Transcript Link - Prezentacije.org

Salem Jusic
Sarajevo, 2008.
Sadržaj:
I
Kur’an i medicina
II
Uticaj islamske civilizacije na
osnivanje univerziteta, bolnica,
muslimani koji su doprinijeli
razvoju medicine
III
Poslanikova a.s. Medicina
Zakvačak-Al’-Alaq
 “1. Čitaj, u ime Gospodara tvoga




koji stvara,
2. stvara čovjeka od zakvačka!
3. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,
4. koji poučava peru,
5. koji čovjeka poučava onome što
ne zna. “
(Al’-Alaq 1-5)
“Mi čovjeka od biti zemlje stvaramo.”
(Al-Mu'minun, 12)
“Koji sve savršeno stvara, koji je prvog
čovjeka stvorio od blata.”
(As-Sadžda, 7)
“Jedan od dokaza Njegovih je to što vas
od zemlje stvara...”
(Ar-Rum, 20)
“On od vode stvara ljude i čini da su rod
po krvi i po tazbini. Gospodar tvoj je
kadar sve.”
(Al-Furqan, 54)
U Kur'anu je rečeno da je čovjek stvoren od
zemlje i vode.
Kur'an to ponekad odvojeno naglašava, a
ponekad kaže da je čovjek stvoren od blata;
naglašava, dakle, da je, stvoren od jedinjenja
vode i zemlje.
Razvojem nauka, poput hemije i biologije,
poduzeta su opsežna istraživanja zemlje, a i
ljudskog organizma.
Rezultati ovih istaživanja pokazali su da
materija koja čine ljudsko tijelo odgovara
materijama koje sadrži zemlja.
To su, naprimjer, aluminijum, gvožđe,
kalcijum, kisik, silikon, natrijum, selen, kalijum,
magnezijum, hidrogen, klor, jod, mangan, olovo,
fosfor, bakar, srebro, ugljenik, cink, sumpor i
azot.
Prema analizi iz jedne američke
laboratorije, ljudski organizam čini 65% kisika,
18% ugljenika, 10% hidrogena, 3% azota, 1,5%
kalcijuma, 1% fosfora, a ostatak čine drugi
elementi.
Cijena ovog materijala na Njujorškoj
berzi manja je od 100 dolara.
Eto, to je cijena osnovnih materijala koji
čine čovjeka.
“Mi čovjeka od smjese sjemena
stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i
činimo da on čuje i vidi.”
(Ad-Dahr, 2)
Zahvaljujući pronalasku i usavršavanju
mikroskopa, ostvarila se mogućnost detaljne
analize mnogih organa i materija u ljudskom
tijelu.
Pomoću ovih analiza postalo je jasno da
je sperma smjesa različitih materija, koje se
proizvode u različitim dijelovima ljudskog
tijela.
Sperma ili sjemena tekućina je sinteza
materija, a formira se kada iz muških
spolnih žlijezda spermiji ulaze u sustav
kanalića gdje se miješaju s lučevinama niza
žlijezda stvarajući tekućinu.
Načini li se detaljna analiza sjemene
tekućine, ustanovit će se da je ova tekućina
nastala od niza različitih komponenti kao što
su limunska kiselina, prostoglondini, flavini,
askorbinska kiselina, ergotionein, fruktoza,
fosforilkolin, holesterol, fosfolipidi,
fibrinolizin, cink, fosfatna kiselina, spermiji
itd.
“Zar čovjek misli da će sam sebi
prepušten biti, da neće odgovarati? Zar
nije bio kapljica u sjemenu koje se
ubaci?”
(Al-Kiyamah, 36-37)
U ovom ajetu se susrećemo sa
saznanjem koje je bilo nemoguće dostići u
vrijeme Muhammeda, a. s.
Riječ koja je u 37. ajetu prevedena sa
''kapljica u sjemenu'' jeste arapska riječ
''nutfe'', koja se, isto tako, koristi i za talog
koji ostane na dnu kada se isprazni posuda.
Ova riječ ukazuje na činjenicu da čovjek
nije stvoren od cjelokupne sperme, već od
jednog njenog djelića.
