Transcript TEHNIKA VATERPOLA

Doc. dr. sc. Mladen Hraste
® Sva prava pridržana
Tehnika vaterpola predstavlja skup
biomehanički ispravnih i djelotvornih
elemenata igre koji su neophodno potrebni
za rješavanje konkretnih taktičkih zadataka
u različitim situacijama igre.
Elementi tehnike se temelje na:
 biomehaničkim zakonitostima;
 pravilima vaterpolske igre;
 primjenjivosti u skladu sa situacijama u igri.
Svaki tehnički element ima taktički aspekt
igre (individualna taktika).
Vještina izvođenja tehničkih elemenata neophodna je za
ostvarenje vrhunskih sportskih dostignuća, jer samo
prikladno usavršeni elementi tehnike omogućuju primjenu
najučinkovitije taktike, dok nedostatno usavršena tehnika
ograničava taktička rješenja. Tehnika vaterpola prošla je niz
razvojnih faza dok nije došla na današnji oblik.
Tehnička struktura vaterpolskih tehnika vrlo je složena i sadrži
veliki broj mogućnosti izvođenja.
Tehnički se elementi vaterpola mogu, na najopćenitijem nivou,
klasificirati u tri motoričke aktivnosti:
 kretanje igrača ili „premještanje u prostoru“;
 manipulacija loptom;
 hvatovi i držanja.
Kretanjem igrača realiziraju se zadatci: osvajanje prostora
igrališta, oslobađanje kontrole suparničkih igrača pokrivanja,
odnosno kontrola suparničkog igrača. U manipulaciji
(baratanje rukama) loptom ulaze elementi tehnike vaterpola:
primanje, dodavanje, vođenje lopte i šut. U vaterpolu kao
kontaktnom sportu hvatovi i držanja su značajno prisutni.
Ubrajaju se u sastavne dijelove vaterpolske tehnike.
Za bolju preglednost elemenata tehnike nužna je klasifikacija
tehnike kojom se raščlanjuje tehnika igre na područja i
skupine.
Tehnika se vaterpola dijeli na šest velikih područja:
 tehnika osnovnih načina kretanja u vaterpolu;
 tehnika specijalnih načina kretanja u vaterpolu;
 tehnika manipulacije loptom;
 tehnika u obrani;
 tehnika vratara;
 tehnika hrvanja u vaterpolu.
Tehnika osnovnih načina kretanja u
vaterpolu
Tehnike osnovnih načina kretanja u vaterpolu pojavljuju
se kao modificirane i bitno se razlikuju od klasičnih
natjecateljskih tehnika plivanja. Vaterpolisti trebaju
znati povezivati sve načine kretanja što im olakšava
usvajanje specijalnih načina kretanja. Tehnika prema
načinu kretanja može se podijeliti na: (1) Kraul. (2)
Leđno. (3) Prsno. (4) Baterflaj. (5) Plivanje na boku. (6)
Kombinirani način plivanja. (7) Prelazak s jednog stila
na drugi. (8) Plivanje pod vodom (ronjenje).
 Tehnika plivačkog kraula i leđnog je u upotrebi tijekom
vaterpolske utakmice kada igrači žele maksimalnom brzinom
savladati zadani prostor, mada su češće modificirane tehnike
navedenih stilova. Najveće razlike između klasičnih i
modificiranih tehnika kretanja su u položaju tijela. Modificirane
tehnike kraula i leđnog imaju hidroplanski položaj s
izdignutim trupom i glavom od 0 do 8 stupnjeva. Hidroplanski
položaj se zauzima radi boljeg pregleda igre tijekom utakmice.
Prsno i beterflaj su tehnike koje su vrlo malo zastupljene u
tijekom utakmica, mada su sve četiri plivačke tehnike značajno
zastupljene u kondicijskom dijelu vaterpolskog treninga.
Tehnika specijalnih načina kretanja u vaterpolu
Kretanja igrača u vodi veoma su složena i čine ga ne
samo različiti načini plivanja, dionice, plivanje u
različitim režimima, nego i cijeli sklop tzv. specijalnih
načina kretanja u vaterpolu.
