U ono vrijeme jedno malo pšenično zrno s galilejskih poljana promatralo silno mnoštvo na obližnjem proplanku.

Ljudi se tiskali oko Učitelja koji ih je hranio svojom riječju. Dok su zasićivali dušu, dan se odužio, te oni ogladnješe fizičkom glađu.

Ali umjesto da očajava što nitko nije imao uza se hrane, On je smireno uzeo nekoliko kruhova, blagoslovio, te razlamajući davao.

I što su one svete ruke više razlamale, to je kruha više bilo. Sutradan je cijela Galileja pričala o tim čudotvornim rukama i čudesnom kruhu.

A ovo naše zrno, umirući od svete zavisti prema svojoj proslavljenoj braći, usplamtje od želje da doživi istu čast: Ući u povijest hraneći mnoštvo!

Nasićujući gladne postati slavno i slavljeno, bio je njegov imperativ. Sreća mu se nasmiješila kad je završilo u torbi skromne Nazarećanke koja je s ljubavlju pratila slavnoga Učitelja.

Ponadalo se da je došao taj čas kad ga je Učitelj uzeo u ruke dok je jednom zgodom poučavao svoje učenike.

Uz dozu neskrivenoga razočaranja, ostadoše mu u ušima riječi što ga čak ispuniše određenim nemirom:

Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod

.

Bi tužno što mu se nije ispunila životna želja, razočarano što je ostalo tek obično zrno, koje ne nahrani mnoštva.

Kad je uz to, u skrovitosti jedne jeruzalemske kuće, u pashalnom kruhu bilo razlomljeno tek za dvanaestoricu ljudi, osjećalo se promašeno i neutješno.

Ali u tom trenutku, odjeknuše mu u ušima Učiteljeve riječi:

I osjeti se ispunjeno novim životom, preobraženo božanskom snagom. Od vremenitoga, postade kruh vječnoga života, kojim se ne hrani samo par tisuća, već svi ljudi do konca svijeta.

Slavu njegovu ne mogaše obuhvatiti zemlja, pa i nebeske čete siđoše da mu se poklone, da se udivljeni njime zasite.

Shvati da mu se dogodilo najveće čudo, koje ponizno opisa ovim riječima: