Transcript Document 7355185

Designed by:
®
Dino-Josip Car
Prof. dr. sc. Ivan Karlić
PREGLED KROZ PREDMET:
“Tko je Isus Krist ?”
“Tko je Krist za nas danas?”
“Kako danas upoznati osobu Krista?”
Poganski autori govore o Kristu
Kristologija i soteriologija
PREGLED
KROZ
PREDMET:
ISU
S KR
IST DANAS
Isus Krist u Katekizmu katoličke Crkve
Pluralizam kristoloških usmjerenja
“Model slave” u pravoslavnoj kristologiji
“Model križa” luteranske kristologije
PREGLED KROZ PREDMET:
Isus u nekršćanskim ambijentima
Biblijska kristologija
Otajstvo Krista u Svetom pismu
Pokreti i religiozne zajednice u Isusovo vrijeme
Isusova poruka o kraljevstvu Božjem
PREGLED KROZ PREDMET:
Isusova čudesa:
povijest i znanost
Implicitna kristologija
Kristološki naslovi
Isusova smrt na križu
kao “savršeno
pomirenje”
čovjeka s Bogom
Uskrsnuće/ proslava
Isusa Krista
Povijesno – dogmatski razvoj kristologije
 SUSTAVNA KRISTOLOGIJA
- Otajstvo Isusa Krista Sina Božjega
- Preegzistencija Logosa
- Utjelovljenje Sina Božjega: smisao i svrha
- Unio hypostatica
- Communicatio idiomatum
- “Nama u svemu jednak osim u grijehu”
Prof. dr. sc. Ivan Karlić
KRISTOLOGIJA
“Tko je Isus Krist ?”
Različitost ambijenata u kojima je pitanje Krista bilo
postavljano uvjetovalo je nastanak različitih
odgovora na njega.
Kršćani vjeruju da za upoznavanje Isusa Krista, po vjeri, valja “uprijeti
pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa”
Heb 12,2
Upoznati Isusa Krista znači otkriti njegov pravi identitet i
njegovo značenje za čovjeka, odnosno “stvarati
kristologiju”, što je Crkva i činila od svojih početaka do
danas: apostoli i njihovi učenici, crkveni oci, teolozi svih
vremena i kultura, te crkveno učiteljstvo, nastojali su
shvatiti i ispravno tumačiti otajstvo Isusa Krista.
Pitanje o Isusu
“Tko je Isus Krist?” –središnji sadržaj novozavjetne
kristologije
Pitanje koje se spominje od Cezareje Filipove (usp. Mk 8,2729 i par.) sve do današnjih dana... Na njega odgovara
kristologija, kao središnja tema i stožer kršćanske teologije.
Tko je Krist za nas danas?
•Nema odgovora na to pitanje bez prethodnog
odgovora tko je (bio) Isus Krist.
•U isto vrijeme i konačni (eshatološki) navjestitelj Boga
i konačni (eshatološki) čovjek;
•On objavljuje pravu narav Božju i pravu narav ljudsku;
•U njemu kršćanstvo nema samo svoje izvorište, nego i središte i
trajni temelj: “nitko ne može postaviti drugog temelja” (1 Kor
3,11).
Kako danas upoznati
osobu Krista?
1. Isusa se može upoznati pozivajući se na njegove
učenike i promatrajući njihov život – Isus i zajednica
onih koji vjeruju u njega međusobno se prožimaju.
2. Isusa se može upoznati uvidom u najstarije izvore
koji o njemu govore, odnosno na prve dokumente
kršćanske vjere (Novi zavjet).
Poganski autori govore o Kristu:
Plinije Mlađi, Epistulae
Kornelije Tacit, Annales
Gaj Svetonije, Claudius
Pojmovlje
ISUS hebr. Ješua ili Jehošua, što znači Jahve spasava
Za hebrejski mentalitet ime osobe nije tek neka konvencionalna
oznaka; ono predstavlja osobu, kazuje tko i što ta osoba jest,
definira je.
Krist – Pomazanik Božji
grč. Hristós
hebr.
lat.
Mašiah
Christus
Jedan od naslova koji kršćanska zajednica rabi od
svojih početaka za izražavanje svoje vjere u
povijesnu osobu Isusa iz Nazareta kao utjelovljenog
Sina Božjega i jedinog Spasitelja.
Kristologija je govor
i tumačenje vjere u
Isusa iz Nazareta
kao Krista.
Pretpostavlja zajednicu
vjernika-kršćana koji
usmjeravaju svoj život
prema Isusu Kristu,
nasljeduju ga i svjedoče za
njega riječju i životom.
Vjera
• prethodi
kristološkom
razmišljanju
• temelj mu je, ali i cilj
• konstitutivni
element kristologije
Kristologija i soteriologija
Kristologija je sustavno razmišljanje o osobi
Isusa Krista koje nastoji odgovoriti na pitanje:
“Tko je Isus Krist?”
Soteriologija istražuje Kristovo djelo spasenja i
nastoji odgovoriti na pitanje: “Što je Isus Krist
učinio i koje značenje on ima za nas?”
Klasična podjela kristološkog traktata
A)
B)
De Verbo incarnato
De Christo Redemptore
O utjelovljenoj Riječi
O Kristu Otkupitelju
Suvremena kristologija sve više izbjegava ovakvu
podjelu i nastoji gledati na jedinstvo koje i postoji
između otajstva Utjelovljenja Isusa Krista i njegova
otajstva Otkupljenja, odnosno između osobe Isusa
Krista i njegova spasenjskog djelovanja.
Sveukupno razmišljanje o Isusu Kristu obuhvaća u isto
vrijeme i kristologiju i soteriologiju .
kristološke metode
Tri su temeljna usmjerenja ili metode u kristologiji
Metoda
“odozgo”
(discendentalna
kristologija)
polazi od
ispovijesti vjere
u utjelovljenje
Riječi/Sina
Božjega
Metoda “odozdo”
(ascendentalna
kristologija) smatra da
teološko razmišljanje o
Isusu Kristu kao svoje
polazište treba uzeti
povijest Isusa iz
Nazareta, odnosno
povijesna događanja
koja se odnose na njega,
onako kako ih donose
Evanđelja
Metoda “iznutra”
prema kojoj,
kristološko
razmišljanje, da bi
doista bilo i ostalo
pravo teološko
razmišljanje, mora
svjesno polaziti od
odnosa vjere s
Isusom Kristom
Spasiteljem, i to one
vjere koju danas
ispovijeda zajednica
vjernika.
ISUS KRIST DANAS
Katekizam katoličke Crkve izlaže kristološko naučavanje:
NAVJEŠTAJ O ISUSU KRISTU U DANAŠNJOJ CRKVI
Kristološka koncentracija
(glavna karakteristika suvremene kristologije)
Čovjek Isus iz Nazareta koji je i Krist, njegova povijest,
njegova smrt, uskrsnuće i proslava, njegov
transcendentni osobni identitet, jest korijen i objekt
onoga što zovemo biti kršćanin.
Kristološki pluralizam u XX. st.
Tako u tumačenju i izražavanju Kristova misterija neki autori davali
su prednost utjelovljenju, neki Isusovom križu, drugi uskrsnuću
Kristovom, drugi njegovoj slobodi, neki njegovoj ljubavi, odnosno
njegovom pro-egsistere (biti-za-druge), itd.
U drugoj polovici XX. st. može se zapaziti polagano
nestajanje
razmimoilaženja
između
katolika
i
protestanata kao posljedica dvaju činitelja:
a) povratak protestanata na izvorne pozicije Luthera i
Calvina, koji su se u kristologiji uglavnom držali crkvenih
dogmi;
b) služenje istim konceptualnim instrumentima
(egzistencijalizam, pozitivizam, neomarksizam itd.) i
protestanata i katolika.
Isus Krist u Katekizmu
katoličke Crkve
KKC 430-455
•“Isus” (Jahve spasava)
•“Krist” (Pomazanik)
•“Jedinorođeni Sin Božji”
•“Gospodin”
KKC 469
•Pravi Bog i pravi čovjek
KKC 515
•Kristovo čovještvo –’sakrament’ spasenja
KKC 516-518
•“Kristova otajstva” objavljuju Boga i čovjeka
KKC 525-570
•Glavna otajstva Isusova života
KKC 543-547
•Navještaj i početak kraljevstva Božjeg
KKC 571
•Pashalno otajstvo
KKC 574-594
•Sekundarni uzroci Kristove smrti
KKC 598
•Stvarni uzrok Kristove smrti
KKC 599
•Smrt pripada otajstvu nauma Božjega”
KKC 600-611
•Božji naum spasenja se ostvaruje
KKC 631-637
•Silasku nad pakao
KKC 659-667
•Isusovo uzašašće na nebo
KKC 668-682
•Kristov ponovni dolazak u slavi
KKC
 “Kristova otajstva” su, dakle, određeni
momenti njegove povijesne
egzistencije, a svako od njih objavljuje
Boga i čovjeka (usp. 516-518).
 Sve je u Isusovom životu znak njegova
Otajstva. Kroz njegove čine, njegova
čudesa, njegove riječi, objavljeno je da ’u
njemu tjelesno prebiva sva punina
božanstva’ (Kol 2,9).
U KKC – u su
naglašena neka
otajstva Isusova
života
Pashalno otajstvo
“vazmeno otajstvo Križa
i Uskrsnuća Kristova u
središtu je Radosne
vijesti koju apostoli, i
Crkva slijedeći njih,
moraju naviještati
svijetu” (571)
Uskrsnuće
• povijesna i nadpovijesna
(nadnaravna) zbilja koja ima
značenje za spasenje ljudi i
svijeta (usp. 638-658).
KKC
Isusova smrt “nije plod slučaja u nesretnu
stjecaju okolnosti”, nego “pripada otajstvu
nauma Božjega” (599), po kojem se taj Božji
naum spasenja ostvaruje (usp. 600-611)
Silazak nad pakao
 taj izraz govori o Isusovoj stvarnoj smrti, te o
njegovu “silasku” među mrtve (usp. 631-637), da
bi “pravednicima koji su mu prethodili otvorio
vrata nebeska” (637).
Uzašašće na nebo
• konačni ulazak njegova čovještva u Božje
nebesko gospodstvo i kraljevstvo, gdje će i svi
spašenici doći (usp. 659-667)
pluralizam (mnoštvo) kristoloških usmjerenja
a) Klasični kristološki model /J. Galot/
b) Egzistencijalni model (ili egzistencijalna kristologija) /R. Bultmann/
c) Evolutivno-kozmički model (ili “kozmička” kristologija) /P. Teilhard de
Chardin/
d) Transcendentalni model (ili “transcendentalna” kristologija) /K. Rahner/
e) Estetski model (ili estetska kristologija) /H. U. von Balthasar/
f) Povijesni model (ili “povijesna” kristologija) /W. Kasper/
g) Humanistički model (ili humanistička kristologija)
h) Kontekstualni model (ili kontekstualna kristologija)
i) Model oslobođenja (ili kristologija oslobođenja)
j) Psihološki model
/V. Frankl , S. Freud/
k) Feministički model
l) Inter-religiozni model
“model slave” u pravoslavnoj kristologiji
Pravoslavna kristologija je “kristologija odozgo” i
polazi od Ivanova izričaja:
“Riječ je tijelom postala” (Iv 1,14)
Grčki pravoslavni teolozi inzistiraju
uvijek samo na božanstvu Isusa
Krista, pravog Boga i pravog čovjeka,
i gotovo uvijek ga nazivaju
Theos-Lógos
(Bog-Riječ)
“model križa”
luteranske kristologije
Za protestantsku tradiciju do K. Bartha i J.
Moltmanna, križ je najprimjereniji “obrazac” za
razumijevanje kristološke poruke.
Theologia crucis : križ nije tek jedan dio
kršćanske poruke, on je formalni kriterij za
tumačenje događaja Isusa Krista (“crux probat
omnia”).
Luther skolastičkoj teologiji slave pretpostavlja
biblijsku teologiju križa: u Kristu Bog se i
objavljuje i “skriva”.
Moltmann pokušava izbjeći tradicionalnu protestantsku
jednostranost teologije križa, gledajući Kristov križ u svjetlu i u
kontekstu njegova uskrsnuća.
Japanski teolog Kitamori - Teologija Božje
patnje: Bog nije samo Otac koji rađa Sina, nego je
Bog koji kao Otac prepušta Sina patnji i smrti, i kao
takav on sam pati. Svrha te “Božje patnje” jest
otklanjanje i iskorjenjivanje patnje svijeta i čovjeka.
Luther: “in Christo crucifixo est vera theologia et cognitio
Dei”
M. Luther : solus Deus, solus Christus, sola gratia, sola
fides
isus krist u nekršĆANSKIM AMBIJENTIMA
• tijekom povijesti i u današnje vrijeme, za Isusa
se zanimaju na različite načine pojedinci,
grupe, pokreti i religije i o njemu se govori u
različitim ambijentima, koji formalno nisu dio
kršćanskog svijeta i kršćanskih crkava i njihova
kristološkog naučavanja
isusologija
kristologija izvana
• pokazuje da se čovječanstvo na neki način želi,
unatoč drugačijoj religijskoj pripadnosti ili
vjerovanju, unatoč indiferentizmu ili ateizmu,
obratiti i pozvati se na Isusa Krista kao na
ključni model tumačenja čovjekova misterija
isus krist u nekršĆANSKIM AMBIJENTIMA
1. Isus u suvremenoj književnosti –
3 osnovna modela
U modelu “skrivenog Krista” odnos i govor o Isusu je neizravan. U
stvarnim ili imaginarnim likovima prikriva se neka nepoznanica, nekakav
“X”; s jedne strane, odsutnost “X-a” se doživljava kao uzrok apsurdnosti
čovjekove egzistencije, s druge strane njegova prisutnost rješava
ljudsku enigmu.
Figura “zamišljenog (ili izmišljenog)
Krista” prisutna je u tzv. tradicionalnim
romanima i u književnim “biografijama”
“Aktualizirani Krist”
Isusa iz Nazareta; u takvoj književnosti,
također je prisutan u
koja se služi i Evanđeljima i nekim drugim
modernoj književnosti,
povijesno-arheološkim istraživanjima,
koja si postavlja pitanje:
susreće se Krist “iz mašte”, onako kako ga
Kako bi se ponašao
se zamišlja da je bio, a često se tu radi i o
Nazarećanin da živi u
subjektivnim istraživanjima autora, koji
današnjem svijetu?
Isusu u usta stavlja piščevo razmišljanje o
motivima, vrednotama, ponašanju...
isus krist u nekršĆANSKIM AMBIJENTIMA
2. Isus u filozofiji
Pogled i razmišljanje na figuru i osobu Isusa iz Nazareta
usmjeravali su i mnogi filozofi modernog doba; možemo ih
podijeliti u dvije kategorije:
a) Oni koji gledaju i tumače misterij Isusa u svjetlu razuma i
vjere, priznavajući ovoj posljednjoj prvenstvo u otkrivanju
otajstva Boga, Krista i čovjeka (npr. Pascal, Leibniz,
Kierkegaard, Husserl, Blondel, Bergson, Stein, Lotz);
b) Oni koji interpretiraju Nazarećanina samo razumski; za
njih Isus je običan, ali i vrlo mudar, čovjek (Spinoza,
Feuerbach), učitelj moralnog života (Kant, Schleiermacher i
Lessing), naivni prorok (Nietzsche), jedan od velikih filozofa
u rangu Buddhe, Sokrata ili Konfucija (Jaspers). Današnja
filozofija se čini prilično indiferentnom, ponekad i
“neprijateljski” raspoloženom, pred pitanjem o Isusu Kristu.
isus krist u nekršĆANSKIM AMBIJENTIMA
3. Isus u nekršćanskim religijama
U govoru o Nazarećaninu, od
prezirnog izraza “onaj čovjek”,
prešlo se na drugačiji način
izražavanja o Isusu: on je “veliki
brat” (M. Buber), “vječni brat” (S.
Ben-Chorin), “rabin” i “učitelj” (P.
Lapide, H. Falk, G. Vermès)
isus krist u nekršĆANSKIM AMBIJENTIMA
• u islamskoj “svetoj knjizi”, Kuranu, Isusa (Isa; naziva
ga se i Mesih = Mesija, Krist) se spominje u 14 sura
(poglavlja)
• kaže se da je rođen od Merjeme (Marije) (usp. sura
3,47) i to posebnim Božjim “zahvatom”, tj. bez
udioništva oca, što je za Muhameda izraz Božje
stvarateljske moći (usp. 21,91)
• Kuran drži da je Isus bio najsvetiji prorok prije Muhameda,
no niječe mu božanstvo i božansko sinovstvo (usp. 5,17;
9,30)
• Bog ga je čudesno spasio od smrti na križu, i on će se
vratiti na zemlju na kraju vremena; na sudu će se odreći
svojih nasljedovatelja koji su ga proglasili, odnosno “učinili
Bogom”
isus krist u nekršĆANSKIM AMBIJENTIMA
religija koja prilično lako integrira u svoj religijski i doktrinalni
sustav vjerske istine različite provenijencije. Od kraja XIX. st.
nadalje mnogi hinduistički teolozi, monasi i “obični” vjernici počeli
su se jako zanimati za Isusa iz Nazareta.
Ostali su oduševljeni njegovim visokim moralnim vrednotama i
naučavanjem, posebice Govorom na gori, u kojem je sam Gandhi
vidio sažetak svekolike kršćanske poruke. Za Gandhija, Isus je
bio mučenik, utjelovljenje žrtve, veliki učitelj čovječanstva, kao
Buddha, Muhamed, Râmakrišna; za Gandhijevog učenika
Vinôbâ, Isus je najveći satyagrahi (= onaj koji se zauzima za
druge i vjeruje u snagu istine i nenasilja); za nemali broj
hinduističkih teologa Isus je avatâra, tj. “potpuno utjelovljenje
Boga”
Kao vođa koji pokazuje put spasenja, no ne smatra ga se
spasiteljem, a posebno ne Sinom Božjim i osobnom
objavom Svevišnjega u povijesti.
isus krist u nekršĆANSKIM AMBIJENTIMA
Spominjući Isusa, čini se
da budisti nemaju nekog
velikog interesa za njega
“osobno”, za njegov
povijesni lik, nego ih više
zanima kršćanstvo kao
“religiozni sustav” i kao
“škola
duhovnosti”.
isus krist u nekršĆANSKIM AMBIJENTIMA
Isus i «nova religioznost» (Jean Vernette)
Tri su temeljna načina shvaćanja Isusa Krista i govora o njemu:
1. Sekte koje svoje korijene imaju u judeo-kršćanstvu. S jedne strane,
zagovaraju povratak “izvornom Isusu i kršćanstvu”, odbacivajući i suvremeno
društvo kao potpuno “iskvareno”, i Crkvu koja se previše “kompromitirala”. S
druge pak strane, Isusa smatraju doduše Mesijom, Spasiteljem i Sinom Božjim,
ali potpuno “zaboravljaju” njegovo čovještvo. Čini se kao da su se razbudila
neka kristološka krivovjerja gnostičkog usmjerenja iz prvih stoljeća Crkve.
2. Sekte koje se nadahnjuju, na orijentalnoj mistici. Radi se o kompleksnom
fenomenu nazvanom New Age, sa svim njegovim ograncima i strujama. S
jedne strane, Isusa se tu ocrtava pojmovima kao Inicirani, Prosvijetljeni, Učitelj,
Vođa, Guru, Yogi, te ga se stavlja rame uz rame s drugim mudracima iz
povijesti ljudskog roda. S druge pak strane, Isusa se u nekim sektama New
Age-tipa više gleda u kozmičkoj perspektivi: Isus bi bio poseban slučaj
manifestacije božanskoga, jedna od mnogih inkarnacija božanskog. Osim toga,
u sektama takvog usmjerenja osjeća se i (neo)gnostički trag.
3. Ezoterija i ezoterici:Tipičan primjer je djelo M. Smitha o Isusu kao
čarobnjaku. I drugi ezoterici također su pisali “Isusove životopise”. Klasičan
primjer je Isusov životopis kojeg je napisao još krajem XIX. st. Nicola Notovitch.
I prema njemu Isus bi naučio razne spiritističke i magijske vještine u Kašmiru i
Tibetu, te ih rabio u Palestini.
Izraz “povijest” shvaća se na dvostruki način: on ne označava samo običnu
rekonstrukciju susljednih povijesnih događaja i činjenica koji su se stvarno
dogodili u određenom vremenu i prostoru, nego se shvaća i kao “mjesto”
Božjeg spasenjskog djelovanja, zbog čega povijest postaje povijest
spasenja.
Pozivanja na Isusov konkretni zemaljski život u evanđeoskim spisima
i u Djelima apostolskim sastavni su dio misionarskog propovijedanja
prve Crkve, te se može zaključiti sa H. Küngom, da svaka
manipulacija, ideologizacija i mitizacija Krista nalazi svoj limit upravo u
povijesti; kršćanski Krist nije tek nekakva ideja “izvan vremena i
prostora”, nego je konkretna, ljudska i povijesna osoba.
Problematika rođena u
protestantskom
ambijentu krajem XVIII.
st. , vrijeme iluminizma.
Nije li možda prva kršćanska zajednica
neopravdano “obogatila” Isusa iz Nazareta
božanskim atributima, koji mu zapravo ne
pripadaju? Ako bi to tako bilo, onda bi
između povijesnog Isusa i Krista vjere
postojao ogroman raskorak, a samim tim i
potpuni raskid osobnog kontinuiteta
između autentičnoga povijesnog Isusa i
“neautentičnog” Krista vjere.
Hermann S. Reimarus (1694.-1768.); on razlikuje, s jedne
strane, naum i propovijedanje Isusovo, te nakanu apostola i
prve Crkve, s druge strane. U svom spisu, objavljenom tek
poslije njegove smrti od Gotthalda E. Lessinga, Reimarus je
ocrtao osobu Isusa iz Nazareta kao političkog mesiju, koji je
kao jedini cilj imao oslobođenje izraelskog naroda od rimske
dominacije. Interpretirajući Isusove riječi na križu: “Bože moj,
Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mk 15,34) kao priznanje
promašaja i sloma vlastite ideje, Reimarus zaključuje da su
učenici ukrali Isusovo tijelo nakon njegove smrti, i potom
razglasili da je uskrsnuo, da je on zapravo apokaliptički
Mesija o kojem govori prorok Danijel (usp. Dan 7). Ta
prevara učenika bila bi uzrok “rođenja” Krista vjere i same
Crkve. Njegov zaključak bio je: predpashalni Isus i
postpashalni Krist bili bi dvije različite stvarnosti; među njima
je očit jedan “duboki ponor” (kako je govorio Lessing), te bi
se trebalo osloboditi od vjere koja je u biti mit i ideologija.
To oslobađanje, po njihovom mnijenju, moralo bi
se postići vrednovanjem “pravog Isusa” kojeg
nudi povijesno istraživanje, odnosno
“otkrivanjem” povijesnog Isusa. To “otkriće”
trebalo bi biti rezultat Leben-Jesu-Forschung-a
koje je i započelo krajem XVIII. st. upravo s
Reimarusom i Lessingom i koje će uvjetovati
cijelo XIX. st.
Veliko negodovanje izazvalo je također i pisanje D. F.
Straußa o Isusu. Prema njemu, tradicionalno nadnaravno
tumačenje Isusa neprihvatljivo je za suvremenog čovjeka, a
moderna racionalistička tumačenja previše su površna;
zbog toga on izabire “treći put” za tumačenje Isusa iz
Nazareta: mitsku interpretaciju. Mitskim tumačenjem Strauß
ne niječe povijesnu srž stvari koje se odnose na Isusa, ali
on razlikuje između “povijesne jezgre” i “mitske
interpretacije” koja se na njoj temelji, odnosno i on strogo
razlikuje povijesnog Isusa i Krista vjere. Međutim, njegovo
mitsko tumačenje vodi zapravo prema izgrađivanju “religije
Krista” u nekakvu “religiju humaniteta”, a to pak vodi
kršćanstvo i kršćane prema potpunom gubljenju identiteta.
Krajem XIX. i početkom XX. st. njemačka
protestantska teologija pokušavala je naći kulturni
sporazum s modernim racionalizmom preko tzv.
liberalne teologije, koja se inspirirala hegelijanizmom i
religijskom filozofijom F. Schleiermachera. “Liberalni”
pokret nastavio je primjenjivati povijesno-kritičku
metodu u teologiji i raspravljati kompleksno pitanje
kontinuiteta između povijesnog Isusa i Krista vjere.
Držalo se da je moguće doći do povijesnog Isusa
preko pripovijedanja sinoptika (posebno Marka), koje
su smatrali pouzdanim povijesnim svjedočanstvima.
Takvim pristupom “rekonstruiran” je Isus koji je bio
sasvim različit od Krista kojeg navješćuju ostali izvori
Novog zavjeta i dogmatska tradicija Crkve.
Predstavnici liberalne teologije, kao Alfred Ritschl
(1822.-1869.), Ernst Tröltsch (1865.-1923.),
Adolf von Harnack (1857.-1930.) i drugi, smatrali
su povijesnu osobu Isusa, njegov život, njegov
primjer, njegovo moralno naučavanje i njegovu
religioznost kao temelj vjere Crkve i kao začetak
jednoga novog iskustva Boga osloboditelja. Vjera
u Isusa, po njihovu mišljenju, imala je svoj začetak
u djelovanju i u utjecaju koji je njegova moralna
figura izazivala u ljudima; stoga je njegova povijest
temelj vjere, koja se rađa po susretu savjesti s
Isusovom osobom.
Martin Kähler (1835.-1912.) objavljuje svoj studij protiv
liberalne teologije i njezinih pokušaja rekonstruiranja
povijesnog Isusa i protiv njezine tendencije odjeljivanja
povijesnog Isusa od apostolskog propovijedanja o
Kristu. Kähler skreće pozornost upravo na primat
propovijedanja prve kršćanske zajednice i u njezinoj
vjeri nalazi polaznu točku za svaki govor o Isusu Kristu.
Već naslov njegova djela daje naslutiti polemički ton u
odnosu na prethodne studije. On razlikuje između
historisch
i
geschichtlich:
izrazom
historisch
podrazumijeva bruta facta povijesti, tj. kronološke
činjenice, one koje daje povijesna znanost; izrazom
geschichtlich podrazumijeva njima imanentna značenja
koja imaju stalnu vrijednost.
Kähler razlikuje, dakle, izraze povijesni Isus
(historisch) i povijesni biblijski Krist
(geschichtlich), onaj kojeg je navješćivala prva
Crkva. Za njega je razumljiv samo biblijski Krist, jer
samo on ima stalno značenje za život vjernika;
važan je dakle Krist naviješten po Evanđeljima.
William Wrede (1859.-1906.) prigovara liberalnoj teologiji
i Leben-Jesu-Forschung-u uopće, da je ocrtala figure
povijesnog Isusa koje se ne temelje na povijesnim
izvorima,
nego
prije
svega
na
ideološkim
pretpostavkama. On zastupa da evanđelist nema nekoga
većeg interesa za povijest, njegovo djelo je prvotno
teološke naravi. Dakle, služeći se i novom metodom
povijesti književnih vrsta (Formgeschichte) oba ova
teologa su mišljenja da se ne možemo puno približiti
povijesnom Isusu; svaki od njih, na svoj način, zastupa
da Evanđelja nisu povijesni izvori u modernom smislu
riječi te da su nedostatna da bi se napisala vita Jesu, jer
donose premalo povijesnih činjenica; ona nemaju
nakanu iznositi biografske detalje o Isusu, među sobom
su kontradiktorni i, napokon, ne žele pričati tko je bio
Isus, nego navijestiti tko je i što znači Isus za vjeru.
U našem stoljeću, između dva svjetska sukoba i
neposredno nakon drugog rata, dolazi do nove faze
u kristološkom razmišljanju. S katoličke strane valja
spomenuti K. Adama, R. Guardinia, É. Merscha, J.
R. Geiselmanna i druge, dok s protestantske strane
nezaobilazna su imena Karla Bartha, Paula Tillicha,
Emila Brunnera, Friedricha Gogartena i Rudolfa
Bultmanna, koji kritiziraju liberalnu teologiju i
Leben-Jesu-Forschung. Kritika teološke pozicije
koja temelji vjeru u Isusa Krista na povijesnim
činjenicama, posebice je proširena od K. Bartha,
začetnika tzv. dijalektičke teologije i od R.
Bultmanna.
Dvadesetih godina našeg stoljeća pojavila se nova
metoda u novozavjetnom istraživanju, metoda povijesti
oblika (formgeschichtliche Methode), vezana uz imena
Karla L. Schmidta, Martina Dibeliusa i Rudolfa
Bultmanna. Tom metodom, Formgeschichte, oni su
htjeli pokazati da Evanđelja nisu povijesni izvori (u
suvremenom smislu tog pojma), nego da su prije svega
svjedočanstva vjere prve kršćanske zajednice; njihov
interes nije usmjeren na povijesnog Isusa, nego na
Krista prisutnog u navješćivanju vjere i propovijedanju,
u liturgiji i u svekolikom životu zajednice. Jedini trag koji
je Isus ostavio iza sebe jest vjera njegovih učenika; po
toj vjeri Krist djeluje u povijesti.
Za Bultmanna je bila važna samo kerygma, a teološki važnim
je smatrao Daß (da) povijesnog Isusa, ali ne i Was
(što) ili Wie (kako) o Isusovom životu.
 Bultmannova kristologija je kristologija značenja koje
Raspeti ima za vjernika.
 E. Käsemann smatra da se može znati ponešto o
povijesnom Isusu i da su to za vjeru važna pitanja – je li
prva zajednica imala valjane razloge u svom Gospodinu
prepoznati Isusa iz Nazareta.
 J. Moltmann, W. Pannenberg i dr. smatraju da se NZ
zanima za povijesnog Isusa i da se polazeći od kerygme
prve zajednice dolazi do samog Isusa čime se naglašava
kontinuitet između povijesnog Isusa i Krista kerygme.
Na katoličkoj strani R. Schnackenburg, H. Küng, J. B. Metz i
dr. Postavljaju novo pitanje o povijesnom Isusu ne vraćajući
se na pozicije stare liberalne teologije.
Za noviju generaciju teologâ,
između predpashalnog
(povijesnog) Isusa i
postpashalnog Krista (vjere),
postoji kontinuitet i u osobi i u
navještaju.
Ne postoji kontradikcija
između povijesti i vjere jer
su u događaju Isusa Krista
povijest i vjera nerazdruživo
povezani.
Krist je isti i u svojoj povijesti i u vjeri kršćanske
zajednice, premda se metodološki mogu razlikovati
tri “teološka nivoa”:

1.Teologija samoga povijesnog Isusa
2. Teologija prve kršćanske zajednice
3. Teologija pojedinog evanđelista
Dogmatsko pitanje ili dogmatski pristup događaju Isusa
Krista, prema smjernicama saborskog dokumenta
Optatam Totius, ostvaruje se trima momentima ili
stupnjevima:
Temeljni stupanj jest Sv. pismo
Optatam
Totius
Normativni stupanj crkvene
tradicije (patristička tradicija,
saborski izričaji, teološka
istraživanja),
Sintetski stupanj, tj. sadašnja
sistematizacija vjere i vjerskih
istina.
Da bi dostigla tu sintezu, dogmatska kristologija polazi
od dviju pretpostavki:
Vjera u
apsolutnu,
jedinstvenu i
konačnu
samoobjavu
Boga u Isusu
Kristu.
Svijest da vjera, budući da je
ona i jedno određeno znanje
(spoznaja), ne može potpuno
ostvariti svoj govor bez
dijaloga
s
poviješću,
s
filozofijom
i
s
drugim
znanostima, otvarajući se i
služeći
se
i
njihovim
instrumentima i dostignućima.
• biblijska
• pneumatsko-eklezijalna
• egzistencijalna (traži osobni susret s Kristom u
kršćanskom životu)
• praktična (nastoji da se podudaraju teorija o Kristu i
odgovarajuća kršćanska praksa)
• ekumenska (otvara seekumenskom dijalogu s drugim
kršćanskim zajednicama, ali i s drugim, nekršćanskim,
religijama)
• pluralistička
• trinitarna (Kristovo otajstvo unutar Božjega trojstvenog
života)
• pneumatološka (temeljna uloga Duha Svetoga u
događaju Krista)
KRISTOLOŠKO RAZMIŠLJANJE U
HRVATSKOJ (XIX.-XX. ST.)
U hrvatskom teološkom okruženju kraja XIX. i početka
XX. st. također se osjećaju teološke kontroverzije, ali i
impulsi obnove katoličkih znanosti.
 Dr. Ivan Bujanović je napisao jedini sustavno obrađen
kristološki traktat “Kristologija i soteriologija”.
 Kristološku tematiku susrećemo i u člancima drugih
naših teologa, koji tako na svoj način sudjeluju u
teološkoj/kristološkoj diskusiji svoga vremena.
Tako na primjer dr. Josip Marić diskutira povodom nekih
modernističkih i racionalističkih postavki u kristologiji.
BIBLIJSKA KRISTOLOGIJA
OTAJSTVO ISUSA KRISTA U SVETOM PISMU
STAROZAVJETNI TEMELJI KRISTOLOGIJE
Povijesni kontekst Isusa iz Nazareta
Povijesna egzistencija
Izvankršćanska svjedočanstva o Isusu nisu brojna, ali i ona
imaju određenu vrijednost i značenje, premda se kršćanska
kristologija temelji i nadahnjuje prije svega na kršćanskim
svjedočanstvima i izvorima u kojima su vjera i povijest
povezani.
Teološka/kristološka istraživanja o Isusu razradila su i
detaljne kriterije, pomoću kojih je moguće prilično
vjerodostojno odrediti povijesnost određenih riječi, djela i
činjenica, koje donose Evanđelja.
Okvirna kronologija Isusovog života:
 rođen u Palestini u vrijeme kralja Heroda
(usp. Mt 2; Lk 1,5) koji je umro
4. g. pr. Kr. i rimskog cara Augusta
 djelovao u doba cara Tiberija (14.-37.)
 započeo javno djelovanje kad je imao
“oko trideset godina” (Lk 3,23)
i djelovao 2-3 godine, uglavnom u Galileji
 oko 30. g. bio raspet i umro na križu
kod Jeruzalema, u vrijeme rimskog
prokuratora Poncija Pilata (26.-36.)
Isusov povijesni kontekst
Isus je bio Židov, ukorijenjen u
izraelski svijet. Zbog toga u
današnje vrijeme gotovo svi
kristološki
spisi
pokušavaju
rekonstruirati povijesni, socijalni i
religiozni ambijent u kojem je
rođen, u kojem je odrastao i
djelovao,
kako bi se
što
primjerenije
shvatila
sama
njegova osoba, njegova poruka i
smisao
njegova
poslanja.
Izraelska religijska tradicija je na
literarnom planu sadržana u
spisima
Starog
zavjeta.
Starozavjetni spisi pomažu u
shvaćanju Kristova otajstva i
njegove spasenjske uloge.
“Izrael” je bio Božji narod,
čiji je religiozni, ali i
socijalni, život bio vođen i
usmjeravan Biblijom,
posebice Mojsijevim
Zakonom
Ritam socijalno-religioznog življenja naroda
uglavnom je bio određivan religioznim
blagdanima, kao npr. pesah-mazot (tj.
Pasha), blagdan Sedmica (šebouth),
blagdan
Sjenica
(sukkoth),
blagdan
Pomirenja (jom kippur), subota (šabbat), itd.
 Jeruzalemski hram bio je
zajedničko svetište svih Židova
(palestinskih i onih iz dijaspore)
 tu su se danomice prinosile žrtve za svekoliki
narod koji je svoju religioznost živio i kroz
osobnu molitvu te kroz subotnje čitanje i
tumačenje Biblije u sinagogama (beth ha-kneset;
kuća molitve).
Poruka Starog zavjeta ima veliku važnost u
kristološkom govoru, jer starozavjetni spisi pomažu
u shvaćanju Kristova otajstva i njegove spasenjske
uloge.
Iščekivanje spasenja
Slušajući Božju riječ, pobožni Izraelac u
Isusovo vrijeme slušao je povijest svojih
predaka i njihov odnos s Jahvom:
Proroci nakon progonstva (Hag, Jon, Tritoiz, Zah, Mal) govore da
povratak u domovinu nije posljednje djelo Jahvine naklonosti vjernost Jahvi i opsluživanje Zakona donijet će oproštenje grijeha,
zaštitu i blagoslov.
Slušajući riječi prorokâ (Hoš, Am, Iz, Jr i Mih)
Izraelac je čuo navještaje o dolasku mesijanskog
kralja (Kralja-Mesije), po kojem će Jahve osloboditi
svoj narod od neprijatelja i s kojim će započeti
vrijeme otkupljenja. Iščekivao je jednoga posebnog
Proroka kojega će Jahve poslati svom narodu kako
bi mu objavio Božju volju (usp. Pnz 18,15-18).
Susreo je i navještaj o dolasku Sluge Jahvina (usp.
Iz 42,1-9; 49,1-9; 50,4-9; 52,13- 53,12), Velikog
Svećenika (Ezr, Neh, Zah, Sir), “Pomazanika”
Božjeg (usp. Sir 45,24; Zah 3,8; 4,14), Sina
čovječjega (usp. Dan 7,9-27).
Pokreti i religiozne zajednice
u Isusovo vrijeme
 Farizeji (hebr. perušim, tj. odijeljeni, posebni)
 nastali su u vrijeme Makabejaca, a bili su
organizirani u bratstva koja su osnivali po
cijeloj zemlji
 smatraju da bi strogo prijenjanje uz Zakon,
pobožnost i strogost trebalo “požuriti” dolazak
eshatološkoga Božjeg kraljevstva
 Osim Svetog pisma, priznavali su i usmenu
predaju koju su pripisivali samome Mojsiju
priznaju i usmenu predaju, postojanje anđela i
uskrsnuće mrtvih
 kontrolirali religiozni (pa i politički) život naroda
 Saduceji (hebr. saddukim, tj. pravedni) bili su protivnici farizeja
koji su vodili glavnu riječ u židovskom sinedriju
 vjerni pisanoj Božjoj riječi (samo Petoknjižje) i odbacivali su
usmene tradicije, mesijanizam, učenje o anđelima i o
uskrsnuću mrtvih
 spremni praviti političke kompromise – surađivali su s
Rimljanima radi dobiti
 imali su velik religiozni i politički utjecaj
 Eseni – u pustinji uz Mrtvo more živjeli u duhu Svetog
pisma, Mojsijeva Zakona i pobožnih vježbi, iščekujući
“posljednje dane” i borbu između “sinova svjetla” i
“sinova tame” (dualisti – možda su imali utjecaj na
kršćanski dualizam); vjerovali u prekogrobni život, pred
očima imali tri figure budućeg Mesije: svećeničku
(“Aronov
Pomazanik”),
kraljevsku
(“Pomazanik
Izraelov”) i proročku (“Mesija-Prorok”)
Zeloti (hebr. kanna, grč. zelotai, tj. revnitelji)
strogo nacionalno nastrojeni; iščekivali
Mesiju-ratnika. Rimljani su ih smatrali
razbojnicima.
Ivan Krstitelj
 propovijeda skori Božji sud i “krst obraćenja na
otpuštenje grijeha”, jer tu je “onaj koji dolazi” (usp.
Mk 1,1-8; Mt 3,1-12; Lk 3,8-18; Iv 1,19-35; Mt 11,3
par.)
 razlike između Ivana i Isusa: gdje Ivan govori o
srdžbi i osudi, Isus govori o milosrđu i spasenju, o
radosnoj vijesti. I Isus naglašava ozbiljnost i traži
obraćenje, ali kod njega taj zahtjev ima drugačije
značenje: Ivan Krstitelj prihvaća grešnike i krštava
ih “nakon” što su priznavali svoje grijehe, Isus pak
daje grešnicima oproštenje i “prije” nego se
priznaju grešnima ili učine pokoru (usp. Lk 19, 110; Mt 11, 20-24). Motiv obraćenja kod Ivana je
strah od suda, a kod Isusa povjerenje u Božju
dobrotu.
ISUSOVA PORUKA O KRALJEVSTVU BOŽJEM
Svojim navješćivanjem kraljevstva Božjega, a to
navješćivanje pratilo je i određeni način njegova
ponašanja
i
djelovanja,
Isus
govori
svojim
suvremenicima (i svima) o dolasku vremena u kojem je
Bog odlučio konačno (za)kraljevati svojom milošću nad
Izraelom i nad svekolikim svijetom.
Svojim proročkim ponašanjem i djelovanjem,
Nazarećanin donosi među ljude “novi svijet” koji počiva
prije svega na Božjem očinstvu prema svim ljudima te
na sveopćem bratstvu/sestrinstvu.
plod izravne Božje inicijative, a ostvaruje se po Isusu Kristu
koji ima posebnu i jedinstvenu ulogu u izgradnji Kraljevstva, i u
sadašnjosti i u konačnom dovršenju u budućnosti.
