X. „VJERUJEM U DUHA SVETOGA, U SVETU CRKVU KATOLIČKU […] I ŽIVOT VJEČNI“

(KKC 683-1065)

Ispovijest vjere Hrvata katolika

Čvrsto vjerujem u Boga Oca, i Sina i Duha Svetoga.

Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi.

Svoju odluku polažem u Bezgrješno Srce Presvete Bogorodice Marije.

Najvjernija odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen.

1. Vjerujem u Duha Svetoga

već govorili u VI. katehezi primarna zadaća nas vjernika (i svećenika i vjernika laika) je što više približiti Boga današnjem čovjeku; Zato je važno govoriti i o onoj božanskoj osobi koja je čovjeku na neki način najbliža, ali i najtajanstvenija, a to je Duh Sveti.

papa Ivan Pavao II. je napisao encikliku „

Dominum et vivficantem

“ (Gospodina i Životvorca može li se o Duhu Svetom uopće govoriti? Na prvi pogled se čini da je On u sebi takav da je o njemu gotovo nemoguće ili jedva moguće govoriti, ali isto tako je nemoguće o njemu šutjeti!

Duha Svetog

nemoguće je objektivizirati

i uvrstiti u predmet naše spoznaje poput nekog objekta; postoji opasnost da ga zamijenimo s nečim što on nije… Duh Sveti

nije samo Božja sila

kojom Bog djeluje u svijetu, već ima i osobni značaj, tj. očituje se kao treća božanska osoba (treći subjekt) Presvetog Trojstva, uz Oca i Sina; Duh Božji se ne može odvojiti od Oca i Sina; objavljuje se s njima u Isusu Kristu, ali ima vlastiti način objavljivanja, kao što ima i vlastitu osobnost

U Starom zavjetu

(Božja objava je nedovršena) Duh Božji prikazan je kao neosobni princip; on je taj po kome Bog daruje, stvara i spašava. To se mijenja u Novom: Duh Božji je osobni darivatelj (1 Kor 12,11), zagovornik, branitelj. On moli i brani (Rim 8,26), osobni je princip, treća osoba Trojstva.

Objava Duha Svetoga kao treće božanske osobe u Starom zavjetu je prikrivena, u Novom zavjetu postaje otkrivena i javna

Isusovo utjelovljenje i krštenje zbivaju se po Duhu

Svetom: djelovanjem Duha Svetoga Sin Božji postaje čovjek u prečistoj utrobi BD Marije i prima pomazanje kao Mesija. Isus djeluje u snazi Duha Svetoga (čini čudesa, izgoni zloduhe i daje život). Isusova muka, smrt i uskrsnuće također su snažno obilježeni prisutnošću Duha Svetoga i upravo po tim događajima Duh je Božji unesen u zajednicu vjernika, tj. onih koji vjeruju u Isusa Krista. Po Božjem Duhu Crkva se izgrađuje kao tijelo Kristovo i sama postaje hram

Duha Svetoga.

Ako vjernici budu živjeli po Duhu i u Duhu, uživat će plodove Duha

(usp. Gal 5,16-24)

Ivanovi karakteristični nazivi za Duha su: Paraklet (Branitelj: “onaj koji je blizu”, “advokat”, “pomoćnik” i “branitelj”) i Duh istine; njegova „zadaća“ u Crkvi i u vjernicima je – dovršiti započeto, tj. uprisutnjuje spasenje koje je Isus donio, odnosno objavu Boga. Zbog toga je Paraklet i “Duh istine” koji vjernike “uvodi u svu istinu”.

⃝ Svetopisamska objava trojedinoga Boga kazuje o ulozi Duha Svetoga. Prema Novom zavjetu

zadaća je Duha Svetoga

da posadašnjuje, univerzalizira i ostvaruje u pojedinom čovjeku, u Crkvi i u svekolikom stvorenju osobu i djelo Isusa Krista carigradskom saboru (381. g.): Nicejsko-

carigradsko vjerovanje

⃝ Duh Sveti svima nama

potreban

, a objavljen nam je i sišao na nas upravo po Bogu Ocu i po daru Sina Božjega Isusa Krista ⃝ Krivovjerja glede vjerovanja u božanstvo Duha Svetoga ⃝ U kršćanskoj tradiciji prvih stoljeća konačna

vjeroispovijest

o Duhu Svetom utvrđena je na Prvom ⃝ Kršćaninov život oživljen je Duhom i njegovim

plodovima

, a to su: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“

2. Vjerujem u Svetu Crkvu katoličku

I Crkva je predmet našega vjerovanja; Crkva nije neko zemaljsko društvo, ljudska organizacija ili zajednica, nego – otajstvo! U Crkvu se vjeruje!