Sjemena tekućina, koja izađe prilikom jedne
ejakulacije, zajedno sa nizom materija u njoj,
sadrži između 100 i 200 miliona spermatozoida.
Od spermatozoida, koji kruže oko jajeta,
samo jedan ulazi unutra i jaje se zatvara.
Pola ljudskih genetskih podataka
smješteno je u glavi, veličine 5 mikrona,
ovog samo jednog spermatozoida.
Preostali genetski kod u majčinom tijelu,
čeka spreman u jajetu do kojeg dopire
spermatozoid.
“I da On par, muško i žensko, stvara
od kapi sjemena kad se izbaci.”
(An-Nadžm, 45-46)
Tek u skoroj prošlosti naučnici su došli do
otkrića da spolnost djeteta određuje
spermatozoid koji oplođuje jaje.
Iz tog razloga, upozorenja navedenih ajeta, u
kojima se spolonost čovjeka dovodi u vezu samo
sa sjemenom koje dolazi od muškarca,
predstavljaju fenomen.
Saznanja o ovom pitanju su se proširila
2000. godine, nakon pronalaska SRY
proteina na Y hromosomu i saznanja u vezi s
time.
Ova činjenica, na koju je prije 1400 godina
upozorio Kur'an, nije se znala do skore
prošlosti.
“Zar vas od neznatne tekućine ne
stvaramo, koju na pouzdano mjesto stavljamo
do roka određenoga?!”
(77- Al-Mursalat, 20-22)
U 21. ajetu maternica je opisana kao
sigurno mjesto.
S obzirom na mjesto na kome se nalazi,
za nju se s pravom može reći da je sigurno
mjesto.
Kod muškaraca nema organa koji bi se
mogao usporediti sa tim organom.
Maternica je udubljenje u obliku kruške
čiji su zidovi načinjeni od mišića.
Maternica je jedini organ u ljudskom
tijelu koji se tako brzo povećava i pokazuje
sposobnost tako brzog mijenjanja.
Svojim jakim i debelim mišićima
maternica štiti fetus, koji stalno raste, od
svih vanjskih udara i negativnosti.
Etape u kojima je najbespomoćniji,
čovjek preživljava zahvaljujući pouzdanoj
konstrukciji maternice, koja je najpodesnije
i najsigurnije moguće mjesto za embrion.
“Stvara čovjeka od zakvačka”
(Al-’Alaq, 2)
“Zatim ga kao kap sjemena na
sigurno mjesto stavljamo, pa onda kap
sjemena učinimo zakvačkom ('alaq)...”
(Al-Mu'minun, 13-14)
Riječ koja je u prijevodu navedena kao
”zakvačak” jeste arapska riječ “alaq”.
Osnovno značenje ove riječi je “nešto što
visi”.
Stotinama se godina nakon objave Kur'ana
nije znalo da u majčinoj utrobi prolazimo kroz
etapu kada smo “zakačeni” za maternicu.
Međutim, razvojem embriologije
ustanovljeno je da mi u maternici doista
prolazimo kroz jednu fazu koja je sasvim u
skladu sa temeljnim značenjem riječi 'alaq
(zakvačak).
Prof. dr. Maurice Bucaille, koji je otkrio
sklad između nauke i Kur'ana i primio islam,
daje sljedeći komentar:
''Preko hiljadu godina prije ovog XVIII
stoljeća, u kome su se još uvijek uvažavale
iluzorne doktrine, ljudi su se upoznali sa
Kur'anom. Njegova saopćenja u kontekstu
razmnožavanja čovjeka, u jednostavnom
objašnjenju, sadrže temeljne činjenice, a
ljudima su trebala stoljeća da to otkrije.''
Dr. Keith Moore, profesor anatomije
na kanadskom Toronto univerzitetu, koji
tvrdi da je ono što Kur'an iznosi o
embriologiji bilo nemoguće reći u VII
stoljeću:
“Ono što je Kur'an rekao o
razvoju čovjeka bilo je nemoguće
reći u VII stoljeću. Štaviše, ovi
podaci nisu bili u potpunosti
poznati čak ni u prošlom steljeću.
Ove ajete tek sada razumijemo u
potpunosti, budući da man je
moderna embriologija pružila
mogućnost razumijevanja ovih
ajeta.”
