: Rasprostranjenost mesinskih naslaga
gipsa, evaporita i anhidrita u Zapadnom
Mediteranu
(http://records.viu.ca/~earles/messinian-crisisapr03.htm, 8. XI. 2010.)
Krajem mesinijana veza s Atlantikom je ponovno uspostavljena i tijekom donjega pliocena započinje taloženje u
Jadranskom bazenu kakvo poznajemo i danas.
Taložine donjega pliocena u hrvatskom dijelu Sjevernoga Jadrana uglavnom su (ako ne i potpuno) pelitne, bogate
foraminiferskim vrstama (npr. KALAC, 2008; CITA & RYAN, 1971; THUNEL, 1971). Prema njima je
rekonstruirana topla klima te dubina koja odgovara dubljem, otvorenom prostoru. Gornjopliocenske taložine
pokazuju smanjenje broja vrsta, a povećanje količine planktonskih foraminifera, kao rezultat početka
općega zahladnjenja i prve glacijacije na prijelazu u kvartar (biber).
Pliocenske taložine su općenito znatno deblje na zapadu Sjevernoga Jadrana, negoli na istoku, zahvaljujući
tektonici, tj. bržem spuštanju toga dijela bazena, tj. uglavnom Padske depresije (RIO et al., 1997), te blizini
izvora psamitsko-pelitnog detritusa (Alpe).
Litologija:
U podini su pronađeni eocenski karbonati, kao post-platformski sedimenti (JKP-a), ali općenito dominiraju
kredni karbonati (vapnenci i dolomiti) klasičnoga razvoja JKP-a.
Pliocenski sedimenti su gotovo u cijelosti pelitni, posebice prema istoku, tj. to su hemipelagički lapori, glineni
lapori.
Sjeverni Jadran
u kvartaru (pleistocen, 2,588-0,0117 mil. god.)
Pleistocenska epoha (2,588-0,0117 mil. god.) obilježena je brojnim klimatskih promjenama
vezanim uz šest oledbi. Uz promjenu klime i živih oblika, one su uzrokovale i promjenu
paleogeografije. Tako su pleistocenski sedimenti svojim sastavom i prostiranjem izravno
posljedica taloženja naizmjence u hladnoj, umjerenoj i toploj klimi. Stoga je paleogeografski
isto mjesto unutar Jadranskoga bazena kroz vrijeme je moglo predstavljati kako otvorenu
morsku padinu, tako i klasičan šelf ili pak plitki litoral.
Slika 5: Granice Jadranskoga mora tijekom virma (lijevo) i holocena (desno). Prema
CORREGIARI et al., 1996; VELIĆ & MALVIĆ, 2011.
Litologija:
Iznimno drugačiji litofacijesi od pliocenskih, jer su česte sekvencije krupno pelitnih i psamitskih čestica, tj. silta
i pijeska. One su “uklopljene” unutar glina, glinovitih lapora, a u najdubljim dijelovima i lapora.
Kompakcija je na granici konsolidiranosti, pa dublji intervali ju mogu doseći. Debljine taložina pleistocenske
epohe mogu biti i 1500 m, što upućuje na spuštanje cijeloga prostora, te česte transgresije zbog izmjena
hladne, umjerene i tople klime.
Taložni prostor uglavnom je tijekom vremena predstavljao izmjenu plitkoga litorala i šelfa, pa čak i padine
prema prostoru Srednjega Jadrana.
Granica prema pliocenu može biti i diskordantna, dok je litološki ona obilježena u hrvatskom dijelu pojavom
prvih pjeskovito-siltnih sekvencija koje približno prate kronostratigrafsku granicu pliocena i pleistocena.
Tablica 1: Približni vremenski rasponi šest
glacijala u alpskome području (iz: VELIĆ &
MALVIĆ, 2011)
Granica pliocena i pleistocena je na
približno 2,588 mil. god.
Sjeverni Jadran
Litostratigrafija kao odraz dominantne litologije tijekom vremena
Pliocenske i pleistocenske taložine Sjevernoga Jadrana prvobitno su se detaljno razlučile u talijanskom dijelu
Padske depresije. Tadašnja podjela obuhvatila je pliocenske i pleistocenske litofacijese. I tu se primjećuje
dominacija pelitnih facijesa tijekom pliocena (bočni ekvivalent izražen kao formacija Santerno, koja
može biti i jedina izdvojena jedinica).
