Transcript Fridrich Nietzsche

Friedrich Nietzsche o odgoju i obrazovanju
Nietzsche u
gimnaziji Pforta
(blizu Naumburga)
Lijevo: Nietzsche u
dvadeset oj godini (1864)
Nakon mature upisuje
klasičnu
filologiju
i
teologiju, koju napušta
iduće godine.
1869.
imenovan
za
izvanrednog
profesora
klasične
filologije
u
Baselu, bez prethodne
promocije i habilitacije.
1870. stječe doktorsku
diplomu bez ikakvog
ispita i obrane, samo na
temelju radova.
1870. dragovoljac u pruskofrancuskom ratu (bolničar)
Prijateljstvo s
opernim
skladateljem
Richardom
Wagnerom na
vrhuncu je kada mu
Nietzsche posvećuje
svoju knjigu Rođenje
tragedije (1872)
1878. prekid
prijateljstva s
Wagnerom
1879.
umirovljen
zbog bolesti
Lou Salomé, Paul Rée i
Friedrich Nietzsche, 1882.
Lou Salomé,
Nietzscheova
nesuđena ljubav
(lijevo)
Nietzscheova
sestra: Elizabeth
Förster-Nietzsche
(desno)
1889.-1900.
Posljednje razdoblje
života
Nietzsche
provodi bolestan, u
katatoničnom stanju
Elizabeth Förster-Nietzsche i Adolf Hitler (iskrivljavanje
Nietzscheove filozofije u ideološke svrhe Trećeg Reicha)
Nietzsche kasnije faze
Tako je govorio Zaratustra (1883-5)
Volja za moći (1886)
• Nietzscheova “eksplicitna” filozofija odgoja nastaje rano
(1871-1874), u vrijeme profesure u Baselu, kada se zbog
prirode svojeg posla suočava s ograničenjima i kontrolom
sveučilišnog rada, kao i s rastućom ulogom države u
definiranju kulturno-obrazovnih prioriteta
• Svoju kritičku filozofiju odgoja Nietzsche počinje izlagati
1872., u pet baselskih predavanja posvećenih zajedničkoj temi
O budućnosti naših obrazovnih ustanova.
• Filozofiju odgoja produbljuje u trećem Nesuvremenom
razmatranju, u eseju Schopenhauer kao odgajatelj (1874). I
drugo Nesuvremeno razmatranje, naslovljeno O koristi i šteti
historije za život (1874) prožeto je bliskim temama.
• Rano štovanje Schopenhauera označava Nietzscheov poziv na
snaženje kulture putem promicanja individualne izvrsnosti
(“kult genija”)
• Preduvjet revitalizacije kulture je kritika pomodne masovne
kulture i njene komercijalne logike koja zahvaća i
obrazovanje. Također, i kritika nastojanja da znanost preuzme
kontrolu nad filozofijom i instrumentalizira kulturu u cjelini.
• Kritizirajući ideju znanstvenog progresa i beživotne
akademske oblike znanja koji su sami sebi svrha, Nietzsche
afirmira Schopenhauerovu filozofiju života, slaveći umjetnost
i glazbu kao uvjet radosne i stvaralačke egzistencije
“(Znanost je) hladna i suha, nema ljubavi i ništa ne zna o duboku
osjećaju nedovoljnosti i čežnje. Samoj sebi korisna je upravo onoliko
koliko je svojim slugama štetna...”
• U vremenu kada akademsku filozofiju obilježava
konformizam i pedanterija, Schopenhauer predstavlja
poštenje i originalnost. Oduševljenje koje takav odgajatelj
izaziva Nietzsche opisuje kao
“častan, oštar, dobrodušan razgovor sa slušateljem koji sluša s
ljubavlju… Snažan osjećaj govornikova zadovoljstva obuzima nas s
prvim tonom njegova glasa, čini nam se kao da ulazimo u šumu s
visokim drvećem, duboko dišemo i odjednom se opet dobro
osjećamo. Tu je svagda isti okrepljujući zrak, tako osjećamo. Tu je
neka nedostižna prostodušnost i prirodnost kakvu imaju ljudi koji
su kod kuće u sebi samima te su gospodari u jednoj veoma bogatoj
kući, nasuprot piscima koji se najviše dive sebi samima ako su
jednom bili duhoviti i čije izlaganje zahvaljujući tomu dobija nešto
uzrujano i protuprirodno.”