“Pa onda kap sjemena 'alaqom
učinimo, zatim od 'alaqa zalogaj mesa
stvorimo...”
(Al-Mu'minun, 14)
Zanimljivo je i to da u jednoj fazi embrij,
kao što se može vidjeti i na slici, ima oblik
kao da nosi otiske zuba.
Za fazu koja se u Kur'anu spominje kao
“zalogaj mesa”, prof. dr. Keith L. Moore
kaže sljedeće:
“Šta ovi ajeti žele reći,
zapanjujuće smo ustanovili kada
smo analizirali embrij iz tog
stadija, jer kada navrši 28 dana
embrij dobije prepoznatljivu
strukturu, koja vizuelno sliči
otiscima zuba.
Od plastike smo napravili embrij
u ovom stadiju i, žvaćući, na
njemu smo ostavili tragove zuba.
Slika koja se pojavila
nevjerovatno je sličila embriju
stadija koji smo analizirali i
veoma lijepo je objašnjavao zašto
o ljudskom embriju Kur'an govori
kao o zalogaju mesa.”
”Pa onda kap sjemena 'alaqom
učinimo, zatim od 'alaqa zalogaj mesa
stvorimo, pa od zalogaja mesa kosti
napravimo, a onda kosti mesom
zaodjenemo... “
(Al-Mu'minun, 14)
“... a pogledaj i kosti - vidi kako ih
sastavljamo, a onda ih mesom
oblažemo...”
(Al-Baqara, 259)
Embrij je u početku bio u obliku zalogaja
mesa bez kostiju.
Hrskavičavo tkivo u embriju, kako to i
ajet ističe, naknadno počinje okoštavati.
Opet, kao što se kaže u ajetu, nakon
okoštavanja formira se mišićno tkivo (meso)
i ono obavija kosti.
Riječ ''lahm'', koja se spominje u ajetu,
koristi se za meso mišića.
Redoslijed ovog formiranja, koji je prije
1400 godina naveden u Kur'anu, nauka do
skore prošlosti nije znala.
Do tada se mislilo da se kosti i mišići
istodobno formiraju.
Moderni elektronski mikroskop i mikrokamere, koje su ulazile u majčin stomak, još
jednom su dokazali da su ove Kur’anske
tvrdnje tačne.
“...On vas stvara u utrobama matera
vaših, dajući vam likove, jedan za
drugim, u tri tmine...”
(Az-Zumar, 6)
Zametak u majčinoj utrobi je veoma
osjetljivo biće.
Kada zametak ne bi imao specijalnu
zaštitu, on bi, prilikom promjene
temperature, udara, naglih majčinih
pokreta, ili doživio teške povrede, ili umro.
Tri su zone zaštite u majčinom stomaku
koje štite zametak od vanjske opasnosti:
1 - Zid stomaka
2 - Zid maternice
3 - Amnioni mjehur (posteljica)
Postoje je i onih koji smatraju da ovaj
ajet upozorava na tri različita okruženja ili
na tri različite faze našeg stvaranja u
majčinoj utrobi.
U tom tumačenju tri tmine bi bile:
1. Fallopijeva tuba: nakon što se spoji
sperma i jaje, svoj put nastavljaju kroz
Fallopijevu tubu. Zigot, koji napreduje
dužinom Fallopove tube, razvija se diobom
ćelija.
2. Zid maternice: na ovom dijelu se
provodi faza kačenja ('alaq),
3. Amnioni mjehur: mjehur koji je, oko
zametka, ispunjen posebnom tečnošću.
Preostali dugi dio razvoja se provodi ovdje.
Gledajući izvana, misli se da nema razlike
među ovim tamnim mjestima.
Međutim, kada bismo se mogli smanjiti na
veličinu minijaturne ćelije i prošetati po ovim
mjestima, uvidjeli bismo razlike među njima.
Prva tamna zona podsjeća na tunel, koji je
ogroman u odnosu na ćeliju.
Druga tamna zona je veoma mračna šuma.
Treća zona, pak, podsjeća na tamne morske
dubine.
“...Iz stomaka njenih izlazi piće
različitih boja koje je lijek ljudima.
To je, uistinu, dokaz za ljude koji
razmišljaju.”
