Transcript Pokop fra Maksimilijana Jurčića

Rodio sam se u naselju Jurčića, župe Ružići,
9. listopada 1913.
u ovoj kući.
Moj su mi otac Jozo i majka Matija r. Ćorluka na
krštenju dali ime Ljubo.
Od malih sam nogu imao želju biti »pratar«.
Nakon svršene pučke škole otac me poveo k župnom
uredu.
Na čatrnji smo se pred crkvom napili hladne vode.
Pred uredom nas je čekao fratar.
Otac me prijavio za »pratra« na Široki Brijeg.
Bio je to onda veliki ponos.
Široki Brijeg je bio nešto veliko, uzvišeno, za mnoge
nedostižno.
Nakon svršenog prijamnog ispita upisao sam se u prvi
razred širokobriješke gimnazije školske godine 1925./26.
Stanovali smo u sjemeništu, imali svoje odgojitelje, svoje
profesore. Sve vrijeme smo provodili u molitvi i učenju.
Bilo nas je mnogo. Znali smo se i igrati.
Široki Brijeg mi je postajao sve dražim. Posebno sam
volio svoje razrednike.
Iako je nastava bila teška, u meni je sve više
sazrijevala želja postati fratrom i svećenikom.
Nisam izostajao s nastave i nisam imao
neopravdanih sati.
Nakon VI. razreda 1931./32. pošao sam na Humac. Tu
sam sav radostan obukao franjevački habit i započeo
godinu kušnje. Bilo je to točno 29. lipnja 1932.
Prve sam jednostavne zavjete položio 1. srpnja 1933.
na Humcu.
Ponovno se vraćam na Široki Brijeg.
U sedmom mi je razredu razrednik profesor fra
Marijan Zubac.
Ja sam pao na popravni iz matematike.
U osmom sam razredu prošao vrlodobrim, a s tim
sam uspjehom i maturirao. Ispit je zrelosti
trajao 13. – 19. lipnja 1935.
Sa mnom su maturirali fra Janko Bubalo, fra Jerko Karačić,
fra Čedomir Škrobo, fra Vitomir Naletilić, fra Tarzicije Šoljić i
Ante Šaravanja.
Bogoslovne studije pohađam u Mostaru, a
završavam na Antonianumu u Rimu.
Svečane zavjete polažem u Mostaru 2. srpnja 1936. Za
svećenika sam zaređen također u Mostaru 12. lipnja 1938.
Moja je prva služba u Provinciji u Blizancima.
Tu sam prvi put kao fratar bio s našim narodom u
početnim godinama II. svjetskog rata 1941. –
1942. Te godine odlazim u Goricu.
Ova je župa ljepotom obilježila moj kapelanski rad do
1943.
Te godine odlazim na Humac za kapelana, i za
kratko me moji poglavari određuju za pomoćnog
meštra novaka.
Osjećao sam veliku odgovornost. Nastojao sam još više moliti,
još više svojim primjerom novacima predočiti ljepote
franjevaštva.
Već duže razdoblje imam tegobe sa svojom
kralježnicom. Ćutim s vremena na vrijeme užasne
bolove. Kušam to koliko god mogu prikriti.
U ratnim je strahotama naš samostan
bombardiran.
Posebno je nastradalo krilo Novicijata.
Moramo s novacima seliti u Veljake. Tamo su već
otprije bogoslovi pristigli iz Mostara.
Komunisti su krajem 1944. prodrli u Ljubuški i
na Humac. U svom su povlačenju prema
Vrgorcu uz mnoge vjernike i mene uhitili. Bilo
je to 28. siječnja 1945.
Naša zajednica više nikada nije vidjela fra
Maksimilijana.
S vremenom smo spoznali da je jedan od 66
hercegovačkih franjevaca koje su ubili
komunisti.
Uzaludna su bila sva traženja i fratara i fra
Maksimilijanove rodbine.
Čula se tiha priča, od uha do uha, da su ga
s nekolicinom izdvojili iz kolone kod
župnog stana u Vrgorcu, te nizbrditim
putem odveli prema polju Bunina. Tu su
ih ubili i na istom mjestu ukopali.
Sedamdesetih godina 20. stoljeća, o tome se počelo i
glasnije pričati, ali su sva traženja njegova tijela ostala
bez uspjeha.
Provincija ustrojavanjem Povjerenstva za
pripremu kauze mučenika i poslije Vicepostulature postupka mučeništva »Fra
Leo Petrović i 65 subraće« poduzima,
temeljem kazivanja kojeg je narod
sačuvao, otkopavanje u Zagvozdu 2005. i
u Vrgorcu 2008.
I uistinu, na Belića gumnu,
kako je narod u šutnji čuvao istinu,
iskopana su tijela šestorice ubijenih ljudi.
Jedan je oko svoga struka imao ostatke fratarske
krunice.
Je li to fra Maksimilijan?
Pošli su fratri njegovu bratu Blažu
gdje se nađe i njegova sestra Milka.
Uzeli su uzorak njihove krvi,
kako bi vidjeli jesu li te već skoro strule kosti koje
čuvaju zrnca fratarske krunice fra Maksimilijanovi
posmrtni ostatci.
Fra Maksimilijanu su obje nadlaktice i
potkoljenica probijene hicima,
ustrijelnu je smrtonosnu ranu donio hitac na
tjemenoj strani sljepoočnice.
Nakon 64 godine vraćam se
u svoju Provinciju iz koje
dušom nikada nisam otišao.
Moje se slomljene kosti, moje
ispaćeno tijelo vraća Majci u
plavo ogrnutoj. Zaštitnici
našoj. I želim joj se
pokloniti, želim se zahvaliti
za milost koju mi je Bog po
mom redovničkom i
svećeničkom životu pružio.
Kosti svoje do kostiju svoje umorene braće spustiti
želim i moliti Boga ustima vašim, vjerni puče hrvatski
rimokatolički ovog ispaćenog komadića zemlje, ove
Hercegovine, da mi za pokoj vječni i za mir vječni, i za
milost Božju molite.
Braćo moja, puče moj vjerni, kući sam se vratio, mir sam
tijelu svome našao.
Sad ću mirno počivati u okrilju svetosti ovoga hrama,
do svoje umorene braće i osluškivati šum hrasta
širokobriješkog. www.pobijeni.info
Napisao
fra Ante Marić
Uredio
fra Miljenko Stojić, vicepostulator
Sva prava pridržana
Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«
Kard. Stepinca 14
88 220 Široki Brijeg
BiH
tel.: (039) 700-325
faks: (039) 700-326
e-adresa: [email protected]
web: www.pobijeni.info
Široki Brijeg, 2010.