A
R
T
H
U
R
S
C
H
O
P
E
N
H
A
U
E
R
• Izraz koji Nietzsche koristi za Schopenhauera – Erzieher
(odgajatelj), a ne Lehrer (nastavnik) – nosi u sebi ideju
izazova, provokacije, poticanja, inspiracije i drugih načina
na koje primjer može djelovati
• Nietzsche ističe dvije maksime uspješnog odgajatelja: s
jedne strane, on treba prepoznati i razviti osobite učenikove
snage, a na drugoj izvući i njegovati različite aspekte na
skladan način:
“Onaj filozof-odgajatelj o kojem sam maštao, vjerojatno, ne
bi otkrio samo centralnu silu, nego bi također umio spriječiti
njeno rušilačko djelovanje na druge sile; zadatak odgajanja…
bio bi da preobrazi čitavog čovjeka u živi i pokretni sunčev
planetarni sustav i da otkrije zakon njegove više mehanike.”
• Schopenhauer je i metafora Nietzscheova samoodgoja, te
je utoliko njegov opis Schopenhauera utemeljen na
autopercepciji, što i sam Nietzsche naknadno priznaje:
"Sada kada iz nekakve daljine gledam unatrag na ona stanja o
kojima svjedoče ti spisi, ne bih htio zanijekati da oni u osnovi
govore samo o meni... u ‘Schopenhaueru kao odgajatelju'
zapisana je moja najunutarnjija povijest, moje bivanje. Prije
svega, moj zavjet! ... Što ja danas jesam, gdje ja danas jesam… oh,
kako još daleko bijah tada odavde! – No, vidio sam kopno, – ni
trena se nisam varao o putu, moru, pogibelji – i uspjehu! ...
[p]riznajem da tu do riječi zapravo ne dolazi 'Schopenhauer kao
odgajatelj' nego njegova suprotnost, 'Nietzsche kao odgajatelj‘.“
(Ecce homo)
“Loša je nagrada za učitelja ako svatko ostaje uvijek tek učenikom
njegovim. A i zašto ne bi trgali lišće s moga vijenca? Vi me štujete; ali
što će biti ako se štovanje vaše jednog dana prevrne i padne? Trebate
se čuvati, da vas ne udari i ne ubije podignuti kip.”
(Tako je govorio Zaratustra)
• Iako je Nietzsche jednom kasnije opisao sebe kao Schopenhauerovu
“suprotnost“, ovaj je na njega izvršio trajni utjecaj naročito svojim
slobodnim filozofskim stilom kojim se suprotstavljao ograničenjima
tradicije, društva i vremena
• Obzirom na usamljenost i duboku depresiju koju izaziva suvremena
egzistencija lišena vrijednosti, Schopenhauer je Nietzscheu pokazao i
lijek u mogućnosti stvaralačke preobrazbe duha. Vedrina koja
proizlazi iz hrabrosti i snage, visoko vrednovanje zdravlja i tijela,
prirodnog instinkta, ideja pomirbe uma i tijela – sve su to motivi koji
i ubuduće prate Nietzscheove tekstove, osobito u Zaratustri.
“O tri preobražaja
Što je teško? tako pita duh voljan nositi, i to pitajući pada na koljena, kao
deva, i želi da ga dobro natovare... kao što natovarena deva hita u
pustinju, tako hita on u svoju pustinju.
A u najusamljenijoj pustinji događa se drugi preobražaj: tu lavom postaje
duh, slobodu želi dograbiti kao plijen, i biti gospodarem u svojoj rođenoj
pustinji… želi se boriti za pobjedu s velikim zmajem… Braćo moja, čemu je
potreban lav u duhu? Zašto nije dovoljna teretna životinja, koja se odriče
svega a puna je strahopoštovanja? Stvarati nove vrijednosti – to ne može
još ni lav: ali stvoriti sebi slobodu za novo stvaranje – to može snaga
lavova. Da bi stvorio sebi slobodu i jedno sveto Ne i pred dužnošću: za to
je, braćo moja, potreban lav. Prisvajati sebi pravo na nove vrijednosti – to
je najstrašnije prisvajanje za duh voljan nositi i duh bogobojažljivi…
Ali recite mi, braćo moja, što je to još što može dijete a što ni lav nije
mogao? Zašto mora grabeći lav pretvoriti se još i u dijete? Nevinost je
dijete i zaborav, jedno počinjanje snova, jedna igra, jedan točak koji se iz
sebe kotrlja, jedan prvi pokret, jedno sveto Da. Da, za igru stvaranja
braćo moja, potrebno je jedno sveto Da…”
(Tako je govorio Zaratustra)
Na Nietzscheov prikaz “tri preobrazbe duha” utjecao je
Friedrich Schiller, koji u pismima O estetskom odgoju
čovjeka razlikuje tri ljudska stupnja:
1.stanje nužde (Notstaat) ili nagona u kojemu čovjekom
upravljaju strasti, pokreće ga materija
2. stanje uma (Vernunftstaat) u kojemu čovjek uspijeva
savladati strasti, ali tako da stvara apsolutne principe kao
tabue
3. djetinje, nevino stanje kojim vlada nagon za igrom
(Spieltrieb); to je stanje u kojem strasti nisu odijeljene od
razuma. Ono oslobađa čovjeka, a može se dosegnuti jedino
u umjetnosti. Za Schillera je umjetnost oblik igre.
• Osnovna Nietzscheova ideja o odgoju sadržana je u stavu da
ljudska bića trebaju postajati tako što će u potpunosti razviti
svoje intelektualne i stvaralačke sposobnosti, umjesto da ih
se izvana oblikuje prema nekom unaprijed određenom ishodu:
“Ako veliki mislioc prezire ljude, onda on prezire njihovu
lijenost, jer zbog nje izgledaju kao tvornička roba, kao
ravnodušna bića nedostojna razgovora i pouke. Čovjek, koji ne
želi pripadati masi, trebalo bi da samo prestane biti inertan
prema samom sebi; neka slijedi glas svoje savjesti, koja mu
govori: ‘Budi ono što jesi! Sve ono što sada činiš, misliš i čemu
težiš – to sve nisi ti… Svaka mlada duša čuje ovaj zov i danju i
noću, i pri tom ustreperi…”
• Kritički preispitujući način na koji postajemo ono što jesmo,
Nietzsche otkriva ljudski život kao složeni razvoj i stvaralački
pothvat, ukazujući pritom na višedimenzionalnost identiteta
koji nastaje u interakciji s društvenim i kulturnim miljeom
• Iako se Nietzscheova djela mogu doživjeti kao svojevrsne ode
individualizmu, nije riječ o nekom stabilnom, esencijalnom
jastvu. Prije je riječ o pozivu “da se iz polugotovog proizvoda koji
majka i učitelji šalju u svijet stvori umjetničko djelo koje
autoplastički stvara samo sebe”. (P. Sloterdijk)
• Nietzscheov estetički svjetonazor predstavlja reakciju na
dinamizam modernog svijeta u kojem su odgajatelji i učitelji
suočeni s nemogučnošću da “do kraja” odgoje pojedinca (tj. da s
njime “izađu na kraj”). Dakle, Nietzsche je najavio ideje
cjeloživotnog obrazovanja i društva koje uči.
“Nietzsche ukazuje na to da aktualna kultura mora otkriti sustav
odgoja i samoodgajanja koji bi bio u stanju proizvesti dovoljno
velik broj individua sposobnih za globalni svijet. Bez takve
revolucije u samoodgajanju i samouzgajanju aktualno
čovječanstvo nema šanse riješiti probleme koji mu se pojavljuju.”
(P. Sloterdijk)
• Doprinos koji mogu pružiti odgajatelji i učitelji je bitno sljedeći:
“Tvoji istinski odgajatelji i učitelji otkriće ti što je pravi smisao i
pratemelj tvog bića: nešto što se ne može nikako odgojiti niti poučavati,
ali u svakom slučaju nešto što se teško može otkriti vezano, paralizirano;
tvoji odgajatelji mogu biti tvoji oslobodioci. I u tome je tajna svakog
obrazovanja: ono nam ne daje umjetne udove, voštane nosove, oči s
naočalama; naprotiv, ono što bi takvi darovi mogli pružiti samo je
karikatura odgoja. Odgajanje je, pak, oslobađanje, odstranjivanje, svih
korova, otpadaka, crva, koji žele povrijediti nježne klice biljaka… ono
je usavršavanje prirode…”
• Nietzscheova filozofija odgoja utemeljena je na viziji
cjelovitog ljudskog života (što uključuje i njegov
neracionalni, tzv. dionizijski aspekt), no ujedno pokazuje
veliki interes za jačanje kulture koja je preduvjet uzdizanja
ljudske prirode.
• Nužno su potrebni uzori koji zaslužuju divljenje i
oponašanje. Nietzsche ističe ideale “sveca”, “umjetnika” i
“filozofa” kao metafore sposobnosti i hrabrosti da se
prevladaju ograničenja koje nam zadaju društveni okviri.
• Za kulturu je presudno da omogući i ohrabri individualne
razlike; u prvom redu pojavu velikih pojedinaca (“genija”)
koje treba zaštiti od egalitarnog utapanja u masi.
• Svjestan opasnosti postavljanja nedostižnog ideala,
Nietzsche nastoji vlastitim primjerom pokazati kako djeluje
schopenhauerovski ideal. Stoga naglašava:
“[n]ove dužnosti nisu dužnosti nekog osamljenika. Naprotiv, s
njima čovjek pripada moćnoj zajednici, doduše takvoj koja se na
okupu ne održava izvanjskim formulama i zakonima, nego jednom
temeljnom misli. To je temeljna misao kulture, ukoliko ona
svakome od nas zna postaviti jednu zadaću: da u nama i izvan
nas potiče rađanje filozofa, umjetnika i sveca, te da na taj način
radi na dovršenju prirode. Jer kao što je prirodi potreban filozof,
tako joj je potreban i umjetnik za jednu metafizičku svrhu, naime
za njezino vlastito prosvjetljenje o sebi samoj … dakle, za njezinu
samospoznaju.”
“Gdje ćemo, zapravo naći za sve nas, učene i neučene,
ugledne i obične ljude, moralne uzore i slavne ličnosti među
našim suvremenicima, vidljivo utjelovljenje sveg stvaralačkog
morala našeg vremena? Kuda se, zapravo, dalo svako
razmišljanje o pitanjima morala, koje je, pak, u svim
vremenima zanimalo svako plemenito društvo? Takvih
znamenitih ličnosti više nema, niti razmišljanja takve vrste;
faktički, mi živimo od naslijeđenog kapitala morala koji su
akumulirali naši preci, i koji mi ne umijemo da uvećavamo, već
samo trošimo… Time se i objašnjava što naše škole i nastavnici
jednostavno ignoriraju moralni odgoj, ili se zadovoljavaju
formalnostima; i sama riječ vrlina, a o čemu učitelj i učenik ne
misle više ništa, predstavlja staromodnu riječ kojoj se
podsmjehuju, a ako se ne podsmjehuju, onda se pretvaraju.”
“Nikad odgajatelji morala nisu bili tako potrebni kao sada, i nikad
nije bilo tako malo vjerojatno naći ih: za vrijeme velikih epidemija,
kada su liječnici nužniji od svega, oni se uvijek izlažu najvećim
opasnostima. Jer, gdje su liječnici suvremenog čovječanstva koji bi
i sami stajali tako čvrsto i zdravo na svojim nogama, da bi još mogli
biti u stanju da pomažu drugima i da ih vode? Na najboljim
osobama našeg vremena leži neka tama i turobnost, vječno
nezadovoljstvo borbom između licemjerja i čestitosti, koja se
rasplamsava u njihovim grudima, nemirno nepovjerenje u same
sebe – što ih čini potpuno nesposobnim da budu vođe i
odgajatelji drugih. Dakle, predavao sam se stvarno fantastičnim
nadama kada sam maštao da ću za odgajatelja naći pravog
filozofa koji bi me oslobodio od nesavršenosti mog vremena i koji
bi me naučio, da budem jednostavan i čestit u mišljenju i životu,
dakle, da budem nesuvremen…”
• Za ispravan razvoj odgoja i obrazovanja nužna je njihova
neovisnost o državnoj kontroli, kao i sloboda od uskih
kriterija znanstvenog znanja (scijentizma) i ekonomske
racionalnosti.
• Intelektualna neovisnost zahtijeva buntovan duh koji je
voljan oduprijeti se i osakaćujućim utjecajima tradicije i
običaja; koji se zna suočiti s nevoljama na častan i vedar način.
• Kako bi slijedili tu tešku, individualnu stazu, a u isto vrijeme
doprinosili izgradnji snažne kulture, potrebno je disciplinirano
posvetiti pažnju razvoju komunikacijskih sposobnosti – da
naučimo istinski misliti, govoriti i pisati. Nadasve poradi
ostvarenja tih ciljeva mi trebamo odgajatelje.
• Nietzsche svojom kritikom komercijalizacije kulture anticipira
kritiku instrumentalne racionalnosti i ekonomskog racionalizma
tržišne ekonomije. U zavodljivoj logici koja je inherentna
komercijalnom shvaćanju obrazovanja uočava shvaćanje o
"kurentnoj” vrijednosti ljudskog života:
“što je moguće više spoznaje i obrazovanja, stoga što je
moguće više potreba, stoga što je moguće više proizvodnje,
stoga što je moguće više dobiti i sreće. Tako glasi ta
zavodljiva formula. Obrazovanje bi njegove pristaše
definirale kao uvid kojim čovjek u potrebama i njihovu
zadovoljenju postaje skroz naskroz suvremen, ali kojim se
istodobno najbolje raspolaže svim sredstvima i putovima za
što lakše stjecanje novca... brzo obrazovanje, da bi čovjek što
prije postao bićem koje zarađuje novac…”
• Obzirom da sve postojeće ustanove sudjeluju u
proizvodnji kurentnosti prije negoli proizvodnji kulture,
Nietzsche ističe potrebu za novom vrstom ustanova koje
će biti usredotočene na kulturu. Pritom ne poriče potrebu
za tehničkim i trgovačkim obrazovanjem, no svejedno se
zauzima za obrazovanje onih s višim aspiracijama.
•Posebno naglašava da država ne smije biti glavni
pokrovitelj kulture i da ne smije preuzeti vodstvo u bilo
kojem projektu koji bi tvrdio kako predstavlja istinsko
obrazovanje. Naime, državna intervencija u područje
kulture i obrazovanja podrazumijeva njihovo ograničavanje i
prilagodbu onome što je korisno državi, s pogubnim
posljedicama za sve što ne služi postojećim ustanovama,
odnosno rastu države.
• No, iako je uzvišena sudbina namijenjena samo uskoj eliti
“genija”, Nietzsche zagovara masovnu predanost projektu
kulture kada govori o “pravoj tajni obrazovanja”:
“bezbroj ljudi bori se da ga steknu, rade na njemu, prividno u
svojem vlastitom interesu, ali u osnovi samo da bi omogućili pravu
obrazovanost samo jednog malog broja njih.”
(O budućnosti naših obrazovnih ustanova, Prvo predavanje)
• Nietzsche ipak ne želi razoriti postojeće ustanove niti umanjiti
ulogu kojoj one služe discipliniranom vježbom
“ Ne govorite o nadarenosti, rođeni talenti! Mogu se navesti
veliki ljudi svih vrsta koji su bili vrlo malo nadareni.”
(Ljudsko, odviše ljudsko)
“Nikako ne vidim kako to čovjek može nadoknaditi, ako je propustio na
vrijeme pohađati koju dobru školu. Takav čovjek ne zna sebe, on ide kroz
život bez da zna kako; slab mišić pokazuje se na svakom koraku. Katkad je
život tako milostiv da pruži priliku čovjeku da nadoknadi tu strogu školu ...