(An-Nahl, 69)
Ajet upozorava i na građu pčelinjeg
stomaka, koji je sastavljen iz dijelova,
segmenata.
Sa takvom strukturom stomaka, pčela
se kvalificira kao biće koje posjeduje
''stomake''.
U unutarnjem dijelu ove stomačne strukture
nalaze se, zapravo, dva stomaka; u jednom je
medna vrećica, a u drugom je želudac.
Stomak pčele proizvodi med i radi poput
hemijske laboratorije.
Boja meda, kako se to ističe u ajetu, varira i
u vezi su sa klimom, godišnjim dobom,
vremenskim uvjetima i biljkama sa kojih je uzet
nektar.
Postoje različite boje meda; od bijele do
tamno smeđe i zelene boje.
Najomiljenija je svijetlo žuta boja meda.
Moderne zemlje s razvijenijom
proizvodnjom meda imaju posebne tehnike i
skale za određivanje boje meda.
Poznata su ljekovita svojstva meda i
njegova upotreba u te svrhe.
Zingrid Hunke smatra uspostavu
kontakata između muslimana i kršćana u
srednjem vijeku osnovnim faktorom koji je
doveo do osnivanja univerziteta u Evropi:
»Muslimani su imali univerzitetske
ustanove, koje su već u 13. vijeku doživjele
svoj procvat, i od Gerbertove vladavine,
kada dolazi do, istina male, uspostave
odnosa i kontakata između muslimana i
kršćana u Pirinejima i Evropljani počinju
pripremati tlo za formiranje univerziteta.«
Prvi univerzitet osnovan u Evropi je
Pariški univerzitet (1200.), a zatim su
osnovani univerziteti u:
Oksfordu (1214.),
Monpeljeu (1220.),
Napulju (1224.),
Palermu (1225.) i
Kembridžu (1231.).
Dakle, tri stoljeća nakon osnivanja
Al-Azhara (940.) i Nizamije u islamskom
svijetu.
Evropski univerziteti su od svog
osnivanja slijedili principe islamskih
univerziteta što se tiče ciljeva i nastavnih
programa.
Evropski univerziteti su običaj
stipendiranja studenata, nošenja crne odjeće
ili profesiju mojida (osobe koja u velikim
učionicama ponavlja riječi profesora da bi ih
čuli svi studenti) preuzeli sa Al Azhara i
Nizamije.
Nastavni pricipi na današnjim
evropskim univerzitetima, kao npr. Reading,
Hearing, Licence, Baccalarius itd. su ustvari
ekvivalentni principima koji su se koristili
na Sirijskim i Andaluškim univerzitetima.
Evropski univerziteti su u
arhitektonskom pogledu uvelike kopirali
islamske univerzitete u Andaluziji.
Tako se npr. na zgradi koledža u
Kembridžu može vidjeti kopija portala sa
Al-Azhara.
Gustav Lubon kaže:
»Svi evropski univerziteti i
visokoškolske ustanove su se
500-600 godina koristili
prevodima djela islamskih
autora. U Francuskoj su Ibn
Sinina djela korištena sve do
kraja XIX stoljeća, a pisani su
i brojni komentari na njih. Do
XV stoljeća se nijedan naučni
rad koji nije bio zasnovan na
arapskim izvorima nije
smatrao relevantnim.«
Znanje o medicini se raširilo islamskim
halifatom između pada Rimske imperije u
V vijeku i Europske renesanse u XV vijeku.
Ipak, bujanje islamskih medicinskih
institucija je počelo za vrijeme IX vijeka i
podudara se sa zlatnim dobom Abasidskog
halifata na istoku (749-1258).
Inicijalna faza razvoja islamske medicine
koncentrisala se na prevodjenje grčkih,
perzijskih i nestorijanskih djela na arapski
jezik.
Ovaj period je poznat pod nazivom
Medresetu-Šurrah Al-Igrikijjin (Škola
komentatora grčkih djela) čiji učenjaci su
prevodili uglavnom sva grčka djela o
medicini i nauci.
Zapravo, muslimani su zaslužni za
očuvanje mnogih djela Galena i Hipokrata.
Između ostalih, i Evropa se po prvi put
upoznala sa grčkom medicinom preko
arapskih prevoda.