Vaterpolistima je neophodno ovladavanje svim
specijalnim načinima kretanja u vaterpolu što im
omogućuje manevriranje u svim igračkim
situacijama.
U zavisnosti od anatomsko-fizioloških osobina
tehnika specijalnih načina kretanja u vaterpolu može
se mijenjati i široko varirati.
Tehnika specijalnih načina kretanja u vaterpolu može se
podijeliti na:
(1) Vaterpolska bicikla i škare.
(2) “Hodanje” u vodi.
(3) Podizanje iz vode.
(4) Iskok iz vode.
(5) Start.
(6) Zaustavljanje.
(7) Premještanje tijela nazad ili u stranu.
(8) Poluokret i okret.
(9) Fintiranje.
Sve navedene vještine su stečene, a izgrađuju se postupno
tijekom vježbanja, odnosno sustavnim ponavljanjem aktivnosti
 (1) Vaterpolska bicikla i škare.
Vaterpolska bicikla je vrlo učestali tehnički element u
uvjetima vaterpolske igre i čini osnovu velike većine svih
vaterpolskih tehnika. Tehnika vaterpolske bicikle je također
najčešće prisutna u svim okomitim položajima vaterpolista
tijekom igre. Okomiti položaji se koriste u 65% od ukupnog
trajanja vaterpolske utakmice.
 Prilikom izvođenja vaterpolske bicikle položaj tijela u odnosu
prema površini vode je različit, a može se formalno podijeliti na
četiri položaja: a.) okomita ili kvaziokomita vaterpolska bicikla;
 b.) poluokomita vaterpolska bicikla; c.) horizontalna vaterpolska
bicikla; d.) poluhorizontalna vaterpolska bicikla. Kvaziokomita,
poluokomita, horizontalna i poluhorizontalna bicikla se može
izvoditi s položajem tijela nagnutim na prsa, leđa te na lijevi i
desni bok. Prilikom izvođenja tehnike vaterpolske bicikle
vaterpolist koristi kretnje “održavanja” na vodi, a to uključuje
naizmjeničan i lepezast rad ruku “u okviru” širine ramena te malo
ispod površine vode. Pri tome je karlica malo flektirana u odnosu
na trup. Glava, vrat i ramena su iznad površine vode.
 Prilikom izvođenja vaterpolske bicikle stav se može podijeliti
na niski, srednji i visoki. Prilikom izvođenja vaterpolske
bicikle u visokom stavu nadlaktice i veći dio trupa su
izdignuti iz vode. U niskom stavu su nadlaktice i veći dio
trupa uronjene u vodi. Noge su malo savijene u koljenu, a
potkoljenica čini skraćeni udarac. Rad nogu uključuje
naizmjenične udarce koji započinju u kukovima te se preko
koljena prenose na skočne zglobove odnosno stopala. Lijevo
stopalo je izvrnuto u lijevu stranu i čini kružni pokret
započinjući krug “u lijevo”. Istovremeno desno stopalo je
izvrnuto u desnu stranu i čini naizmjenični kružni pokret
započinjući krug “u desno”. S obzirom na veliki značaj
vaterpolske bicikle tehniku njenog izvođenja je nužno
temeljito usvojiti i usavršiti.
Kriterij pri kome procjenjujemo da je tehnika izvođenja
vaterpolskog bicikla savladana da je igraču u visokom stavu
položaj trupa i glave miran i stabilan bez vidljivih vibracija.
Vibracije trupa i glave upućuju na pogrešnu tehniku izvođenja
koja može biti uzrokovana u položaju tijela prilikom izvođenja
i/ili u radu pojedinih dijelova tijela. Ovaj element je najprisutniji
kod golmanskih aktivnosti kao i u aktivnostima centralnog
napadača.
Vaterpolske škare se puno rjeđe koriste kao element kojim
održavamo položaj tijela u vodi. U pravilu ga koriste igrači koji
nisu dovoljno dobro usvojili element vaterpolske bicikle ili ga
koriste igrači prilikom fintiranja šuta kao iznenađenje za
golmana. Položaj svih dijelova tijela je identičan kao i kod
vaterpolske bicikle osim udarca nogama koji se izvode
istovremeno.
