Transcript Politika nabave

4. PREDAVANJE
POLITIKA NABAVE
Politika nabave, kao sastavni i značajni element politike poduzeća,
predstavlja skup zamisli i stavova na temelju kojih se određuju ciljevi
poslovanja nabave, te izabiru putovi, način, sredstva i mjere za njihovo
učinkovito i racionalno ostvarenje.
Bit politike su interesi, koji su izraženi u zamislima, željama i namjerama
subjekata i sudionika politike sa ciljem da zadovolje potrebe sustava, a
putem njih i svoje potrebe. Politika je, dakle, usko povezana sa motivima
subjekata politike, ali i s njihovim uvjerenjima, okruženjem i zahtjevima.
Filozofija nabave, zahtjevi, interesi i ograničenja iz okoline, predstavljaju
zajedničku podlogu oblikovanja politike nabave i njezinih instrumenata.
Utjecaj okoline se mijenja tijekom vremena, a spoznaja mijenjanja se
utvrđuje istraživanjem tržišta nabave, te praćenjem interesa i zahtjeva
funkcionalnih dijelova poduzeća i djelatnika nabave.
Promijenjenim okolnostima potrebno je prilagoditi politiku nabave, te
načinu njezina ostvarivanja – tzv. koncepciju nabave.
Koncepcija nabave predstavlja zamisli (skicu, nacrt) načina realizacije
politike nabave. Koncepcijom nabave postavljaju se kriteriji ponašanja
rukovodstva i osoblja nabave u rješavanju zadataka nabave na temelju
postavljenih ciljeva i filozofije nabave.
Osim navedenog, kocepcija nabave predstavlja misaonu podlogu poslovnih
odluka u svezi sa: izborom dobavljača, odnosa sa dobavljačima, smanjenja
rizika nabave, vertikalne i horizontalne kooperacije, integracije dobavljača
u proces stvaranja vrijednosti i inoviranja proizvoda, naručivanja robe,
vođenja zaliha materijala, zbrinjavanja otpadaka, stvaranja organizacijske
strukture nabave i sl.
Prema koncepciji nabave donose se kratkoročne, srednjoročne i
dugoročne poslovne odluke u nabavi, te se izabire strategija nabave, tj.
putovi ostvarenja postavljene koncepcije.
INSTRUMENTI POLITIKE NABAVE
Instrumente politike nabave predstavljaju sve varijable sa područja nabave koje
utječu na ostvarenje ciljeva nabave.
POLITIKA KOLIČINA
Pitanje količine nabave pojedinih materijala usko je povezano sa rokovima
isporuke, sa politikom skladištenja i zaliha, te sa politikom cijena.
U politici količina je potrebno voditi računa o ekonomičnosti nabave (tj. o
mogućnosti sniženja troškova nabave, dopreme, skladištenja i zaliha). Kako bi se te
mogućnosti što bolje iskoristile, količina se promatra kao tržišna varijabla koju je
potrebno fleksibilno oblikovati s obzirom na stanje na tržištu nabave.
Uz razmatranje ekonomičnosti, u politici količina vrlo značajnu ulogu ima i
sigurnost opskrbe. S obzirom kako su ekonomičnost i sigurnost dva
suprotna načela, potrebno je pronaći optimalno rješenje u određenim
okolnostima.
Izvor: Ferišak V.: Nabava: Politika - strategija – organizacija – management, 2. aktualizirano i
dopunjeno izdanje, vlastitta naklada, Zagreb, 2006., str.65.
Usklađivanje zahtjeva sigurnosti i ekonomičnosti je temelj politike količina nabave,
zaliha, odnosa između količina vlastite proizvodnje i nabave, odnosa investicija i
zakupa, leasinga i horizontalne i vertikalne kooperacije u nabavi.
POLITIKA KOLIČINA NABAVE
Ukupna količina nabave (KN) pojedinih predmeta rada se određuje tako da se od
plana potrebnih predmeta rada na početku godine (PK – planirana količina)
oduzmu postojeće zalihe, tzv. početne zalihe (PZ) i dodaju završne zalihe (ZZ) koje
su potrebne za kontinuirano odvijanje procesa reprodukcije u novom planskom
razdoblju.
KN = PK – PZ + ZZ
Na temelju utvrđene ukupne količine nabave planiraju se troškovi nabave,
dopreme, skladištenja, i zaliha.
S obzirom kako troškovi nabave i dopreme padaju sa porastom količine nabave, a
troškovi skladištenja i zaliha rastu s porastom količine nabave, potrebno je pronaći
točku optimuma, dakle, onu gdje su ukupni troškovi najmanji po jedinici količine.
Matematičkim proračunom može se izračunati, ili optimalna količina nabave, ili
optimalni broj nabavki u planskom razdoblju, što je podloga za vođenje politike
količina nabave, količine isporuka i količine dostave materijala na mjesto potrošnje.
Na povećanje optimalne količine nabave utječe niz čimbenika kao što su: sniženje
nabavne cijene dobivanjem raznih popusta, sniženje troškova skladištenja i zaliha
(skladištenjem u većim logističkim jedinicama, boljim organizacijskim rješenjima pri
prijamu robe i sl.), smanjenje troškova naručivanja i dopreme (objedinjavanje
potreba), povećanje ukupnih potreba (objedinjavanje potreba za istim
materijalima za cijelo poduzeće, ili više poduzeća koja su u kooperaciji).