Najpoželjnija je stvar u svakom slučaju stroga disciplina u pravi čas pod
svim okolnostima, odnosno u doba kada smo još ponosni što se od nas
puno zahtijeva. Jer to razlikuje strogu školu kao dobru školu od svake
druge: što se u njoj puno zahtijeva; što se strogo zahtjeva, što se ono što
je dobro i izvrsno čak zahtjeva kao nešto normalno; što je pohvala rijetka,
što je popustljivost nepoznata; što je prijekor oštar, stvaran, bez obzira na
dar i podrijetlo. Ista disciplina čini dobrim i vojnika i znanstvenika; i kad
se izbliza pogleda, onda se vidi da nema pravoga naučnika koji ne nosi u
sebi instinkte pravoga vojnika. Moći zapovijedati i moći slušati ponosito;
stajati u frontu, ali biti uvijek spreman i za komandiranje; više voljeti
opasnost od udobnosti; ne mjeriti trgovačkom vagom što je dopušteno, a
što nije dopušteno; biti veći neprijatelj sitničarstvu, prepredenosti,
parazitstvu negoli zlu. — Čemu se čovjek uči u strogoj školi?— Slušanju i
zapovijedanju.
(Nietzsche, Volja za moći)
“Svaki čovjek obično nalazi u sebi granice, kako nekoj svojoj
darovitosti, tako i moralnoj volji, što ga ispunjava tugom i
melankolijom; i ako ga osjećaj vlastite grešnosti vuče prema
svjetlosti, onda će on, kao intelektualno biće nositi u sebi
duboku težnju prema vlastitom geniju. U tome je korijen
svake prave kulture…
Tamo gdje srećemo nadarenost bez te žudnje, u krugu
znanstvenika, ili kod takozvanih obrazovanih ljudi, pri svom
svojem duhovnom bogatstvu ne pospješuju, već sprječavaju
razvoj nove kulture i stvaranje genija, to jest cilj svake
kulture. To je stanje okamenjenosti, koje je po svojoj
vrijednosti jednako onoj uobičajenoj, hladnoj i samodovoljnoj
vrlini koja je najudaljenija od prave svetosti, i drži se po strani
od nje.”
• Jezik kao kulturni medij ima ulogu oslobađanja od ograničenja
mode i prolaznih konvencija. Stoga Nietzsche kritizira kićeni stil
književnika i eleganciju novinara kao neprikladne – budući su
puke "sluge trenutka" – za kulturnu ulogu vodstva kojoj ovi teže.
• U jednom od svojih posljednjih djela Nietzsche navodi tri
osnovna zadatka zbog kojih su potrebni odgajatelji:
“Treba se naučiti gledati, treba se naučiti misliti, treba se naučiti
govoriti i pisati: u svo ovo troje cilj je otmjena kultura.”
(Sumrak idola)
U slučaju gledanja, riječ je o odgoju za strpljivo i odgovorno
reagiranje na nove podražaje.
U slučaju mišljenja Nietzsche pravi usporedbu s učenjem plesa za
što su potrebne “lake noge” – za okretno umijeće “plesa” s
riječima i pojmovima, osjetljivo za nijanse.
U nastavku slijede neke od brojnih
Nietzscheovih misli o odgoju i obrazovanju:
“Što se sve ne podrazumijeva, čak i kod naših najuglednijih i
najupućenijih ljudi, pod imenom domaćih učitelja; kakvo sve
šarenilo šupljih glava i zastarjelih ustanova ne nailazi na
odobravanje dobivajući visoki naziv gimnazije; šta sve nas ne
zadovoljava kao najviša obrazovna ustanova, sveučilište –
kakve vođe i kakve institucije, u usporedbi s težinom zadatka,
odgajaju čovjeka da bude čovjek! ...
Bavljenje znanošću, kad se ono ne rukovodi niti ograničava
nekim višim principom odgajanja, nego se sve više oslobađa
prema osnovnom načelu ‘što više, to bolje”, nesumnjivo je za
znanstvenike isto toliko štetno koliko i ekonomski princip
laisser faire za moral čitavih naroda. Tko još zna da je
odgajanje znanstvenika upravo najteži problem?”