 2) “Hodanje” u vodi. Hodanje u vodi podrazumijeva
premještanje tijela u vodi u okomitom ili položaju bliskoj
okomici. Hodanje se koristi u kretanju naprijed, nazad i u
stranu. Tehnika izvođenja je individualna i može veoma
varirati. U toj sveukupnosti mogu se odrediti neke
karakteristike. Pri kretanju naprijed i nazad noge se kreću
simetrično. Prilikom izvođenja ovog elementa noge se mogu
kretati naizmjenično ili istovremeno dok ruke čine nepune
održavajuće lepezaste zaveslaje pokretanja koji u prvom redu
osiguravaju postojanost položaja tijela. Što se brže pokreću
noge manja su okomita variranja tijela vaterpoliste. Za ove
pokrete karakterističan je aktivan rad stopala i koljena.
Natkoljenica ju u pravilu I to skoro uvijek okomita.
 Udarci nogama su površinski, koji stvaraju male horizontalne
sile, a stvaraju se tabanima, stopalima i koljenima. Pri
kretanju tijela u desno ili lijevo, pravac pokreta praktički
savladava poprečnu os tijela. U tom slučaju noge se pokreću
nesimetrično. Pri kretanju tijela u desno lijeva noga je
savijena u koljenu više, a desna manje. S malo savijenom
nogom u zglobu kuka i značajno više u zglobu koljena,
vaterpolist vrši naizmjenične udarce nogama u maloj
amplitudi osiguravajući ravnotežu tijela.
 Tehnika manipulacije loptom
Tehnika manipulacije loptom može se podijeliti na tehniku
osnovnih elemenata manipulacije loptom i tehniku bacanja
(dodavanje i šutiranje) lopte. Suglasno pravilima vaterpolske
igre ekipa je u fazi napada obvezna voditi loptu. Zato svi
osnovni elementi manipulacije loptom, od najjednostavnijeg
do najsloženijega, osiguravaju rješenje različitih zadataka u
igri. Važno je istaknuti da je obilježje vrhunskih igrača snaga
i preciznost bacanja, ali i znanje različitih osnovnih
elemenata manipulacije loptom, kako desnom tako i lijevom
rukom (ambideksternost). Tehnički obučen vaterpolist
odlikuje se automatiziranim izvođenjem manipulacije
loptom. Pritom je siguran u način izvođenja te čini svrhovite
pokrete. Lopta nikada ne ograničava njegovo djelovanje.
Tehnika osnovnih elemenata manipulacije loptom
Tehnika osnovnih elemenata manipulacije loptom dijeli se na:
 (1) Podizanje lopte pothvatom.
 (2) Podizanje lopte stiskom prstiju.
 (3) Podizanje lopte nathvatom (okretanjem šake).
 (4) Podizanje lopte nathvatom (potiskivanjem lopte o
vodu
 (5) Podizanje lopte zahvatom šake i podlaktice
(“kliješta”).
 (6) Zaustavljanje lopte.
 (7) Hvatanje lopte.
 (8) Prijenos lopte u mjestu s jednog mjesta na drugo.
 (9) Vođenje lopte.
Tehnika šutiranja i dodavanja (bacanja lopte)
Tehnika bacanja lopte obuhvaća elemente dodavanja
i šutiranja.
Efikasnost bacanja lopte ograničena je vremenom koje
igrač ima na raspolaganju za izvođenje zadatka,
preciznošću i brzinom leta lopte. Svaka od ovih
sastavnica u određenim situacijama poprima
dominantno značenje.
 Preciznost bacanja u završnici određuje naglašena fleksija samo
srednja tri prsta osim u slučajevima kada se kod bacanja
upotrebljava pronacija ili supinacija .
 Brzina leta lopte zavisi od generirane snage u kontroli lopte i
puta na kojem ona djeluje. Ako je put duži, potrebna je veća
početna brzina leta lopte.