POLITIKA ZALIHA
Zalihe predmeta rada moraju biti tolike da osiguraju kontinuirano odvijanje
procesa reprodukcije (u tu svrhu određuju se normativi sigurnosnih zaliha), a da
istodobno budu ekonomične (određuju se normativi maksimalnih zaliha i potreban
stupanj spremnosti opskrbe s predmetima rada).
Zalihe su potrebne radi korištenja povoljnijih situacija i uvjeta na tržištu nabave, tj.
da se može nabavljati u najpovoljnijim količinama i na taj način utjecati na druge
čimbenike.
Normativi zaliha se mijenjaju u skladu sa promjenama uvjeta na tržištu nabave i
potrebama proizvodne potrošnje i prodaje vlastitog poduzeća.
Neplanirane i nepredvidljive promjene količina i učestalosti isporuka predmeta
rada, te količine i vremena potrošnje predmeta rada, kao i loše ispunjenje
logističkih zadataka u kvantitativnom, vremensko i prostornom pogledu može
dovesti do stvaranja prekonormnih, nekurentnih, ili nedostatniha zaliha.
Prekonormne zalihe mogu nastati ako se poremete odnosi između dinamike i
količine isporuka, te dinamike i količine potrošnje predmeta rada. U tom smislu
zalihe se povećavaju iznad normativa maksimalnih zaliha. Do poremećaja može
doći iz više razloga (zastoj u proizvodnji, veće isporuke od strane dobavljača, zbog
nabave mimo plana nabave, zbog izmjena proizvodnog programa, plana
proizvodnje i sl.).
Nekurentne zalihe su zalihe koje imaju malen koeficijent obrtaja, ili je njihov
koeficijent obrtaja nula (ne mogu se prodati, ubaciti u proces proizvodnje, uskladiti
i sl.). Način rješavanja problema nekurentnih zaliha ovisi o tome kakvu vrijednost
nekurentna zaliha ima za određenu organizaciju i za tržište, jer razlikujemo
nekurentne zalihe potrebnog materijala i nekurentne zalihe nepotrebnog
materijala.
U našim poduzećima se najčešće kampanjski utvrđuju nekurentne zalihe (kod
godišnjih inventura, kad dođe do poteškoća zbog nedostataka obrtnih sredstava ili
zbog visokih troškova poslovanja).
Danas se problemima nekurentnih zaliha pridaje veća pozornost, te se organiziraju
posebni odjeli za njihovu prodaju. Suvremeni integrirani informacijski sustavi
omogućavaju lakše upravljanje takvim zalihama (omogućavaju promjene u režimu
isporuka, materijalnoj bilanci, planu nabave, normativima zaliha i sl.).
Izvor: Ferišak, V.: Nabava: Politika – strategija – organizacija – management, 2.
aktualizirano i dopunjeno izdanje, vlastita naklada, Zagreb, 2006., str. 70.
Nedostatne zalihe ne ispunjavaju potrebe procesa reprodukcije jer je isporučeno
premalo predmeta rada, ili se radi o prekasno isporučenim predmetima rada, ili pak o
prostorno neodgovarajućem pokrivanju potreba. Zbog navedenih razloga nastaju
povećani troškovi zbog dodatnog naručivanja, zbog ispostavljanja hitnih narudžbi,
korištenja brzih sredstava za prijevoz robe, posudbe predmeta rada, ili korištenja
alternativnih predmeta rada (supstituta).
POLITIKA ODNOSA KOLIČINA VLASTITE PROIZVODNJE I NABAVE
U ispitivanju alternative “proizvoditi, ili nabaviti” potrebno je usporediti prednosti i
nedostatke (kvalitativne aspekte odlučivanja, troškove i sl.). Obično se količina vlastite
proizvodnje povećava u korist proizvodnje glavnih proizvoda poduzeća, dok se
nabavljaju oni koji nisu glavni proizvod poduzeća i oni za čiju proizvodnju poduzeće ne
raspolaže opremom, tehnologijom, specifičnim kadrovima i sl.
INVESTICIJE ILI LEASING KAO PROBLEM POLITIKE KOLIČINA
Investicije predstavljaju novčana ulaganja u sredstva za proizvodnju koja su potrebna
nekoj organizaciji u njezinoj djelatnosti. Investicije omogućuju rast i konkurentnost na
tržištu, imaju veliko značenje i zahtijevaju koordiniranu suradnju svih službi u svrhu
postizanja realnih ciljeva tehničkog, gospodarskog i općeg razvoja poduzeća. One su
orijentirane na budućnost, te je potrebno istražiti njihovu ekonomičnost. Kod određene
investicije treba procijeniti moguće uštede i moguću dobit u poslovanju, tj. odnos
troškova i koristi. S obzirom kako su za investicije ograničena financijska sredstva vrlo je
važno usporediti očekivanu dobit investicije s očekivanom dobiti neke druge,
alternativne investicije.
Kao alternativa investicijama javlja se leasing.
Leasing predstavlja poseban oblik pribavljanja i korištenja trajnih dobara uz obročno plaćanje
najma, odnosno zakupa, te ugovorno određivanje načina korištenja, osiguranja i održavanja,
te prava kupnje ili povrata predmeta leasinga ako se poduzeće ne odluči na produženje
ugovora.
Predmeti leasinga se u bilanci ne vode kao aktiva, nisu vlasništvo korisnika, nego se obročne
otplate knjiže kao troškovi.