Tablica 2: Talijansko i prethodno hrvatsko
nazivlje taložina u Sjevernom Jadranu (od
okoliša JKP-a do Padske depresije).
Hrvatska nomenklatura pliocena i pleistocena nije bila temeljena na tipskim lokalitetima otkrivenim kasnijim
dubokim bušotinama, već površinskim izdancima eolskih taložina pleistocena (otok Susak) pa je
načinjena nova. U njoj se može očekivati da će i za miocensko-paleocenske vapnence koji su taloženi u
vrijeme izdizanja JKP-a biti opisan novi tipski lokalitet ili u području Istre ili na uzorcima iz dubokih
bušotina.
Izdvojeni članovi koji još čekaju svoje
imenovanje prema tipskim lokalitetima
(MARIĆ-ĐUREKOVIĆ, 2011).
To su (od najstarijega):
Član A – taložine distalne podmorske lepeze,
Član B – proksimalni dio podmorske lepeze i
rampe,
Član C – prodeltni i deltni taložni okoliš.
Slika 6: Hrvatsko litostratigrafsko nazivlje
taložina u Sjevernom Jadranu (od okoliša
JKP-a do Padske depresije; VELIĆ &
MALVIĆ, 2011)
Opći donos materijala u Jadran tijekom gornjega kvartara
(holocen, 0,0117-0,0 mil. god.)
Holocen (od prije 11 700 god.) možemo smatrati vremenom kada se konačno oblikovalo Jadransko more i to
tijekom flandrijske transgresije (koja se događala prije 10 000-5000 g. ovisno o području).
To je ujedno glavno obilježje zadnjega interglacijala, koji traje i danas. Stoga se današnje vrijednosti donosa
materijala u Jadransko more (pa i bazen) mogu uzeti kao okvirne kroz cijelo vrijeme te međuoledbe.
Zapadna obala cijeloga Jadrana:
Zbog znatno većega drenažnoga radijusa (površine) te podalpske nizine, ta obala uvijek je predstavljala znatno
veći izvor materijala od istočne obale.
Monotonost obale (nerezvedenost) omogućila je prijenos deltama desetcima kilometara na šelf.
Prema mjerenjima tijekom približno zadnja dva desetljeća (CATTANEO et al., 2003; FRIGNANI et al., 1992;
MILIMAN & SYVITSKI, 1992; SORGENTE, 1999) donosi detritusa sa zapadne obale Jadrana iznose:
•
Istočno apeninske rijeke: 32,2 x 106 tona/godišnje,
•
Rijeka Po: 15x106 t/god.,
•
Istočno alpske rijeke: 3x106 t/god.,
•
Istočno apeninske rijeke južno od poluotoka Gargano: 1,5x10 6 t/god.
Istočna obala cijeloga Jadrana – izvori detritusa:
Heterogenost obale (razvedenost, Dalmatinski tip obale). Litoralno područje je dominantno, šelf se
razvija vrlo daleko od obalne linije. Sve to utječe na količinu i razdiobu detritusa taloženoga u
moru:
1.
Istočna obala je obilježena izduženim Dinaridima s vrlo uskim drenažnim područjem te malim
iznosom erozije.
2.
Rijeke na toj obali vrlo su kratke, te mogu erodirati najvećim dijelom karbonatni detritus.
3.
Morfologijom obale i priobalja taložni okoliši su vrlo ograničenoga prostiranja, čak i najveći
od njih poput delte rijeke Neretve.
4.
Posljedično, debljine pliocensko-kvartarnih taložina (deltnoga i marinskoga podrijetla) ne
prelaze nekoliko stotina metara i to samo mjestimice.
Slika 7: Regionalne drenažne linije okolo Jadranskoga mora te neke najveće rijeke (BALIĆ &
MALVIĆ, 2013)
Slika 8: Paleogeografski položaj paleodelte Neretve,
pripadajuće taložine i sekvencijska rekonstrukcija
(BALIĆ & MALVIĆ, 2013)
Hrvatski dio
Panonskoga bazenskoga sustava
(HPBS)
Slika 9: Položaj PBS-a i hrvatskoga dijela unutar njega te podjela HPBS-a na depresije
Transpresijska i transtenzijska razdoblja u HPBS-u
(baden; 16,4-0,0 mil. god.)
Transpresijska i transtenzijska razdoblja u HPBS-u:
Regionalni, prvi transtenzijski događaj u HPBS-u započeo je u badenu (ĆORIĆ et al., 2009; MALVIĆ &
VELIĆ, 2011), tj. tijekom 16,4-13,0 m. g. (sve vremenske skale su dane prema tablici HAQ &
EYSINGA, 1998). Taj tektonski događaj bio je regionalni unutar cijeloga PBS-a s dominacijom “strikeslip” pokreta i taloženja unutar takvih prostora. U HPBS-u je većina današnjih brda i planina ostala
vjerojatno dijelom iznad razine mora (VRBANAC, 2002a) iako su apsolutno bile niže negoli danas. Izvor
klastičnoga detritusa tijekom badena pa i sarmata (13,0-11,5 m. g.) bile su siliciklastične stijene podine ili
koralinacijeski i briozojski grebeni miocena, taloženoga aluvijalnim lepezama (npr. MALVIĆ, 2012). To
razdoblje završava najmlađim badenskim sedimentima koji su u većem dijelu PBS-a (u HPBS-u sigurno)
predstavljeni sitnozrnastim pješčenjacima, siltitima, vapnencima i kalcitnim laporima (npr., PAVELIĆ,
2002), sve plitkomorskim i regresijskim taložinama.
Slika 10: Vremenske skale i glavni tektonski i taložni događaji u HPBS-u (MALVIĆ & VELIĆ, 2011)
1. transtenzija (16,4-13,0 mil. god.)
Slika 11: Prikaz tipične aluvijalne lepeze kakva je tijekom badena
postojala u HPBS-u.
A- primjer paleozojskoga ili mezozojskoga uzdignuća (“buried hill”),
B – geološki shematski profil kroz takav prostor,
C – razdioba poroznosti u takvom prostoru
(prema MALVIĆ, 2003, 2006; MALVIĆ & VELIĆ, 2011).
Tablica 3:
popis badenskih vrsta
foraminifera koje ukazuju na
različite okoliše (MALVIĆ, 2003)
1. transpresija
(sarmat; 13,0-11,5 mil. god.)
Prva transpresijska faza odvijala se u sarmatu (13,0-11,5 m. g.) te u pojedinim dijelovima HPBS-a i u donjem
panonu (11,5-9,3 m. g.).
Sredina je još uvijek marinska, uz taložine koje ukazuju na sveopću regresiju te opadanje količine aluvijalnih
sedimenata (npr. RÖGL & STEININGER, 1984; KOVAČ et al., 1997; PAVELIĆ, 2001; VRSALJKO et
al., 2006). Redukcijom te iznimnom evaporitnom sedimentacijom u rubnim dijelovima PBS-a (današnja
Poljska i Rumunjska), u sarmatu dolazi i do pada salineta, kao uvod u stvaranje brakičnih sredina tijekom
panona i posebice ponta (npr. MALVIĆ, 2006).
2. transtenzija – vrijeme turbidita
(panon-donji pont; 11,5-6,3 mil. god.)
Druga transtenzijska faza odvijala se u brojnim dijelovima HPBS-a već u donjem panonu (11,5-9,3 m. g.), a
u cijelome tom prostoru u gornjem panonu (9,3-7,1 m. g.) te donjem pontu (7,1-6,3 m. g.).
Nova transgresija
Slika 12: Primjer karata debljine badensko-sarmatskih (lijevo) i donjopanonskih (desno) taložina u
Bjelovarskoj subdepresiji (MALVIĆ & VELIĆ, 2011; MALVIĆ, 2012) koja pokazuje ponovno taloženje u
ranije izdignutim/erodiranim prostorima (žuto)
2. transtenzija
regionalni izvor materijala
Taloženje je obuhvatilo brojne, uzastopne (sukcesivne) turbiditne događaje, koji su unosili materijal u HPBS
te ga prenosili prema I i JI. Radilo se o mehanizmu koji je obuhvatio tektoniku “rampe” te gravitacijsko
urušavanje nagomilanog materijala na uzvišenom dijelu takve strukture.