Abasidski halifa Ma`mun je
preduzeo gigantski korak u smjeru
uspostavljanja odjeljaka za prevodjenje i
medicinskih škola kada je osnovao “Dar AlHikma” (Dom medicinskog liječenja za
stare i nemoćne) u Bagdadu.
Ova institucija je sadržavala školu za
prevođenje koju je vodio liječnik i filozof
Hunejn Ibn Ishak Al-`Ibadi (810-873) koji
je također obavljao dužnost glavnog
prevodioca u to vrijeme, a bio je sin
farmaceuta iz grada Hire u Iraku.
U islamskom svijetu, tog vremena,
najveća i najpoznatija bolnica je bila “AlNuri bolnica” u Damasku, Sirija (1160) koja
je ostala aktivna gotovo tri stotine godina i
“Mensuri bolnica” u Kairu, Egipat (1276).
Jedno vrijeme, Bagdad je imao približno
oko 600 bolnica, dok je Kordoba u Španiji
imala više od 500.
Najveće bolnice su imale biblioteke,
vanambulantne klinike i medicinske škole.
Medicinsko obrazovanje je nošeno
upravo od strane ovih bolnica.
Studenti su tamo tražili teoretsko i
praktično obrazovanje, a poznati liječnici i
hirurzi su birani da služe u ovim bolnicama.
“Mensuri bolnica” je bila prva bolnica
koja je njegovala nauku, učenje i socijalnu
skrb.
U sklopu svake bolnice, postojale su
manje biblioteke i privatne zbirke od kojih
su sve sadržavale ne manje od po 100 000
knjiga.
Islamski liječnici su isticali u svojim
predavanjima kako kliničku tako i bazičnu
medicinu.
Medicinsko znanje je bilo sastavljeno u
zbirku napismeno tako da su klinički testovi
mogli biti obrazlagani do određene granice,
a studenti su ispitivani u temeljnim
naukama.
Samo onima koji bi prošli dalje je bilo
dopušteno da polažu kliničke testove, a
potvrda u medicini je zahtijevala
odgovarajuće znanje iz oba područja.
Jedno od najboljih dotignuća islamske
medicine je bila organizacija
psihijatrije.
Medicinski historičar Neuburger
piše:
"Mora se posebno istaći, da su
maloumnici u islamskim zemljama
liječeni sa puno obzira, a ne kao u
Evropi, kao da su kriminalci."
Prva psihijatrija je osnovana 765.
godine u Bagdadu, znači 700 godina prije
prve takve ustanove u Evropi, koja je
otvorena 1410. godine u španskoj Valenciji.
Abasidski halifa Al-Muktadir
(umro 908.) je zahtijevao od
poznatog liječnika Sunnena Ibn
Sabita (umro 976.) da ispita sve
liječnike i potvrde onih koji se su
tek kvalificirali za medicinsku
praksu.
Vijeće liječnika i poznati
liječnici su bili izuzeti.
Islamski naučnici su također poboljšali i
usavršili farmakologiju i hemiju.
Opisali su mnoge nove lijekove kao što
su: sena, kamfor, muškatov orah, klinčići,
itd. a koristili su nova otapala za lijekove kao
što su ružina voda i voda narandže.
Također su koristili aldehide, alkohol i
ostala otapala podjednako kao što su
usavršili metode testiranja čistoće metala i
hemikalija.
Njihovo istrajavanje u traženju metoda
pretvaranja metala u zlato je rezultiralo
otkrićem nekoliko hemikalija kao što su
kiseli metali, antimon, bizmut, amonijak i
jedinjenja merkurija.
Arapske riječi kao alkohol (Ar.Al-Kuhul),
sirup (Ar. Šurub) i ostali, su naširoko
korišteni.
Otkrili su temeljne hemijske procese
uključujući destilaciju, kristalizaciju i
sublimaciju.
Također je poznato da su islamski
liječnici koristili cannabis sativa indica-u
(Ar. Kunnab Hindi; Hašišatu-l-Kaif) kao
anestetik, a postoje naznake da su bili
upoznati sa inhalacijom anestezije.
Djelo Al-Kindija o metodu
propisivanja i tačno određene
doziranosti lijekova je dobro poznato.
On je primjenio zakon geometrijske
progresije u propisivanju lijekova.
Glas o Muhammedu Ibn
Abdullah Al-Aš`atu, iz Mosula u Iraku,
o medicini i farmakologiji je doveo studente
iz daleka i bližih gradova da čuju njegova
predavanja.
Među poznatim liječnicima istočnog
halifata pod Abasidskom upravom, živio je i
Ar-Razi koji je razlikovao velike boginje
od ospica, i Ibn Sina (Lat. Avicena),
"Princ liječnika", koji je pokušao
nemoguće kada je pokušao da kodificira
medicinu dok je sređivao njene činjenice sa
sistemima Galena i Aristotela.
Ipak, njegova djela su uticala na Europu
vijekovima i dominirala su evropskim
medicinskim školama nekoliko vijekova.
U zapadnom halifatu, a pod
Umajadskom vladavinom, živio je najveći
klliničar Abd al-Melik Ibn Zuhr (Lat.
Avenzoar) iz Kordobe (umro
1162.).
On je bio jedan od nekoliko liječnika koji
su vijekovima prije prednjačili ispred
europske renesanse kada su se sa hrabrošću
suprotstavili pisanjima i stavovima Galena.
Hunejn Ibn Ishaka (Lat.
Joannitus; 809-873) je napisao
nekoliko rasprava tumačeći poslanikovu
uputu u medicini, a on je posebno bio
poznat po svojoj knjizi iz oftalmologije pod
nazivom Al-`Ašr Makalat Fi Al-`Ajn (Deset
rasprava o oku).
Muhammed Ibn Zekerijja AlRazi (Lat. Rhazes; 865-925.),
napisao je djelo Al-Džudari vel Hasba
(Velike boginje i ospice) i to djelo se smatra
najranijim te vrste. U njemu, on opisuje
temelj za različite dijagnoze izmedju ove
dvije bolesti.
Al-Razi je također napisao knjigu o
dječjim bolestima, i od strane mnogih se
smatra ocem pedijatrije.
Historija je također zabilježila djelo
Ebu Al-Hasan Al-Muhtar Ibn
Butlana (Lat. Elluchasen
Elimithar; umro 1065.) pod nazivom
Tezkir al-Kahhalin (Zabilješke za
oftalmologe), a koje je najstariji arapski
zapis o oftalmologiji.
Potom dolazi Abd al-Melik Ibn
Zuhr (Lat. Avenzoar; 1091-1162.),
koji je bio prvi koji je raspravio o osjećaju u
kostima i crvima svraba (Ar. Su`ubat AlDžereb, Lat. Acarus scabici), a koji je
takodjer bio poznat po svom djelu Al-Tejsir
fi Al-Mudavah vel Tadbir
(Pojednostavljivanje terapeutika i
dijete).
Ali Ibn Al-Abbas (Lat. Haly
Abbas; umro 994.)je bio produktivan
pisac, a bio je poznat po svojoj knjizi AlKitab Al-Meleki, također znanoj kao
Kamil Al-San`a Al-Tibbijjah
(Kraljevska knjiga; Lat. Liber regius),
opsežnom tretmanu nauke i prakse u
medicini u kom je on uporedio dijetetike i
materiu medicu, a gdje je dao svoj doprinos
rudimentarnom konceptu kapilarne
cirkulacije.
Ovdje se, također, mora spomenuti
islamski filozof i komentator Ibn Rušd
(L. Averoes; 1126-1198.) u čijem
glavnom enciklopedijsko-medicinskom djelu
Al-Kullijat fi Al-Tibb (Općenitosti u
medicini) je raspoznao funkciju retine i
činjenicu imuniteta u slučajevima velikih
boginja.
U XIII vijeku je živio Ali Ibn AlNafis (1210-1288.) koji je napisao Šarh
Tašrih Al-Kanun (Komentar na analizu
Ibn Sininog Kanuna), a koji je postao
zabilježen po unaprjeđenju opisa
pulmonalne cirkulacije krvi tri vijeka prije
nego što ju je opisao portugalac Servetus
kome je ovo otkriće pripisano.