S gledišta troškova leasing nije jeftin, ali u odnosu na kupnju ima značajne komercijalno –
tehničke (npr. postojanje mogućnosti da se stari predmet leasinga zamijeni novim uz
nadopunu ugovora, također može se bez problema otkazati) i financijske prednosti.
Predmeti leasinga obično se koriste intenzivnije , te im je vijek trajanja kraći nego kod vlastitih
investicijskih predmeta, te su rizici ekonomske zastarjelosti manji.
Financijske su prednostiu očuvanju likvidnosti, jer se financijska sredstva ne moraju osigurati
u cijelosti odjedanput. Također, nije se potrebno niti dugoročno zadužiti.
Sa čisto financijske strane nabavna cijena investicijskog dobra kod kupnje vlastitim sredstvima
je povoljnija od leasinga, zatim slijedi kupnja na kredit, pa tek onda leasing. Za cijelo vrijeme
korištenja investicijskog dobra troškovi leasinga mogu biti i do 50 % veći u odnosu na troškove
nabave investicijskog dobra vlastitim sredstvima.
Međutim u tu svrhu se postavljaju mnoga pitanja (Je li investicijsko dobro potrebno i
prikladno za korištenje cijelog vremena trajanja njegovog životnog vijeka? Kakvi su
oportunitetni troškovi? Kolika je tržišna vrijednost investicijskog dobra nakon određenog
vremena uporabe? Što je povoljnije s gledišta poreznih propisa? Što je povoljnije s gledišta
održavanja i troškova? i sl.). Sva navedena pitanja utječu na donošenje odluke o kupnji
vlastitim sredstvima, na kredit, ili na leasing.
KOOPERACIJA U NABAVI KAO SREDSTVO POLITIKE KOLIČINA
Kooperacija predstavlja zajedničko djelovanje dvaju ili više poduzeća u cijelosti, ili pak
njihovih pojedinih funkcija, radi rješavanja istovrsnih zadataka i zajedničkih problema. U
nabavi se razlikuje vertikalna i horizontalna kooperacija.
Vertikalna kooperacija se provodi tako da se s dobavljačima značajnijih predmeta rada
uspostavi partnerstvo, te se nabavlja iz jednog izvora u većim količinama. U okviru vertikalne
kooperacije povezuju se sredstva, tehnologija i know – how, te se usklađuje lanac stvaranja
vrijednosti. Nabava se nastoji ostvariti povoljnije negoli što trenutačno tržište nabave
omogućuje, a zbog racionalizacije u plasmanu proizvoda, te usklađene proizvodnje dobavljača
sa potrebama kupca ostvaruju se znatno niži troškovi.
Prilikom ovakve kooperacije vodi se računa o zahtjevima i ciljevima partnera, o usklađenosti
njihovog procesa poslovanja, procesa stvaranja vrijednosti, kao i o zahtjevima kakvoće
materijala, pouzdanosti rokova isporuke i korištenja racionalizacije.
Potreba za uspostavljanjem vertikalne kooperacije se povećava kod nabave tehnički
zahtjevnih materijala, sklopova i kompleksnih komponenata, u situaciji globalizacije tržišta,
procesne organizacije poduzeća, specijalizacije poduzeća i sl.
Vertikalna kooperacijasa dobavljačima se ostvaruje kroz suradnju u: istraživanju i razvoju
proizvoda, razmjeni materijala, razmjeni informacija, oblikovanju sustava cijena, oblikovanju
sustava opskrbe, oblikovanju sustava komunikacija, oblikovanju ugovora o partnerstvu.
Vertikalna kooperacija u nabavi motivira dobavljače da postanu bolji , te da nađu svoje mjesto
u partnerstvu. Za uspostavljanje takve vrste kooperacije pogodna su poduzeća koja
kontinuirano nabavljaju velike količine određene robe.
Horizontalna kooperacija pretpostavlja zajedničko obavljanje pojedinih funkcija, ili
zadataka nabave, ili da neku od funkcija, tj. konkretne zadatke preuzme u cijelosti,
ili djelomično, jedan od partnera u kooperaciji za potrebe drugih partnera.
Umjesto da nabavne službe pojedinih poduzeća samostalno provode postupak
traženja ponuda i da ugovaraju isporuke sa dobavljačem kojeg izaberu, partneri u
kooperaciji objedine potrebne količine, te preko svog predstavnika, koji dobije
mandat za nabavu, za povezane potrebe predmeta nabave traže ponude i izabiru
najpovoljnijeg ponuđača, a zatim partneri u kooperaciji izravno od njega naručuju
robe za svoje potrebe.
Ujedinjavanjem potreba ostvaruju se niže cijene, povoljniji uvjeti isporuke, bolja
preglednost tržišta nabave i sl.
Odluke u kooperaciji partneri donose prema načelu povećanja učinkovitosti
nabave.
Prednosti za dobavljače kod horizontalne kooperacije:
- prema opsegu i vrijednosti sklapaju se značajniji ugovori,
- isporuke u većim količinama,
- smanjenje administrativnog rada,
- dobivanje informacija o budućim potrebama i o trendu potreba procijenjenom od
kupaca, što služi kao podloga za plan investicija, plan iskorištenja kapaciteta,
financijski plan, itd.,
- skraćenje vremena protoka roba,
- mogućnost veće normizacije i tipizacije proizvoda,
- dugoročna poslovna suradnja.
