Transcript PISMO S NEBA Ovo se dogodilo u jednoj dalekoj zemlji. Mamu ćemo zvati Sanja, a njezinog dječačića Stipe.

PISMO S
NEBA
Ovo se dogodilo u jednoj dalekoj
zemlji. Mamu ćemo zvati Sanja,
a njezinog dječačića Stipe.
Skočila je na
noge čim je
ugledala
kirurga koji je
izlazio iz
operacijske
dvorane.
Upita: »Kako je moj dječak?
Hoće li biti dobro?
Kada ga mogu vidjeti?«
Kirurg reče:
»Žao mi je.
Učinili smo
sve što smo
mogli, ali
Vaš sinčić
nije
izdržao.«
Puna boli, Sanja
promrmlja za sebe:
»Zašto djeca
obolijevaju od raka?
Zar Bogu nije stalo?
Gdje si bio, Bože, kad
te je moj sin trebao?«
Kirurg upita:
»Biste li željeli
ostati koji
trenutak sami
sa svojim
sinom?
Bolničarka može izići van
na koju minutu prije nego
ga odvezu na sveučilište.«
Sanja ipak zamoli
bolničarku da
ostane s njom dok
se bude opraštala
sa svojim sinom.
Nježno zatim
prođe prstima kroz
njegovu bujnu i
kovrdžavu kosu.
»Biste li željeli pramen njegove
kose«, upita bolničarka. Sanja
kimne glavom. Bolničarka
odreže pramen dječakove kose,
stavi ga u prozirnu vrećicu i
pruži je Sanji.
Majka
dometnu:
»Bila je to
Stipina
namisao da
darujemo
njegovo tijelo
sveučilišnoj
klinici. Rekao
je, možda će
nekome biti od
koristi.
Najprije sam bila protiv toga,
ali mi je Stipe rekao: „Meni ne
će trebati nakon što umrem.
Možda će pomoći nekom
drugom dječaku da ostane
koji dan više sa svojom
mamom.”«
Nastavi: »Moj je
Stipe imao zlatno
srce. Mislio je na
druge. Nastojao je
pomoći drugima
kad je god mogao.«
Sanja je izišla iz
Dječje bolnice
posljednji put, nakon
što je u njoj provela
najveći dio vremena
tijekom dugih šest
mjeseci.
Stavila je torbu sa
Stipinim stvarima
do sebe na sjedalo
u vozilu. Vožnja do
kuće bila je teška.
Još teže je bilo ući
u praznu kuću.
Unijela je Stipine
stvari i vrećicu s
pramenom njegove
kose u dječju sobu.
Počela je
raspoređivati
autiće i ostale
njegove stvari,
točno onako kako
su uvijek bile u
Stipinoj sobi.
Legla je preko njegova
krevetića, zagrlila njegov
jastučić i tako je, plačući,
zaspala.
Bilo je oko ponoći kada se
probudila. Pored nje, na
krevetu, bilo je pismo u
omotnici.
Počela ga je čitati:
»Draga mama!
Znam da ću ti nedostajati. Ali, nemoj
pomisliti da ću te zaboraviti ili
prestati voljeti, budući da me više ne
ćeš svaki čas onako čuti kako ti vičem:
V o l i m t e.
Uvijek ću te voljeti, mama, svaki dan sve
više. A jednoga dana ćemo se vidjeti.
Do tada, ako želiš posvojiti nekog malog
dječaka, da ne budeš sama, ja ću se s tim
složiti. On može imati moju sobu i sve moje
igračke. Ali, ako se odlučiš za djevojčicu, njoj
se vjerojatno ne će sviđati stvari koje dečki
vole.
Znaš, njoj ćeš morati kupiti lutke i sve
ostalo što vole curice.
Ne budi tužna dok misliš na mene.
Ovdje, gdje sam sada - da samo znaš
kako je lijepo! Djed i baka su me
dočekali i proveli me naokolo, ali će mi
trebati još puno vremena dok sve
vidim.
Anđeli su mi baš dobri. Volim ih gledati
kako lete. I, znaš što još? Isus nije sličan
nijednoj od onih svojih slika. Ipak, čim sam
ga ugledao, znao sam: to je On. Osobno me je
poveo da vidim Boga. I, znaš što još, mama?
Sjeo sam Bogu na krilo i razgovarao s njim,
baš kao da sam ja netko veoma važan.
Tada sam mu rekao da bih ti volio
napisati pismo, da se pozdravim s
tobom, i svašta još. Znaš, znao sam
ja da to nije dopušteno.
Ali, znaš što, mama? Bog mi je sâm
dao papir i svoju vlastitu olovku da
ti napišem pismo.
Mislim da je Gabrijel ime anđelu koji će
odnijeti pismo tebi.
Bog mi reče da ti napišem i njegov odgovor
na jedno od pitanja koja si mu postavila,
ono: Gdje je on bio kad sam ga ja najviše
trebao?
Bog kaže da je bio na istom mjestu gdje i ja,
sa mnom, kao što je bio i sa svojim Sinom,
ono dok mu je bio na križu.
On je bio baš tu, kao što je uvijek sa svojom
djecom.
Nego, da ne zaboravim, mama. Znaš, nitko ne
može vidjeti ovo što je napisano, nitko osim
tebe. Za bilo koga drugoga, ovo je obični prazni
list papira.
A sada, moram vratiti Bogu njegovu olovku.
Potrebna mu je da napiše još imena u
Knjigu života.
A večeras ja ću sjediti za stolom s Isusom,
na večeri. Uvjeren sam, hrana će biti
slasna.
Uh, umalo ti zaboravih reći. Mene više
ništa ne boli. Od raka nema više ni traga.
Sretan sam, jer ne moram više podnositi
bol, a ni Bog ne mora više gledati kako se
patim.
A sada, on zove svoga anđela k
meni. Anđeo kaže da je ovo pismo
»posebna dostava«.
Što kažeš sada na to?
Potpisujemo se, s ljubavlju,
Bog, Isus i ja!
www.miljenko.info