ISUSOVA PORUKA O KRALJEVSTVU BOŽJEM
Kraljevstvo Božje
 hebr. malkut Jahve; grč. basileía toû Theoû, tou
ouranon (usp. Mk 1,15; Lk 10,11),
 sam izraz nije često rabljen među Židovima, bio više
apstraktni oblik ispovijesti vjere
 premda ga Isus nikad nije izričito definirao, iz
Evanđelja proizlazi da je kraljevstvo za njega djelo po
kojem je Bog odlučio ući u život ljudi, da bi bio s njima
i donio im spasenje; ono ima korijene u vremenu i u
njemu raste i razvija se, a konačno dovršenje imat će
na kraju vremena
Isus govori o dolasku vremena u kojem je Bog
odlučio konačno (za)kraljevati svojom milošću
nad Izraelom i nad svekolikim svijetom.
Kraljevstvo koje Isus navješćuje jest plod
izravne i slobodne Božje inicijative i njegove
bezuvjetne i sveopće milosti, ponuđeno je
svima, posebice siromašnima, poniznima,
bolesnima i marginaliziranima, a ostvaruje se
sada i ovdje u/po Isusu Kristu koji ima
posebnu i jedinstvenu ulogu u izgradnji
Kraljevstva, i u sadašnjosti i u konačnom
dovršenju u budućnosti.
isusovo navješćivanje kraljevstva
Božjega
 on “uči kao onaj koji ima vlast “ (Mk 1,22); djeluje kao
prorok; pismoznanci mu predbacuju da je u dosluhu s
Beelzebulom, njegova rodbina kaže da je “izvan sebe”
(usp. Mk 6,15; 8,27; 3,22; Lk 11,15; Mk 3,21)
 središnja tema Isusova javnog djelovanja i navješćivanja
jest skoro “spasenjsko gospodstvo” Božje
“Ispunilo se vrijeme, približilo
se kraljevstvo Božje! Obratite se
i vjerujte Evanđelju!” (Mk 1,15)
 izraz kraljevstvo Božje potječe iz starozavjetne
vjeroispovjesne formule: “Jahve
kralj/gospodin” (usp. Ps 93,1; Iz 52,7)
je
(postao)
 Isusovo navješćivanje kraljevstva Božjega treba
gledati u okviru Izraelove, ali i općeljudske težnje za
mirom, slobodom, pravednošću i životom
Suvremenom čovjeku pojam kraljevstvo Božje nije
lako pristupačan
važan biblijski način gledanja
U židovstvu Isusova vremena nada u skorašnje Božje
gospodstvo (“kraljevstvo”) bila je prilično raširena, ali
ljudi su i tada očekivali različite stvarnosti kada su
razmišljali o kraljevstvu Božjem:
• savršeno ispunjavanje Zakona (farizeji)
• političko oslobođenje od neprijatelja snagom oružja i
vladavinu (odnosno, političku teokraciju) Izraela nad
drugim narodima (zeloti)
• konačnu pobjedu “sinova svjetla” (tj. Boga) nad
“sinovima tame” (tj. nad Zlim), odnosno kao dolazak
novog eona, novog neba i nove zemlje
Isusov govor o Kraljevstvu u mnogome se razlikuje od
ondašnjih iščekivanja Božjeg gospodstva, premda on
nije dalek od tradicionalnog (starijeg) shvaćanja i
nadanja u ostvarenje kraljevstva Božjeg.
Isus donosi novu sliku Boga koji kao Otac
intervenira i ulazi u ljudsku povijest, želeći biti
blizu svim ljudima, posebice onima koji su se
od njega udaljili (i grešnicima i poganima); želi
ponuditi oproštenje i zajedništvo sa sobom;
Bog je ljubav koja traži odgovor (usp. Mk
12,28-34; Mt 22,34-40; Lk 10,25-28); Njegovo
lice jest lice Boga Oca; Isusovo navješćivanje
je skandal za “pobožne” (usp. Lk 18,9-14).
sadašnjost i/ili budućnost kraljevstva Božjega
 Božje kraljevstvo je za Isusa eshatološki događaj, odnosno
buduća stvarnost koja još treba doći (usp. Mt 6,10; 8,11;
Mk 14,25)
 on govori i o njegovom skorom dolasku, odnosno
ostvarenju: “Približilo se kraljevstvo Božje” (Mk 1,15; usp.
Mt 4,17), ali treba i moliti za njegov dolazak (usp. Mt 6,10;
Lk 11,2: “Dođi kraljevstvo tvoje”); o već aktualnom Božjem
eshatološkom gospodstvu, i to po samoj Isusovoj
prisutnosti (usp. Lk 4,21; 11,20; 20,23; Mt 13,16; 12,28;)
 Isus poziva da se budno iščekuje siguran dolazak
kraljevstva Božjega
Isusova čudesa: znak i početak (dolaska)
kraljevstva Božjega
 Isusova djela pokazuju da nadolazeće gospodstvo
Božje obuhvaća “cijelog” čovjeka, u njegovoj tjelesnoduhovnoj i socijalnoj dimenziji
 Sva četiri Evanđelja govore o Isusovim “čudesima”,
(grč. teras; lat. prodigium; paradoxa; usp. Lk 5,26; Dj
2,22; Rim 15,19). Govoreći o Isusovom čudesnom
djelovanju, oni rabe sljedeće pojmove: dynamis,
odnosno dynameis (snaga, djelo moću učinjeno,
odnosno moćna djela), érgon (djelo), rjeđe téras
(čudo) i semeíon (znak, posebice kod Ivana)
 njihova uloga jest da posvjedoče njegovo mesijansko
poslanje
i
navješćivanje,
odnosno
početak
ostvarivanja Božjeg kraljevstva
 Evanđelja u svemu donose 34 čudesna djela Isusova,
podijeljena na: egzorcizme, ozdravljenja, oživljavanja
(uskrišivanja), te intervencije nad prirodnim fenomenima
 prijedlog RBT: 1. dobročiniteljska djela (ozdravljenja,
egzorcizmi); 2. geste oslobađanja (utišavanje oluje i
Isusov hod po vodi); 3. blagotvorni “darovi” (“umnažanje”
kruha, riba i vina); 4. geste ovjerovljenja
 egzorcizme Isus shvaćao i objašnjavao kao znakove
dolaska/prisutnosti kraljevstva Božjega (usp. Mt 12,28; Lk
11,20)
 ozdravljenja koja čini nad bolesnima (usp. Mt 11,3-6; Lk
7,20-23) tumači kao integralne elemente svoga navještaja o
Kraljevstvu, odnosno kao znakove Božje koji pozivaju na
obraćenje (usp. Mt 11,20-24; Lk 10,13-15), i koji žele
pobuditi vjeru
 njegova čudesa su signa prognostica, odnosno
eshatološko ispunjenje (usp. Mt 11,4-6 i par.) anticipirajući znakovi početka novoga svijeta i Božjega
gospodstva
Čudesna djela
važna su za
vjeru
Teološko značenje
čudesa
Znakovi Božje
moći i Isusova
božanskog
poslanja
Znak dolaska i početka
mesijanskih vremena,
odnosno ispunjenje
starozavjetnih
obećanja (usp. Mt 11,5)
Vode k vjeri i
izviru iz vjere
Isusova čudesa: povijest i znanost
 postoji sigurna povijesna jezgra, posebice kada se govori
o ozdravljenjima i o egzorcizmima
 neka izvješća vođena više svjetlom pashalne vjere i
iskustvima prve kršćanske zajednice (npr. smirivanje
oluje, preobraženje, hodanje po vodi, umnažanje kruha)
 neki opisi čudesa smatraju se izvornima zbog
jednostavnosti (usp. Mk 1,29-31) i potankosti (imena,
aramejski izrazi, itd.: usp. Mk 5,21-42); Isusovi
“neprijatelji” ne niječu njegove egzorcizme (usp. Mk 3,2227; Mt 9,34); ozdravljenja koja su izazivala žestoke
rasprave (usp. Mk 1,21-28;) također se mogu smatrati i
povijesno sigurnima, kao i logion iz Mt 11,20-24
 gledati čuda u biblijskom smislu, a ne kao
prirodoznanstveni problem
Temeljne dimenzije kraljevstva Božjega
 a) Teološka dimenzija: Isus navješćuje Kraljevstvo čiji je
sadržaj vrhovna vlast i uzvišenost dobrostivoga i
milosrdnog Boga u ljudskoj povijesti (Bog je “subjekt”)
 b) Antropološko-soteriološka dimenzija: kraljevstvo Božje
o kojem je riječ jest za čovjeka: za izraelski narod, ali i za
svekoliko čovječanstvo .To je Kraljevstvo “blaženstava”
(usp. Mt 5,1-11; Lk 6,20-22) koje teži prema svojem
eshatološkom ispunjenju.
 c) Kristološka dimenzija: Isusa Krista se gleda kroz
njegovu ulogu i poslanje spasitelja te navjestitelja i žive
prisutnosti (preko njegovih riječi i djela) Očeva
kraljevstva
IMPLICITNA (NEIZRAVNA) KRISTOLOGIJA U
ISUSOVU ŽIVOTU I DJELOVANJU
Isusovo propovijedanje, ponašanje i djelovanje

propovijedanje i poučavanje je najkarakterističnije obilježje
preduskrsnog Isusa. On sam predstavlja se kao učitelj (hebr.
rabbi), ali ne poučava kao ostali učitelji jer “učio ih je kao onaj koji
ima vlast (autoritet), a ne kao pismoznanci. (usp. Mk 1,22) 1,27);
“Što li je ovo? Nova li i snažna nauka!” (Mk 1, 27)
 mnogi su Isusa smatrali prorokom, ali on daje do znanja da je više
nego prorok (usp. Mt 12,41)
govori u svoje ime i svjestan je
da on sam i njegovo poslanje nadvisuju poslanje starozavjetnih
proroka usp. Lk 11,32)
 Isusov odnos prema Bogu govori o njegovom identitetu i o
njegovoj mesijanskoj svijesti. On Boga oslovljava sa Abba (bliskost
s Ocem)
razlikuje “moj Otac” i “vaš Otac” (usp. Mk 11,25; Mt
11,25-27; Lk 6,36; Iv 10,25-38)
 Isusovo ponašanje svjedoči o njegovoj mesijanskoj svijesti,
budi vjeru u njega kao Sina Božjega i daje temelj kristološkom
razmišljanju i prije pashalnih događaja. Živio je po Zakonu, ali
je bio i iznad Zakona (“Čuli ste da je rečeno... a ja vam
kažem...” - Mt 5,21-48), poštivao je Hram, ali je govorio i o
svojoj superiornosti nad hramom (usp. Mt 12,6; Mk 14,58), on
je Sin Božji koji ima vlast opraštati grijehe (usp. Mk 2,5-11)
ponašanje koje ima duboko teološko-kristološko
značenje i upućuje na Isusov božanski identitet
 u Isusovom navješćivanju i praksi dolazi često do izražaja
njegov snažni “Ja”
“Ja ti zapovijedam” (usp. Mk 2,112¸) ; “Rečeno je..., a ja vam kažem...” (usp. Mt 5,21-47)
 “Ja” paralelan sa starozavjetnim “Ja jesam” kojim Jahve
objavljuje svoje ime na Sinaju i kojim potvrđuje svoju riječ i
svoje djelovanje u izraelskom narodu
Isus je svjestan
kako je zapravo “predstavnik Božji”
kristološki naslovi u isusovom Životu
a) Mesija (Krist) - središnji naslov, shvaćen kao Isusovo vlastito
ime; u Evanđeljima se ne govori da bi se Isus izričito
proglasio Mesijom (zbog višeznačnosti pojma)
b) Sin Božji (ili samo Sin) - u sinoptika više puta, ali Isus sam
nije izričito govorio o sebi kao o Sinu Božjemu; on
razlikuje između “moj Otac” i “vaš Otac” (usp. Iv, 20,17), tj.
svjestan je svog božanskog sinovstva
c) Sin čovječji - isključivo u Isusovim ustima (osim u Dj 7,56);
izraz stran za grčki jezik i mentalitet (ho hyos tou
anthropou), plod doslovnog prijevoda aram. izraza bar
enaš ili bar naša (čovjek, neki čovjek ili netko)
Tri serije sinoptičkih tekstova koji se vežu uz izraz
Sin Čovječji
 zemaljski život Sina čovječjega - on može opraštati grijehe
(usp. Mk 2,10), gospodar je subote (usp. Mk 2,27-28), nema
stalnoga mjesta boravka (usp. Mt 8,20), optužuju ga da je
izjelica i vinopija (usp. Mt 11,19) svi ovi izričaji uklapaju se u
svakodnevno Isusovo ponašanje i u njegov odnos prema
ljudima
podsjeća na proroka Ezekijela (usp. Ez 2, 2 – 3)
 patnja Sina čovječjega (usp. Mk 8,31; 9,31; 10,33; 10,45) postpashalna redakcija, ali upućuje na povijesnog Isusa (vezano
uz tradiciju o Sluzi Jahvinu). Isus se predstavlja kao pravednik
koji trpi i umire za spasenje svijeta, zbog čega će biti uzvišen.
 eshatološka budućnost - o Sinu čovječjemu koji će doći: Mk
13,26 i Mk 8,38 (usp. Mk 14,62; Dn 7,13); čovjekova odluka za ili
protiv Isusa događa se hic et nunc
KONFLIKT, OSUDA I SMRT ISUSA IZ NAZARETA
Povijesni (zemaljski) Isus i njegovo djelovanje kao uzrok
osude i smrti
 neposredni uzrok sukobu s “čuvarima zakona i
ondašnjeg religiozno-socijalnog uređenja” čini se da je
bilo upravo Isusovo ponašanje prema Hramu i Zakonu
 najveći “skandal” bila je njegova tvrdnja da on
navješćuje i djeluje u ime samoga Boga
 Isusov proročki čin u hramu (usp. Mk 11,15-18; Iv 2,13-
17) poslužio svećeničkim glavarima kao izgovor i
“povoljna prigoda” da ga privedu i traže objašnjenje
 Isusove riječi i djela tumačili
kao lažno prorokovanje i
bogohuljenje. Isus “je šutio i
ništa nije odgovarao” (Mk
14,61), dajući im “motiv” da ga
osude
 trebalo pronaći i političke konotacije u njegovu
propovijedanju, ponašanju i djelovanju, koje bi uvjerile
političku vlast (rimsku) da je zaslužio smrtnu presudu
 jedna od najsigurnijih povijesnih činjenica iz Isusova
života, posvjedočena i u nekršćanskim spisima, jest
da je Isus osuđen na smrt na križu. Točniji datum
Isusove smrti čini se 14. nisana (iako neki tvrde da je
bila 15. nisana)
 njegova osuda i smrt imaju povijesne uzroke i težinu
(političke i religiozne motive), ali prvotno imaju
teološki motiv (Isusov temeljni cilj i poslanje je
oslobađanje čovječanstva od ropstva grijeha)
Teološki i soteriološki događaj
koji je zapravo dio Božjeg
nauma spasenja
Isusovo shvaĆanje vlastite smrti
Je li Isus mislio da bi ga mogla zadesiti
nasilna smrt?
 Iz Evanđelja se može zaključiti da je Isus mogao
pretpostaviti da bi i on mogao biti osuđen na smrt
od strane židovskih, odnosno rimskih vlasti (na
temelju smrti Ivana Krstitelja i tradicionalnog usuda
proroka u Izraelu te jer je ulazio u konflikte s
farizejima i saducejima; usp. Isusove izričaje
upućene apostolima: Mk 2,20; 8,34. 38; 10,38,
prispodobu o vinogradarima ubojicama: Mk 12,1-8
te eshatološki govor na posljednjoj večeri: Mk
14,25)
Je li Isus govorio o svojoj skorašnjoj nasilnoj smrti?
 Evanđelja na više mjesta stavljaju Isusu u usta
riječ o vlastitoj (skorašnjoj) smrti na koju je on
počeo aludirati nakon zgode u Cezareji
Filipovoj (usp. Mk 8, 27-32) u vrijeme tkz.
galilejske krize kad je vidio da ga mnogi
napuštaju.
 Sinoptici i Ivan donose mnoge Isusove riječi u
kojima navješćuje i govori o svojoj smrti koju
dragovoljno prihvaća (usp. Mt 16,21; Mk 8,31;
Lk18, 31; Iv 6,66).
 Biblijsko istraživanje smatra da te riječi
pradstavljaju “vaticinia ex eventu”, ali dosta
teologa i egzegeta smatra da te riječi imaju
povijesni predpashalni temelj.
Je li Isus svojoj smrti pridavao soteriološko
značenje?
 Prve kršćanske zajednice vrlo su rano Isusovu
smrt shvaćale i tumačile kao spasenjsku smrt “za
nas” gledajući je u svjetlu Četvrte pjesme o Sluzi
Jahvinom (usp. Iz 52,13 – 53,12).
 Povijesno – kritička egzegeza, tj. neki teolozi pod
Bultmannovim utjecajem dovode u pitanje ovo
tumačenje i smatraju da su to izričaji vjere
postpashalne zajednice i da su Isusove riječi nad
kruhom i vinom naknadno uvršteni.
 Međutim, tu se ne uzima u obzir autentični isusov
izričaj: “Zaista, kažem vam, neću više piti od ovog
roda trsova do onog dana kad ću ga – novoga –
piti u kraljevstvu Božjemu.” (Mk 14, 25)
 Time se izražava sigurnost da njegovom
smrću neće biti
osujećen dolazak
Kraljevstva, nego da on i Kraljevstvo imaju
budućnost u Bogu. Dakle, Isus je
navješćivao ostvarenje kraljevstva Božjega
po svojoj smrti.
ne smije izgubiti iz vida cjelokupni
kontekst njegova života – navješćivanje,
djelovanje, ponašanje...
U Isusovoj svijesti je bilo prisutno povezivanje vlastite smrti i
soteriološke dimenzije, što se vidi posebice iz sljedećeg:
 Zapovijed ljubavi prema neprijateljima Isus je držao




obvezujućom i za sebe.
Isusovo konstantno iskazivanje pozornosti i brige za
grešnike, čime objavljuje “nečuvenu” i jedinstvenu
Božju milost za njih.
Valja uzeti u obzir i tematiku o služenju koju Isus
konkretno iskazuje. S tim u vezi, teologija rabi izraz
“proegzistencija” čime se želi reći da Isus, i u životu i
u smrti nadilazi sebe – potpunim služenjem drugima i
posluhom Ocu.
Gesta davanja kruha i vina za vrijeme posljednje
večere izražavaju jasnu iluziju na darivanje sebe u
korist drugih (“ovo je moje tijelo” – “ovo sam ja”)
Prisutna eshatološka perspektiva - Isusova sigurnost
da će Kraljevstvo u svakom slučaju doći i da njegova
smrt predstavlja svezu između dramatične sadašnjosti
i slavne budućnosti
Isusova smrt na križu
 razapinjanje je bila kazna kojom su
Rimljani kažnjavali robove i pobunjenike
(nikad rimske građane) i smatrano je
jednom od najokrutnijih i najsramotnijih
smrtnih osuda; i židovski zakon poznavao
je “vješanje o stablo” kao kaznu za
idolopoklonike ili bogohulitelje
 nisu li mogli via crucis i razapinjanje na
križ Isusa dovesti u neočekivanu krizu?
(usp. “Bože moj, Bože moj, zašto si me
ostavio?”: Mk 15,34; Mt 27,46)
 Isusove posljednje riječi na križu početak
su Psalma 22, a taj psalam je tužaljka
koja se pretvara u pjesmu zahvale
semitski način razmišljanja ima u vidu
cijeli psalam
nada u izbavljenje
 kriza Isusovih učenika
teološka (soteriološka) tumaČENJA
ISUSOVE SMRTI NA KRIŽU
 Pavlovo pozivanje na Pisma i na njihovo ispunjenje
(usp. 1 Kor 15,3) dovodi do dva zaključka. Prvo,
Isusova smrt dio je Božjeg nauma spasenja i
Božjeg milosrđa navješćivanog već u Starom
zavjetu govorom o okajničkoj žrtvi, o patnji
pravednika, o “danu Jahvinu” te posebice o
izvanrednoj figuri “sluge Jahvina” koji pati i daje
život za spasenje drugih. Drugo, sam Isus svjestan
je svoje bolne, ali i spasenjske “pro-egzistencije”.
1. Isusova smrt na križu kao
izraz Božje ljubavi
Pavao naglašava da je pravi motiv Isusove žrtve na križu
Očeva ljubav prema ljudima (usp. Iv 3,16; Rim 4,25; 8,32) i
Sinova ljubav prema Ocu i prema ljudima, za spasenje
(usp. Rim 5,12-19; Fil 2,8; Heb 5,8; Iv 14,31)
I Ivan tumači Isusovu smrt na križu kao izričaj uzajamne
ljubavi Oca i Sina (usp. Iv 12,27-33) i njihove ljubavi prema
ljudima (1 Iv 4,9-10).
Besjeda križa” govori da “križ Kristov” (1 Kor 1,17-18) od
“sramotne smrti”
postaje spasenjski događaj koji
navješćuje i govori o ljubavi. Križ je teofanija ljubavi Isusa
Krista koji je slobodno prihvatio muku i smrt.