Velika većina takvoga materijala bila je prenašana iz Istočnih Alpi kao izvornišnoga područja, snažnoga
izdizanja te erozije i denudacije. Posljedica je taloženje bazenskih, pelitnih litofacijesa (uglavnom
kalcitnoga mulja) tijekom “mirnih” razdoblja te psamitskih i krupnijih pelitnih čestica (pijeska i silta).
Slika 13: Shematska paleogeografska
rekonstrukcija na granici Savske
depresije i Bjelovarske subdepresije na
kraju panona, te pravci širenja turbidita
(VRBANAC et al., 2010)
Slika 14: Regionalni izvori materijala u PBS-u i smjerovi transporta
Regionalni izvor materijala na primjeru lokalne strukture Kloštar
Smjer turbiditnih tokova bio je tako paleogeografski i tektonski određen, posebice lokalno. Na regionalnoj
skali pratio je pružanje Savske depresije, tj. ostalih depresija HPBS-a.
Struktura Kloštar obilježena je velikim rasjedom aktiviranim na granici panona i ponta, čija aktivnost je
spustila prostor uz Moslavačku goru, tj. sjeveroistočni dio strukture. Tada su dna takve strukture,
odnosno manji “strike-slip” prostori postali mjesta taloženja najkrupnije frakcije (Tb) iz turbiditnoga
toga (Tb-Te), te mjesta nastanka najpropusnijih taložina, kasnije pješčenjaka.
Slika 15: Primjer toka turbidita unutar strukture Kloštar tijekom donjega ponta
(NOVAK ZELENIKA et al., 2013)
2. transtenzija
Lokalni izvor materijala
Utjecaj regionalnih paleomorfoloških uzdignuća tijekom gornjega miocena na donos detritusa
1.
2.
3.
Nije moguće odrediti količine koje su lokalnim transportom (reda veličine nekoliko do desetak km)
prenašane u depresije unutar HPBS-a;
Moguće je logično pretpostaviti da je on postojao;
Moguće je logično pretpostaviti, prema paleorekonstrukciji, da su ukupne površine takvih gora iznad
razine jezera bile male (reda veličine nekoliko desetaka km2);
4.
Slijedi da je tu razvoj taložnih okoliša bio ograničen na male aluvijalne lepeze;
5.
Ukupni donos time je iznosio zanemarivu količinu ukupno prenešenoga detritusa;
6.
Količinski nije moguće razdvojiti detrituse iz ta dva izvora;
7.
Kvantitativno je moguće tražiti mineralošku razliku u jezgama, očekujući da mjesta s prevladavajućim
lokalnim donosom imaju veći udjel nerezistentnih minerala.
Slika 16: Mogući položaj paleogeografskih uzvišenja unutar HPBS-a tijekom gornjega miocena te
mogući smjerovi lokalnoga transporta aluvijalnim lepezama
(NOVAK ZELENIKA et al., 2013)
Problem paleogeografske rekonstrukcije gora u gornjem miocenu
1.
2.
3.
4.
5.
6.
Danas samo dvije planine dosežu oko ili nešto više od 1000 m (Medvednica i Papuk);
Treba imati na umu da je njihovo značajno izdizanje posljedica najmlađe, 2. transpresijske faze
(neotektonske), što znači da su vrlo vjerojatno tijekom miocena sve bile niže negoli su to danas;
Kako su dubine badenskoga mora (dublje od 500 m) te panonsko-pontskih jezera (dublje od 200 m u
najdubljim dijelovima) tek pretpostavljene, ostaje otvoreno kada su neke od njih bile otoci ili tek plitka
podvodna uzvišenja.
Izdanci , recimo panona i ponta, na današnjim rubovima tih gora ne ukazuju jesu li na tjemenu takvih
brda oni erodirani ili nisu niti taloženi. Recimo to je problem rekonstrukcije Moslavačke gore.