Nedostatci horizontalne kooperacije:
- povećanje ukupnog opsega posla radi pripreme i odvijanja kooperacije,
- potreba za koordinacijom rada službi nabave i partnera u kooperaciji, što
izaziva dodatne troškove koji mogu ugroziti efekt kooperacije,
- otkrivanje poslovnih tajni u svezi s količinama, cijenama, svojstvima i
vrstama specifičnih materijala (ako neke podatke u svezi s materijalima
treba držati u tajnosti, onda u konkretnom slučaju treba ocijeniti prednosti
zajedničke nabave u odnosu na rizike odavanja tajni partnerima u
kooperaciji),
- gubljenje izravnih veza sa pojedinim dobavljačima (potrebno je ocijeniti
što je važnije, povoljnija opskrba ili suradnja sa tim istim dobavljačima),
- teškoće u podjeli troškova kooperacije.
U NABAVI SE UGLAVNOM KOOPERIRA NA 4 PODRUČJA:
1. Istraživanje tržišta nabave,
2. Nabava u užem smislu,
3. Kontrola kakvoće predmeta rada,
4. Skladištenje.
RECIKLAŽA KAO SREDSTVO POLITIKE KOLIČINA
Reciklaža podrazumijeva ponovno kolanje, tijek ponovne uporabe, ili korištenja
materijala, energije i proizvoda dobivenih iz otpadaka, ili iz iskorištenih proizvoda,
odnosno proizvoda koji više nemaju uporabnu vrijednsot.
S obzirom na ograničenost prirodnih resursa i trend stalnog skraćenja životnog
vijeka proizvoda, primjena materijala, energije i proizvoda dobivenih iz otpadaka i
nepotrebnih proizvoda dobiva sve više na značenju.
Reciklaža dovodi do smanjenja eksploatacije prirodnih resursa, te do smanjenja
onečišćenja okoliša štetnim tvarima i otpatcima.
Racionalno korištenje materijala podrazumijeva njihovu višekratnu upotrebu, dakle
njihovo ponovno vraćanje u proces reprodukcije. U tom smislu reciklaža
predstavlja sekundarnu nabavu materijala i utjecajni instrument politike količina na
tržištu nabave.
RAZLIKUJEMO 4 OBLIKA RECIKLAŽE:
1. Ponovna, česta višekratna primjena nekog proizvoda s istom, ili sličnom
namjenom za koju je izvorno napravljen – (npr. povratna staklena ambalaža,
obnovljeni automobilski motori). U ovom slučaju se štede materijali i energija, a
nastaju troškovi prikupljanja, transporta i tretmana proizvoda radi dovođenja u
potrebno funkcionalno stanje.
2. Nova namjena proizvoda nakon prvobitne uporabe, za koju su izvorno
napravljeni – (npr. stare automobilske gume se koriste kao branici na brodovima i
sl.). U gospodarstvu do primjene takvih proizvoda dolazi uslijed nedostatka
originalnih dijelova, ako su preskupi, te za potrebe održavanja.
3. Ponovno korištenje materijala i proizvoda kao sekundarnih sirovina u
proizvodnom procesu u kakvom su i stvoreni – (npr. korištenje staklenih krhotina
u proizvodnji stakla). Glavni cilj ovakvog korištenja materijala je ušteda na
korištenju sirovina, te poboljšati kakvoću proizvoda jer se radi o relativno čistim
sekundarnim sirovinama.
4. Korištenje materijala i proizvoda kao sekundarnih sirovina u proizvodnom
procesu za dobivanje drugih materijala i proizvoda, ili energije njihovom
razgradnjom, odvajanjem sastavnih dijelova i povezivanjem tih dijelova s drugim
sirovinama i materijalama – (npr. iz starih automobilsjih guma može se izdvajati
čađa za potrebe tiskara).
Reciklaža ima opravdanja za poduzeće ako osigurava ekonomičnije dobivanje
sirovina i energije, odnosno duže i raznovrsnije korištenje strojeva i uređaja.
Rentabilnost reciklaže ovisi o:
- godišnjoj količini otpada u kojem se nalaze iskoristive količine vrijednih materijala,
- cijenama sirovina, proizvoda i energije,
- tehničkim mogućnostima,
- ekološkim zahtjevima,
- troškovima prikupljanja, korištenja i uništavanja otpadaka.
POLITIKA KAKVOĆE
Politikom kakvoće definira se podloga određivanja i ostvarivanja ciljeva koji
se odnose na vrste i osobine predmeta nabave.
Kakvoća / kvaliteta dobara i usluga je kriterij čije ispunjenje ima
odlučujuće značenje za izbor ponude dobavljača.
Potrebna kakvoća definirana je zahtjevima korisnika i uvjetima primjene
dobara. Ona se može odrediti, ili specificirati kao skup značajki / osobina
materijala, proizvoda ili usluga relevantnih za ispunjenje ciljeva namjene
dobara i / ili usluga (dimenzije materijala, kemijski sastav, fizikalna
svojstva, biološka svojstva, optička svojstva, senzorna svojstva, trajnost,
funkcionalnost, ekološke osobine…).
Određivanje kakvoće predmeta nabave više je tehnički nego komercijalni
posao. Međutim, komercijalisti tu imaju važnu ulogu. Oni moraju pribaviti
informacije o potrebama i zahtjevima kupaca, te informacije o trendovima
na tržištu nabave, uspostaviti veze sa potencijalnim dobavljačima, te ih
uključiti u izradu specifikacije materijala.
