Slide 1

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 2

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 3

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 4

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 5

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 6

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 7

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 8

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 9

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 10

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 11

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 12

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 13

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 14

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 15

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 16

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 17

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 18

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 19

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 20

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 21

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 22

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 23

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 24

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 25

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 26

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 27

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 28

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 29

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 30

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 31

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 32

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.


Slide 33

Božidar Prosenjak

O životu svetoga Nikole ne
zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su
ga voljeli, jer je o njemu
sačuvano puno lijepih
priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji,
živjeli su muž i žena. U
svemu su bili sretni i
zadovoljni, osim što nisu
imali djece. Godine su
prolazile, a oni su još uvijek
molili Boga da im podari
dijete. - Jadni ljudi! sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već
prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili
vjeru, nego su govorili: –
Bogu je sve moguće! Još
iste godine, na veliko
iznenađenje mnogih
prijatelja, žena je donijela
na svijet lijepo i zdravo
djetešce. - Dječak je -rekla
je sretna majka. - Bit će
mu ime Nikola! - izjavio je
radosno otac. Mali je
Nikola rastao uz svoje
roditelje.

Jednoga dana dječakova je
majka našla u vrtu zrelu
prekrasnu smokvu. Darujemo je ocu kad se s
posla umoran vrati kući! rekla je sinu. Nikola bi i sam
rado pojeo smokvu, ali mu je
ipak bilo draže e očevu
radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da
njih dvoje nešto kriju. - Što to
imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe
- nasmiješila se njegova žena,
a mali mu je Nikola ushićeno
pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića
na svijetu - raznježio se otac
i, dajući krišom znak ženi da
se ne protivi, svoju je smokvu
uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i
smokvu i sreću obaju svojih
roditelja.
Nakon nekog vremena,
međutim, dva su događaja
jako rastužila dječakovo srce.
Malom je Nikoli najprije
umrla mama, a ubrzo poslije
nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih
očiju, dječak je rekao: - Bože,
ja nisam sam jer imam tebe
koji sve možeš! Kad su to čuli
ljudi koji su bili s njim, jako su
se uzbudili. A jedan ga je
dobrotvor odlučio uzeti k sebi
i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi
kad odrasteš? - upitao ga je
dobri čovjek. Ja ću biti
svećenik! - odgovorio je
mališan. I tijekom vremena
želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz
okolice sastali su se da odluče
tko će biti novi biskup u
gradu Myri. Ali, nikako se
nisu mogli složiti kome da
povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav
puk. Ali, on je previše
popustljiv, a biskup ponekad
mora biti čvrst i odlučan.
Možda bi najbolji bio
Justinian? On je vrlo mudar.
Njega ne možemo birati jer je
bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! –
reče nakon nekoliko dana
jedan od biskupa. –
Prepustit ćemo da Bog sam
odabere svojega
službenika. Onaj koji sutra
najranije dođe u crkvu,
neka bude novi biskup u
Myri.
Prijedlog je jednoglasno
prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći,
Nikola je još u cik zore
požurio u hram Božji kao
što je i običavao činiti. Ali,
čim je otvorio vrata, spazio
je unutra nekoliko prilika: Evo ga, ovaj je! – čuo je
glasove i pomislio da su se
u crkvu noću uvukli lopovi
koji su, otkriveni u zloj
nakani, navalili na njega da
ga ubiju. Zato brže - bolje
pokuša otići.

Ali, one su ga prilike
zgrabile i bez riječi, poput
nekoga krivca, odvele
pred biskupe. A kako li je
tek Nikola morao biti
zbunjen kad je saznao da
je baš on izabran za
novoga biskupa u gradu
Myri?!

Biskup Nikola svim se
srcem trudio da bude kao
otac svojim vjernicima. Od
jutra do večeri brinuo se
za njih, pomagao im i
darivao siromašne. I, kad
god bi mu se pružila
prilika, govorio je o Bogu,
Božjoj dobroti i ljubavi. A
kad je jedne godine u Myri
zavladala velika glad, pa su
čak i bogati pali u
oskudicu, razdijelio je sve
što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo
zlatno posuđe koje pripada
Crkvi! - rekao je crkveni
blagajnik. Daj im ga baš zato
što pripada Crkvi - odgovorio
je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao
praznih ruku. - Sad smo
siromašni kao i ovi! - žalosno
je uzdahnuo Nikolin blagajnik.
- Više im ništa ne možemo
dati. - Mi ne možemo, ali
može Bog! - odgovorio je
biskup i počeo moliti. Glad je
bila teška i građani Myre već
su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba
kruha a ne tvojih
molitava!, rugali su mu
se neki, ali Nikola se
nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava,
iznenada se proširila
vijest koja je na noge
podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati
žitom iz Egipta! Teško je i
zamisliti kako je velika
radost obuzela muževe,
žene, djecu, starce… Svi su
trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je
mnoštvo – na biskupovu
molitvu Bog je učinio čudo!
No, nisu svi tako mislili: Glupost! Nije to nikakvo
čudo, nego su egipatski
trgovci čuli da ovdje vlada
glad i požurili da naprave
dobar posao.