Stoga je mineraloški koncept analize jezgara vrlo važan, naravno uz dovoljan broj uzoraka. Čak i tada se
može pojaviti problem razlikovanja izvorišta, jer npr. facijes Tb (srednjozrnati pješčenjak) je uglavnom
uniformna sastava tijekom cijeloga gornjega miocena.
Primjer strukture Kloštar ukazuje na udjel kvarca 82-60 %, te fragmenata karbonata, šista, gnajsa i
granita (18-40 %) gdje nije moguće razlučiti petrografski sastav podrijetlom iz planina poput Istočnih
Alpi i Moslavačke gore jer su obje stijenski vrlo nalik.
Ipak, zbog blizine može se rekonstruirati dvojak transportni put (npr. NOVAK ZELENIKA et al., 2013):
Slika 17: Karta ss/sh donjopontskoga ležišta polja Kloštar s rekonstrukcijom smjera donosa detritusa
(NOVAK ZELENIKA et al., 2013)
2. transpresija
(gornji pont-kvartar; 6,3-0,0 mil. god.)
II. transpresija
Razdoblje, gornjega ponta, pliocena i kvartara.
Obuhvaća nekoliko važnih događaja za ležišta ugljikovodika:
1.
2.
Nakon kompakcije, uglavnom tijekom gornjega ponta, inverzija brojnih “strike-slip” struktura te
oblikovanje antiklinala s pješčenjačkim ležištima;
Migracija ugljikovodika nakon dosizanja zrelosti matičnih stijena u tako oblikovane zamke (kvartar).
Hrvatski dio Panonskoga bazenskoga sustava
Litostratigrafija kao odraz dominantne litologije tijekom vremena
Slika 18: Korelacija katova, podkatova,
litostratigrafskih jedinica i taložnih megaciklsua u
Dravskoj depresiji
(iz MALVIĆ, 2012; prema VELIĆ, 2007; MALVIĆ,
2003; ŠIMON, 1980)
Slika 19: Korelacija katova, podakatova,
litostratigrafskih jedinica, taložnih
megaciklusa i tektonskih razdoblja u
Savskoj depresiji
(iz NOVAK ZELENIKA et al., 2013;
prema VELIĆ, 2007; ŠIMON, 1980)
Slika 20: Korelacija katova, podakatova i
litostratigrafskih jedinica u cijelom
prostoru Dravske depresije (iz MALVIĆ &
CVETKOVIĆ, 2013; prema JUHÁSZ,
1998; KORPÁSNÉ-HÓDI, 1998; VELIĆ,
2007; ŠIMON, 1980)
Pregled postavki modela turbidita i jedinica koje određuju te naslage
Ovaj prikaz temelji se na velikom broju publiciranih izvora koji opisuju litostratigrafske jedinice u rangu
formacija i članova te litološki sastav i turbiditsko podrijetlo u HPBS-u:
(a)
(b)
(c)
(d)
Granice formacija utvrđenih na području HPBS-a su većim dijelom približno sinkrone (smatra se da su
taložene na širem području u vremenskom razdoblju koje je trajalo 103-104 godina);
Regionalni EK-markeri opisani unutar naslaga HPBS-a ne mogu se baš uvijek utvrditi na EK
dijagramima, ali često mogu. EK-marker koji je moguće pratiti na gotovo cijelom području depresija je
npr. Z‘. Dio njih na pojedinim mjestima mogu biti zamijenjeni erozijskim ili tektonsko-erozijskim
diskordancijama. Ovisno o dubini i vrsti taložnog okoliša, te intenzitetu tektonskih pokreta za vrijeme i
nakon taloženja, ovisilo je hoće li EK-marker ostati sačuvan;
Od posebnog značenja su dvije formacije unutar gornjeg miocena nazvane formacija Ivanić-Grad i
Kloštar Ivanić. Obje predstavljaju monotonu izmjenu pješčenjaka turbiditskoga podrijetla (ujedno i
najveća ležišta ugljikovodika u HPBS-u) i bazenskih lapora. Rezultat su taloženja u jezerskim okolišima
turbiditnim tokovima.
