Transcript PSIHOTRAUMA
PSIHOTRAUMA UŽAS ZAMRZNUT U SJEĆANJU Što su to traume? = Traume su teški doživljaji i muke koje ostavljaju traga i na čovjekovoj duši i na tijelu. Psiholog i svećenik, dr. Mijo Nikić kaže da je trauma “užas zamrznut u pamćenju”. On piše: “Od svoje sjene čovjek ne može pobjeći. Svoju veliku nevolju, svoje doživljene psihotraume svi mi u sebi nosimo. Svi smo mi negdje u dubini svoje osobnosti smrtno ranjeni. Svakodnevni životni događaji to potvrđuju.” Mi hodamo svijetom s ranama na duši. Postoje traume iz djetinjstva i mladosti. Traume od svakodnevnih svađa, prigovaranja i batinjanja. Traume od razorenih obitelji. Traume od bijede i siromaštva. Traume od pijanstva i nasilja. Traume od bolesti. Užasne traume iz rata. Mi trebamo biti svjesni da je kojega susrećemo, od brata do neprijatelja, prepun ožiljaka iz dosadašnjeg života. Najveća trauma je naša smrtnost. Gotovo svaki čovjek umire u mukama i ostavlja sve iza sebe. • Razgovor o ovome je važan jer tek nakon što postanemo svjesni dubine naših trauma možemo osjetiti istinski mir i radost u svakodnevnom životu. 1. UŽAS ZAMRZNUT U AFEKTIVNOJ MEMORIJI Ova je tema uvijek aktualna budući da ljudi svih vremena svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno povređuju jedni druge i tako im nanose veće ili manje duševne rane odnosno psihičke traume. • Psihotrauma je psihička ozljeda kod koje nema organskih oštećenja strukture mozga ili nekog drugog dijela tijela. Radi se o visoko stresnim događajima kojima se psihološki obrambeni mehanizmi nisu mogli adekvatno suprotstaviti i brzo ih nadvladati ili zrelo integrirati u cjelinu ličnosti. • U većini slučajeva ti su zastrašujući događaji potisnuti u podsvijest i tamo, slikovito rečeno, “zamrznuti”, odakle kasnije na različite načine ugrožavaju duševno a i tjelesno zdravlje osobe. 2. UZROCI PSIHOTRAUME I NJEZINO OČITOVANJE • Najteže i najdublje psihičke pozljede djeca mogu dobiti od vlastitih roditelja. Psihotraume koje doživljavaju djeca u svojemu ranom djetinjstvu uzrokovane su hladnim i bezosjećajnim odnosom roditelja prema svojoj djeci. Otac, a posebno majka koja ne zna ili ne želi pokazati afektivnu ljubav prema svome djetetu, ostavlja na njegovoj psihi bolnu ranu koju će to dijete nositi čitav život. • Afektivna hladnoća koju neki roditelji imaju prema svojoj djeci opasnija je od neke fizičke kazne jer više povređuje psihu i uvjerava to mlado i psihički krhko biće kako ništa ne vrijedi kad ga ne vole oni koji bi ga trebali najviše voljeti. • Drugi oblik nanošenja duševnih rana događa se prestrogim odgojem i rigoroznim kažnjavanjem za svaki prekršaj. • Ima slučajeva kad majka svojom pretjeranom patološkom brigom “guši” dijete i ne da mu da psihički odraste i postane samostalna osoba. • Osobito bolne duševne rane uzrokuju nam oni u koje imamo posebno povjerenje. • Neprijatelja se dobro čuvamo, pa ako nas katkad teško uvrijede, ne ljutimo se previše jer smo to od njih i očekivali. • Međutim, kad nas povrijede oni za koje smo vjerovali da su nam pravi prijatelji, da nas neće nikada izdati, onda su traume posebno teške i bolne. • U ovu kategoriju psihičkih pozljeda spadaju nevjerstvo muža ili žene, naglo kidanje duboke afektivne veze u razdoblju mladenačke zaljubljenosti kao i teška izigravanja velikog povjerenja koje smo imali prema dragim i bliskim osobama. 3. Psihotraume uzrokovane doživljenom nepravdom i potisnutom mržnjom • Živimo u nesavršenom svijetu, okruženi ograničenim, a ponekad i zlobnim ljudima. • Zato nije ni čudno da ponekad budemo žrtve nepravde, nasilja i nečije želje za manipuliranjem. • Najčešća reakcija nepravedno napadnutih i krivo optuženih jest mržnja prema agresoru i želja za osvetom. Ona se može ostvariti ili potisnuti. A potisnuta mržnja škodi zdravlju, kako je to već davno uočio Descartes, ona razara i dušu i tijelo, a što je najgore, ona “raščovječuje” čovjeka koji je stvoren da ljubi, a ne da mrzi. Zatim imamo: • Psihotraume uzrokovane na radnom mjestu • Psihotraume uzrokovane neprihvaćanjem samoga sebe • Psihotraume uzrokovane neizbježnim prirodnim katastrofama • Psihotraume nastale zbog raznih stresnih situacija i životnih frustracija • Psihotraume nastale u ratu (PTSP) 3. OSNOVNE KARAKTERISTIKE I ŠTETNE POSLJEDICE PSIHOTRAUME NA SVIM RAZINAMA OSOBNOSTI Teži psihosomatski događaji često traže svoje razrješenje preko raznih psihosomatskih