(Schopenhauer kao odgajatelj)
“Čitav naš moderan svijet nipošto ne izgleda tako čvrst i trajan da bi
se i pojmu njegove kulture mogla proreći vječita trajnost. Čak se
mora smatrati vjerojatnim da će u sljedećem tisućljeću doći do
nekoliko novih dosjetki, zbog kojih bi se svakome tko sad živi jednom
mogla dići kosa na glavi… Potrebno je jedno doduše posve
neuobičajeno razmišljanje da bi se pogled jednom odvratio od
sadašnjih odgojnih ustanova i da bi se pogledalo sasvim različite i
drukčije institucije, koje će možda već drugi ili treći naraštaj naći
nužnima. Dok se naime nastojanjima sadašnjih viših odgajatelja
proizvodi ili učenjak ili državni službenik ili poduzetnik ili obrazovani
filistar ili naposljetku i obično mješavina svih njih, te bi ustanove koje
tek treba otkriti imali svakako težu zadaću — doduše ne težu po sebi,
budući da bi to u svakom slučaju bila prirodnija, a utoliko i lakša
zadaća... Sada je već vrijeme da se te suprotnosti stave pred oči. Jer
jedan naraštaj mora započeti borbu u kojoj će neki naraštaji
kasnije pobijediti.”
(ibid.)
“Nikada svijet nije bio više svijet, nikad siromašniji
ljubavlju i dobrotom. Učeni staleži više nisu svjetionici ili
azil usred sveg tog nemira posvjetovljenja; i sami bivaju
sve nemirniji, sve više bez misli i ljubavi. Sve služi
nadolazećem barbarstvu, uključujući i sadašnju umjetnost i
znanost. Obrazovani se čovjek izopačio u najvećeg
neprijatelja obrazovanja, jer lažima želi poreći sveopću
boleštinu, pa smeta liječnicima. Govori li netko o njihovoj
slabosti i suprotstavlja li se njihovu štetnom duhu laži,
postaju ogorčeni, ti iznemogli jadnici. Htjeli bi i te kako
rado izazvati vjeru u to da su daleko ispred svih stoljeća i
kreću se s umjetnom radošću. Njihov način licemjernog
odavanja sreće ima kadšto nešto dirljivo, jer njihova je
sreća sasvim nedokučiva.”
(ibid.)
“… želimo da pokazujući zube održimo pravo naše
omladine i bit ćemo neumorni da u našoj omladini
branimo budućnost od svih ikonoboraca budućnosti… Ta
zna se što historija može postići davanjem izvjesne prevage,
zna se suviše dobro: da iskorijeni najsnažnije instinkte
omladine: vatrenost, prkos, samozaborav, ljubav, da
priguši žar njihovog osjećaja za pravednost, da se žudnja za
polaganim dozrijevanjem suzbije ili potisne suprotnom
žudnjom da se brzo bude gotov, brzo koristan, brzo
plodan, da se čestitost i smjelost osjećaja zarazi skepsom;
ona može sama omladinu lišiti njene najljepše povlastice da
bude u pravu, njene snage da u sebe u najpunijoj vjeri
usađuje neku veliku misao i učini da iz nje izraste još neka
veća”
(Nietzsche, O koristi i šteti historije za život)
“Na ovome mjestu, pomišljajući na omladinu, uzvikujem
kopno! Kopno! Dosta i previše je bilo strasno istraživačkog i
lutajućeg putovanja po tamnim, stranim morima! Sada se
konačno pokazuje obala: ma kakva bila, uz nju se mora
pristati, i najgora luka u nuždi je bolja nego ponovno
odlutati natrag u beznadni skeptički beskraj. Držimo se prvo
samo kopna; kasnije ćemo već naći dobre luke i potomcima
olakšati pristajanje… Pa ipak imam povjerenja u
nadahnjujuću moć, koja mi umjesto genija upravlja brodom,
vjerujem da me mladež dobro vodi kada me sada prisiljava
na protest protiv historijskog mladalačkog odgoja modernog
čovjeka i kada onaj koji protestira zahtijeva da čovjek prije
svega nauči živjeti i da mu je historija potrebna samo u
službi naučenog života”
(ibid.)