Kako je litološki sastav jedini kriterij za izdvajanje litostratigrafskih jedinica, postoji mogućnost
objedinjavanja tih dviju formacija. U Dravskoj depresiji primjeren naziv bio bi formacija Drava
(VRBANAC, 2002b,c; MALVIĆ & CVETKOVIĆ, 2013), a u Savskoj depresiji formacija Sava
(VRBANAC, 2002b,c).
Literatura 1. dio
Balić D., Malvić T. (2013) Pliocene-Quaternary deposition and stratigraphy of the Neretva River Mouth, example of the
Croatian Adriatic Coast. Geological quarterly. 57, 2, 233-242
.
Cattaneo A., Correggiari A., Langone L., Trincardi F. (2003) The late-Holocene Gargano subaqueous delta, Adriatic shelf:
sediment pathways and supply fluctuations. Marine Geology, 193: 61–91.
Cita M.B. and Ryan W.B.F. (1972) The Pliocene Record in deep sea Mediterranean sediments. Times-scale and general
synthesis, Initial Reports DSDP, Washington.
Correggiari A., Roveri M., Trincardi F. (1996) Late Pleistocene and Holocene evolution of the North Adriatic Sea.
Quaternario, 9 (2): 697–704.
Ćorić S., Pavelić D., Rögl F., Mandić O., Vrabac S., Avanić R., Jerković L., Vranjković A. (2009): Revised Middle
Miocene datum for initial marine flooding of North Croatian Basins (Pannonian Basin System, Central Paratethys).
Geol. Croat., 62 (1): 31–34.
Frignani M., Langone L. (1991): Accumulation rates and 137Cs distribution in sediments of the Po River delta and the
Emilia-Romagna coast (north western Adriatic Sea, Italy). Continental Shelf Research, 11: 525–542.
Haq, B.U. & Eysinga, F.W.B., eds. (1998): Geological Time Table, Fifth Edi tion (Wall Chart). Elsevier Science,
Amsterdam.
Juhász, Gy. (1998): A magyarországi neogén mélymedencék pannóniai képzódményeinek litosztatigráfiája (Stratigraphy of
Neogene Formations from Deep Basin). In: Magyarország Geológiai Képzódményeinek Rétegtana (Stratigraphy of
Hungarian Geological Formation), edited by I., Bérczi & Á., Jámor, printed by MOL Rt and MÁFI, Hungary, pp.
517, ISBN 963 671 192 5.
Literatura 2. dio
Kalac K. (2008): Biostratigrafsko-kronostratigrafska istraživanja pliocensko-pleistocenskih naslaga u podmorju Jadrana s
posebnim osvrtom na klimatske promjene. Naftaplin, 45 (8): 104 p.
Korpásné-Hódi, M. (1998): Medenceperemi Pannóniai S.L. üledékes formációk rétegtana (Statrigraphy of Pannonian
Formations from Marginal Basin) In: Magyarország Geológiai Képzódményeinek Rétegtana (Stratigra- phy of
Hungarian Geological Formation), edited by I., Bérczi & Á., Jámor, printed by MOL Rt and MÁFI, Hungary, pp.
517, ISBN 963 671 192 5.
Kovač M., Barath I. & Nagymarosy A. (1997): The Miocene collapse of the Al pine-Carpathian-Pannonian junction – an
over view. Acta Geol. Hung., 40 (3): 241–264.
Malvić T. (2003): Oil-geological relations and probability of discovering new hydrocarbon reserves in the Bjelovar Sag (in
Croatian and English). Ph.D. thesis, Faculty of Mining, Geology and Petroleum Engineering, University of Zagreb.
Malvić T. (2006): Middle Miocene depositional model in the Drava Depression described by geostatistical porosity and
thickness maps (case study: Stari Gradac-Barcs Nyugat Field). Rud.-geol.-naft. zbornik, 18: 63–70.
Malvić T. (2012): Review of Miocene shallow marine and lacustrine depositional environments in Northern Croatia. Geol.
Quart., 56 (3): 493–504.
Malvić T. & Velić J. (2011): Neogene tectonics in Croatian part of the Pannonian Ba sin and reflectance in hydrocarbon
accumulations. In: New Frontiers in Tectonic Research: at the Midst of Plate Convergence (ed. U. Schattner): 215–
238, InTech, Rijeka.