 Najbolji efekt bacanja lopte vaterpolist može dostignuti, ako u
bacanju aktivno sudjeluje i tijelo. Pokret s aktivnim uključivanjem
tijela, ramena, zgloba šake i prstiju dopušta eksplozivno bacanje
lopte s veoma visokom početnom brzinom.
 Prema kriteriju dominacije ručnih zglobova u izvedbi,
bacanja lopte u vrhunskom vaterpolu se dijele na: (1)
bacanje iz zgloba šake; (2) bacanje iz lakta odnosno
trzajem podlaktice; (3) bacanje iz zgloba ramena
odnosno zamahom cijele ruke.
 Prema kriteriju dužine leta lopte, bacanja lopte u
vaterpolu dijelimo na: (1) kratka bacanja dužine do 3
metra; (2) bacanja srednjih udaljenosti odnosno dužine
od 3 do 6 metara; (3) duga bacanja dužine više od 6
metara.
 U vaterpolu kriteriji dominacije ručnih zglobova u izvedbi
bacanja i dužine leta lopte u velikoj većini slučajeva su povezani
tako da se za vrhunsku izvedbu bacanja kod kratkih udaljenosti
dominantno koristi zglob šake, kod srednjih udaljenosti trzaj
podlaktice, a kod velikih udaljenosti zamah cijele ruke. Bačena
lopta može imati nisku, poluvisoku, visoku i visoko zvonastu
putanju leta lopte. Prema intenzitetu razlikujemo mekana, oštra i
jaka bacanja. Intenzitet bacanja određen je prema situacijskim
uvjetima.
 Tehnika bacanja lopte se sastoji od slijedećih elemenata:
 (1) Osnovni šut iz mjesta;
 (2) Osnovni šut iz kretanja;
 (3) Osnovni šut s prethodnim podbacivanjem lopte;
 (4) Osnovni šut s prethodnim okretom tijela;
 (5) Šrauba iz mjesta;
 (6) Šrauba iz kretanja;
 (7) Šrauba iz prethodno uhvaćene lopte u zraku;
 (8) Šrauba iz zgloba šake;
 (9) Šutiranje s leđa s okretom u lijevo;
 (10) Šutiranje s leđa s okretom u desno;
 (11) Vijak ispruženom rukom;
 (12) Vijak ispruženom rukom i okretom tijela;
 (13) Vijak iz zgloba šake;
 (14) Švedska;
 (15) Špric;
 (16) Prijenosno bacanje dlanom;
 (17) Prijenosno bacanje hrbatom šake, nadlakticom ili
podlakticom;
 (18) Prijenosno bacanje ramenom, glavom, tijelom ili nogom.
 (1) Osnovni šut iz mjesta. Prilikom izvođenje ovog elementa
nužno je izabrati optimalan položaj tijela koji je vrlo često
malo naklonjen naprijed i opire se na nedominantnu
ispruženu ruku. Istovremeno noge neprekidno izvode
vaterpolsku biciklu ili škare. Početak zamaha rezultira
zaveslajem nedominantne ruke prema tijelu dok se tijelo
rotira i malo izdiže iz vode. Na kraju zamaha odnosno u
trenutku kretanja ruke s loptom naprijed noge se energično
počinju zbližavati i naglo završavaju pokret vaterpolskim
škarama u momentu odvajanja lopte od ruke.
 (2) Osnovni šut iz kretanja. Tehnika ovog načina bacanja je u
osnovi vrlo slična kao i kod tehnike osnovnog bacanja u
mjestu. Razlikuje se u brzom prelasku nogu i tijela iz
horizontalnog u okomiti položaj u trenutku stavljanja lopte
na ruku. Nakon toga slijedi zabacivanje tijela unazad, a
ramena se izdižu kao rezultanta potiskivanja vode
slobodnom rukom i intenzivnog rada nogu vaterpolskom
biciklom/škarama. U trenutku zamaha tijelo se rotira na
suprotni bok od zamašne ruke.