bolesti. Slikovito rečeno, kad duša jako trpi, onda se tijelo ponudi da joj pomogne i na sebe primi nešto nutarnje napetosti i patnje. Najčešće psihosomatske bolesti su: Alergije, artritis, astma, bolovi u leđima, prsima, vratu i ramenima, glavobolja (migrene), seksualni poremećaji, srčane tegobe, ulkusne bolesti i sl. • Razne vrste psihotrauma imaju moć zarobiti osobu i na neki način je prisiliti da se zatvori u svoj mali i ograničeni svijet. • Ne znajući pravi razlog svojih problema, osoba može za to okrivljivati i samoga Boga, osjećajući se od njega napuštena i nevoljena. • Kod traumatiziranih osoba ugrožena je nutarnja sloboda, • Takve osobe se previše bave samima sobom, ne znaju izaći iz svog malog ograničenog i ranjenog svijeta • Teško im je povjerovati u istinsku ljubav koju nisu doživjeli u svome životu. 4. LIJEČENJE PSIHOTRAUME Dobra vijest je da je moguće oporaviti se čak i od najstrašnijih emocionalnih rana. 1. Razvijati pozitivan odnos prema stvarnosti Pozitivne misli izazivaju pozitivne osjećaje, dok negativne, crne, pesimističke misli aktiviraju bolne i negativne osjećaje. Potrebno je, dakle, promijeniti svoju životnu filozofiju kako bi moglo doći do promjene u djelima i osjećajima. 2. Tamu pretvarati u svjetlo Jedna mudra izreka kaže: “Ako ti život pruža limune, napravi limunadu.” To znači da razdoblja kriza i trauma mogu zbližiti ljude. Psihotraume nisu samo izvor duševnih patnji, one mogu potaknuti ljude da aktiviraju i ostvare ono najljepše u sebi. 3. Oprostiti znači osloboditi u sebi sile ljubavi Oprostiti agresoru, odnosno onome koji nam je nanio traumu ne znači zaboraviti spomenutu uvredu. Zaboravljanje uvrede ne liječi našu “ranjenu” prošlost, nego je samo “sahrani” u podsvijest odakle ona kroz razne prisile i psihosomatske bolesti trajno uznemiruje našu dušu i tijelo. Samo iskreno oproštenje ima moć ozdraviti naše pamćenje tako što uklanja prisilu podsjećanja na zadanu ranu. “Opraštam, ali ne zaboravljam” – oni koji tako kažu daju dokaz dobrog duševnog zdravlja. Budući da su svjesno i slobodno oprostili uvredu, podsjećanje na nju ne uzrokuje nove patnje, nego donosi radost i povećava osjećaj osobne vrijednosti što se uspjelo pobijediti samog sebe. 4. Sve je moguće onome koji vjeruje: vjersko-duhovni pristup • Neke psihotraume nemoguće izbjeći, ali je moguće izbjeći bespomoćnost koja redovito prati stresne i psihotraumatske doživljaje i koja paralizira, a onda često fizički i psihički ubija osobu. • Da se to ne bi dogodilo, odlučujuću pomoć osobi može pružiti jaka vjera. Čovjek koji vjeruje nikad ne može biti bespomoćan, budući da po vjeri ulazi u Božju svemoć. • Osnovna poruka vjere glasi da smrt nema zadnju riječ, nego da iza nje slijedi pravi, vječni i besmrtni život. ZAKLJUČAK Na kraju ovog razmišljanja o psihotraumi kao užasu zamrznutom u pamćenju, pitamo se: “Je li i koliko je naše društvo zdravo? Koliko smo opterećeni svojim osobnim psihotraumama, kao i onim zajedničkim koje nam je neželjeni rat svima donio?” Zaključak se može svesti na tvrdnju da će društvo biti onoliko zdravo koliko su zdravi njegovi pojedinci. Za zdravlje pojedinaca i društva potrebna je: 1. ISTINA Samo istina oslobađa. A od nje mnogi bježe, jer njezin lijek najprije zaboli, pa te tek onda izliječi. 2. VJERA • Sila koja pobjeđuje svijet koji se protivi Bogu 3. NADA • Koja se ne boji i koja nikada ne vara 4. LJUBAV • Iznad svega potrebno je više autentične, iskrene i velikodušne ljubavi. • Ljubavi u obitelji, na radnom mjestu, u društvu. • Ovaj svijet i ovo društvo moći će istinski osvijetliti i ogrijati samo oni koji budu htjeli iz ljubavi gorjeti i izgorjeti. • Nikakav novac i nikakav društveni položaj ne može zamijeniti ljubav, osjećaj da te netko voli i da tvoj život ima smisla. • Trebamo biti svjesni da naši roditelji, naša djeca, nemaju ni iskustva ni snage da nama iskažu svoju ljubav. • Zato mi možemo i trebamo učiniti prvi korak. Ako imate još žive roditelje, ili braću i sestre, ili djecu i prijatelje, recite im, nasamo, u četiri oka, da ih volite. Znam iz iskustva da nije lako izreći te riječi. Za to treba imati mnogo snage. Nešto se u vama odupire i buni protiv istinskog, osobnog govora o ljubavi. Upravo zato ovaj hladni materijalni svijet često podsjeća na pakao i čistilište. Ipak skupite snage da svojima najmilijima nagovijestite kako se duša osjeća u raju. Zahvaljujem!