Malvić, T. & Cvetković, M. (2013): Lithostratigraphic units in the Drava Depression (Croatian and Hungarian parts) – a
correlation / Korelacija litostratigrafskih jedinica u Dravskoj depresiji (hrvatski i mađarski dio). Nafta , 64, 1, 27-33 .
Literatura 3. dio
Marić-Đureković, Ž. (2011): Litofacijesne i stratigrafske značajke pleistocenskih naslaga Sjevernoga Jadrana na temelju
visokorazlučivih karotažnih mjerenja. Disertacija, RGN fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 143 str., XXXI str. pril.
Milliman J.D., Syvitski J.P.M. (1992) Geomorphic/tectonic control of sediment discharge to the ocean: the importance of
small mountainous rivers. Journal of Geology, 100: 525–544.
Novak Zelenika, K., Velić, J. & Malvić, T. (2013): Local sediment sources and palaeoflow directions in Upper Miocene
turbidites of the Pannonian Basin System (Croatian part), based on mapping of reservoir properties. Geological
quarterly. 57 (1): 17-30 .
Pavelić D. (2001): Tectonostratigraphic model for the North Croatian and North Bosnian sector of the Miocene Pannonian
Basin System. Basin Res., 13 (3): 359–376.
Rögl F. & Steininger F. (1984): Neogene Paratethys, Mediterranean and IndoPacific seaways. Geol. J. Spec. Is sue, 11:
171–200.
Sorgente D. (1999) Studio della sedimentazione attuale e recente nel medio Adriatico attraverso l’uso di traccianti
radioattivi. Dissertation, University of Bologna.
Šimon J. (1980): Prilog stratigrafiji i taložnom sustavu pješčanih rezervoara Sava-grupe mlađeg tercijara u Panonskom
bazenu Sjeverne Hrvatske. Dissertation, Faculty of Mining, Geology and Petroleum Engineering, Zagreb, 56 p., 82
enclosures.
Thunel M. (1971) Građa tercijarnog bazena u sjeveroistočnom dijelu Jadranskog mora. Nafta, 22, 4-5, 275-434.
Literatura 4. dio
Velić J. (2007): Geologija ležišta nafte i plina. Faculty of Mining, Geology and Petroleum Engineering, University of
Zagreb, 342 p.
Velić J. & Malvić T. 2011. Depositional conditions during Pliocene and Pleistocene in Northern Adriatic and possible
lithostratigraphic division of these rocks / Taložni uvjeti tijekom pliocena i pleistocena u Sjevernom Jadranu te
moguća litostratigrafska raščlamba nastalih stijena. Nafta 62, 1-2, 25-38.
Vrbanac B. (2002a): Facies and facies architecture of the Ivanic Grad Formation (late Pannonian) – Sava De pres sion,
NW Croatia. Geol. Croat., 55 (1): 57–77.
Vrbanac B. (2002b): Contribution to the debate on the stratigraphic classifi-cation system and the importance of EKmarkers in the Sava Depression –part 1 [Prilog raspravi o stratigrafskom klasifikacijskom sustavu i značaju EKmarkera u Savskoj potolini (R. Hrvatska) – dio 1.]. Nafta, 53, 1, 39-44.
Vrbanac B. (2002c): Contribution to the debate on the stratigraphic classification system and the importance of EK-markers
in the Sava Depression -part 2 [Prilog raspravi o stratigrafskom klasifikacijskom sustavu i značaju EK-markera u
Savskoj potolini (R. Hrvatska) – dio 2.]. Nafta, 53, 2, 65-70.
Vrbanac B., Velić J. & Malvić T. (2010): Sedimentation of deep-water turbidites in main and marginal basins in the SW
part of the Pannonian Ba sin. Geol. Carpath., 61 (1): 55–69.
Vrsaljko D., Pavelić D., Miknić M., Brkić M., Kovačić M., Hečimović I., Hajek-Tadesse V., Avanić R. & Kurtanjek N.
(2006): Middle Miocene (upper Badenian/Sarmatian) palaeo ecology and evolution of the environments in the
area of Medvednica Mt. (North Croatia). Geol. Croat., 59 (1): 51–63.