 Tehnika u obrani

 Tehnika se u obrani dijeli na tehniku obrane igrača u polju i
tehniku vratara. Tehnika obrane igrača u polju predstavlja
elemente tehnike koji imaju zadatak onemogućavati ili ometati
napadača u dodavanju, šutiranju, vođenju ili osvajanju lopte. Iako
je golman sastavni dio momčadi, on se predstavlja izolirano zbog
specifičnosti proisteklih iz pravila igre i strukture vratareve igre.
 1.4.1. Tehnika u obrani igrača u polju

 Tehnika obrane igrača u polju može se podijeliti na: (1)
Oduzimanje lopte presijecanjem. (2) Oduzimanje lopte startom
na loptu (3) Oduzimanje lopte potapanjem ruke napadača koji
drži loptu na vodi ili ruci. (4) Blokiranje lopte. (5) Pomaganje u
obrani. (6) Razina pritiska u obrani.
 (1) Oduzimanje lopte presijecanjem. Ovaj element
predstavlja vještinu obrambenog igrača da iskokom i
presijecanjem oduzme loptu koja neprecizno leti u prostor, a
u dohvatu je obrambenog igrača. Pri izvedbi ovog elementa
vrlo je važno procijeniti let lopte radi pravovremene reakcije
obrambenog igrača.
 (2) Oduzimanje lopte startom na loptu. Pri pokušaju ovakvog
oduzimanja lopte važno je procijeniti mjesto na koje će lopta
pasti te jakim škarama pokušati prići lopti prije napadača te
u trenutku kada padne na lopta na vodu ispružiti ruku i
osvojiti je.
 (3) Oduzimanje lopte potapanjem ruke napadača koji drži
loptu na ruci. Obrambeni igrač u trenutku kada napadač
ostvari kontakt s loptom naglim pokretom ruke potapa ruku
s loptom napadača. Ako napadač ispusti loptu iz ruke
obrambeni igrač podiže svoju ruku kako bi izbjegao teški
prekršaj u vidu držanja igrača. Prilikom držanja lopte iznad
vode igrač nastoji da udarcem po ruci napadača lopta padne
na vodu i dođe u priliku za oduzimanje lopte.
 (4) Blokiranje lopte. Blokiranje se može definirati kao
sposobnost izravnog pokrivanja napadačeve ruke s loptom,
tako da se dio tijela kojim se blokira udarac postavlja na
zamišljeni pravac šutiranja s ciljem sprječavanja ili odbijanja
protivnikova šuta. Izvedba ovog elementa je moguća u
mjestu i u kretanju. Igrač vaterpolskom biciklom i lepezastim
radom jedne ruke zauzima visok okomiti stav, dok je druga
ruka kojom se blokira prostor između napadača i gola blago
flektirana u laktu. Provedba bloka može biti dogovorena s
vratarom u vidu zatvaranja bližeg ili daljeg kuta. U analizi
uspješnosti blokade šuta valja razlikovati individualni
(blokiranje šuta direktnog napadača) i timski (blokiranje
šuta „iz drugog plana”) aspekt.
 (5) Pomaganje u obrani. Pomaganje u obrani je sposobnost
pomaganja suigraču u obrambenom djelovanju, a da time ne
reducira svoje obrambeno djelovanje. S obzirom na veliku
raznolikost oblika protivničkog djelovanja u napadu, nužna
je stalna suradnja i prepokrivanje susjednih obrambenih
igrača u rješavanju obrambenih zadaća.
 (6) Razina pritiska u obrani. Razina pritiska u obrani je
sposobnost ostvarenja i zadržavanja maksimalne pažnje i
angažmana u svim linijama obrane. Pritisak u obrani prije
svega povezan je s individualnim ulogama, odgovornošću,
koncentracijom, brzinom i agresivnošću svakoga
obrambenoga igrača, a očituje se kao pritisak na igrača s
loptom i sposobnost postojanog pritiska na igrače bez lopte.
Pritisak na igrača s loptom podrazumijeva sposobnosti
postojanoga agresivnoga držanja napadača s loptom u igri 1
na 1 bez pomoći suigrača. Sposobnost postojanog pritiska na
igrače bez lopte predstavlja sposobnost agresivnog držanja
napadača bez lopte koji su na jedno dodavanje od lopte.