2. Isusova smrt na križu kao “otkupljenje”
Već u Starom zavjetu izrazi: padah (= osloboditi) i ga’al (rabi se
uglavnom u participu: go’el = osoba koja otkupljuje;
otkupitelj). Jahve je go’el svoga naroda (usp. Izl 6,6-7) i
“otkupljenje” je njegov čin ljubavi (usp. Pnz 7,8; 13,6)
U Novom zavjetu Isusova smrt na križu viđena kao lytron (=
otkup; otkupnina; otkupljenje): Sin čovječji “došao je da služi i
život svoj dade kao otkupninu (lytron) za mnoge” (Mk 10,45;
Mt 20,28). Iz ovog retka može se izvući Isusovo svjedočenje
o okajničkom (espijacijskom) značenju vlastite smrti.
Pavlov tekst u 1 Tim 2,5-6 rabi izraz hapax-legomenon
antílytron s istim značenjem kao i lytron.
Isusova smrt na križu je oslobođenje i očišćenje svekolikog
čovječanstva od grijeha (usp. i Tit 2,14; Lk 24,21; 1 Pt 1,1819)
3. Isusova smrt na križu kao “okajanje”
Poslanica Hebrejima predstavlja Isusa Krista kao
“milosrdnoga i ovjerovljenoga Velikog svećenika”
(Heb 5,5. 6; 7,21; 8,1-4 itd.). On je i postao Velikim
svećenikom “kako bi okajavao (grč. hiláskesthai)
grijehe naroda” (Heb 2,17)
njegova smrt viđena je kao okajanje i izmirenje
(usp. Heb 2,17 ). Okajanje izriče moć koju
posjeduje Isus Krist i po kojoj oslobađa ljude od
njihovih grijeha te ih izmiruje s Bogom (usp. Heb
7,25; 9,14;). U isto vrijeme, tim izrazom se
naglašava i Isusova sloboda.
4. Isusova smrt na križu kao “zadovoljština”
(sv. Anselmo)
Grijeh je opisan kao odbijanje davanja Bogu slave i časti koju
on zaslužuje; “zadovoljština” se sastoji u vraćanju časti
Bogu.
Grijeh je tako velik da ne može biti “popravljen” ni od jednog
stvorenja. Samo Bog može dati primjerenu zadovoljštinu,
premda bi je zapravo morao dati čovjek. Prema tome,
potrebno je da Bogo-čovjek to učini.
Nevini Isus Krist svojim slobodnim prihvaćanjem žrtve na
križu zaslužio je beskrajnu zadovoljštinu za sve grijehe.
Čini se da ova teorija o Kristovoj otkupiteljskoj smrti na križu
previše inzistira na potrebi utjelovljenja, na uštrb shvaćanja
utjelovljenja kao milosnog čina iz ljubavi.
5. Isusova smrt na križu kao “savršeno
pomirenje” čovjeka s Bogom
Reparatio je pojam kojim se bolje i univerzalnije tumači
svekoliki teološki sadržaj Isusove muke i smrti, jer uključuje
u sebi sve ono o čemu govore termini: otkupljenje,
zadovoljština, zasluga, žrtva, oslobođenje, okajanje.
U Novom zavjetu grijeh je predstavljen kao uvreda Ocu, ali i
kao objava veličine oproštenja i bezgraničnog milosrđa
Očeva (usp. Lk 15,11-32).
“Unutarbožanska” trojstvena ljubav izvor je i Utjelovljenja i
Kristova križa; ta ljubav je odgovor Boga čovjeku. U
Isusovoj žrtvi čovječanstvo koje se udaljilo od Boga
ponovno se vraća Bogu i ulazi u zajedništvo s njime.
6. Jedinstvena i sveopća vrijednost
isusove smrti “za nas”
U kojem smislu Isusova smrt na križu predstavlja čitavo
čovječanstvo?
Isusova smrt na križu kao “zamjenska žrtva” (substitutio)
Nevini Isus Krist zamjenjuje nas grešnike, odnosno žrtvuje
se umjesto nas. O takvoj žrtvi govori i Stari zavjet (usp.
Lev 1,1-17; 4,1-6; Iz 52,13-53,12 ).
“Zamjenska žrtva” označava u isto vrijeme i slobodno
milosno djelovanje Boga u Isusu Kristu, i apsolutnu
nesposobnost čovjeka da se sam oslobodi.
7. hipoteze o “solidarnosti” i o “sveopćem
zastupanju”
Solidarnost ima ontološku i obrednu (kultnu) motivaciju :
Isus je solidaran sa čovječanstvom već po svom
utjelovljenju (usp. Gal 4,4) po kojem on postaje
autentični čovjek. Obredna solidarnost temelji se na
ontološkoj: otkupiteljska žrtva (usp. Heb 9,28; 10,12),
omogućuje ispunjenje njegova svećeničkog poslanja
(usp. Heb 5,7-10).
Pojam solidarnosti nužno ne uključuje otkupljenje. Sveto
pismo ipak ne potvrđuje samo da je Isus Krist umro kao i
mi i da je umro s nama, nego nadasve da je umro “za
nas”. Zbog toga treba ujediniti hipotezu o “zamjeni” s
hipotezom o “solidarnosti”. Naime, Krist postaje
solidaran s nama tako da uzima na sebe, i to umjesto
nas, svekoliku težinu ljudskih grijeha.
USKRSNUĆE / PROSLAVA ISUSA KRISTA
Prva kršćanska zajednica od svojih početaka svjedoči da
je Nazarećanin pobijedio smrt, da živi jednim novim
životom te da se dao vidjeti (= ukazao) svojim
učenicima.
NZ često rabi izraz anastasis
(uskrsnuće), zatim anistanai (uskrsnuti),
egeirein (probuditi se), zen (živjeti), doxazein
(akt. proslaviti; pas. biti proslavljen). Već činjenica da
se rabe različiti izrazi govori o poteškoćama da se
opiše i definira događaj koji ipak nadilazi redovito
ljudsko iskustvo.
NZ govori o 8 ukazanja: 5
okupljenim apostolima (usp. Mt
28,16-20; Mk 16,15-16; Lk 24 3639. 50-53; Iv 20,19-23. 24-29; Dj
1,9-11) te učenicima iz Emausa,
ženama i Magdaleni. Zahvaljujući
tim iskustvima, oni su prispjeli
potpunoj i bezrezervnoj vjeri koju
zatim dalje prenose drugima i
koja je temelj kršćanske vjere.
Većina teologa priznaje da naći prazan grob (usp. Mk 16,1-7; Mt
28,1-7; Lk 24,1-11; Iv 20,1-13) ne mora nužno značiti da je onaj
koji je tu bio uskrsnuo. No, dvoznačnost praznoga groba nestaje
sa stvarnošću ukazanja. Prazan grob može se smatrati znakom
kojeg Isus ostavlja kod svojeg prijelaza iz smrti u (novi) život.
“Nije ovdje. Evo mjesta
kamo ga položiše!” (Mk
16,6)
Učenici nakon Isusove smrti bili u nezavidnoj
situaciji. Uskrsnuće nije moglo ući u njihov način
razmišljanja i iščekivanja (usp. Mk 9,10). Isus ih
je nakon uskrsnuća još dugo morao poučavati,
susrećući se s njima (usp. Lk 24,13-35).
Pavao smatra uskrsnuće zaglavnim kamenom
Kristova misterija i apsolutnim kriterijem
istinitosti svoga propovijedanja (usp. 1 Kor 15,34). Da bi osnažio stvarnost uskrsnuća, i on (kao i
Evanđelja) govori o ukazanjima Uskrsnuloga
(usp. 1 Kor 15,5-8; Lk 24,36-43; Iv 20,19-23, Mk
15,40; Dj 22,6-21).
Kristovo uskrsnuće kao pashalno
otajstvo
Kristovo uskrsnuće dio je njegova
“pashalnog otajstva”, tj. spasenjskog
događaja koji sadržava u sebi Isusovu
smrt (Veliki petak), njegov “silazak
nad pakao” (Velika subota) i njegovu
proslavu koja se, pak, odnosi na
Isusovo uskrsnuće (Uskrsna nedjelja),
Uzašašće (40 dana nakon Uskrsa) i
Duhove (dan Pedesetnice).
Uskrsnuće Isusa Krista nije oživljavanje koje nosi sa
sobom i “drugu smrt” (primjer Lazara), nego se
odnosi i na “ulazak” Isusova tijela (tj. čovještva) u
slavni život, u puninu i besmrtnost života u Bogu.
Radi se o slavnom preobražaju tijela koje postaje
“pneumatsko (duhovno) tijelo” (usp. 1 Kor 15,4453). Uskrsnuće nije samo besmrtnost duše kako
su ga shvaćale neke gnostičke struje, niti je
reinkarnacija (samsara), a također nije obično
sjećanje na Isusa ili autosugestija njegovih
učenika.
Novozavjetni spisi žele prenijeti ljudima stvarni
događaj. To znači da je susret s Uskrsnulim
izazvao i probudio kod učenika vjeru u uskrsnuće,
a ne obratno, da bi vjera učenika (ili njihova
autosugestija) “izazvala” ili “stvorila” uskrsnuće.
Uskrsnuće nadnaravni
i nadpovijesni događaj
• jednodušno ga potvrđuju različiti novozavjetni spisi, ali
nitko “nije vidio” da je Isus uskrsnuo.
• ukazanja Uskrsnuloga predstavljaju autentični i
misteriozni susret između Božje transcendentnosti i
čovjekove imanentnosti, između vječnosti i vremenitosti. I
u tom slučaju uskrsnuće je povijesni događaj koji je
povezan s poviješću preko našašća praznog groba i preko
ukazanja Uskrsnuloga.
kristološko - odgovor na Isusovu
“vjernost do smrti”; “potvrda”
Kristova božanstva i božanskog
sinovstva
soteriološko - omogućava naše
(buduće) uskrsnuće; stvara novo
čovječanstvo, oslobođeno ropstva
Značenja Kristovog
uskrsnuća
grijeha i njegovih posljedica (tjelesno,
moralno i psihičko zlo, smrt);
čovječanstvu biva darovan božanski
život djece Božje
trojstveno - u/po njemu se objavljuje
Otac, koji prihvaća Isusovu otkupiteljsku
žrtvu i uskrsnućem proslavlja svoga
Sina; objavljuje se Sin, koji “zaslužuje”
proslavu i uzvišenje; objavljuje se Duh
Sveti, koji se potvrđuje kao Duh života i
Oživotvoritelj (usp. Rim 1,4; 1 Pt 3,18)
Najstarije ispovijesti
vjere u Kristovo uskrsnuće
Jednostavne fraze u obliku formula prvih kršćanskih
zajednica (“Bog je uskrisio Isusa od mrtvih”, Bog ga je
“uzvisio”, “oživio”, “postavio ga
Mesijom/Gospodinom/Sinom Božjim”; “Maranatha”).
Izvorni izričaj najvjerojatnije je: “Bog uskrisi Isusa od
mrtvih” (usp. Dj 2,23-24; 3,15; 1 Sol 1,10; Gal 1,1; 1
Kor 15,12. 15. 20; Rim 4,24-25).
Prve ispovijesti vjere u uskrsnuće zapravo su ispovijesti
vjere u Boga, o njegovu djelovanju i spasenjskoj blizini,
a tek onda su one i kristološki izričaji.
U Novom zavjetu nalaze se i izričaji u kojima je sam Isus
subjekt (svoga) uskrsnuća (usp. Lk 24,34).
Temeljni kristološki i soteriološki elementi nalaze se već
u najstarijim ispovijestima pashalne vjere (usp. Rim
1,3-4) koje ne odvajaju Isusovo uskrsnuće od njegove
smrti, što pak govori o već ukorijenjenom
soteriološkom shvaćanju pashalnog događaja Isusa
Krista.
Jednu od najstarijih ispovijesti vjere u Kristovo
uskrsnuće nalazimo u 1 Kor 15,3-5 koju prenosi
Pavao. Ona se temelji na četiri izraza-glagola (umrije,
bî pokopan, uskrsnu, ukaza se) koji svjedoče o
Isusovoj smrti i o njegovu uskrsnuću kao o
spasenjskim (soteriološkim) događajima.
NOVOZAVJETNA EKSPLICITNA (IZRAVNA)
KRISTOLOGIJA
Kerigma i kristološka vjera u prvoj kršćanskoj zajednici
Temelj svekolike eksplicitne kristologije u Novom
zavjetu je dvostruko iskustvo učenika: njihovo
predpashalno iskustvo s povijesnim Isusom i njihovo
pashalno i postpashalno iskustvo kao novo iskustvo s
istim Isusom. Na temelju te pashalne objave “Isus koji
navješćuje/propovijeda”
postaje
“sadržaj”
propovijedanja Evanđelja (“navješćivani/propovijedani
Krist”).
Pashalno iskustvo, odnosno Kristovo uskrsnuće, jest
polazišna točka i izvor eksplicitnoga kristološkog
razmišljanja.
Različitim kristološkim formulacijama i izričajnim
oblicima (koji imaju jedan jedinstveni temelj!)
pridonijele su posebice dvije činjenice: s jedne strane,
različitost situacija u kojima su živjele prve kršćanske
zajednice (Sitz im Leben) i različiti načini navješćivanja
Isusa Krista, a s druge različitost tradicija i okruženja iz
kojih potječu prve kršćanske zajednice.
Prva kršćanska zajednica snažno je osjećala Kristovu
prisutnost; njihovo kršćansko življenje očitovalo se
posebice kroz liturgijska slavlja i kroz kerigmu
(navješćivanje).
 Posebno su značajne kratke ispovijesti vjere u
Krista (homologije) koje imaju dvostruki cilj: izreći
vjeru u Isusa Krista i javno ispovijediti tu vjeru.
Tako imamo formulacije kao:
“Isus Je Gospodin!” (1 Kor 12, 3),
“Isus je Sin Božji!” (usp. Mk 1, 11)
“Vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo!” (1 Sol
4,14)
 Kristološki himni čiji je Sitz im Leben također
liturgija i kojih je čak 9 (usp. Lk 1, 68-79; 2, 29-32;
Iv 1, 1-18; Ef 2, 14-16; 1 Pt 3, 18-22; Fil 2, 6-11;
Kol 1, 15-20; 1 Tim 3, 16; Heb 1, 3), a temeljni im
je sadržaj da je Krist jednak Bogu, posrednik
stvaranja i spasenja, koji je sišao na zemlju među
ljude, umro i uskrsnuo kako bi ostvario pomirenje i
spasenje, te je zbog toga uzvišen iznad svega.
Apostolsko
propovijedanje
(kerigma),
odnosno
predliterarna kerigmatska tradicija povezuje od samih
svojih početaka Isusov zemaljski život s njegovom
proslavom, odnosno uskrsnućem:
Predpashalni Isus i uskrsnuli Krist jedna su te ista osoba.
 kerigma se poziva na prošlost polazeći od sadašnjosti, tj.
govori o povijesnom Isusu preko sjećanja, tumačenih u
svjetlu uskrsne vjere
Većina bibličara smatra da je jedno od prvih i
najznačajnijih soterioloških i kristoloških razmišljanja
prve kršćanske zajednice u Isusu gledalo “Sina
čovječjega” koji je uskrsnućem “ušao” u božanski
život, odnosno u nebo, odakle će se i vratiti kao
posrednik konačnog spasenja (usp. Dn 7,13s). To
iščekivanje dolaska (odnosno povratka) uzvišenog
Isusa vidljivo je i u zazivu na aramejskom jeziku
“Maranatha” -“Gospodine naš, dođi!”.
Soteriološko-kristološki naslov “Sin čovječji” vezan je,
međutim, samo uz judeokršćanske zajednice; za
kršćane iz helenizma bio je teško razumljiv. Zbog
toga je taj naslov ubrzo ostao u drugom planu, a u
prvi plan dolaze naslovi: Mesija (Krist), Gospodin i
Sin Božji.
Kristologija u Pavlovim spisima

Prikaz koji Pavao nudi i nije sasvim originalan –
temeljni elementi njegove kristologije i soteriologije
već su bili prisutni u prvim kršćanskim zajednicama, a
i on sam kaže: “Predadoh vam ponajprije što i
primih...” (1 Kor 15, 3).

Pavlova kristologija se produbljuje kroz
nekoliko nivoa ili stadija:
1 i 2 Sol,
drugi dio 1
• Prvi stadij - usredotočenost na Kristovu parusiju i
uskrsnuće
Kor
• Drugi stadij - u središtu je djelotvornost Isusove
Rim, Gal,
smrti i uskrsnuća
1-2 Kor
• Treći stadij - pruža produbljena kristološka vizija, a
Ef, Fil, Kol
središnja tema je otajstvo (mysterion), tj. Božji plan
spasenja kojeg Bog objavljuje i ostvaruje po/u Isusu.
Isus Krist je za Pavla prvenstveno Sin kojega je Bog Otac
poslao na svijet u punini vremena, da bi – u Duhu udijelio
čovjeku dostojanstvo i baštinu božanskog posinstva (Gal 4, 47). Neki su mnijenja da Pavao glede tog naziva ne ide dalje
od mesijanskog sinovstva, a drugi tvrde da je barem
implicitno prisutna misao o preegzistenciji božanskog Sina.
 Raspeti Sin je “oruđe” za ostvarenje pomirbene
ljubavi i objavitelj Božje mudrosti i volje. (Rim 5, 611; 1 Kor 1, 30)
 Premda ima božansku vlast i slavu, on se “svlači”
od njih, postavši čovjek, dapače sluga, poslušan
Ocu do smrti na križu. Otac ga zbog toga proslavlja
kao Kyriosa/Gospodina (Fil 2, 6-11) i darivatelja
Duha Svetoga (Gal 4, 5-6). Raspeti je počelo i
temelj života kršćanske zajednice (usp. Rim 12,45; Ef 4,7-13)
Kristološki himan u Fil 2,6-11
ontološko-obedijencijalni kenosis Isusa Krista, Sina Božjega
kristološki sadržaj himna predstavlja se u četiri faze koje oblikuju i četiri
dimenzije događaja Isusa Krist:
1.Prva faza himna odnosi se na preegzistenciju i na svojevoljno svlačenje
(“pljenidbu”) Isusa Krista, Sina Božjega (ekenosen = otuđi, izvlasti, svuče)”
(Fil 2,5-7a)
2.Druga faza himna predstavlja čovještvo (“ljudsko stanje”) Isusa Krista
koje je obilježeno njegovim apsolutnim posluhom (Fil 2,7b-8)
3.Treća faza himna uključuju uzvišenje Isusa Krista (Fil 2,9-11)
4.Četvrta faza je njegov trijumf nad kozmosom (Fil 2,9-11)
Kozmička kristologija himna Kol 1,15-20
Prvorođenac (prototokos) se odnosi na jedinorođenoga Sina
Božjega koji je također “uključen” u stvaranje
Osim kao “su-stvaratelj”, Krist je ovdje predstavljen i kao cilj
svekolikog stvaranja (usp. Kol 1,16), kao kohezivni princip kozmosa
(usp. r. 17), kao Glava Crkve i Prvorođenac među uskrsnulima (usp.
r. 18), kao autor otkupljenja i sveopćeg pomirenja po “krvlju križa
njegova” (r. 20).
KRISTOLOGIJA U SINOPTIČKIM EVANĐELJIMA
 Matejevo
Evanđelje prikazuje misterij Isusa Krista
također u soteriološkom horizontu. Spasenje se odnosi
na zajedništvo s Bogom. Rabi kristološke naslove kada
govori o osobi Isusa Krista:
a) Mesija - Isus je pravi Krist, Mesija koji poniznošću
ostvaruje Kraljevstvo
b) Sin Božji - najvažniji kristološki naslov; govori o
sinovskom odnosu Isusa sa svojim Ocem
c) Gospodin (Kyrios) – njime se tumači Isusovo
poslanje i njegova osoba
d) Sin čovječji - dolazi u eshatološkim tekstovima kazuje da je Isus onaj iščekivani Spasitelj
 Evanđelist
Marko nudi razvijeno kristološko
razmišljanje sa gotovo svim kristološkim naslovima
(osim Kyrios) čiji je cilj odgovoriti na pitanje: “Tko je
Isus?”
Markovo evanđelje je zapravo “soteriološka
kristologija” čije je središte: Isusov misterij i put.
Ono je prikaz konkretnog puta koji je Isus prošao
za Kraljevstvo i koji je vodio preko križa do
proslave, a u isto je vrijeme taj isti put “nacrt” puta
kojeg mora proći Isusov učenik, njegov autentični
nasljedovatelj i svjedok.
 Lukino Evanđelje i Djela apostolska žele predstaviti
Isusovo sveopće spasenjsko poslanje.