“… kultura može izrastati i cvjetati samo iz života; dok se kod
Nijemaca ona aranžira kao neki papirnati cvijet ili prelijeva kao
neko zaslađivanje i zato uvijek mora biti lažljiva i neplodna. No
njemački odgoj omladine polazi baš od ovog pogrešnog i jalovog
pojma kulture: njegov cilj lijepo i uzvišeno zamišljen, uopće nije
slobodan i obrazovan čovjek, nego znanstvenik, čovjek nauke, i
to po mogućnosti što ranije koristan, koji se stavlja po strani od
života da bi ga vrlo jasno spoznavao; njegov rezultat… jest
historijsko-estetski obrazovani filistar, starmali i novopečeni
brbljivac o državi, crkvi i umjetnosti, senzorij za primanje u sebe
svih mogućih tuđih osjećaja i pogleda, nezasitan želudac, koji
ipak ne zna što su prava glad i žeđ. Da je ovo obrazovanje s tim
ciljem i rezultatom neprirodno, osjeća samo čovjek koji u njemu
nije dokrajčen, to osjeća jedino instinkt omladine, jer ona još
ima instinkt za prirodu, koji će se tek tim obrazovanjem umjetno
i nasilno slomiti.”
(ibid.)
“Njegova (učenikova, studentova, op. A.T.) žudnja da sam
nešto iskusi i da osjeti kako u njemu raste neki povezani
živi sustav vlastitih iskustava – takva žudnja se zaglušuje
i u neku ruku opija raskošnom opsjenom da se za
nekoliko godina u čovjeku mogu sumirati najviša i
najčudesnija iskustva starih vremena, i upravo najvećih
vremena. To je potpuno ista bezumna metoda koja naše
mlade likovne umjetnike vodi u umjetničke odaje i galerije
umjesto u radionicu majstora, i prije svega, u jedinu
radionicu jedine majstorice prirode… Moderni Nijemac
vjeruje u aeterna veritatis svog odgoja, svoje kulture: a
ipak ta vjera pada kao što bi propala i Platonova država
kada bi se jednom nužnoj laži suprotstavila nužna istina:
da Nijemac nema nikakvu kulturu, jer je na temelju svog
odgoja uopće ne može imati.”
(ibid.)
“I tu vidim misiju te omladine, tog prvog pokoljenja boraca i
zmajoubojica, koje vuče naprijed nekom sretnijem i ljepšem
obrazovanju i čovječanstvu, a da od ove obećavajuće sreće
ne ostaje ništa više od nekog obećavajućeg naslućivanja. Ta
omladina će ujedno patiti od bolesti i od protuotrova: pa ipak
ona vjeruje da se može pohvaliti snažnijim zdravljem i uopće
prirodnijom prirodom od prethodnih pokoljenja obrazovanih
“muškaraca” i “staraca sadašnjosti”… Može se poricati da ta
omladina već ima obrazovanje – ali za koju bi omladinu to bila
primjedba? Možemo joj staviti primjedbu da je sirova i
neumjerena – ali ona još nije stara i dovoljno mudra da se
lako zadovolji; međutim, prije svega, njoj nije potrebno da
licemjerno glumi i da brani nikakvo gotovo obrazovanje, ona
uživa sve utjehe i povlastice omladine, osobito povlastice na
hrabru i nepažljivu čestitost i oduševljavajuću utjehu nade.”
(ibid.)
“S jedne obrane doktorske disertacije. – "Što je zadatak
svakog višeg školstva?" – Da od čovjeka načini stroj – "Što
služi kao sredstvo za to?" – On se mora naučiti dosađivati
– "Kako se to postiže?" – Shvaćanjem pojma dužnosti. –
“Tko je za njega uzor u tom pogledu?" – Filolog: koji
podučava kako bubati. – “Tko je savršen čovjek?" –
Državni činovnik – "Koja filozofija pruža najvišu formulu za
državnog činovnika?" – Kantova filozofija: državni činovnik
kao stvar po sebi, postavljen za suca nad državnim
činovnikom kao pojavom.”
Nietzsche, Sumrak idola