 Tehnika vratara
 Tehnika vratara može se podijeliti na: (1) Hvatanje lopte. (2)
Zaustavljanje lopte. (3) Amortizaciju lopte. (4) Izbacivanje
(odbijanje) (5) Obrana paraboličnih šutova (6) Bacanje lopte.
Osim podizanja lopte jednom rukom vrataru sukladno
pravilima igre dozvoljeno je za razliku od ostalih igrača
podizanje lopte s obje ruke. Vratar pothvatom ili nathvatom
obuhvaća loptu dlanovima i raširenim prstima te je sa
savijenim rukama u laktu ramenima podiže iz vode na
željenu visinu. Odabir tehnike vratara ovisi o brzini i
trajaktoriji leta lopte od napadača prema golu, udaljenosti i
položaju napadača od vratara te položaju vratara u odnosu na
središnju liniju gola.
 Tehnika hrvanja u vaterpolu
 Hrvanje u vaterpolu predstavlja borbu dva protivnika sa
svrhom dovođenja protivnika u podčinjen položaj koristeći
različite zahvate. Za ostvarenje dominantnog položaja u igri
u odnosu na neposrednog protivnika igrač koristi zahvate u
vidu hvatanja, držanja, povlačenja (potezanja), potapanja i
odguravanja. Dominantan položaj napadaču znači ostvarenje
povoljne pozicije za prijem lopte, dok obrambeni igrač
nastoji onemogućiti napadača u njegovim namjerama.
 Hrvanje u vaterpolu je sastavni dio velikog dijela tehnika u
fazama obrane i napada. Iako su po pravilima vaterpolske
igre akcije igrača u vidu potezanja, držanja i potapanja
predviđeni kao prekršaji (FINA, 2005.), vaterpolska igra od
1986. godine do danas njima obiluje. Naime, sudačka
interpretacija vaterpolskih pravila u jednoj mjeri tolerira
akcije igrača u vidu potezanja, držanja i potapanja. Iako s
jedne strane eminentni vaterpolski stručnjaci zagovaraju
drastičnu promjenu pravila igre s ciljem eliminacije keč igre i
postizanja atraktivne igre u kojoj će prevladavati vještina i
manje će biti izražena energetska komponenta, treneri i
igrači su izgradili sustav tehnike hrvanja u vaterpolu koja im
omogućava ostvarivanja povoljnijih položaja u igri.
 Hrvanje u vaterpolu prema strukturnoj složenosti spada u
polistrukturalne aciklične aktivnosti u kojima dominiraju
otvorene ili poluotvorene kretne strukture koje se izvode u
varijabilnim uvjetima. Pomnijom analizom kretnih struktura
se dolazi do spoznaje da u aktivnostima vaterpolskog hrvanja
postoji više kinezioloških sadržaja.
Sadržaji vaterpolskog hrvanja su:
(1) jednoručni hvat,
(2) obuhvat i
(3) hvat naslanjanjem.
 U jednoručni hvat se ubraja viljuškasti hvat (hvat za gaćice, hvat
iznad šake, hvat iznad lakta, hvat za rame), kukasti hvat, hvat
dlanom i podlakticom, hvat podlakticom i nadlakticom, hvat
cijelom rukom.
 Hvat naslanjanjem može biti dlanom, podlakticom, prsima i
leđima.
Hvatanja su aktivnosti koje prethode držanjima i neodvojive su.
Osim držanja, guranje, odguravanje, potezanje i potapanje su
radnje kojima pokušavamo zauzeti dominantan položaj u odnosu
na neposrednog protivnika i situacijske uvijete. Prosjek ukupnog
trajanja vaterpolskog hrvanja submaksimalnog i maksimalnog
intenziteta svih aktera tijekom jedne vaterpolske utakmice
vrhunskog nivoa iznosi 6 minuta i 48 sekundi (Lozovina, Pavičić i
Lozovina, 2007). Prema istom istraživanju prosječna frekvencija
duela je 59,24.