Za Luku Isus je “središte vremena”. On je sin
Abrahamov i sin Adamov (usp. 3,23-38), ispunjenje i
ujedno novi početak povijesti. Isus, Sin Božji, je i
Prorok poslan od Boga da objavi ljudima Božje naume
i donese im spasenje (usp. 4,24; 7,16. 39; 9,8. 19).
Luka često rabi naslov Mesija za Isusa, a tumači ga u
svjetlu “Sluge-Patnika” (usp. 24,26. 46). Isus je
posebice Spasitelj (Soter). Spasenje koje Isus donosi
već je prisutno u povijesti, u životu Crkve. Za Luku
cijela Isusova povijest i svekoliki njegov život imaju
soteriološku vrijednost; on je, kao glava, vođa i
početnik spasenja, model za život vjernika.
KRISTOLOGIJA U IVANOVIM SPISIMA
 vrhunac novozavjetne kristologije jer skladno sjedinjuje
kristologiju
i
soteriologiju, vječnost
povijesnog Isusa i Krista vjere.
i
povijest,
Evanđelje:
 hermeneutička uloga Prologa - preegzistencija Logosa
i njegovo utjelovljenje, odnosno govor o jedinorođenom
Sinu koji stoji nasuprot Ocu kojeg je došao obznaniti
(usp. 1,18); u prva dva retka susrećemo četiri izričaja
koji istim ritmom i pomoću istoga glagola (bijaše)
govore o vječnom bitku Logosa, o njegovoj posebnoj
ontološkoj blizini s Bogom, njegovu božanstvu i
preegzistenciji. Logos koji bijaše sada postaje; prije je
bio kod Boga, sada je nastanjen među ljudima; prije je
bio Bog, sada je i čovjek.
 Ivanov Proslov donosi pravu kristološku i trinitarnu
sintezu.
 Isus je Poslanik Očev koji donosi svijetu svjetlo,




vječni život i spasenje. Predstavljajući se s
izričajima kao: Ja (je)sam put, istina, život, svjetlo,
kruh, pravi trs, dobri pastir, vrata, živa voda koja
vodi u život vječni, Isus zapravo govori o
nezamjenjivoj ulozi koju on ima za čovjekov život
Isusa naziva i Sinom u apsolutnom smislu šton
naglašava jedinstveni odnos Isusa s Bogom
Ocem
daje Isusu i naslov Prorok (usp. 6,14; 9,17), ali ga
vidi puno uzvišenijeg od Mojsija, jer on je
jedinorođeni Sin Očev
Isusov križ predstavljen kao spasenjski događaj,
jer po njemu Isus prelazi u svoju slavu te može
poslati svoga Duha posvetitelja (usp. 7,39; 16,7)
snažno prisutna ideja o otkupiteljskoj vrijednosti
Isusove smrti
U Ivanovim poslanicama također nalazimo soteriološke i
kristološke elemente: Isus je odvjetnik grešnika i žrtva
za grijeh svijeta (usp. 1 Iv 1,1-4. 9).
Otkrivenje također donosi zanimljive kristološke
elemente. Isus je viđen kao Sin čovječji i Kralj Izraela,
figure koje se spajaju s Janjetom (usp. Otk 5 i 19),
Riječ Božja koja vodi svjetsku povijest (usp. 19,13),
Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak
ljudske povijesti (usp. 22,13), Zaručnik kojeg poziva
zaručnica da dođe ostvariti “novi Jeruzalem” i “novo
stvaranje” (“novo nebo i novu zemlju”; usp. 21,1-6).
Ivanova kristologija je sretno i harmonično prožimanje
Isusove povijesti i kristologije preegzistentnog Logosa
KRISTOLOGIJA U JUDEO-kršĆANSKIM SPISIMA:
HEB, JAK, 1 I 2 PT
U središtu Poslanice Hebrejima je lik Krista, Velikog
Svećenika novoga i vječnog Saveza čiji je on
Posrednik (usp. 8,6; 9,15; 12,24), jer je u isto
vrijeme i «Sin»; on je Početnik i Dovršitelj vjere
(usp. 12,2). Kristologija Poslanice bogata je
«napetostima»: Isus, Sin, božansko biće i bogat
slavom (usp. 1,4) predstavljen je u svoj svojoj
slabosti i krhkosti.
Soteriologija je ovdje
zaodjenuta kultnim kategorijama (svećenik, žrtva,
prinos) i radikalno je «desakralizirana» i
«produhovljena».
 Jakovljeva poslanica ima malo kristoloških
elemenata: Isus je Gospodin (usp. 2,1), učitelj
života, budući sudac (usp. 2,12; 3,1; 5,9).
 U Prvoj Petrovoj poslanici Isus je živi i zaglavni
kamen (usp. 2,4-5), a po svojoj smrti on je model
i uzrok opravdanja čovjekova (usp. 3,18), Sluga
Jahvin (usp. Iz 53) koji svojom smrću oslobađa
ljude od grijeha (usp. 2,22. 24).
 Druga Petrova poslanica ima više apokaliptički
naglasak; tu je Isus često nazivan Gospodin i
Spasitelj, eshatološki sudac; on je i naš Bog po
čijoj se pravednosti sada živi u vjeri (usp. 1,1) i
po kojem su ljudi obdareni božanskim dobrima.
Povijesno - dogmatski
razvoj
kristologije
Prema kulturalnom kontekstu može se razlikovati
nekoliko značajnijih epoha:
 kristologija u judeo-kršćanskom ambijentu (do kraja
II. st.),
 kristologija u helenističko-rimsko-europskom okružju
(koja traje sve do naših dana)
 “multikulturalna/svjetska” kristologija
Moguće je promatrati razvoj kristologije i prema
različitim vremenskim razdobljima:
 patrističku (II.-VIII. st.)
 srednjovjekovnu (IX.-XV. st.)
 modernu (XVI.-XIX. st.)
 suvremenu kristologiju (XX.-XXI. st.).
KRISTOLOGIJA U JUDEO-KRŠĆANSKOM OKRUŽJU
Ovaj naziv odnosi se na najstariju postnovozavjetnu
kristologiju, koja polazi od svjedočanstava starozavjetnih
proroka, služi se i teofanijama opisanim u Starom zavjetu
te razvija tipološku i alegorijsku egzegezu kako bi se
približila kršćanima koji dolaze iz judaizma.
Isusa predstavlja kao Anđela (Poslanika) poslanog od Boga,
koji konačno ispunjava Božje djelo spasenja, kao Duha
Božjega (neosobna snaga), odnosno kao izvanredno
prebivalište božanskog Duha (od začeća ili od krštenja ili
od uskrsnuća, ovisno o učiteljima) po/u kojem Bog daruje
svim ljudima spasenje.
Jedno od značajnijih djela koje na ovaj način govori o Isusu
Kristu svakako je Hermin Pastir. Sumnju u Pastirovu
pravovjernost izaziva jedna od njegovih alegorijskih
Prispodobi neki smatraju da naučava da Isus nije Sin
Božji odvijeka
U ovom judeo-kršćanskom okružju imaju svoje izvorište i
neka teološko-kristološka zastranjenja i krivovjerja
koja niječu Isusovo božanstvo:
 Ebionizam - ebioniti (hebr. siromašni) su živjeli prema
(starom) židovskom Zakonu. Poznavali su i priznavali
samo Matejevo evanđelje, ostala tri su odbacili, kao i
Pavlove poslanice. Nijekali su Isusovu preegzistenciju i
njegovo božansko sinovstvo; smatrali su ga običnim
čovjekom obdarenim posebnim proročkim krepostima
i posebnom snagom. Zbog njegova pravednog
življenja Bog ga je izabrao da postane “Krist” što se
dogodilo kod krštenja kada je na njega sišlo božansko
biće – “Vječni Krist”.
 Adopcionizam - tvrdi da Bog, koji je jedan i jedini, ne
može imati naravnog sina, ali može posiniti
(adoptirati) bilo koje ljudsko stvorenje. Postoji
“anđeoski” adopcionizam koji je najstariji oblik
kristološkog adopcionizma (Bog posinjuje jednog
anđela, to je Krist) i “ljudski” adopcionizam (Isus
običan čovjek kojega je Bog posinio, i to u trenutku
njegova krštenja na Jordanu ili, prema nekima, kod
uskrsnuća, kada Isus postaje kao nekakvo božansko
biće. Tvrdi se, dakle, da je Isus (postao) sin Božji
posinjenjem (katà thésin) a nije Sin Božji po naravi
(katà physis). Nositelji: Cerint (I./ II. st.) i Teodot
Bizantski (“Kožar”, kraj II. st.).
Monarhijanizam – krivovjerje koje zamišlja Boga
kao jedini Princip ili Počelo (mónos arhé)
a) dinamički (od grč. dynamis = sila, moć; glavni

zagovornici: Teodot Bizantski “Kožar” i Pavao iz
Samosate) u Kristu gleda ili običnog čovjeka koji
je nekakvom božanskom silom) uzdignut na
razinu božanstva (bar poslije uskrsnuća) ili
“masku” jedinoga pravog Boga; osuđeno
268./269. g. na sinodi u Antiohiji.
b) modalistički (glavni zagovornici: Noet iz Smirne,
Sabelije i Praksej, svi s kraja II. st.) također
smatra Boga Oca kao jedan jedini božanski
princip/iskon (mónos arhé), a u Isusu i u Duhu
Svetom vidi njegove manifestacije, odnosno
načine (moduse) ili pojave koje (pre)uzima jedan
jedini Bog; Tertulijan ga nazvao patripasionizam
(pater – passio) jer tvrdi da Isus nije ništa drugo
doli slika (prosopon = maska) jedinoga Boga koji
se utjelovio, bio mučen i doista umro na križu u
uskrsnuo.
Sabelijanizam je oblik modalizma. Sabelije u
svom učenju također identificira Oca i Sina
(naravno, i Duha Svetoga) kao različite
manifestacije jedinoga Boga. On ispovijeda da
je Krist pravi Bog, ali ga promatra kao monadu
koju naziva hyopater (Ocosin) koji se objavljuje
kroz tri djelovanja “prema vani” (ad extra): u
Starom zavjetu, odnosno u trenutku stvaranja,
objavljuje se kao Otac, kod Utjelovljenja i
otkupljenja objavljuje se kao Sin, kod
posvećenja
(tj.
od
Pedesetnice/Duhova
nadalje) objavljuje se kao Duh Sveti. Ovo
naučavanje osudio je papa Kalist (217.-222.)
razna kristološka (i trinitarna) razmišljanja i
naučavanja u judeokršćanskom okružju u ovom razdoblju
rađala su tendencije koje jednostrano naglašavaju
čovještvo Isusa Krista, a umanjuju ili niječu njegovo
božanstvo.
sve to dovelo je do nijekanja stvarnoga božanskog
odnosa između Oca i Sina, božanskog identiteta Isusa kao
Sina, različitog od Oca i od Duha Svetoga, te njegova
utjelovljenja za spasenje ljudi.
KRISTOLOGIJA U HELENISTIČKOM OKRUŽJU
Teološko/kristološko razmišljanje u kršćanskim
zajednicama helenističko-rimskog okružja budući da nije bilo zaokupljeno “spašavanjem”
židovskog monoteizma nego je nastojalo
“pomiriti”
kršćanski
navještaj
helenističkim
filozofskim
s
nekim
shvaćanjima
imanentnoga i transcendentnoga – za razliku od
judeokršćana išlo je prema umanjivanju, odnosno
nijekanju pravog čovještva Isusa Krista.
Doketizam i gnosticizam
 Navještaj o utjelovljenju Sina Božjega (usp. Iv
1,1-18; 1 Iv 1,1-4) bio je relativno nejasan i
neprihvaćan kako od strane judejskog okružja,
tako i u helenističkom svijetu. Ovdje je razlog
tomu “kontaminacija” božanskoga s tjelesnim i
materijalnim. Za helenističko (neoplatonističko)
razmišljanje duhovna i racionalna sfera jako je
“udaljena” od tjelesne i materijalne sfere,
oprečne su jedna drugoj, a da bi mogle
međusobno komunicirati.
 doketizam (grč. dókesis = prividnost; dokéo = priviđati) je
kristološko naučavanje koje je negiralo istinu o utjelovljenju
božanskog Logosa (Isusa Krista), odnosno “umanjivalo” je
Isusovo stvarno čovještvo.
Za doketiste, Isus je imao samo prividno tijelo, odnosno
prividnost tijela; prema tom učenju, imao je nebesko
(anđeosko, duhovno) tijelo koje je “prošlo” kroz Mariju kao
zraka nebeskog svjetla. Doketizam je nijekao i događaje ili
činjenice koje bi bile “nedostojne” Isusova božanstva, kao
npr. trpljenje, smrt...
Gnostički doketist Marcion (+ oko 160.) u svom učenju, po
njemu nazvano i marcionizam, zastupa također i
antijudejski dualizam. On vidi antitezu između mojsijevskih
propisa i kršćanskog duha, između Staroga i Novog
zavjeta, između Abrahamova Boga i Isusova Boga. Taj
Bog poslao je Isusa koji je zapravo zemaljska prividnost
(dókesis) i koji je preko prividne smrti na križu, oslobodio
duše od starozavjetnoga Stvoritelja svijeta.
 gnosticizam (grč. gnosis = pravo znanje ili prava
spoznaja) je “mješavina” filozofskih, religijskih i
socijalno-etičkih elemenata koji su nastojali
svesti kršćanstvo na običnu racionalnu
spekulaciju. Boga se tu zamišljalo kao “Vrhovno
Biće” koje je posvema odvojeno i udaljeno od
svijeta. Nasuprot njemu stoji drugo apsolutno
počelo, Zlo, od kojeg potječe materijalna sfera.
Oni su u neprestanoj međusobnoj borbi.
Među gnostičkim učiteljima, osim Šimuna
Čarobnjaka (usp. Dj 8,9), najpoznatiji su bili:
Valentin, Basilid, Menandar, Saturnin, Izidor i
Marcion.
Različite gnostičke struje međusobno imale i zajedničkih
elemenata:
 radikalni dualizam: Bog-svijet, duh-materija, dobro-zlo;
 kontrast između dobroga, nepoznatoga i svijetloga





božanstva i mračnoga, zlog stvoritelja ovoga svijeta;
čovjek je, po svojoj pravoj naravi, od iste biti kao i dobro
božanstvo, ali je utamničen u materijalnom tijelu;
dijeljenje stvarnosti na duhovnu/racionalnu sferu i
materijalnu sferu, između kojih ne postoji izravna
komunikacije;
postojanje posredničkih bića (eoni) preko kojih se
događa neizravna komunikacija između dviju sfera;
materijalna sfera nije stvorena od duhovnoga, dobrog,
božanstva, Oca, nego od nekakva nižeg demiurga;
nebeski duhovi su za kaznu (zbog grijeha) prognani u
tijela, te se od njih moraju osloboditi otkupiteljskom
spoznajom (gnozom) po kojoj čovjek upoznaje svoju
pravu duhovnu narav i svoje božansko podrijetlo.
Mnoge
gnostičke
sekte
zastupale
su
emanacionističko shvaćanje božanstva, prema
kojem od “Vrhovnog Bića” proizlaze, preko
određenog
procesa
reprodukcije
(tj.
emanacijom), ostala “božanska bića” (eoni).
Među tim eonima vlada hijerarhijsko uređenje, i
to tako da su svi novoproizašli podređeni onim
prethodnima. Na taj način sve više približavaju
osjetilnom svijetu, sve dok nisu uzrokovali i
njegovu stvarnu (materijalnu) egzistenciju, i to
zbog učinjenog grijeha jednog eona (demiurg).
Među ovim “božanskim bićima” (eonima), prvi i
najvažniji označavani su kao logos (riječ) i kao
pneuma (duh).
Problem gnosticizma predstavljalo je prihvaćanje
navještaja o utjelovljenju Sina Božjega, no na
temelju emanacionističkog učenja o eonima,
kod nekih kršćanskih gnostičkih struja veliku
važnost zadobiva “otkupitelj”, “figura nebeskog
posrednika”, odnosno “posredničkog eona” koji
ne može biti obično stvorenje.
Eon Krist je bio u čovjeku Isusu samo tijekom
njegova zemaljskog života. Za neke je on bio
objavitelj božanske mudrosti tek poslije
uskrsnuća, dakle, nakon oslobađanja od bilo
kakve tjelesnosti.
Najpoznatija gnostička tumačenja pružaju ofiti i
valentinijanci.
Temeljne točke Valentinova gnostičkog učenja su:
 emanacionizam božanstva (kaže da u svemu ima
trideset eona)
 grijeh posljednjeg eona koji je uzrokovao postanak
kozmosa i materije
 preegzistencija duša i njihovo zarobljavanje u tijela;
predestinacija čovječanstva unutar kojega postoje:
pneumatici (duhovni, tj. oni koji su oblikovani od
samoga duha i predodređeni su za spasenje jer će im
biti dana ili već posjeduju pravu spoznaju - gnozu),
hilici (tjelesni, tj. oni koji su oblikovani samo od
materije i - budući da kao tjelesni ne mogu zadobiti
pravu spoznaju - predodređeni su za propast)
psihici (duševni, tj. oni koji su oblikovani od
nekakve
“duhovno-materijalne”
supstancije,
a
predodređeni su ili za spasenje ili za propast, ovisno o
tome hoće li zadobiti pravu spoznaju).
REAKCIJA CRKVE NA PRVA KRIVOVJERJA
Crkva je osjetila opasnost za svoju vjeru od strane ovih
“uzvišenih” intelektualističkih i spiritualističkih razmišljanja.
Zbog toga se vrlo rano usprotivila takvim umovanjima,
nastojeći što točnije izraziti pravu apostolsku
(novozavjetnu) vjeru u Isusa Krista, kako bi na taj način
obranila vjeru od krivih učenja unutar same Crkve.
U svemu tome značajnu ulogu odigrao je Rim, odnosno
rimski pape.
 Na prijelazu iz I. u II. st. papa Klement Rimski (88.-97. ili
102.), treći nasljednik sv. Petra, pokazao se kao
zaštitnik i čuvar pravovjerja. Od njega je ostala
Poslanica Korinćanima: ima jaki normativni prizvuk, a
temeljni joj je cilj obrana legitimnoga crkvenog autoriteta
(crkvenih poglavara, “prezbitera”) protiv kojeg su se
pobunili neki u zajednici.
 “Zbog iznenadnih neprilika i protivština koje su nam se
događale jedna za drugom, čini nam se braćo, da smo
okašnjelo posvetili pažnju onome za čim se još uvijek
kod vas čezne, kao i bezbožnu i omraženu razdoru koji
je Božjim izabranicima tuđ i stran, a koji je nekolicina
nerazboritih drznika toliko bezočno raspalila da se vaše
časno, slavno i svačije ljubavi dostojno ime silno
ozloglasilo.” (Kor I, 1)
 Papa Pio I. (140.-155.) osudio je Marciona. Papa
Viktor I. (189.-198.) napisao je nekoliko teoloških
spisa, a u jednom od njih osuđuje Teodota
“Kožara”
i
njegovu
monarhijanističkoadopcionističku teologiju. Tim putom nastavili su
i pape Zefirin (198.-217.) i Kalist (217.-222.) koji
su se posebice suprotstavljali Sabeliju. Dionizije
(259.-268.) je precizirao granice unutar kojih
treba spekulativno razmišljati o Božjem Trojstvu,
a njegov nasljednik Felix (269.-274.) je više
pozornosti poklanjao kristološkoj problematici i
pravovjernom
kristološkom
naučavanju.
Izraz apostolski oci rabi se od XVII. st. a odnosi se na kršćanske
pisce I. i prve polovine II. st., koji su bili neposredni učenici
apostola.
a) Klement Rimski (+ 97. ili 102.) i
njegova Poslanica Korinćanima (oko 96.),
o kojoj je već bilo govora.
b) Ignacije Antiohijski (+ 107.-110.) i njegovih
sedam poslanica (crkvama u Rimu, Efezu,
Filadelfiji, Smirni, Magnesiju, Trallima te
biskupu Polikarpu).
c) Papija Hierapolski i njegovih “pet knjiga” pod naslovom
Tumačenja govora Gospodnjih (Logion kyriakon exegeseos;
oko 130.).
d) Polikarp iz Smirne (+ oko 155.) i njegova Poslanica
Filipljanima.
e) Barnabina poslanica, u starini pogrešno pripisivana Pavlovom
učeniku Barnabi.
f) Hermin Pastir, djelo nastalo u Rimu, pripisivano izvjesnom
Hermi, navodno bratu pape Pija I.
g) Poslanica Diognetu, nepoznatog autora, predstavlja pravu i
relativno dobro razrađenu apologiju kršćanske vjere.
h) Didaché (Upute) je jedno od najznačajnijih djela za
poznavanje ondašnjega crkvenog ustrojstva, liturgijske prakse i
običaja u prvim kršćanskim zajednicama.