Ali isto tako iznenada na
nebu su se zakovitlali crni
oblaci. Munje su počele
sijevati, a more se zapjenilo.
Jak vjetar podigao je visoke
valove. Zaprijetila je
opasnost da će se brodovi
razbiti o pristanište. Mornari
su ih počeli polako izvlačiti iz
luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se!
Nastao je plač i zapomaganje
na obali. Nitko se nije usudio
ni pomisliti da će morati i
dalje gladovati. Ljudi su opet
potrčali biskupu Nikoli. A na
njegovu se molitvu oluja
stišala i more se smirilo.
Brodovi sa žitom napokon su
mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! mnogi su s novim
poštovanjem počeli gledati
svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj
siromašnoj kući, svake se
večeri vodio tužan razgovor: prošao je još jedan dan, a mi
opet nemamo ništa za jelo,
govorio je otac svojim trima
kćerima. - Bolje da vas
prodam i da budete robinje,
nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo.
Možda se koja od nas uspije
udati! - zavapila je najstarija
kćerka.

- A tko će vas uzeti bez
miraza? Pa ja nemam ni
prebijenog novčića!, rekao je
otac. Ali, baš toga trena kroz
njihov je prozor uletjela neka
vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu
mogli doći k sebi od čuda, a
najstarija je djevojka brže
bolje podigla vrećicu. Kad ju je
istresla, imala je što vidjeti. Zlatnici!, uzviknula je od
sreće. - Evo tvog miraza rekao jo je otac. Napokon se
možeš udati. Njezinoj sreći
nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti
događaj. Kroz prozor je u sobu
doletjela još jedna vrećica
zlatnika. Siromašna je koliba
dugo odzvanjala od radosnih
usklika, šuškanja i šapata triju
sretnih djevojaka i oca koji nije
znao što bi mislio. Nitko se od
njih nije mogao sjetiti tko bi
mogao biti njihov tajanstveni
dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile
bdjeti, pa kad je opet vrećica
zlatnika uletjela u sobu, potrčale
su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije
bilo kraja. Sve tri bi mogle
prisegnuti da je visoka i
dostojanstvena prilika koja
je brzim korakom
promaknula pokraj njihove
kuće bio glavom i bradom
sam biskup. Ali, što bi on
radio usred noći u tom
siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo
smirenje i radost. Za njih
više nije bilo straha ni gladi.
Sve tri djevojke mogle su se
napokon dobro i pošteno
udati.

U Myru su jednog dana rimski
vojnici došli tražiti kršćane. Išli
su od kuće do kuće. Svakoga
tko bi rekao da vjeruje u Boga
smjesta su ubili ili ga bacili u
tamnicu. Tamo se našao i
biskup Nikola. Morili su ga
glađu i tukli. – Gdje je sada
tvoj Bog? – rugali su mu se. –
jedini bog koji te može spasiti
iz naših ruku jest car
Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a
Bog u kojega ja vjerujem je
vječan – odgovorio je mirno
biskup. E pa kad je tako –
rugali su mu se vojnici – evo,
dajemo tvom Bogu mjesec
dana da te spasi, a ako to ne
učini, onda ćemo te mi ubiti.
Pa da vidimo, je li veći Bog ili
rimski car.

Biskup Nikola čamio je
okovanih nogu i ruku u
mraku tamnice. Dani su
sporo prolazili. Kad mu je
rimski časnik napokon
otvorio vrata i pozvao ga
da izađe, bio je spreman
umrijeti. Ali, umjesto da
ga povede na stratište,
Rimljanin je naredio da
mu se skinu okovi s nogu
i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup
Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na
carskom tronu u Rimu sada je
Konstantin veliki. Slobodan si,
biskupe! Tvoj se Bog pokazao
većim i od rimskog cara. Da
budem iskren, i ja bih rado imao
za prijatelja takvoga Boga, ali ne
znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! –
pozvao ga je Nikola. – Boga lako
nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s
prvog općeg crkvenog sabora
u Niceji, u pristaništu je
ugledao lađu koja se
užurbano spremala isploviti
za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju
pratnju, pristupio mornarima
i počeo ih nagovarati da
odustanu od plovidbe: Ljudi,
nemojte napuštati luku! Na
otvorenom moru prijeti vam
velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim
pričama? – nasmijao se kapetan
lađe koja još nije poznavao
biskupa iz grada Myre. Zato nije
poslušao savjet, nego je naredio
svoji mornarima da okrenu lađu,
te ona zaplovi prema debelomu
moru.
Međutim, već prve noći olujni je
vjetar podigao silne valove. Lađa
je ubrzo bila prepuštena bijesu
mora i pjene. Poskakivala je sad
lijevo, sad desno, poput prazne
orahove ljuske i škripala kao da će
se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki
je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu
dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored
broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti
napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i
zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i
glatka kao ulje.

Samo se u daljini još
vidjela pognuta
prilika biskupa iz
Myre. Izgledalo je
kao da se svetac žurio
kako bi u svojoj
velikoj skromnosti
spriječio mornare da
mu zahvale za ono
što je upravo za njih
učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva
usta pričali kako ih je biskup
Nikola čudom spasio od sigurne
smrti.

I tako je sv. Nikola postao
zaštitnikom svih koji
putuju morem. Njemu u
čast podignute su mnoge
crkve i kapelice na svim
stranama svijeta, a u
narodu se pričaju o njemu
čudesne legende.

Godine 1087. relikvije
svetog Nikole
dopremljene su u grad
Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti
Nikola iz Barija.