S obzirom da kakvoća gotovih proizvoda ovisi o kakvoći korištenih materijala, djelatnici
nabave moraju dobro poznavati materijale koji se nabavljaju, te zahtjeve koji materijali
moraju ispuniti u tehnološkom procesu, kao i funkcije materijala u gotovim
proizvodima.
Klasična kontrola kakvoće
Dominira u 50 – tim i 60 – tim godinama 20 – tog stoljeća. Takva kontrola
podrazumijeva ispitivanje i mjerenje na kraju procesa proizvodnje u svrhu utvrđivanja
nedostataka proizvoda u pogledu potrebnih osobina, odnosno odgovaraju li proizvodi
granicama zahtjeva kakvoće s obzirom na svrhu i ekonomičnost primjene. Kakvoća
proizvoda unutar postavljenih granica (gornje i donje) naziva se tolerancija kakvoće, a
proizvodi ispod donje granice kakvoće se svrstavaju u proizvode s greškom.
Uzroci otkolna od tolerantne kakvoće mogu biti različiti (korištenje nekvalitetnog
materijala, korištenje neprikladnih sredstava za rad, loša i nestručna izvedba posla,
pogreške u nacrtima i sastavnicama proizvoda, pogreške u planu rada, oštećenja u
prijevozu proizvoda).
Za potrebe nabave je potrebno navesti značajke kakvoće sa podacima o toleranciji.
Za klasičnu kontrolu kakvoće je značajno da je ona organizirana kod dobavljača. U tu
svrhu vrlo je važno kod izbora novog dobavljača posjetiti njegove pogone kako bi se
dobio uvid u organizaciju, tehnike i mjere kontrole kakvoće proizvoda prije isporuke.
Posebnu pozornost potrebno je posvetiti organizaciji dobavljačeve
kontrole ulaznih materijala, kontroli u proizvodnji, način stimuliranja
djelatnika u provođenju kontrole kakvoće, na koji način i kada se isključuju
proizvodi s greškom, te kako ih se kalsificira i evidentira.
Također vrlo je važno i ispitivanje uzoraka roba, pogotovo kod nabave
većih količina proizvoda, proizvoda većih vrijednosti, te kod proizvoda gdje
zbog sigurnosnih razloga nisu dopušteni veći otkloni od zahtijevane
kakvoće.
O rezultatima ispitivanja uzoraka ovisi odluka o nabavi, a ako uzorci ne
zadovoljavaju mogu se od dobavljača zahtijevati određene izmjene.
Uzorke je vrlo važno tražiti i ispitivati u slučajevima kad dobavljač provede
tehnološke promjene, kada nabavlja dijelove od novih dobavljača, kada
prijeđe u proizvodnju sa novim strojevima i alatima, preseli proizvodnju na
novu lokaciju i sl.
Za uobičajene trgovačke marke materijala i serijskih proizvoda dovoljno je
ispitati ima li proizvođač svjedodžbu (certifikat) neovisne organizacije o
propisanoj normi kakvoće. Danas su najpoznatije takve svjedodžbe
(certifikati) ISO 9001 – 9004, kojim u Europskoj uniji odgovaraju oznake EN
29001 – 29004.
Klasična kontrola kakvoće nastavlja se prijamnom kontrolom kupca, zatim kontrolom tijekom
vlastite proizvodnje, i kontrolom kakvoće vlastitih gotovih proizvoda.
Prijamnu kontrolu kakvoće može raditi vlastito osoblje, neovisna organizacija za kontrolu
kakvoće, te stručnjak dobavljača (može obavljati kontrolu tijeka proizvodnje prije isporuke
robe).
Također, u politici kakvoće predmeta nabave vrlo je važno voditi računa i o dobavljačevim
dobavljačima.
Osiguranje kakvoće
Ono ne isključuje mjere kontrole kakvoće, nego ih proširuje na planiranje kakvoće i ispitivanje
kakvoće, te mjere izbjegavanja grešaka tijekom procesa proizvodnje, odnosno obavljanja
usluga. Planiranje kakvoće podrazumijeva točno poznavanje ciljeva i kakvoće svakog procesa i
njegovih dijelova. Za takvu politiku vrijedi načelo: “ Kakvoća se ne postiže kontrolom, nego se
proizvodi!”.
Politika osiguranja kakvoće u nabavi se provodi djelotvornom kooperacijom sa dobavljačima u
svezi unaprijeđenja razine kakvoće njihovih proizvoda / usluga, te sudjelovanjem
predstavnika nabave u planiranju i provedbi svih mjera ispitivanja kakvoće i eliminiranja
uzroka grešaka proizvoda / usluga.
Za osiguranje kakvoće je značajna provedba programa unapređenja kakvoće. Takvi programi
započinju analizom grešaka, gdje posebno značenje imaju programi potpunog eliminiranja
grešaka (Zero – Defects – Programme). Takvi programi temelje se na pretpostavci da pogreške
pretežno ovise o odnosu djelatnika prema radu. U tu svrhu djelatnike se nastoji motivirati na
poboljšanje njihova rada, provodi se dodatna izobrazba, daju im se upute za rad i sl.
Suvremeni management kakvoće
Suvremeni management kakvoće orijentiran je na povezivanje zahtjeva svih faza
procesa stvaranja vrijednosti i korištenja proizvoda / usluga radi ostvarenja
potrebne kakvoće. Uslijed toga, potrebno je integralno planirati i pratiti sve korake
osiguranja kakvoće, počevši od zahtjeva kupaca i vlastite prodaje, razvoja
proizvoda, nabave i proizvodnje, do distribucije i zbrinjavanja otpadaka. Kakvoća se
u ovom slučaju, dakle, odnosi na učinak poduzeća kao cjeline, a pored kakvoće
proizvoda se odnosi i na dokumentaciju za primjenu proizvoda, količinske i
vremenske zahtjeve zadovoljavanja potreba, inovaciju kakvoće i sl., tj. na kakvoću
ukupnog poslovanja, što se u engleskom jeziku označava kao TQM – Total Quality
Management.
Stvar je u tome da svaki zaposleni na svom radnom mjestu teži unaprijediti
kvalitetu svog dijela poslovnog procesa, kao i onoga koji mu prethodi i koji se
nakon njega nastavlja. [ 1 ]
Pružanje zadovoljstva potrošačima s TQM – om temelji se na uključenosti svih
zaposlenih na unaprijeđivanju procesa, proizvoda, te kulture djelovanja. [ 2 ]
[ 1 ] Grbac, B., Dlačić, J., First, I.: Trendovi marketinga, ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2008., str. 62.
[ 2 ] Zineldin, M.: “ Total Relationship Marketing (TRM) and Total Quality Management (TQM)”, Managerial Auditing Journal,
2000., Vol. 15., 1 – 2, p. 20 – 28.
S dobavljačima se mora provoditi razmjena informacija, ideja i prijedloga u
svezi kakvoće dobara i usluga, te poslovanja s njima. Jedna i druga strana
mora ukazivati na teškoće, s ciljem njihovog pravodobnog uklanjanja.
Ako se žele eliminirati smetnje u prometu roba i postići vodeći položaj na
tržištu, značajno je provođenje harmoniziranog sustava ispitivanja kakvoće
korištenjem normizacije, certifikacija i benchmarkinga. Također potrebno
je s dobavljačima uspostaviti partnerstvo kojeg odlikuje obostrano
povjerenje i otvorenost.
Kontrola kakvoće, osiguranje kakvoće i suvremeni management kakvoće
primjenjuju se u poduzećima paralelno i istodobno.
U Republici Hrvatskoj je zakonom o akreditaciji (NN br. 158 /2003)
utemeljena Hrvatska akreditacijska agencija (skrać. HAA), poradi provedbe
tehničkog zakonodavstva u skladu sa zakonodavstvom EU.
HAA podupire jamstva kakvoće proizvoda ocjenjivanjem osposobljenosti
laboratorija, certifikacijskih i inspekcijskih tijela, te im dodjeljuje
akreditacije. Na taj način se kupcima jamči povjerenje u njihova izvješća o
ispitivanju, ili mjerenju, tehničkom nadzoru i sl.
STANDARDIZACIJA KAO SREDSTVO POLITIKE KAKVOĆE
Svaki proizvod i njegove dijelove moguće je oblikovati pojedinačno, ali se to u
praksi pokazalo kao neracionalno, odnosno neekonomično rješenje. Zbog tehničkih
i ekonomskih razloga potrebno je koristiti dobra jednoličnih osobina, koja
zadovoljavaju potrebe određene primjene, te ukloniti nepotrebne raznolikosti.
Postupak svođenja raznolikih dobara na manji broj određenih svojstava (oblika,
dimenzija, težine, čvrstoće, boja…) naziva se standardizacija.
Razlikujemo 2 vrste standardizacije, normizaciju i tipizaciju.
NORMIZACIJA
Normizacijom se određuju jedinstvene fizičke i / ili kemijske i druge značajke (oblik,
dimenzije, sastav i dr.) materijala, dijelova i sklopova namijenjenih raznovrsnim
potrebama sa ciljem da se pojednostavni i pojeftini njihov razvoj, proizvodnja,
nabava, skladištenje, distribucija i primjena.
Normirani materijali se proizvode u velikim serijama što utječe na sniženje njihove
prodajne cijene. Prijamna kontrola normiranih proizvoda je jednostavnija, te se
provodi standardiziranim uređajima za ispitivanje kakvoće.
Razlikujemo međunarodne,državne i norme udruga i poduzeća.
Međunarodne norme određuju različite organizacije između kojih je najpoznatiji ISO
(International Standards Organization) sa sjedištem u Ženevi. Članice ISO – a su međunarodne
organizacije za normizaciju, pa tako i Hrvatski zavod za norme (utemeljen je Uredbom Vlade
RH kao nacionalno normirno tijelo, te je počeo s radom 01.07.2005. Temeljna mu je
djelatnost priprema, prihvaćanje i izdavanje hrvatskih norma i drugih dokumenata s područja
normizacije u skladu sa pravilima europskih normirnih tijela.
Prihvaćanje međunarodno priznatih normi olakšava razmjenu dobara i usluga, prikladnost
materijala, dijelova, sklopova, te pridonosi kompatibilnosti proizvoda. ISO daje samo
preporuke u svezi normizacije, a one postaju realnost kad ih prihvate članice nacionalne
organizacije za normizaciju.
Državne norme su uglavnom usklađene sa međunarodnim normama, te predstavljaju
preporuke u svezi proizvoda, ili imaju karakter obveze ako su propisane zakonom, ili
propisom. Zadaci nacionalnih institucija za normizaciju su određivanje, preispitivanje i
osuvremenjivanje normi, te obavješčivanje o nacionalnim normama putem određenih
publikacija.
Norme udruga se odnose na određena područja djelatnosti.
Norme poduzeća vrijede unutar jednog poduzeća. Cilj im je racionaliziranje posebnih
zahtjeva procesa poslovanja i proizvodnje. Normizacija u poduzeću obično započinje
simplifikacijom (pojednostavljenjem) i unifikacijom (svođenjem na istu normu, na jedinstven
oblik).
U poduzeću mogu postojati razne norme prema sadržaju. Norme
dimenzija, norme kakvoće, norme ispitivanja osobina sirovina i proizvoda,
norme sigurnosti, norme isporuke, norme proizvodnje, norme naziva,
norme planiranja, konstruiranja i sortiranja.
Vrlo je značajna i normizacija količina čije se nabavljanje ponavlja i koje se
drže na zalihi.
TIPIZACIJA
Tipizacijom se uklanja nepotrebna raznolikost u svezi vrsta, dimenzija i
izgleda cjelovitih proizvoda.
Vezano za tipizaciju, postoji tipizacija u okvirima države, u okviru udruga
poduzeća, u okviru poduzeća koja kooperiraju, te unutar poduzeća.
Za nabavu, tipizacija znači pojednostavljenje procesa nabave i mogućnost
smanjenja zaliha materijala i dijelova, jer se proizvodi samo nekoliko
modela. To dovodi do smanjenja troškova skladištenja, te se nabavlja
povoljnije u većim količinama.
Tipizirane varijante proizvoda rade se prema jednom temeljnom modelu
što omogućuje primjeneu ograničenog broja normiranih dijelova.
NORME KAKVOĆE SERIJE ISO – PRIMJENA U NABAVI
Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) brine se o određivanju općih
normi koje vrijede u cijelom svijetu.
U suvremenom prometu roba posebno značenje imaju norme serije ISO 9000 iz
1987.g., tj. norme ISO 9001 do 9004.
Serija ISO 9000 sadrži smjernice za uspostavljanje i osiguranje sustava kakvoće, te
za dokazivanje razine osiguranja kakvoće poduzeća koje nešto proizvodi, prodaje,
ili pruža usluge.
ISO 9001 definira sustav osiguranja kakvoće u cijelom životnom vijeku proizvoda.
ISO 9002 se koristi pretežno u proizvodnim poduzećima ako proizvođač mora
dokazati da ispunjava zahtjeve osiguranja kakvoće u proizvodnji.
ISO 9003 definira sustav osiguranja kakvoće u završnom ispitivanju / kontroli
gotovih proizvoda.
ISO 9004 sadrži smjernice za rukovodne, organizacijske, tehničke, kadrovske
pripreme i zadatke u svezi provedbe sustava osiguranja kakvoće u vlastitoj
organizaciji.
Poduzeća mogu pribaviti certifikate da rade u skladu sa ISO normama od neovisnih
institucija koje su akreditirane za ocjenu i kontrolu osiguranja kakvoće u skladu sa
tim normama.
U svezi sa nabavom, kad netko dokaže da ima certifikat ISO 9001 i 9002 može u
razmatranju ponuda svesti na minimum posao vrednovanja kakvoće svojih
proizvoda / usluga, smanjiti poslove kontrole rokova, prijamne kontrole i sl.
KONTROLA ISPUNJENJA UVJETA GARANCIJE KAO SREDSTVO POLITIKE KAKVOĆE
Klasičnom kontrolom kakvoće isporučene robe utvrđuje se u kojoj mjeri roba odgovara
uvjetima iz ugovora / narudžbe, a u slučaju otklona izvan granice tolerancije može se:
- odbiti prihvat pošiljke, staviti je dobavljaču na raspolaganje, te tražiti isporuku
dogovorene robe,
- zahtijevati od dobavljača da otkloni utvrđene nedostatke robe, ako se na taj način
može postići potrebna razina kakvoće,
- tražiti od dobavljača da snizi cijenu u skladu sa nižom kakvoćom od ugovorene, ako se
takve materijale može upotrijebiti,
- zahtijevati od dobavljača da se na njegov trošak roba reciklira, uništi ili odloži na
deponij, ako niti nakon pokušaja uklanjanja nedostataka ne postigne potrebna kakvoća,
- zahtijevati od dobavljača naknadu štete zbog isporuke robe neprihvatljive kakvoće.
Međutim, ako dobavljač daje garanciju kakvoće određene robe, ili usluge, onda ne jamči
za osobine te robe samo prilikom preuzimanja od strane kupca, nego i to da će roba pod
određenim uvjetima u određenom roku zadržati navedena svojstva.
Rok garancije stranke mogu dogovoriti, ili je određen propisima uzancama. To je rok do
kojeg davatelj garancije jamči da će roba imati određena svojstva, dakle jamči za
solidnost obavljenih radova i ispravno funkcioniranje stvari, te preuzima obvezu
besplatnog otklanjanja nedostataka u primjerenom roku.
Kupac može tražiti i naknadu štete u slučaju da je bio lišen korištenja proizvoda.
POLITIKA NABAVNIH CIJENA
Uvjet za oblikovanje dobre politike nabavnih cijena je
poznavanje aktualne situacije na tržištu, kao i sposobnosti
vlastite organizacije.