Treći antiohijski biskup
Osuđen ad bestias
Mučenički umro u Rimu između 107. i 110. g.
Sedam poslanica:
•četiri u Smirni:
crkvama u Efezu,
Magnesiju,
Trallima i
Rimu
•tri u Troadi: crkvama u Filadelfiji,
Smirni i
biskupu Polikarpu
Ignacije se vrlo žestoko suprotstavlja posebice doketizmu i
gnosticizmu!
Gospodin je doista uzeo na sebe ljudsko “tijelo” i postao je
“savršeni čovjek”
“Nema doli jednoga jedinog liječnika,
tjelesnog (sarkikòs)
rođenog (gennetòs)
[postao] u tijelu
i duhovnog (pneymatikòs),
i nerođenog (agènnetos),
postao Bog (en sarkì genòmenos theòs),
u smrti (en thanàto),
pravi život (zoè alethinè)
rođen od Marije (ek Marìas)
prije je nije mogao trpjeti (pathetòs),
i od Boga (ek theù),
a poslije je mogao trpjeti (apathès),
Isus Krist, naš Gospodin.”
Rim 1,3-4
Stara kristološka shema o “dva vremena”: spuštanje (poniženje) i uzvišenje
Lk 1,35
Krist je “tjelesan i duhovan” Lk 1,35
U spisima Ignacija Antiohijskoga nalazi se i prvotni nacrt naučavanja koje
će kasnije biti nazvano communicatio idiomatum; hipostatsko
sjedinjenje dviju naravi (božanske i ljudske) u jednoj osobi Isusa Krista.
• temeljni princip koji vodi antiohijskoga biskupa (a i svekoliku
patristiku) do istine o Isusovu čovještvu i božanstvu u biti je soteriološki:
nema spasenja ako Isus Krist nije Bog i ako nije u svemu solidaran s
ljudima
to je i temelj spasenjskoj djelotvornosti euharistije u
kojoj je Krist prisutan
“Daleko su od euharistije i od molitve jer ne priznaju da je
euharistija zapravo tijelo našega Spasitelja Isusa Krista koji je
patio zbog naših grijeha i kojega je Otac uskrisio u svojoj
dobroti. Oni koji ne priznaju [taj] dar Božji, umiru u svom
osporavanju [te istine].” (Poslanica Smirnjanima 7,1)
...posebice nastoji prikazati neodrživost krivog
naučavanja dualističkog gnosticizma i doketizma,
naglašavajući jedinstvo između Boga Stvoritelja i
Boga Otkupitelja, jedinstvo duše i tijela, jedinstvo
Božjeg Logosa i stvarnog čovjeka u Isusu Kristu.
Središnja ideja njegove teologije/kristologije je jedinstvo Božjega
plana spasenja koje obuhvaća svekoliku svjetsku povijest, čiji je
vrhunac Isus Krist - Logos koji je postao tijelom (čovjekom),
u/po kojem je Bog stvorio svijet i čovjeka na svoju sliku, snagom
svoga Duha.
Sin Božji “u svojoj velikoj ljubavi učinio se
onim što smo mi, da bi od nas učinio ono što
je on.”(Adversus Haereses V, uvod)
•Tertulijan (+ oko 230.),
•Hipolit (+ oko 235.),
•Novacijan (+ oko 260.):
...posebice su dali veliki teološki doprinos
monarhijanizma i njegovih posljedica u kristologiji.
protiv
utjelovljeni Sin “ujedinjuje u samome sebi i čovjeka i Boga”
(miscente in semetispum hominem et Deum)
•Jedinstvo u Kristu, nije “mješavina”
(mixtura quaedam), niti neka “treća stvar”
(tertium quid);
•Isus Krist je Bog i čovjek, pod svakim vidom je Sin Božji i sin
čovječji, i to zbog dvije supstancije, različite u svojim
vlastitostima; u njemu vidimo dvostruku supstanciju (duplice
statum), nepomiješanu, u jednoj osobi, Isusu, Bogu i čovjeku
(coniunctum in una persona).
•Sin je istobitan (jedne biti) Ocu - praktično cijelo jedno stoljeće
prije Nicejskog sabora govori da je Sin istobitan (jedne biti) Ocu.
•Kristologija Logosa ima svoje korijene u Ivanovoj tradiciji
•Predstavlja temeljni ključ kristološkog
razmišljanja kršćanskih apologeta u drugoj
polovici II. st. (sv. Justin, Tacijan, Atenagora,
Teofil Antiohijski).
Justin (+ 165.) razvija svoje razmišljanje na temelju
platonske filozofije o Logosu.
Apologia I i II
Dialogus cum
Tryphone Iudeo
Logos = prototokos (prvorođeni)
Za Justina samo je Otac božanski subjekt u
apsolutnom smislu (ho Theos), a na “drugo mjesto”
dolazi Logos/Sin (zajedno s Duhom Svetim).
Slično naučavaju Tacijan (+ 170.), Justinov učenik,
i Atenagora (+ oko 177.).
Klement Aleksandrijski (+ oko 215.)
•Gleda na Logos kao na sliku i lice (prosopon) Oca koji
pomaže da se na neki način spozna Oca, jer je on po sebi
nespoznatljiv.
•Logos je rođen od vječnosti, u određenom smislu je
jedno s Ocem, no ipak potječe od Oca i podložan mu je.
•U Isusu Logos je postao čovjekom, odnosno Učiteljem,
koji vodi čovječanstvo od neznanja prema pravoj spoznaji
(gnozi).
Origen (+ 253.)
•Contra Celsum: “biće koje je bilo među ljudima,
postojalo je već ’u obliku Boga’, a zbog svoje ljubavi
prema ljudima ’svukao je samog sebe’ (Fil 2,6-7) da bi bio
prihvaćen od ljudi.”
•Silazak Logosa među ljude ne bi se dogodio da žena nije
bila prevarena i da čovjek nije pao u grijeh.
•Inzistira na istobitnosti božanskih osoba kao i na
božanstvu Logosa (rođen ab aeterno od Oca), i on
pokazuje tendenciju da podredi (subordinira) Logos (i
Duha Svetoga) Ocu.
Arijanizam
Arije (256.-336.)
• aleksandrijski svećenik, rođen u Libiji, odgojen od
Lucijana, učenika Pavla Samosatskog, u Antiohiji, a
djelovao je u Aleksandriji
• “Sin nije rođen, niti je na bilo koji način dio (meros)
nerođenoga (Boga), nego voljom i odlukom Očevom počeo
je egzistirati prije vremena i prije vjekova, potpuno Bog,
jedinorođen, nepromjenjiv. Ali prije nego je bio rođen ili
stvoren ili oblikovan ili utemeljen (Izr 8,22-25), nije ga bilo.”
• “Bog je uzrok svega i apsolutno je bez početka; Sin, rođen
od Oca prije vremena, stvoren i oblikovan (Izr 8,22-25) prije
vremena, nije postojao prije nego je rođen; nije ni vječan,
niti suvječan, niti nerođen s Ocem, niti ima zajednički bitak
s Ocem...”
•Logos/Sin je na uzvišen način rođena/stvorena osoba od
Oca, ali nije vječan, niti je iste božanske biti s Ocem, te mu
je stoga podređen (subordiniran)
Jedan od Arijevih problema bio je i taj što je
on pojmove rođen i stvoren (učinjen) držao
istoznačnim.
Po Ariju Logos bi bio jedan deúteros Theós (drugi
Bog); Isus Krist, na temelju svoje etičnosti, zaslužio
je božansko ime (Kyrios) te ga je Otac proglasio
svojim Sinom; prema tome, on jest Sin Božji, ali ne
po naravi nego po milosti!
Nicejski sabor
prvi opći crkveni sabor (325. g.)
Slika: Nicea
Saboru je, u ime pape Silvestra,
predsjedao Ozija, nadbiskup Kordobe, te
Hermogen, cezarejski nadbiskup.
Sabor
je,
zahvaljujući
posebice
teološkom
razmišljanju sv. Atanazija iz Aleksandrije, formulirao
Symbolum Nicaeanum (Nicejsko vjerovanje) .
ek tes ousias tou Patros
Theos alethinos
genethentos ou poiethentos
homooúsios to Patri
= iz Očeve biti (supstancije)
= pravi Bog
= rođen, ne stvoren
= istobitan s Ocem
(konsupstancijalan)
‘Bilo je vremena kada on [Logos] nije postojao’ ili ‘Nije
postojao prije nego je bio rođen’ ili ‘Stvoren je iz
ničega’, ili tvrde da on potječe od druge hipostaze ili
supstancije ili da je Sin Božji stvoren…, sve njih
osuđuje katolička i apostolska Crkva.”
Središnji pojam nicejske vjeroispovijesti jest upravo izričaj
homooúsios to Patri (istobitan s Ocem), odnosno pojam
homoousia (istobitnost); reći da je Isus Krist iste biti s
Ocem znači tvrditi da on ima istu božansku narav (bit) kao i
Otac, da je on Bog kao i Otac; Isus Krist je “Bog od Boga”,
“rođen” a ne “stvoren”.
Nicejskom saboru često se prigovara da je,
uvođenjem i uporabom pojmova iz helenističke
filozofije, na neki način helenizirao kršćansku vjeru i
njezino teološko razmišljanje.
Postsaborske rasprave,
Kapadočani
i neoniceizam
Nakon Nicejskog sabora među
arijancima dolazi do podjele:
• strogi arijanci - Sin ni u čemu nije sličan Ocu, sasvim je
druge biti od Oca (heteras ousias = druge biti, drugobitan;
anomejci od anomoios = nesličan )
• semiarijanci (poluarijanci) - Sin je slične biti s Ocem, ne
istobitan nego sličan Ocu (ne homooúsios nego homoiousios,
odnosno homoios, zbog čega su ih nazvali homejci).
Zasluga je Kapadočana (Bazilije Veliki, Grgur Nisenski i
Grgur Nazijanski) da je arijanizam bio konačno prevladan
(stoga su ih i nazivali mlađim nicejcima ili neonicejcima). Oni
su dali odlučujući prilog u razvoju kristološkog naučavanja
(kao i učenja o Trojstvu), te u tumačenju nicejskog simbola
vjere.
Kapadočani
Bazilije Veliki (330-379), biskup Cezareje, autor je maestralnog
djela “Duh Sveti”; Grgur iz Nisse (335-394), Bazilijev brat,
nazvan “mistik”, napisao je djelo “Velika kateheza”; Grgur
Nazijanski (329-390), “teolog”, Bazilijev je prijatelj još sa
studija u Ateni.
«Bazilije je ruka koja radi (organizator), Grgur iz Nisse
je glava koja razmišlja (mistik), a Grgur Nazijanski
usta koja govore (bogoslov).»
Kapadočani razlikuju značenje izraza hypostasis
i ousía, koji su se do tada rabili kao istoznačni:
• hypostasis = osoba (ono što je njoj vlastito: idiomata)
• ousía = narav, bit ili supstanciju (u smislu onoga što
je zajedničko svim bićima iste vrste)
Trinitarna teološka formula:
jedna narav, tri osobe (mia ousía, treis hypostaseis)
OD NICEJE DO KALCEDONA (325.-451.)
Ako se Logos/Sin doista utjelovio u Isusu Kristu, kako treba gledati
na to jedinstvo (sjedinjenje), da bi se moglo govoriti o pravom
sjedinjenju božanskoga, svetoga, nepromjenjivoga i vječnoga sa
stvorenim, promjenjivim, prolaznim i ljudskim?
• shema “Logos-sarx” aleksandrijske škole (Riječ-tijelo; u
odnosu Kristove božanske i ljudske naravi naglašava se više
njegovo božanstvo te bi se radilo o tzv. kristologiji odozgo)
• shema “Logos-anthropos” (Riječ-čovjek; polazi se od Kristova
čovještva) antiohijske škole koja je realistično-empirijska i polazi od
iskustvenoga i povijesnoga (kristologija odozdo)
ZABLUDA - Apolinarizam
Krajem IV. st. Apolinarije iz Laodiceje, aleksandrinac i
Atanazijev prijatelj, zastupao je prvu shemu (logos-sarx), kako
bi što jače naglasio jedinstvo božanstva i čovještva u Isusu:
Tijelo (sarx), osjetna duša (psyhe), razumna duša (nous ili pneuma)
utjelovljenje se sastoji u izravnom i intimnom sjedinjenju Logosa,
odnosno osjetne duše s tijelom (sarx); u Isusu Kristu postoji sarx i
psyhe, ali ne i nous (pneuma) - Krist nije pravi (potpun) čovjek.
Logos je stao na mjesto ljudske (duhovne)duše.
Kapadočani su se suprotstavili apolinarizmu pitajući se: kako
može biti spašeno ono što nije (pre)uzeto, tj. “čitava” ljudska
dimenzija? Pozivajući se na antignostičko učenje iz II. st. oni
zaključuju:
“ono što nije (pre)uzeto, nije ni spašeno”,
naglašavajući tako jedinstvo u Isusu Kristu, odnosno njegovo
božanstvo i čovještvo u jednoj osobi.
U Carigradu je 381. g. sazvan drugi opći crkveni sabor koji
osuđuje apolinarizam i samu shemu “Logos-sarx”.
•u
Carigradu je 381. g. sazvan drugi opći crkveni
sabor (sazvao ga je car Teodozije I., papa je bio
Damaz I.)
• osuđuje apolinarizam i samu shemu “Logos-sarx”
• sabor nije donio neku novu kristološku definiciju, a
osim apolinarizma osuđuje izravno modaliste,
arijance, semiarijance i svaki oblik subordinacionizma
• precizira izjave Nicejskog sabora
• definira božanstvo Duha Svetoga (Niceja o Duhu
donosi tek “vjerujemo u Duha Svetoga”),
Nestorijanska kontroverzija
Najznačajniji predstavnik “dualističke” kristologije bio je Teodor iz
Mopsuestije (350.-428.):
U Isusu Kristu Bog i čovjek se realno razlikuju i svaki ima svoj identitet, što
pak znači “razbijanje” jedinstva Isusa Krista, kao da su u njemu dva “JA”,
dva “subjekta”.
•Teodorov učenik Nestorije (381.-451.; 428. imenovan carigradskim
patrijarhom) htio je još bolje teološki precizirati i jedinstvo i razliku između
dviju naravi u Kristu, suprotstavljajući se arijanizmu i apolinarizmu.
•Brani svoje razmišljanje pozivajući se na tradiciju (Niceju) i na Sv. pismo,
koji o Mariji nikada ne govore kao o Bogorodici. On ju naziva Hristotokos
(Kristorodica), pobijajući naslov Theotokos.
•Nestorije razlikuje i vlastitosti dviju naravi i njihovo jedinstvo u Kristu
(communicatio idiomatum), a ne da propovijeda dva Krista. Doduše, on
dopušta communicatio idiomatum samo u odnosu na “Krista”, zato Mariju i
naziva “Hristotokos”, a ne “Theotokos”.
•nestorijanizam: učenje koje tvrdi da su dvije naravi i dvije osobe u Kristu
povezane samo moralnim vêzom
Njegov veliki protivnik, Ćiril Aleksandrijski (oko 370.-444.;
od 412. biskup u Aleksandriji) naučava da su Bog i čovjek
u Isusu jedno, no ipak daje “prednost” božanskom Logosu.
Efeški sabor (431. g.)
Svečano je potvrđen Marijin naslov Theotokos
(Bogorodica; Majka Božja)
Jedan te isti je od vijeka Sin Očev i u vremenu rođen kao Sin
Djevice Marije
zato se ona smije zvati Bogorodicom.
U Isusu Kristu je samo jedan subjekt (hypostasis), odnosno samo jedna
osoba (prosopon); on je Bog i čovjek po sjedinjenju božanske i ljudske
naravi (dvije naravi).
Antiohijska škola, međutim, nije odmah prihvatila saborske tekstove;
nakon dosta dogovora i pregovora, 433. g. Ivan iz Antiohije i Ćiril
Aleksandrijski postigli su sporazum te potpisali dokument, tzv.
Formula unionis (Formula ujedinjenja), u kojem su prihvaćeni i
elementi
(tj.
terminologija)
antiohijske
teologije
pored
aleksandrijske/Ćirilove; tek tada je i Antiohija prihvatila naziv
Theotokos za Mariju.
U kristologiji, u obje teološke škole, još se nije jasno razlikovalo
između ousia (narav) i hypostasis (osoba), dakle, nije se još
razlikovalo sjedinjenje po ousia (po naravi) i sjedinjenje po
hypostasis (po osobi).
Monofizizam i Kalcedonski sabor (451. g.)
U Efezu nije bilo razjašnjeno glavno pitanje: na kojoj razini treba u
Kristu tražiti jedinstvo, a na kojoj različitost. Pojmovi i
terminologija još nisu bili dovoljno jasni, te se uskoro pojavilo
novo kristološko krivovjerje, ovaj put iz aleksandrijske škole.
Monah Eutih učio je da ja Krist prije sjedinjenja postojao iz dvije
naravi, ali nakon sjedinjenja u njemu je samo jedna jedina narav.
Time je rođen monofizizam (monos, mia = jedan; physis = narav),
novo kristološko krivovjerje, koje u Kristu vidi samo jednu narav,
onu božansku.
Aleksandrinci i sam car Teodozije II. Sazvali su “svoju” sinodu u
Efezu (449. g.), na koju je papa Leon I. Veliki, informiran od
Flavijana, poslao preko svojih delegata Tomus ad Flavianum,
doktrinarno naučavanje o dvjema naravima u Isusu Kristu.
Međutim, članovi ove sinode, pod vodstvom Dioskura
Aleksandrijskog, zabraniše papinskim poslanicima pročitati
Leonovo pismo, osudiše Flavijana i antiohijsku školu, povukoše
Formulu ujedinjenja i rehabilitiraše Eutiha.
Kalcedonski sabor (451.g.)
“Slijedeći svete Oce, svi mi jednodušno naučavamo, da je
Gospodin naš Isus Krist jedan te isti Sin, savršen u božanstvu, isti
savršen u čovještvu. On je uistinu Bog i uistinu čovjek - od
razumske duše i tijela. On je iste biti s Ocem po božanstvu i iste
biti s nama po čovještvu, nama u svemu jednak osim u grijehu
(usp. Heb 4,15). On je prije vjekova od Oca rođen po božanstvu, a u
posljednje dane on sam za nas i za naše spasenje rođen je od
Marije Djevice, Bogorodice po čovještvu. Njega, jednog te istog
Krista, Sina, Gospodina, Jedinorođenoga treba priznati u dvije
naravi nepomiješane, nepromijenjene (inconfuse immutabiliter),
nerazdijeljene, nerastavljene (indivise inseparabiliter), tako da se
nikad zbog jedinstva ne dokida razlika naravi, nego što više,
sačuvavši vlastitost jedne i druge naravi, sjedinjena u jednu osobu
i jednu subzistenciju (hipostazu; ei hen prosopon kai mian
hypostasin), nepodvojena i nepodijeljena u dvije osobe, nego
jednog te istog Sina jedinorođenog, Boga, Riječ, Gospodina Isusa
Krista, kao što nas o njemu prije poučiše proroci i sam Isus Krist, i
kako nam predade vjeroispovijest (symbolon; simbol vjere) Otaca.”
KRISTOLOGIJA
NAKON
KALCEDONA
Drugi carigradski sabor (553. g.)
Monofizizam je “preživio” i Kalcedonski sabor, šireći
se posebice po istočnim dijelovima carstva.
Novi crkveni sabor uspio je još bolje precizirati i usavršiti
kalcedonsku formulu o sjedinjenju dviju naravi u Isusu
Kristu izričajem: “Riječ Božja sjedinjena je s tijelom
kath’hypostasin (secundum subsistentiam; po hipostazi, tj.
po osobi)”. Time je jasnije rečeno da je princip Kristova
jedinstva osoba ili hipostaza druge božanske osobe.
• izravno se potvrđuje da je od trenutka utjelovljenja u Isusu
Kristu jedna jedina osoba (hipostaza), jedan subjekt (autos)
s božanskom naravi i s ljudskom naravi, koja se razlikuje od
božanske
• monofizitske (ili predkalcedonske) crkve (Egipat, Sirija)
nisu se povratile sveopćoj Crkvi
• danas se vodi intenzivan dijalog s predefeškim i
predkalcedonskim crkvama
Monotelizam i Treći carigradski sabor
(681.-682. g.)
Novi pokušaj da se natrag u Crkvu pridobiju monofiziti bio je
u VII. st. Naime, car Heraklije i carigradski patrijarh Sergije
odlučili su proglasiti simbol vjere (vjeroispovijest), koja bi
vrijedila za svekoliko carstvo i koja bi išla ususret
monofizitima.
Rađa se novo krivovjerje, monotelizam (monos = jedan;
thelema = volja), koji tvrdi da je u utjelovljenom Logosu
jedna jedina volja. Tu se radi, zapravo, o ublaženom obliku
monofizizma.
Car Heraklije donio je 638. g. tzv. Ekthesis (edikt), ispovijest
vjere, koja bi vrijedila za cijelo Carstvo
dvoznačna
ispovijest vjere
Heraklija su kritizirali katolički teolozi, posebice Maksim
Ispovjedatelj (579.-662.), kao i sam papa Martin I. koji je
sazvao sabor latinskih i afričkih biskupa (to je Prvi lateranski
sabor, 649. g.), koji odlučno osudiše učenje carskog
dokumenta, potvrđujući da su u Isusu Kristu dvije naravi u
jedinstvu osobe, te da je on “htio i ostvario naše spasenje i
na božanski i na ljudski način.”
Zbog svih tih kontroverzija car Konstantin IV. sazvao je
681. g. novi crkveni sabor, Treći carigradski (šesti opći;
nazvan i Trulski sabor):
• osuđuje monotelizam
• ispovijeda vjeru u cjelovitost Isusove osobe u kojoj
postoje dva djelovanja i dvije volje (božanska i ljudska),
koje nisu oprečne jedna drugoj:
njegova ljudska volja slijedi, tj. ne proturječi niti priječi
njegovu božansku i svemoguću volju.
IKONOKLAZAM
Car Leon III. ediktom je
zabranio štovanje ikona, a
započeo je i progon štovanja i
štovatelja
svetih
slika
(ikonoklazam), koji će trajati
pola stoljeća. Tek kad je na
prijestolje došla carica Irena,
došlo je do mira; sazvan je
Drugi nicejski sabor (787. g.;
sedmi opći) koji je odlučio da je
dopušteno likovno prikazivanje
Krista, njegove Majke, svetaca i
anđela, jer to potiče na
razmišljanje i na nasljedovanje.
„Onaj tko štuje sliku, štuje i
naslikanog.“
Tom tematikom bavio se
i
Četvrti carigradski
sabor (869.-870. g.;
osmi opći, kojeg “broji”
samo Zapadna crkva)
koji
je,
zaključujući
ikonoklastičku
kontroverziju, potvrdio
da je u Isusu božanski
Logos doista uzeo tijelo,
te da ga se može
prikazivati na slikama i
u/po njima ga štovati i
častiti.
PRVIH OSAM OPĆIH CRKVENIH SABORA
1. Nicejski sabor (325.)
2. Prvi carigradski sabor (381.)
3. Efeški sabor (431.)
4. Kalcedonski sabor (451.)
5. Drugi carigradski sabor (553.)
6. Treći carigradski sabor (681.)
7. Drugi nicejski sabor (787.)
8. Četvrti carigradski sabor (869.-870.)
KRISTOLOGIJA U SREDNJEM
VIJEKU
1. Opća obilježja srednjovjekovne kristologije
U Srednjem vijeku ne nalazimo većih
kristoloških zastranjenja ili krivovjerja, osim
slučaja s Berengarijem iz Toursa (XI. st.), koji je
nijekao stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji.
Ako je patrističko razdoblje definiralo kristološke dogme,
srednjovjekovlje ih je očuvalo, prenosilo i obogatilo
liturgijskom tradicijom i daljnjim produbljivanjem
kristologije, koristeći se i filozofskim sustavima, koje su
usklađivali s vjerom u svim njezinim izražajima (ascetika,
mistika, propovijedanje, pučka pobožnost).
Glavna usmjerenja sustavnog
razvoja kristologije u Srednjem vijeku
• U kristologiji sv. Anzelma iz Canterburya (1033.1109.) naširoko su prisutna obilježja monastičke
kristologije. Njegovo glavno djelo jest Cur Deus
homo? (“Zašto je Bog postao čovjekom?”), kojim
on apologetski pokušava odgovoriti, odnosno
pružiti razloge i uzroke Božjeg utjelovljenja.
Pravednost, milosrđe i, posebice, ljubav razlozi koji su
“potakli” Sina Božjega na utjelovljenje, da bi otkupio
čovjeka, odnosno da bi “dao zadovoljštinu” (satisfactio) za
grijehe ljudi te tako ponovno uspostavio prijateljstvo između
Boga i ljudi i “izmirio ih”.
•
Kristološko razmišljanje sv. Tome Aquinskog (1225.1274.) nalazimo u raznim njegovim spisima: u Scriptum
super Sententiis (1254.-1258.), u Summa contra
Gentiles (1259.-1270.) i u Summa Theologiae (1267.1273.) u kojoj i jesu njegove najvažnije misli o otajstvu
Isusa Krista.
Radi se o jedinstvenom kristološkom razmišljanju onoga
vremena, jer on promatra ne samo otajstvo utjelovljenja i
muke/smrti Sina Božjega i Spasitelja, nego uzima u obzir
sva otajstva Isusova života, od utjelovljenja Riječi do
Kristova slavnog povratka, kao vrhunca i konačnog
ispunjenja ljudskog spasenja i spasenja svekolikog svijeta.
naglašava pashalni misterij Isusa Krista kao
autentično mjesto spasenja čovječanstva u/po Kristu
• Posebnu pozornost treba obratiti i na
franjevačku
kristologiju,
zbog
njezine
originalnosti i zbog njezina velikog utjecaja na
razvoj teologije uopće, ali i zbog njezine
aktualnosti. Valja poći, naravno, od sv. Franje
Asiškoga, sveca kojeg smatraju “drugim Kristom”
(alter Christus) i “slikom Krista na Zapadu”
Franjo iz Asiza je, premda nije bio teolog, na
poseban način živio i proživljavao otajstvo Isusa
Krista. Temelj života asiškog Sveca bila je čvrsta
odluka da usmjerava svoje življenje samo po
Kristu, s radikalnim nasljedovanjem Evanđelja.
Krist je uzvišena Riječ koju je Otac poslao na svijet koja uzima slabašno
tijelo i radikalno živi u siromaštvu i posluhu prema Ocu, posebice kada
daje sâmoga sebe, svoj život, za druge, da bi čovječanstvo priveo Ocu.
• Sv.
Bonaventura
iz
Bagnoreggia, Doctor
Seraphicus, (1217.-1274.), pozivajući se i na istočnu
i na zapadnu kršćansku tradiciju, nudi originalno
teorijsko-egzistencijalno razmišljanje o Isusu
Kristu.
Isus Krist je Očeva Riječ, po kojoj i zbog koje je stvoren
svijet; Posrednik je ljudskog otkupljenja i otkupljenja
svijeta; po njemu je sve privedeno trojedinom Bogu.
Glede temeljnog uzroka (ratio praecipua) utjelovljenja
Riječi, naglašava otkupljenje čovjeka i svijeta (Itinerarium
mentis in Deum, teološko-mističko djelo, u kojem se
čovjeku koji ide prema Bogu predstavlja Isus Krist kao
put, stepenice i vrata, koji ozdravljaju čovjekovu sljepoću
i neznanje, koji pak proizlaze od grijeha).
Bl. Ivan Duns Scot (1266.-1308.), također iz
franjevačke škole, nastavlja s kristocentričnom
perspektivom u svojem teološkom razmišljanju. Već
prije njega, mnogi teolozi su postavljali pitanje: Cur
Deus homo?, kao i: Bi li se Sin Božji utjelovio, da
čovjek nije sagriješio (ratio praecipua utjelovljenja).
Za njega Isus Krist, kao utjelovljena Riječ Božja, je
summum opus Dei (najuzvišenije Božje “djelo”) koje
“stoji” na samom početku Božjeg nauma, a ujedno je
najviši izraz ljubavi trojedinoga Boga koji slobodno i po
milosti želi obasuti ono što je ad extra od njega. Prema
tome, za Scota, nemoguće je da grijeh “prisili” Boga na
utjelovljenje, jer ono je “mišljeno” odvijeka u Božjem
naumu kao izričaj Božje ljubavi ad extra.
U tridentskom i posttridentskom razdoblju još
uvijek je glavna tematika u kristologiji motiv
Utjelovljenja, ali i teološko produbljivanje pojmova
osoba i hipostatska unija, te tematika o odnosu
Kristove slobode i njegova posluha prema Ocu. U
tome se ističe i novonastala jezuitska teološka
škola, s likovima kao L. de Molina (+ 1600.) i F.
Suárez (+ 1617.). Prije njih, značajna je i
ekleziološka kristologija sv. Ignacija iz Loyole (+
1556.), kristocentrizam u molitvi i životu sv. Terezije
Avilske (+ 1582.), te “pobožni” kristocentrizam
Franje Saleškoga (+ 1622.).
SUSTAVNA
KRISTOLOGIJA
I
SOTERIOLOGIJA
Mnoštvo činjenica koje smo do sada iznijeli o
otajstvu Isusa Krista zahtijeva i jednu globalnu
viziju i globalno shvaćanje svega toga, kako bi se
kristološke istine dublje shvatile i prihvatile.
Upravo to je zadaća sustavne kristologije koju se
stoga može smatrati krunom razmišljanja o otajstvu
Isusa Krista.
Isus Krist je spasenje i spasenje je Isus Krist
Upravo ovo što smo iznijeli predstavlja prvi i temeljni
kriterij za jednu ispravnu sustavnu kristologiju; neki
autori ga nazivaju “kristocentrični princip” prema
kojem se i u sustavnoj kristologiji u središte stavlja i
kao polazna točka uzima Isus Krist, odnosno njegova
povijest i otajstva njegova života, tj. njegova poruka,
djelovanje, usud i sama njegova osoba.
Kristocentrični princip dovodi do zaključka da
valja ozbiljno uzeti u obzir činjenicu da je Isus
Krist, po svom življenju, ponašanju, djelovanju i
propovijedanju, konačna spasiteljska riječ Božja.
Odatle proizlazi i drugi kriterij na kojem se
nadahnjuje ispravna sustavna kristologija:
kristologiju se ne može strogo odjeljivati od
soteriologije, odnosno kristologija ne može biti
doli soteriološka. To znači da se govor o osobi
Isusa Krista ne može lučiti od govora o njegovu
soteriološkom (spasenjskom) djelovanju.
Treći temeljni kriterij sustavne kristologije jest
pozornost na suvremenog čovjeka, na njegov
svijet i mentalitet te na njegovu religioznost.
Drugim riječima, sustavna kristologija vodi računa
i o aktualizaciji (posadašnjenju) biblijske i
povijesno -dogmatske kristologije. Taj kriterij
također ima svoju važnost, jer i mi (današnji ljudi)
smo djeca svoga vremena, sa svojim pitanjima,
problemima i poviješću. To, naravno, ne znači
zapuštanje ili napuštanje temeljnih kristoloških
istina, nego baš na temelju njih strukturirati
kristološki govor tako da bude razumljiv i
prihvatljiv suvremenom svijetu i čovjeku.
isusova povijest: teološko ČITANJE
1. Isus iz Nazareta, jedan od nas
Isus iz Nazareta je doista čovjek, kao svatko od
nas, čovjek koji je živio i umro na ovoj zemlji, koji je
dijelio s drugim ljudima ljudsku prolaznost i
ograničenja, koji je upoznao i glad i žeđ, radost i
žalost (tjelesnu i psihičku), osmijeh i suze (usp. Heb
5,7; Iv 11,35s), srdžbu (usp. Mk 8,33; 10,14), umor,
iskušenja, tjeskobu pred smrću... Dakle, sve ono
što svaki čovjek doživi i iskusi tijekom svoje
ljudske egzistencije.
Evanđeoski tekstovi nude zapravo dosta informacija
koje se odnose na obiteljsko i društveno okružje u
kojem je Isus rastao. Zna se odakle je, tko mu je
majka i onaj koga su smatrali njegovim ocem (usp.
Mk 6,3; Lk 4,22), tko mu je rodbina (usp. Mt 12,46s i
par.); kao i svaki od nas, i Isus se tjelesno,
intelektualno i vjerski razvijao, te se u početku i nije
mnogo razlikovao od ostalih svojih sunarodnjaka.
2. Isus je običan čovjek?
Kada Pavao naziva Isusa “novim čovjekom” i “drugim”
ili “posljednjim Adamom” koji silazi “s neba”, on misli
na autora, početnika i utemeljitelja novoga i
obnovljenog čovječanstva kojemu svi mi moramo biti
suobličeni, da on bude prvorođenac među mnogom
braćom i sestrama (usp. 1 Kor 15,48s; Rim 8,29).
Isusova
različitost
u
odnosu na nas druge
ljude ne ogleda se samo u
njegovu božanstvu, nego i
u njegovu čovještvu - “u
svemu nama sličan, osim u
grijehu” (Heb 2,17; 4,15)
3. Povijest Isusa Krista kao mjesto
objave Mesije i Sina
Sve ono što se može i što treba reći i misliti o Isusu Kristu,
mora biti na neki način utemeljeno na njegovoj povijesti
koja svoj vrhunac ima u njegovu uskrsnuću/vječnom životu
u Bogu.
I sam Isus shvaćao je sebe u Božjem svjetlu. Tijekom
svekolike svoje egzistencije on je svjedočio i pozivao se na
Boga Izraelova kojeg je doživljavao na novi način i kojeg je
nazivao Abba, prepuštajući se njegovu Duhu da ga vodi.
Isusovo djelovanje je potpuno teocentrično.
Bog za kojeg Isus svjedoči i koji preko Isusova djelovanja počinje
uspostavljati svoje gospodstvo (kraljevstvo) nije nitko drugi doli
jedini Bog kojeg je Izrael već upoznao (usp. Pnz 6,4s; Mk 12,29s),
Bog koji jest i koji će biti tu da pomogne (usp. Izl 3,14; Iz 52,6),
Bog koji oprašta raskajanom grešniku (usp. Ez 18,23; Neh 9,17).
OTAJSTVO ISUSA KRISTA
SINA BOŽJEGA
Događaj Isusa Krista gleda se kao “otajstvo” ili
“misterij” koji se ostvario i koji se ostvaruje u povijesti.
“otajstvo kraljevstva Božjega”
Mk 4,11; Mt 13,11; Lk 8,10
“otajstvo pred vjekovima skriveno”
Ef 3,9
“Kristovo otajstvo”
Kol 4,3
“otajstvo Božje”
1 Kor 2,1; Kol 4,3
“Krist u vama”
Kol 1,27
Izraz otajstvo ili misterij (aram. raz, grč. mysterion)
označavao bi tajni Božji plan ili naum koji se odnosi na
događaje posljednjih vremena kada će se dogoditi
prijelaz iz “starog eona” u “novi eon” koji je već spreman
kod Boga i nekima objavljen, kako bi upoznali ljude s
njime da žive u iščekivanju posljednjih vremena.
Kod sinoptika, Pavla i u deuteropavlovskim poslanicama
“skriveno otajstvo (misterij)” već je otkriveno: to je
kraljevstvo Božje koje navješćuje Isus i koje s njim dolazi
(usp. Kol 1,13-14), koje će biti potpuno ostvareno na kraju
vremena, kada će Bog biti prisutan u svima i u svemu
(usp. 1 Kor 15,25-28).
Misterij ili otajstvo za Novi zavjet jest događaj Isusa Krista!
Dvije tendencije ili shvaćanja spasenjskog
događaja Isusa Krista kao misterija:
Kerigmatsko shvaćanje,
koje se usredotočuje na
pashalni događaj.
Evanđeosko-narativno
shvaćanje, koje se sastoji
uglavnom
u
iznošenju
povijesnih
događaja
iz
Isusova života.
Evanđelja se otkrivaju kao navještaji Isusa Krista koji
je “otajstvo (misterij)”, odnosno kao navještaji
“otajstava života Isusa Krista”.
Preegzistencija utjelovljenog Logosa
Jedan od načina kako Novi zavjet ispovijeda vjeru u Isusovo
božanstvo jest i govor o njegovoj preegzistenciji, tj. o
njegovu stvarnom postojanju ili bivovanju prije utjelovljenja.
U Pavlovim poslanicama
četiri serije tekstova o toj tematici:
a) Tekstovi koji se odnose na Sinovo poslanje (Gal 4,4; usp. Rim 8, 3) (usp. Rim 1,3s; Iv 3,16-18; 1 Iv 4,9)
b) Tekstovi koji gledaju na Krista kao na onoga koji djeluje u
povijesti spasenja i prije utjelovljenja - 1 Kor 2,7s; (usp. 1 Kor 10,4)
c) Tekstovi koji govore o Kristovoj preegzistenciji na temelju sheme
“silaženja-uzlaženja”- Fil 2,6-11; stvarnost kenosisa
d) Tekstovi koji govore o Kristovu posredništvu kod stvaranja
također pretpostavljaju njegovu preegzistenciju1 Kor 8,6; Kol 1,15; (usp. Heb 1,2s; Iv 1,1-3; Otk 3,14)
Iv 1,1-3. 14
“U početku bijaše Riječ i Riječ
bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga. Sve
postade po njoj i bez nje ne postade
ništa. (...) I Riječ tijelom postade i
nastani se među nama.”
Središnji motivi govora o preegzistenciji:
• Božanstvo Riječi,
• njezina istobitnost s Ocem,
• uloga kod stvaranja,
• utjelovljenje
O preegzistenciji Logosa govori se na temelju sljedećih tvrdnji:
• na temelju vječnog izabranja i vječne predestinacije Isusa
Krista (usp. Ef 1,3-10; 1 Pt 1,20);
• na temelju Božjeg poslanja Sina na svijet (usp. Gal
4,4; Rim 8,3s; 1 Tim 3,16; Iv 3,16s);
• na temelju njegova kenosisa po utjelovljenju, muci,
smrti i uzvišenju (usp. Fil 2,6-11);
• na temelju Kristova “skrivenog” djelovanja u povijesti
izabranog naroda (usp. 1 Kor 10,1-4; Iv 1,30; 8,14. 58);
• na temelju njegova posredovanja kod stvaranja i očuvanja
svijeta, kao i na temelju njegova kozmičkog prvenstva i
univerzalnosti spasenja kao novoga stvaranja (usp. 1 Kor 8,6;
Kol 1,15-20; Iv 1,1-3. 17; Heb 1,2s);
• na temelju njegova uzvišenja, kada će mu sve biti
podloženo (usp. Fil 2,10; Kol 1,16. 20)
Mitološko tumačenje preegzistencije Logosa:
(D. F. Strauß, A. von Harnack, R. Bultmann, H. J. Schoeps i dr.)
• za R. Bultmanna, Isus Krist je, kao Sin Božji, kao božansko
preegzistentno biće, jedan mitski lik.
• za Schoepsa, povjesničara židovske religije, više nego li o
stvarnoj preegzistenciji i o stvarnom utjelovljenju, moglo bi
se govoriti o “idealnoj” preegzistenciji Mesije, ili još bolje o
njegovom imenu; preegzistentni Krist i posrednik stvaranja
bio bi tek nekakav mitski lik .
• U novije vrijeme neki teolozi smatrali su da bi trebalo učiniti
“hermeneutiku (novozavjetnih) tekstova o preegzistenciji”, jer
ih smatraju izričajima povijesne inkulturacije koju treba nadići.
Preegzistencija Logosa bila bi kao znak spasenjske uloge
Isusa Krista, a ne toliko njegova božanskog statusa.
Kristološko značenje preegzistencije:
Utjelovljenje Sina Božjega, njegovo spasenjsko
poslanje, njegov pashalni misterij i posebice
njegova proslava (postegzistencija) ne samo da
postavljaju problem Isusova početka, nego govore
i o njegovoj preegzistenciji “od početka”, prije
njegova dolaska na svijet.
Umrli i uskrsnuli Isus Krist ima svoje pravo izvorište u
Očevu krilu
kod preegzistencije se ne radi o
filozofskim formulacijama, nego se radi o kristološkoj i
trinitarnoj kategoriji
Novozavjetne tvrdnje o preegzistenciji utjelovljenog
Sina Božjega, koje treba gledati i kroz sinovsku
svijest povijesnog Isusa, izričaji su vjere, sazrele u
prvoj kršćanskoj zajednici, i to u svjetlu Kristova
uskrsnuća.
Isus je inicijativa Božja, “silazak” i dolazak Boga među ljude.
• Isus “potječe” (ima podrijetlo) od Boga.
UTJELOVLJENJE
prije svega OTAJSTVO
- sjedinjenje preegzistentnog Logosa s ljudskim životom
Isusa iz Nazareta
...helenistička kristologija antičke Crkve to je
shvaćala i mislila pomoću izraza supstancije kao
dvostruke ontičke kvalitete (dvije naravi) u jednoj
osobi Isusa Krista (kristologija dviju naravi na
Kalcedonskom saboru). Utjelovljenje se odnosilo na
trenutak Isusova začeća i rođenja, te je
predstavljano kao čin uzimanja ljudske naravi od
strane Božjeg Logosa...