- ne treba vjerovati u pojedine ljudske zajednice, ali Crkva je puno više od toga. Crkva je zajedništvo ljudi međusobno, ali tek unutar zajedništva ljudi s Bogom.

-Crkva je otajstvo (Rim 16,25-27), to jest stvarnost u kojoj Bog i ljudi dolaze u kontakt i ulaze u zajedništvo.

grč.

ekklesia

znači

zbor onih koji su sazvani

. U SZ-u to je izraz koji se koristio za prevođenje „quahal Yaweh“ = skupština (zbor) Izabranog naroda pred Bogom kojega se časti bogoslužjem.

U NZ Crkva ima nekoliko značenja:

„Božji narod“

- ime koje se odnosilo na Izraela, izabrani Božji narod. Kada se primjenjuje na Crkvu, ona je „novi Izrael“, tj. „novi Božji narod“ Crkvu se naziva i

„Tijelo Kristovo“ ,

znači da je Isus Krist, slanjem Duha Svetoga, ujedinio vjernike sa sobom na intiman način, osobito u Euharistiji Crkva se također naziva

„Zaručnica Kristova“

(usp. Ef 5,26 sl .), što naglašava i jedinstvo i razliku između Krista i njegove Crkve.

Crkva je i

„Hram Duha Svetoga“

, jer on živi u tijelu Crkve te je izgrađuje u ljubavi preko Riječi Božje, sakramenata, krjeposti i karizmi.

Crkvu nisu utemeljili ljudi

, niti je ona plemenito ljudsko djelo

Uspostavljanje

Crkve podudara se sa životom Isusa Krista.

Ne postoji

određeni trenutak kada se može reći da je Krist utemeljio Crkvu, jer ju je osnivao u cijelom svom životu, od utjelovljenja sve do svoje smrti, putem svog Uskrsnuća, Uzašašća i slanja Duha Svetoga.

Poslanje Crkve

- Temeljno poslanje Crkve je:

navješćivati Isusa Krista i uspostavljati

među svim ljudima Kraljevstvo Božje koje je započeo Isus Krist.

-

Isus Krist je povjerio

svojoj Crkvi isto poslanje koje je Otac povjerio njemu (Iv 20,21). Od početaka Crkve to su poslanje ostvarivali svi kršćani (Dj 8,4; 11,19), često čak i uz žrtvovanje vlastitog života.

Poslanje Crkve uključuje njezine tri funkcije na zemlji:

proročko poslanje

: naviještati Radosnu vijest spasenja u Isusu Kristu;

svećeničko poslanje

: učiniti prisutnim i prenositi Kristovo spasenje života preko sakramenata;

kraljevsko poslanje

: pomoći kršćanima u ispunjenju njihove misije i rasta u svetosti).

Poslanje Crkve

- Iako svi vjernici sudjeluju u istoj misiji, nemaju svi istu ulogu; neke je Isus Krist izabrao za posebne uloge i posebno poslanje:

poslanje apostola

i njihovih nasljednika (biskupa), odnosno poslanje svećenika - Crkva je

univerzalni sakrament spasenja

, jer joj je cilj slava Božja i spasenje čovječanstva -

„Izvan Crkve nema spasenja“???

Spasenje dolazi od Isusa Krista! Ne mogu biti spašeni oni koji, znajući da je Katolička Crkva osnovana od Isusa Krista za spasenje ljudi, odbijaju ostati u njoj.

-

Zahvaljujući Isusu Kristu i njegovoj Crkvi

, mogu postići spasenje i oni, koji bez svoje krivnje, ne znaju za Kristovo evanđelje i za njegovu Crkvu, ali koji ipak traže Boga iskrenim srcem i nastoje pod utjecajem milost ispuniti njegovu volju.

Osobine Crkve: jedna, sveta, katolička i apostolska

Osobine Crkve upućuju na bitna obilježja Crkve i na njezino poslanje - To da je Crkva

jedna

, danas stvarno – kažu neki – treba vjerovati, budući da se to, nažalost, više ne vidi.