Situacija na konkretnom tržištu spoznaje se na temelju
podataka o razmjeni, koji su značajni za ponudu i potražnju
dobara i usluga, te na temelju podataka o sudionicima u toj
razmjeni, s obzirom na njihov udio u razmjeni, s obzirom na
pristup tržištu, s obzirom na platežnu sposobnost i način
određivanja cijena.
Na temelju broja sudionika u razmjeni razlikuju se razni tržišni
odnosi, kako na strani ponude, tako i na strani potražnje. S
obzirom da se na strani ponude, kao i na strani potražnje,
javljaju tri različita tržišna oblika, razlikujemo 9 kombinacija tih
oblika (u njima se suprotstavljaju pojedini odnosi ponude i
potražnje).
Izvor: Ferišak, V.: Nabava: Politika – strategija – organizacija – management, 2.
aktualizirano i dopunjeno izdanje, vlastita naklada, Zagreb, 2006.¸, str. 108.
KUPOVNA VRIJEDNOST ROBE PREMA RAČUNU
DOBAVLJAČA
+ OVISNI TROŠKOVI (troškovi prijevoza robe, trošak
utovara i istovara, troškovi kontrole i ispitivanja,
troškovi dispozicije, troškovi osiguranja robe,
naknada špediteru, carina)
- POPUSTI
- KASA - SKONTO
= NABAVNA CIJENA ROBE
+ MARŽA (PROVIZIJA)
= PRODAJNA CIJENA ROBE
+ (porez na dodanu vrijednost) PDV
= KONAČNA MALOPRODAJNA CIJENA
FIKSNE I KLIZNE CIJENE
O fiksnoj cijeni je riječ, kada kupac i prodavalac ugovore iznos cijene koju je
potrebno platiti po jedinici mjere, ili za ukupnu količinu dobra, odnosno
usluge, a da se nigdje u ugovoru / narudžbi ne navodi da se cijena može
promijeniti.
Određivanje fiksnih cijena se obično odnosi na jednokratne narudžbe sa
kraćim rokom isporuke, tako da se ne mogu uzeti u obzir promjene tržišne
situacije i promjene troškova (ako ponuđač i u tim rokovima očekuje rast
troškova, odnosno cijena, onda zapravo kalkulira sa višom cijenom kako bi
neizvjesnost u svezi sa povećanjem troškova prenijeli na “pravu stranu”. To se
obično događa kada ponuđač ima povoljan položaj na tržištu, odnosno ako
nema pravu konkurenciju).
Fiksna cijena pojednostavljuje izradu kalkulacija, olakšava usporedbu ponuda,
te isključuje neizvjesnost u svezi sa potrebnim financijskim sredstvima (fiksne
cijene se koriste pri nabavi u javnom sektoru jer su proračunska sredstva
ograničena).
Pod kliznom cijenom podrazumijevamo cijenu proizvoda koja se može
promijeniti prema određenim uvjetima koji su predviđeni ugovorom. Dakle,
potrebno je ugovorom definirati kako i u kojim uvjetima se cijena može
promijeniti, te u kojem razdoblju od zaključenja ugovora do ugovorenoga roka
isporuke. Cijena se može promijeniti u korist dobavljača (ako cijene rastu), ili u
korist kupca (ako cijene padaju).
Mijenjaju se ugovorene cijene:
- proizvoda koji se normalno prodaju na tržištu, a nabavljaju se u okviru
dugoročnih ugovora, ili u okviru ugovora o suradnji (kooperaciji),
- robe koja se sukcesivno isporučuje, a prodaje se prema dnevnim cijenama
(npr. roba kojom se često trguje na burzi – metali, pamuk, pšenica, šećer),
- investicijskih dobara i usluga s dužim rokom isporuke.
Klauzula o kliznoj cijeni dobara, koji se isporučuju u dužem razdoblju, se treba
temeljiti na cijena na dan potpisivanja ugovora. Ona se, kasnije, može kolebati
gore, ili dolje,, što se utvrđuje na dan obračuna, na temelju službeno javnih
objavljenih podataka o kretanju cijena.
Odredba o primjeni klizne cijene mora naglašavati interese obje strane, te oba
partnera moraju imati jednaka prava u svezi sa prilagodbom kolebanju cijena
za vrijeme trajanja ugovora o sukcesivnoj isporuci, ili okvirnog ugovora.
DIFERENCIRANJE PRODAJNIH CIJENA
Dobavljači često diferenciraju cijene istovrsnih proizvoda , ili usluga
u skladu sa uvjetima na tržištu, sa ciljem da ostvare što bolji
poslovni uspjeh.
Razlikuju se različite vrste diferenciranja cijena:
Prostorno diferenciranje cijena – pretpostavlja različite cijene
istovrsnih dobara na različitim teritorijima, uslijed posebnih propisa
ili običaja, zbog posebnih troškova i ostalih posebnosti.
Vremensko diferenciranje cijena – različite cijene dobara u sezoni /
izvan sezone, danju / noću, radnim danom / blagdanom i sl.
Diferenciranje cijena prema količini – različite količine proizvoda
zahtijevaju različite cijene.
Diferenciranje cijena s obzirom na namjenu – istovrsnim dobrima
čija je namjena različita određuju se različite cijene.
Diferenciranje cijena s obzirom na kupce – za pojedine kategorije
kupaca vrijede različite cijene (d.o.o., obrtnici i sl.).