Novija teologija i kristologija nastoji tumačiti,
odnosno zamijeniti kristologiju dviju naravi s tzv.
“odnosnom kristologijom”
H. U. von Balthasar, D. Wiederkehr; W. Pannenberg, W. Kasper i dr.
Vječni odnos Sina s Ocem uzeo je ljudsku formu u
povijesti Isusa Krista; u čovjeku Isusu vječni Sin Božji
usmjeren je na Oca; u Isusovoj ljudskoj povijesti
vidljiva je prisutnost utjelovljenog Sina Božjega.
Utjelovljenje je vrhunac povijesne Božje vjernosti da je
on “onaj koji jest i koji je s nama”. (Kasper)
Tijelo (sarx), blizak hebrejskom izrazu basar,
označava čovjeka u njegovoj slabosti...
“I Riječ tijelom
postade” (Iv 1,14)
“Svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je”
(1 Iv 4,2; usp. 2 Iv 7)
Pavlove poslanice tumače utjelovljenje:
“potomak je Davidov po tijelu” (Rim 1,3)
“potječe i Krist po tijelu” (Rim 9,5)
“u Kristu tjelesno prebiva sva punina božanstva” (Kol 2,9)
“premda je božanske naravi, nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ’oplijeni’ (...);
“obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do
smrti, smrti na križu” (Fil 2,6-8; usp. 1 Pt 3,18)
Otajstvo utjelovljenja odgovara misteriju dolaska kraljevstva
Božjega, o kojem govore sinoptička Evanđelja (usp. Mk 4,11), a
koje se ostvaruje u osobi Isusa Krista (usp. Mt 16,28; 19,29; 21,9;
Mk 9,1; 11,9-10; Lk 22,29).
Biblijski izričaji o utjelovljenju
sarkosis; ensomatosis; incarnatio; incorporatio = utjelovljenje;
henosis = sjedinjenje;
lepsis; assumptio = preuzimanje tijela
U tvrdnji o njegovom posebnom ontološkom ljudsko-božanskom
statusu (stanju) nalazi se i izvorište apsolutne djelotvornosti
spasenja koje on donosi; to je tzv. soteriološki motiv utjelovljenja o
kojem govori Nicejski simbol vjere:
“Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je (s nebesa),
utjelovio se i postao čovjekom”.
Utjelovljenje je i događaj samoobjave Boga kao
trinitarnog zajedništva “za nas”; Pavao u Gal 4,4-6 pruža
teološku sintezu o zauzimanju Oca, Sina i Duha Svetoga u
spasonosnom utjelovljenju: Otac šalje Sina koji, poslan
od Oca (usp. Iv 4,34), “postaje čovjekom” (Iv 1,14), kako bi
ljudi mogli u Duhu Svetom zazivati Boga kao Oca.
Zbog toga K. Rahner i govori o ekonomskom Trojstvu
(“za nas”) i imanentnom Trojstvu (“u sebi”):
ekonomsko Trojstvo je imanentno Trojstvo i obratno
U događaju Kristova utjelovljenja djeluje i manifestira se
Presveto Trojstvo;
opus redemptionis otkriva plenitudo Trinitatis
Očeva inicijativa kod utjelovljenja
“Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista” (Rim 15,6; usp.
2 Kor 1,3; 11,31) uzima inicijativu kod utjelovljenja Sina:
“Kada dođe punina vremena, Bog posla svoga Sina”
Sin se predstavlja kao vrhunska objava Očeva:
“Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu
Očevu, on nam ga obznani” (Iv 1,18).
(Gal 4,4); osim toga, u Ocu je plan spasenja ljudi u/po Kristu
(usp. Ef 1,3-6).
U cijelom događaju Isusa Krista, od rođenja
(začeća) do uskrsnuća, Otac je predstavljen kao
glavni i središnji pokretač (agens) svega…
Očeva inicijativa kod Sinova spasonosnog
utjelovljenja nazvana je “patrogenetska instancija”
Od Oca ontološki je rođen Sin koji opet od Oca prima i
spasenjsko poslanje, on ga “šalje” da se utjelovi.
Utjelovljenje kao čin Sina
Utjelovljenje Logosa je i osobno zauzimanje (inicijativa) Sina,
što se u Pismu opisuje kao “događaj odozgo”, kao njegov
ulazak u ljudsku povijest, odnosno kao čin posluha prema
Ocu, te kao duboki “kenosis” njegova božanskog bitka.
“kenosis” označava potpunost njegova
samodarivanja
Isusovo se pravo podrijetlo i izvorište ne može tražiti u
svijetu, jer je “sakriveno u vječnosti”
(J. Galot; usp. Iv 1,15; 3,31; 5,43; 8,42).
Utjelovljenje je opisano kao “silazak s neba”: “Siđoh s neba ne da
vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla”
(Iv 6,38; usp. 3,13; 6,41. 50-51. 58).
Suradnja Duha Svetoga u utjelovljenju
Otajstvo Sinova utjelovljenja je i djelo Duha Svetoga
Početak Isusove zemaljske egzistencije djelo je Duha (usp. Mt 1,20;
Lk 1,35), kao i početak njegova poslanja (krštenje na Jordanu) kad
je na njega “sišao Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba”
(Lk 3,22; usp. Mt 3,16; Mk 1,10).
Svekolika Isusova povijesno-zemaljska egzistencija obilježena je
djelovanjem Duha Svetoga (usp. Lk 4,1. 14; Mt 12,28), a u Duhu
Svetom otkriva se i Isusovo podrijetlo, njegov identitet i njegovo
mesijansko djelovanje (usp. Mk 6,1-6 Lk 4,16-30; Mt 13,54-58).
Duh Sveti sudjeluje i “surađuje” s otajstvom Isusa Krista od začeća
do rođenja Crkve i do njezina oživljavanja u povijesti.
Smisao i svrha utjelovljenja
Sina Božjega
“Cur Deus homo?”
Anzelmo iz Canterburya
• U teološkoj tradiciji spominju
se dva odgovora na ovo pitanje:
• “otkupiteljska” ili “soteriološka” teza, vidi u Isusovu
utjelovljenju prije svega sredstvo ili pomoć protiv
čovjekova grijeha. (Anzelmo, Toma Akvinski)
• “usavršavajuća” ili “kristološka” teza, naglašavajući Kristov
kozmički primat, gleda na utjelovljenje kao na dovršenje
stvaranja, okrunjenje (krunidba) svega stvorenoga (I. Duns
Scot, Albert Veliki)
• Temeljni uzrok utjelovljenja jest privođenje svega pod
Kristovu glavu (Usp. Kol 1,15-20, Ef 1,3-14).
• Utjelovljenje je najveći događaj ljubavi Božje, stoga je
nemoguće da je Krist subordiniran grijehu…
Prema J. Meyendorffu, to je vizija Maksima
Ispovjedatelja,
za
kojeg
je
utjelovljenje
“predviđeni i pripravljeni događaj” neovisno o
čovjekovu grijehu.
Npr. Evolutivni proces – analogija!
O toj tematici na svoj način se bavio i P. T. de Chardin sa
svojom tematikom o kozmičkom/univerzalnom Kristu,
temeljeći svoje učenje na Kol 1,15-20 (kozmički primat
Kristov), Ef 1,10 (uglavljivanje svega u Kristu) i na Rim
8,17-23
(otkupljenje
univerzuma
kao
posljedica
otkupljenja čovjeka), a također i na nekim crkvenim
ocima (Irenej, Origen, Atanazije, Grgur iz Nisse, Ćiril
Aleksandrijski i dr.).
Unio hypostatica
“rođen po tijelu - Sin Božji po Duhu” (Rim 1,3-4)
“Riječ - tijelo” (Iv 1,14)
Patristička teologija, čije je središte bilo upravo
taj
misterij
bogočovještva
Isusa
Krista,
naglašavala je posebice njegovo “dvostruko”
rođenje: vječno rođenje Sina Božjega od Oca i
njegovo povijesno rođenje od Marije.
sv. Ignacije Antiohijski:
“nema doli jednog jedinog liječnika, tjelesnog i duhovnog,
rođenog i nerođenog, Boga koji je postao tijelo, rođen od
Marije i od Boga, prije nije mogao trpjeti, a poslije jest, Isus
Krist, naš Gospodin.”
Dogmatska definicija Kalcedonskog sabora:
“Slijedeći svete Oce, svi mi jednodušno naučavamo, da je
Gospodin naš Isus Krist jedan te isti Sin, savršen u
božanstvu, isti savršen u čovještvu. On je uistinu Bog i
uistinu čovjek - od razumske duše i tijela. On je iste bîti s
Ocem po božanstvu i iste bîti s nama po čovještvu, nama u
svemu jednak osim u grijehu (usp. Heb 4,15). On je prije
vjekova od Oca rođen po božanstvu, a u posljednje dane on
sâm za nas i za naše spasenje rođen je od Marije Djevice,
Bogorodice po čovještvu.”
Druga formulacija :
“Njega, jednog te istog Krista, Sina, Gospodina,
Jedinorođenoga treba priznati u dvije naravi nepomiješane,
nepromijenjene (inconfuse, immutabiliter), nerazdijeljene,
nerastavljene (indivise, inseparabiliter), tako da se nikad zbog
jedinstva ne dokida razlika naravi.”
Svako razumno biće možemo promatrati na dvije razine.
Te dvije razine izražene su u filozofsko-teološkoj terminologiji
nizom usporednih pojmova:
physis - hypostasis
substantia - subsistentia
bit – individuum
ousia - prosopon
natura - persona
narav - osoba
“Što je Isus Krist?”, “On je osoba u dvije
naravi, ljudskoj i božanskoj”.
“Tko je Isus Krist?”, “On je božanska
osoba utjelovljenog Sina Božjega”.
• Izraz hypostasis (hipostaza, osoba) etimološki
znači temelj, podloga.
U klasičnoj grčkoj filozofiji hypostasis znači biće,
stvarnost (realnost), za razliku od privida.
Kod Plotina i Origena hypostasis je konkretna,
individualna, samostalna stvarnost, a Marius
Victorinus preveo je hypostasis latinskim izrazom
subsistentia.
Osoba je konkretna i individualna egzistencija; ono što
osobu određuje baš kao takvu i luči je od druge.
Boecijeva definicija je:
“Naturae rationalis individua substantia”
(jedinstvena ili individualna supstancija
razumske naravi ili razumskog bića)
Narav, bít ili supstancija je ono što je zajedničko svim
bićima iste vrste.
Narav, bít ili supstancija je ono što je zajedničko svim
bićima iste vrste.
shvaćamo kao kompleks svojstava po kojima
netko djeluje ili po kojima se ubraja u određenu grupu ili
niz.
Unio hypostatica jest sjedinjenje ljudske naravi
Isusa Krista s jednom božanskom osobom, tj. s
osobom Logosa kao svojom subzistencijom (kao
subjektom svog opstojanja).
dvije naravi Isusa Krista pripadaju Sinu
Božjemu, tako te je on jedini subjekt (jedina
osoba) obiju naravi
Communicatio idiomatum
“priopćavanje ili pripisivanje vlastitosti”
Temelj učenju o priopćavanju vlastitosti jest
upravo hipostatsko sjedinjenje.
Uz svaki Isusov naslov, naziv ili ime, koji mu
pripadaju na temelju jedne naravi, mogu se
povezivati atributi druge naravi (hipostatsko
sjedinjenje u logičkom smislu). Tako, na primjer,
može se reći da je “Bog, odnosno Sin Božji patio i
da je umro”, premda je samo Isus Krist kao čovjek
patio i umro; ili “Svemogući leži u jaslama”.
Zajedništvo vlastitosti postoji u subjektu koji je
“principium quod” tih vlastitosti, a ne u naravima koje su
“principium quo”. Communicatio idiomatum logička je
posljedica ontološke činjenice hipostatskog sjedinjenja.
“NAMA U SVEMU JEDNAK OSIM U GRIJEHU”
KALCEDONSKI IZRIČAJ
v. Galot
str. 337
Isusova bezgrješnost
Krist je “poput nas iskušavan svime, osim grijehom”
(Heb 4,15; usp. 7,26s; 2 Kor 5,21; 1 Pt 2,22; 3,18; 1 Iv 2,1s; 3,5).
Krist je ostao “svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika”
(Heb 7,26).
Sam Isus kaže: “Tko mi od vas može dokazati grijeh?”
(Iv 8,46)
“svjestan da nije došao da bude spašen, nego da spasi
(usp. Mk 10,45);
Krist je onaj “koji ne upozna grijeha, a kojega Bog za nas učini
grijehom, da mi budemo pravednost Božja u njemu”
(2 Kor 5,21; usp. 1 Pt 2,22. 24).
 Isusova
svetost, potpuno predanje njegova
čovještva božanskoj osobi Logosa, pretvara se u
njegovu nesagrešivost koja pak ne znači samo
odsutnost grijeha, nego i nemogućnost da
sagriješi. Prema tome, hipostatsko sjedinjenje je
temelj i korijen toga izvanrednog aspekta Kristova
čovještva.
 Teološki pojam grijeha označava odvajanje od
Boga, stanje u kojem se čovjek suprotstavlja Bogu,
stvorenjima i samom sebi. Stoga, kada kažemo da
je Isus bez grijeha, to znači da se nikada nije
odjeljivao od Boga ili mu se suprotstavljao, da nije
nikada išao protiv stvorenja ili protiv samoga sebe.
Grijeh nije dio ljudske naravi, a biblijsko shvaćanje
na nj gleda kao na negaciju stvorene stvarnosti.
 Grijeh nije prirođen ljudskoj naravi – ona uključuje
mogućnost griješenja, ali ne i stanje grijeha.
 Tvrdnja o odsutnosti grijeha u Isusu znači: u njemu
se pojavljuje autentični čovjek, “po mjeri Božjoj”, tj. u
njemu je potpuno ostvaren cilj čovjeka da u sebi nosi
sliku Božju (usp. Post 1,27).

 Postavlja se također pitanje je li Isus mogao
odbaciti Božji naum, te tako sagriješiti. To uključuje
pitanje o njegovoj slobodi i slobodnoj volji, koju na
prvi pogled isključuje njegova nesagrešivost.
 Ako se pod slobodom smatra mogućnost biranja
između dobra i zla, pomirenje Isusove
nesagrešivosti i slobode izgleda problematično. Ali,
u tom slučaju ni Bog ne bi bio slobodan. Zbog toga,
primjerena definicija slobode morala bi se ipak
odnositi na biranje i određivanje vlastitog
djelovanja, odnosno na biranje dobra.
To je Isusova sloboda: on izabire dobro. Vidi se to i
u Isusovim kušnjama, gdje se on pokazuje kao
potpuno slobodan (usp. Mk 1,12-13; Mt 4,1-11; Lk
4,1-13; 22,28; Heb 2,18; 4,15).
Isusovo znanje i vjera
Uglavnom se gotovo svi teolozi slažu da u njemu
postoji tzv. stečeno znanje, tj. znanje ograničeno
onim spoznajama (jezik, osobe, mjesta, povijest i
religija Izraela) koje su potrebne i korisne za
njegovu konkretnu ljudsku egzistenciju u
konkretnom društveno-kulturalnom kontekstu
Palestine I. stoljeća.
“Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga
i ljudi”
(Lk 2,52; usp. 2,40);
“premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i,
postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju
začetnik vječnoga spasenja”
(Heb 5,8-9; usp. Rim 5,19; Fil 2,8)
Krist posjeduje duboko znanje o ljudima (usp.
Mk 2,6-8),
iznenađujuću mudrost i autoritet (usp. Lk 2,47;
Mk 1,22),
ne zna kada će biti sudnji dan (usp. Mk 13,32;
Mt 24,36),
mora provjeravati istinitost nekih jednostavnih
stvari (usp. Mk 5,30-33; 6,38; 8,27. 29),
boji se nepredvidivih događaja pred smrt (usp.
Mk 14,33s i par.).
Krist je solidaran s nama i u neznanju.
Mišljenja se razlikuju glede načina Isusove ljudske spoznaje
(znanja) i glede izvorišta onih činjenica koje je stekao ne
izvana (od sebe), nego iznutra ili “odozgo”.
Razvijajući kalcedonsko učenje o Kristovom savršenom
čovještvu, neki oci su (Fulgencije Ruspijski, Ivan
Damaščanski) zaključili da u njemu postoji savršeno
ljudsko znanje. Drugi su, temeljeći svoje zaključke na
hipostatskom sjedinjenju, čak došli do zaključka da je u
Isusu prisutno savršeno znanje već od prvog trenutka
njegove egzistencije, te prema tome ne bi postojao
nikakav stvarni rast ili razvoj ljudskog znanja u njemu
(“načelo savršenosti”).
Sv. Toma Akvinski:
1. znanje koje se sastoji u gledanju Boga ili “znanje
blaženih” (ili “blaženo znanje”: scientia beatorum
vel comprehensorum, odnosno visio Dei, tj.
gledanje Boga)
2. Uliveno znanje (scientia infusa): to je nadnaravno
znanje (“uliveno odozgo”, tj. ne dolazi iz
vanjskog iskustva) koje dopušta spoznavati
stvari u njima samima, za razliku od blaženog
znanja koje ih shvaća u njihovoj božanskoj biti.
3.
Stečeno znanje (scientia experimentalis
acquisita) Kristova je njegova duša morala
izvršavati aktivno svoju razumnost. Iz svega
ovoga nasta je lik sveznajućeg Isusa Krista koji
se služio svojim savršenim znanjem, ali iz
“pedagoških razloga” ponekad se “pravio” da
nešto ne zna; takav Krist nije imao potrebe da
vjeruje, tj. da ima vjeru, kao svi drugi ljudi.
Govoreći o stečenom znanju, danas se vodi računa o
uvjetovanjima i o ograničenjima koji proizlaze iz
činjenice da je Isus postao čovjekom u određenom
vremenu i u određenom društvenom ambijentu.
Glede Isusova “blaženog znanja”, teologija / kristologija
ga danas ne prihvaća kao stvarno, jer kako ga pomiriti
npr. s mukom (kako može patiti tko je stvarno blažen?),
ili sa Isusovom slobodom?! Za K. Rahnera, pripisivanje
blaženog znanja Isusu već od prvoga trenutka
egzistencije nosi gotovo mitološko obilježje i proturječi
njegovu autentičnom čovještvu i njegovoj povijesnosti.
On smatra da je predpashalni Isus imao tzv.
“neposredno znanje” (visio immediata) snagom kojega
je od početka spoznao svoje božanstvo. Drugim
riječima, Isus je na ljudski način (ne po visio beatifica)
spoznao svoje božansko sinovstvo i mesijansko
poslanje, i to zahvaljujući hipostatskom sjedinjenju po
kojem božanska narav uzima sebi i ljudsku narav.
J. Galot se ne slaže sa skolastičkim učenjem o Isusovu
znanju; Isusovo “trostruko znanje” nije utemeljeno na
biblijsko-patrističkim svjedočanstvima, već na apriorističkoj
dedukciji koja polazi od “načela savršenosti”, a tu se onda ne
vodi računa o razlici između božanske i ljudske naravi u
Isusu Kristu.
Govori o jednom jedinom ljudskom znanju u Kristu, koje se
sastoji od “iskustvenih spoznaja” i od “spoznaja višeg
podrijetla”. Ove posljednje obuhvaćale bi spoznaju Boga i
neke druge “ulivene” spoznaje, kao proroštva, poznavanje
srdaca, poznavanje religijskog učenja i predaje, plana
spasenja i otkupljenja i sl. Tako su i “ulivene” (“odozgo”)
spoznaje višeg reda i iskustvene spoznaje istodobno
harmonično prisutne u Isusovom ljudskom znanju koje se
razvija kao i kod svakog drugog čovjeka. To znači da Isus nije
od prvog trenutka imao svijest o svom identitetu; njegov
ljudski život započeo je kao i svaki drugi ljudski život, u
neznanju i nesvjesnosti o sebi, a “buđenje svijesti” o sebi
samom bilo je postupno i progresivno.
Što se tiče vjere Isusa Krista, Novi zavjet ne
donosi svjedočanstva koja bi govorila o
postojanju vjere u Isusu. On ljubi, vidi, poznaje,
moli, zaziva Oca, poslušan mu je, ali “ne vjeruje”
u Oca, i to stoga što je uvijek u intimnom
zajedništvu s njime.
On od drugih traži vjeru u Oca i u njega samoga
(usp. Iv 14,1). Doduše, ponekad se aludira i na
Isusovu vjeru (usp. M 9,23; 11,23), ali kontekst
upućuje ne na njegovu vjeru, nego na vjeru u
božansku moć u Isusu, odnosno na vjeru
učenika.
Heb 12,2 izgleda da govori baš o Isusovoj vjeri:
“Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere,
Isusa...”.
Hvala na suradnji i sretno na
ispitima!
Prof. dr. sc. Ivan Karlić