XIII vijek, također, bilježi i najistaknutijeg
historičara medicine, M. Ibn Ebi
Usajbi`a (1203-1270.) po njegovom
kapitalnom djelu “Ujun Al-Enba` fi
Tabakat Al-Atibba`” (Izvori podataka o
vrstama liječnika), koje je rana zbirka 400
biografija arapskih i grčkih liječnika.
Konačno, ovaj djelimični spisak poznatih
islamskih liječnika i njihovog doprinosa
liječničkim vještinama ne može biti završen
bez navodjenja nekih od ranijih djela
“Princa liječnika” Ebu Ali AlHusejn Ibn Sina (Lat. Avicena;
980-1037.) koji je bio citiran od većine
ranije navedenih skolastičara.
On je sabrao medicinsku nauku svog
doba u jedno enciklopedijsko djelo koje je
nazvao ”Kanun fi Al-Tibb” (Kanon
medicine).
Ova knjiga je prevedena na latinski
nekoliko puta, a uticala je na nekoliko
generacija studenata medicine u Evropi.
Ibn Sina je također napisao Kitab Al-
Šifa (Knjiga liječenja), Al-Advija AlKalbijja (Lijekovi srca) i Kitab AlKulandž (Knjiga bola u crijevima),
između ostalih.
Al-Kindi
Poslanikova medicina, također
znana kao “Tibbu Nebevi” je
utemeljena na osnovu Kur`anske
objave i upute Allahovog poslanika
s.a.v.s. Tumačenje hadisa od strane
kanoničkih skolastičara, kao što se
nalazi i u ovoj knjizi, je prisvojilo
uspješan i istančan stil. Zapravo,
nekoliko islamskih kanoničara, filozofa,
pravnika, teologa i historičara, na
široko su pojasnili Poslanikovu s.a.v.s.
uputu, a prilično su bili uspješni u
integriranju islamske medicine sa
materiom medicom koju su našli u
ranijim medicinskim sistemima.
Allahov Poslanik sallallahu alejhi
ve sellem je rekao:
"Da se ne bojim poteškoće
mojim sljedbenicima, naredio
bih im uz svaki namaz (pet
puta dnevno) da peru zube i to
misvakom." (Sahih).
Misvak ima višestruko jače svojstvo
čišćenja i dezinfekcije nego ono što se nalazi
u mnogim pastama za zube.
“Pojava posljednje Božije objave
snažno je inspirisala razvoj
medicinske nauke u čitavom
islamskom svijetu i šire. Bosna, kao
kasniji sudionik nasljedstva islamske
kulture, također je baštinica svih tih
inovacija koje su, za ono vrijeme
revolucionarne.
Nije to nimalo slučajno, jer je
Islam, filozofija koja propisuje čitav
niz ponašanja, iznjedrio i čitav niz
elemenata koji su, i prema današnjim
standardima, veliki doprinos
medicinskoj znanosti. Posebno se
treba osvrnuti na kult vode koji je
doveo do razvoja snabdijevanja,
izgradnje vodovoda, javnih česama,
šadrvana i sl.
Od strane religije propisani način
pristupanja bolesnome čovjeku,
doveo je do razvoja bolnica najprije
pod utjecajem Islama. Propisi koji se
odnose na sanitarnu inspekciju i koji
su u Islamskom svijetu inaugurirani
u vrijeme pojave nove religije počeli
su se u Evropi primijenjivati tek prije
200 godina. Time je doprinos
islamske religije razvoju medicine
nezaobilazan, ali, na žalost, veoma
često prešućivan. Religija koja
propisuje trajne vrijednosti kao što
su ritualno pranje, gusul, gimnastiku
klanjanjem, zekat za opće dobro, post
i umjerenost u jelu i piću, zabrana
alkohola i svega što opija,
sunnećenje, putovanje,
morala je doprinijeti razvoju
općehigijenskih propisa i zakona, za
koje se tek kasnije utvrdilo da su
bazirana na saznanjima moderne
medicinske nauke, a koje su u ono
vrijeme prihvaćani kao religijski
postulati.”
Citat preuzet iz autorskog rada
“DOPRINOS ISLAMA RAZVOJU
MEDICINE U SVIJETU I U BOSNI”
Dr. Faruk KONJHODŽIĆ
Klinički centar Univerziteta u Sarajevu
HVALA
NA
PAŽNJI
!!!