U nekatoličkim crkvama i zajednicama mogu se naći elementi posvećenja i istine. Svi ti blagoslovi dolaze od Isusa Krista i vode prema jedinstvu Crkve.

- Ta oznaka Crkve, da je jedna, doziva nam u pamet toliko potrebnu molitvu za jedinstvo Crkve: ekumenski pokret je zajedničko poslanje svih kršćanskih crkava i zajednica.

- Crkva je

sveta

budući da joj je tvorac Presveti – Bog.

Isus Krist je dao sama sebe za nju da je posveti i posvetiteljicom, Duh Sveti je ljubavlju učini oživljuje. Svetost Crkve, dakle, ne dolazi ponajprije od njezinih od Duha Svetoga koji ju neprestano članova, nego posvećuje. Crkva je sveta i zbog svetosti koju su postigli njezini na nebu (sveci i članovi koji su blaženici), osobito Blažena Djevica Marija.

- Oznaka Crkve da je

katolička

ne označuje da nije “pravoslavna” ili “evangelička”. „Katolička“ = sveopća, posvudašnja, univerzalna - Crkva je

apostolska

jer ju je Isus Krist sagradio na apostolima i jer uz pomoć Duha Svetoga ona uči, nadzire i vjerno prenosi polog vjere primljen od apostola „Apostolska“ = sazidana na temelju apostola, da su je apostoli – kao novih dvanaest Jakovljevih sinova – sagradili i pronijeli svijetom kao

novi Izrael

.

3. „Vjerujem u život vječni“

Posljednji i zaključni članak Nicejsko carigradskog simbola izriče našu kršćansku vjeru u

novi život

Novi (vječni) život je – uskrsnuće. O tome govori krštenje: „

Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih i mi tako hodimo u novosti života

.“ (Rim 6,4).

o Svekolika povijest kršćanske tradicije svjedoči vjeru u

tjelesno

uskrsnuće (ili

tjelesnost

uskrsnuća).

o Pavao tumači da spasenje obuhvaća dovršenje povijesti i spasenje „čitavoga” (i tjelesnog) čovjeka.

o 1 Kor 15,35-38: rabi sliku

„zrna pšenice”

koje se preoblikuje u klas; o Kao što ovdje postoje različiti oblici a jedan te isti identitet, tako će i nakon uskrsnuća postojati

tjelesnost

, ali potpuno drugačija od ove sadašnje (preobražena), a u isto vrijeme i identična s njome.

o

„uskrsnuće tijela“ nije „rekonstrukcija” leša

o osobno poimanje tijela:

biti čovjek

znači bitno

biti-u svijetu

,

komunicirati s drugima povijest

i

biti uronjen u

Uskrsnuće tijela značilo bi da sav čovjek sa svekolikom poviješću svoga života, sa svim odnosima prema drugima ima budućnost i da - s konačnim dovršenjem čovjeka - biva nošen prema dovršenju i dio svijeta

Život vječni

Čovjek ne biva otkupljen od svijeta nego sa svijetom.

Cilj svekolike kršćanske nade je konačno dovršenje u Bogu:

gledanje Boga

Sadržaj kršćanske nade je

mir

(hebr.

šalom

): zdravi odnosi između svih živih bića, između čovjeka i Boga, između čovjeka i njemu sličnih, između čovjeka i stvorene prirode; zdravi odnosi i unutar stvorene prirode te zdrav odnos pojedinca prema samome sebi.

Dakle,

vječni život

značio bi: -

a)

biti u blaženstvu (s Bogom) koje ne može proći (iznadvremensko);

b)

dinamizam koji raste i beskonačno se „širi“;

c)

dovršenje, trenutak dovršenja konačnoga, „Bog sve u svima“.

vječni život ne odnosi se prvotno samo na vrijeme, nego na

kvalitet života

; odnosi se na puninu života, neograničenost sreće;

vječni život

ne zauzima mjesto zemaljskog života, nego već u njemu ima svoj začetak.

Na kraju Nicejsko-carigraskog simbola stoji riječ „Amen“, ista kao i na početku i koja znači: „Vjerujem“. „Amen“ znači da vjera treba biti i početak i kraj svekolikoga kršćanskoga življenja i djelovanja.

HVALA NA STRPLJENJU I NA POZORNOSTI!!!

fra Ivan Karlić